Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Prijatelji, ljubavnici i velika užasna stvar’ u kojoj je Matthew Perry (19. kolovoza 1969. – 28. listopada 2023.) opisao kako je dobio ulogu Chandlera Binga u popularnoj TV seriji, ali i svoju tešku borbu protiv ovisnosti

Dobro došli u moju 1994.

Producentica Jamie Tarses s NBC-ja, draga, čarobna Jamie Tarses koja nam svima nedostaje i koja je pomogla u razradi Prijatelja poput nas na NBC-ju, navodno se jedne noći u krevetu okrenula prema svom tadašnjem mužu, Danu McDermottu, producentu na televiziji Fox.

„Hej, hoće li se ona serija L.A.X. 2194 nastaviti snimati?“ navodno je pitala Jaime.

Dan je odgovorio: „Ne, užasna je, za početak, riječ je o nosačima prtljage u 2194. Nose futurističke majice…“

„Znači da je Matthew Perry dostupan? Sigurna druga pozicija?“ upitala je Jaime (to je holivudski za „dostupan“). (Ironija je da smo Jaime i ja hodali nekoliko godina nakon što se razvela.) Par dana kasnije primio sam telefonski poziv koji će mi promijeniti život.

„Sutra ćeš se naći s Martom Kauffman oko Prijatelja poput nas.“

I ne lažem: već sam tada znao koliki će to biti hit. Marta Kauffman, zajedno s Davidom Craneom, najzaslužnija je za ono što će kasnije postati Prijatelji. Sljedećeg dana, bila je srijeda, imao sam čitaću probu s njom za Chandlera i prekršio sam sva pravila, za početak nisam ponio nijednu stranicu scenarija (trebate ponijeti scenarij kada idete na takvu probu jer na taj način dajete do znanja scenaristima da shvaćate kako je riječ o tekstu na kojem se radi). Ali dotad sam već tako dobro znao scenarij! Naravno, rasturio sam. U četvrtak sam čitao scenarij za produkcijsku kuću, rasturio i to, a u petak sam čitao za televizijsku kuću. Opet sam rasturio. Čitao sam riječi na neočekivan način, naglašavao ih onako kako nitko drugi nije. Kao da sam opet u Ottawi s Murrayjima, nasmijao sam ih na mjestima na kojima nitko drugi nije. Nasmijavao sam svoju majku.

I tako je rođen Chandler. To je bila moja uloga i nitko me u tome nije mogao spriječiti. Sezona pilota 1994. dobila je svog posljednjeg glumca: Matthewa Perryja kao Chandlera Binga.

Onaj telefonski poziv ispred Freda Segala i Craigova želja da glumi glavnu ulogu u seriji umjesto da bude dio ansambla spasila mi je život. Ne znam što bi mi se dogodilo da je taj poziv drugačije završio.

Nije nemoguće da bih završio na ulicama centra L. A.-a i ubrizgavao heroin u vene do prijevremene smrti. Svidio bi mi se heroin, to je bila moja ovisnost o opijatima na steroidima. Znao sam reći da je uzimanje OxyContina kao da zamijeniš krv toplim medom. Ali s heroinom, pretpostavljam, postaneš med.

Smrt mi puše za vrat svaki dan.

Nemam snage za još jedno triježnjenje. Ako bih posrnuo, više se ne bih vratio. A kad bih posrnuo, posrnuo bih žestoko. Morao bih, s obzirom na to koliko mi je narasla tolerancija.

Moja priča nije poput priče Amy Winehouse, u kojoj je neko vrijeme bila trijezna pa skončala od prvih nekoliko pića. U onom je dokumentarcu rekla nešto što vrijedi i za mene. Upravo je osvojila Grammy i rekla prijatelju: „Ne mogu uživati u ovome ako nisam pijana.“

Slava, bogatstvo, ono što ja jesam – ni u čemu od toga ne mogu uživati ako nisam zgažen. I ne mogu ni pomišljati na ljubav a da se ne poželim odvaliti. Nedostaje mi duhovne povezanosti koja bi me zaštitila od takvih osjećaja. Zato sam tragač.

Prvi put kad sam dosegnuo broj od pedeset i pet tableta na dan, pojma nisam imao što se događa, baš poput Betsy Mallum u seriji Dopesick. Nisam znao da sam ovisan. Ja sam jedna od prvih slavnih osoba koja je išla na odvikavanje, a da su ljudi za to znali. Godine 1997. bio sam u najpopularnijoj TV seriji u Americi i moj je odlazak na rehabilitaciju osvanuo na svim naslovnicama. No nisam imao blage veze što mi se događa. Betsy Mallum napreduje do heroina i sayonara, vidite je kako se predozira, nasmiješi i umre. Upravo taj osmijeh ja ganjam cijelo vrijeme. Sigurno se osjećala fantastično, no to ju je ubilo. Ja i dalje tragam za tim blaženstvom, samo bez smrti. Želim poveznicu. Želim se povezati s nečim većim od sebe samog jer sam uvjeren da će mi samo to zaista spasiti život.

Ne želim umrijeti.

Bojim se smrti.

Čak i ne znam pronaći drogu. Jednom me neki kolega upoznao s korumpiranim liječnikom. Tvrdio sam da imam migrene, štoviše, nekih je osam doktora liječilo moje izmišljene migrene, ali ja bih i dalje četrdeset i pet minuta sjedio pod MR-om kako bih dobio lijekove. Ponekad, kad bi situacija stvarno bila loša, otišao bih u dilerovu kuću. Kad je liječnik umro, biznis je preuzela njegova medicinska sestra. Imala je sve tabletice, živjela je u Valleyju i išao bih k njoj kad god sam se htio opskrbiti. Bio sam prestravljen cijelo vrijeme.

Ona bi me srdačno pozvala unutra, a ja bih povikao: „Ne! Uhitit će nas. Samo uzmi novac i pusti me da idem.“

Kasnije je htjela da joj se pridružim uz kokain. Ja bih uzeo tablete i smjesta popio tri kako bih smirio živce pa se urokan odvezao doma, sada još veći kandidat za uhićenje.

Mnogo poslije, kad sam živio u Century Cityju, smišljao sam izlike kako bih sišao s četrdesetog kata po robu. U to sam vrijeme bio silno bolestan i izranjavan – trbuh mi se još nije zatvorio, bio sam sâm za vrijeme COVID-a… Medicinska mi je sestra davala lijekove, no više nisam potpadao pod njihov utjecaj. Pa bih tako nazvao dilera i nabavio još Oxyja. Na taj sam način uz one prepisane imao i dodatne tablete pa bih ih zapravo osjetio. Na ulici je jedna tableta koštala sedamdeset i pet dolara; ja bih svaki put za njih iskeširao tri tisuće dolara, a išao sam po njih jako često.

No još bi me češće uhvatili. Liječniku koji je bio zadužen za mene u bolnici UCLA već sam se popeo navrh glave pa mi je obznanio da mi više neće pomagati. Nisam ga mogao kriviti, sve je užasavala mogućnost da se u tabletama nalazi fentanil i da ću zbog toga umrijeti. (I doista, kad sam stigao u centar za liječenje, bio sam pozitivan na fentanil.)

Bolest… taj veliki užas. Ovisnost mi je uništila tako velik dio života da to nije smiješno. Uništila mi je odnose. Uništila mi je svakodnevno funkcioniranje. Imam prijatelja koji nema prebijene pare i živi u unajmljenom stanu. Nikad nije postao glumac, ima dijabetes, stalno se brine zbog novca i ne radi. A ja bih se u sekundi zamijenio s njim. Štoviše, dao bih sav novac, slavu, sve, da živim u unajmljenom stanu – radije bih se cijelo vrijeme brinuo o novcu nego imao ovu bolest, ovu ovisnost.

I nije da samo bolujem od nje, već sam baš zaglibio. Zaglibio sam koliko se može. Cijelo sam vrijeme stjeran u kut. Ubit će me (pretpostavljam da nešto mora). Kad je govorio o vlastitoj ovisnosti, Robert Downey Jr. rekao je: „To je kao da mi je u ustima pištolj, prst mi je na okidaču, i sviđa mi se okus metala.“ Razumio sam ga, točno znam o čemu govori. Čak i za dobrih dana, kad sam trijezan i veselim se budućnosti, svejedno je tu. Pištolj je i dalje tu.

Nasreću, čini se da na svijetu više nema dovoljno opijata koji bi mi izazvali euforiju. Moja je granica podnošljivosti na njih jako, jako, jako visoka. Stvari moraju postati zaista grozne – moraju postati velike i užasne – da ih se okanim. Kad sam radio na seriji Mr. Sunshine, praktički sam je vodio – em što sam pisao epizode, em što sam u njoj glumio. Zatim sam kod kuće prepravljao scenarij koji mi je poslao jedan pisac. Kraj mene je bila boca votke. Napravio bih trinaest, četrnaest pića – no kako sam ja bio šanker, bila su trostruka. Ali nisam se napio ni nakon četrnaestog pića. Pa sam prestao piti.

Mislim da sam s opijatima sada u istoj situaciji. Jednostavno ih nema dovoljno. Bio sam na 1800 miligrama opijata na dan u Švicarskoj i nisu nikako utjecali na mene. Pa, što bih trebao? Nazvati dilera i tražiti ga da mi da svu drogu? Kad sada pomislim na OxyContin, smjesta mi pred očima iskoči slika doživotne stoma-vrećice. To ne bih podnio. Zato smatram da će mi biti vrlo lako kloniti se narkotika – više ne djeluju na mene. Alternativa je da se nakon nove operacije, a već ih je bilo četrnaest od one prve, probudim s doživotnom stoma-vrećicom.

Vrijeme je za nešto drugo. (Kao što rekoh, sljedeći bi korak bio heroin, a to nikako neću.) Usput budi rečeno, to što sam prestao piti i konzumirati opijate nema nikakve veze sa snagom volje, jednostavno više ne djeluju na mene. Kad bi mi netko došao doma i rekao: „Imam za tebe sto miligrama Oxyja“, odgovorio bih: „To nije dovoljno.“

No ostaje mi sljedeći problem: kamo god pošao, ja sam i dalje ondje. Nosim sa sobom sve probleme i mrak i sva sranja, pa tako iza svakog odvikavanja pobjegnem u novu kuću. Pa u tome živim.

U slobodno vrijeme volim razgledavati kuće na prodaju, no prije sam znao vlasnicima prekopati ormariće s lijekovima ne bih li im možda otuđio neke tablete. Ali ne smijete biti bahati, morate uzeti ispravnu količinu. Ne smijete uzeti previše da ne skuže. Zato morate provjeriti datum na kutiji; ciljate nešto čemu je prošao rok trajanja. Ako je rok davno prošao, možete uzeti koliko vas volja. No ako su tablete novijeg datuma, smijete uzeti tek nekoliko. U jednom bih danu obišao pet otvorenih kuća; svake nedjelje po cijeli dan.

U doba kad sam bio na pedeset i pet tableta na dan, kad bih se probudio, nekako sam morao pronaći tih pedeset i pet tableta. To mi je bilo poput posla na puno radno vrijeme. Cijeli mi je život bio matematika. Bilo mi je potrebno osam da dođem kući, gdje bih se zadržao tri sata. Dakle, trebale su mi još četiri. A onda sam morao na onu večeru. Za to mi je dakle trebalo sedam… A to je sve bilo samo da se zadržim na ravnom, da se ne razbolim, da izbjegnem ono neizbježno – detoksikaciju.

Zamišljam vlasnike da se u neko doba vraćaju u svoju kuću i u nekom trenu otvore ormarić za lijekove.

„Je li moguće da je Chandler… ne, ne bi Chandler. Ma Chandler Bing ne bi nikad!“

Sada, umjesto da razgledavam kuće na prodaju, dao sam izgraditi svoju. Dao sam se u to jer nisam mogao dovršiti rečenicu prije otprilike godinu i pol. Sve mi je postalo besmisleno i užasno. Dolazili su liječnici, moja majka, svi su se brinuli o meni jer ja nisam mogao govoriti. Bio sam u takvu bunilu. Morao sam nešto poduzeti.

Živo sam u penthausu od dvadeset milijuna dolara u Century Cityju, u njemu se drogirao, gledao TV i seksao s tadašnjom curom s kojom sam bio u vezi nekoliko mjeseci.

Oboje smo bili ukomirani kad su nas jedne noći probudili moja majka i Keith Morrison. Stajali su u podnožju kreveta. Pomislio sam: Jesam li u epizodi Datelinea? Ako jesam, zašto je tu i moja majka?

Moja je majka pogledala moju djevojku i rekla: „Mislim da je vrijeme da odeš.“

To mi je spasilo život.

I tata mi je više puta spasio život.

Nakon što mi je pomogao otići u Marinu del Rey (nakon što mi je Jamie Tarses rekla da joj nestajem pred očima), uhvatio me užasan strah da više nikad neću iskusiti radost. Nakon otprilike tri tjedna nazvao sam Martu Kauffman i Davida Cranea i rekao im da sam trijezan i spreman vratiti se Prijateljima.

„Kad se vraćaš?“ pitali su. „Moraš se vratiti. Jako će se intenzivno raditi. Moramo početi za dva tjedna ili nećemo stići.“

No ja sam i dalje bio vrlo bolestan. Moj je otac čuo ton razgovora pa sâm nazvao Martu i Davida.

„Ako se nastavite tako ponašati prema njemu“, rekao im je tata, „izvući ću ga iz vaše serije.“

Bio sam mu tako zahvalan što mi je tata i što se postavio kao tata, no također nisam htio praviti probleme. Samo su radili svoj posao; imali su najpopularniju TV seriju u kojoj su se upravo trebali vjenčati glavni likovi. Nisam mogao samo nestati. Jednostavno sam htio da sve bude u redu. Pa su me premjestili iz Marine del Rey u Promises u Malibuu i rečeno mi je da će mi za oporavak trebati puno više od dvadeset i osam dana, trebat će mi mjeseci.

Nakon dva tjedna tehničar iz Malibua odvezao me na set Prijatelja. Kad sam stigao, Jen Aniston mi je prigovorila: „Ljutim se na tebe.“

„Draga“, rekao sam joj, „da znaš što sam prošao, ne bi se ljutila na mene.“

Na to smo se zagrlili i ja sam odradio svoj dio. Oženio sam se Monicom i na vrhuncu svog razdoblja u Prijateljima, na vrhuncu svoje karijere te monumentalnog trenutka u monumentalnoj seriji u kamionetu kojim je upravljao trijezni tehničar vratio se u centar za liječenje.

Mogu vam reći da nisu sva svjetla bila zelena te večeri na Sunsetu.

Nakon dva tjedna tehničar iz Malibua odvezao me je na zadnji set ‘Prijatelja’. Kad sam stigao, Jen Aniston mi je prigovorila: ‘Ljutim se na tebe.’ ‘Draga’, rekao sam joj, ‘da znaš što sam prošao, ne bi se ljutila’

Ne mogu biti koristan u vezi zato što je se istodobno grčevito držim i nasmrt se bojim da ću biti ostavljen. Taj strah nema veze sa stvarnošću; u svoje sam pedeset i tri godine u svim vezama s prekrasnim djevojkama bio ostavljen samo jedanput, i to davno. Pomislili biste da će svi oni slučajevi kad sam ja bio taj koji je ostavljao zasjeniti taj događaj… no ta mi je cura sve značila. Pametnom dijelu mene sve je jasno: bilo joj je samo dvadeset i pet, htjela se zabaviti. Hodali smo nekoliko mjeseci, no ja sam spustio sve zidove. Prvi sam put odlučio biti ono što jesam.

A ona me napucala.

Nikad mi nije ništa obećala. Usto sam lokao kao manijak pa je ne krivim.

Sreli smo se prije nekoliko godina na čitaćoj probi za predstavu – igrala je ulogu moje supruge.

„Kako si?“ pitala me prije probe, a premda sam se pretvarao da sam dobro, bio sam u paklu. Miči se odavde, ne upuštaj se u razgovor, razmišljao sam, samo se pretvaraj da je sve okej.

„Imam muža i djecu“, rekla je, „dobro mi je. Viđaš li ti koga?“

„Ne“, odgovorio sam. „Još tražim.“

Bilo bi mi draže da to nisam rekao jer je zvučalo kao da tražim još otkako me napucala. No istina je. Još tražim.

Kad je proba završila, više mi nije bila žena pa sam odmaglio otamo. I dalje je izgledala isto.

Ovih dana vjerujem u Boga, no čini se da je ta vjera prečesto, pa, blokirana. Ali s druge strane, lijekovi na kojima sam blokiraju sve.

Ovih se dana pitam i blokiram li svoj odnos s višom silom uzimanjem Suboxonea.

Jedan od mojih velikih problema i razlog zašto sam se godinama toliko mučio prestati piti jest što si nikad nisam dopustio da predugo osjećam nelagodu kako bih ostvario duhovnu povezanost. Pa to popravljam tabletama i cugom prije nego što Bog stigne uskočiti i popraviti mene.

Nedavno sam radio vježbe disanja. Pola sata dišeš na strašno intenzivan i nelagodan način. Plačeš, priviđa ti se, malo je kao da si drogiran. Ali ništa nisi uzeo pa mi je to najbolja vrsta drogiranosti. No Suboxone blokira čak i taj osjećaj… Polovica mi liječnika govori da bih trebao biti na Suboxoneu barem godinu dana, ali vjerojatnije do kraja života. Drugi mi liječnici govore da tehnički još nisam trijezan ako sam na njemu. (U svakom se slučaju jako teško skroz skinuti s njega, što je živa ironija kad znate da je to narkotik s pomoću kojeg se skidate s drugih narkotika. Kad su mi ga nedavno davali intravenozno, doza je bila za 0,5 mg manja nego što je trebala biti. Toliko sam se razbolio i prestrašio da sam je odmah povisio; osjećate se užasno kad ga prestanete uzimati.)

Kad uzimate heroin, on vam udara opioidne receptore pa se osjećate drogirano, a onda ispari pa vam više ništa ne udara opioidne receptore i neko ste vrijeme trijezni, zatim idućeg dana možda opet udarite opioidne receptore i budete drogirani i tako ukrug. No Suboxone drukčije funkcionira, omota se oko receptora i ne odlazi, što uglavnom znači da vam oštećuje receptore dvadeset i četiri sata dnevno.

Među ostalim, pretpostavljam da se mučim sa srećom jer sam oštetio te receptore. Suboxone kod mene zamjenjuje dopamin. Kad uživate u nečemu, opali vas dopamin, kao kad gledate zalazak Sunca ili igrate tenis i pogodite pravi kut, ili čujete pjesmu koju volite. No ja sam prilično siguran da su moji opioidni receptori ozbiljno oštećeni, vjerojatno bespovratno. Zato me uvijek hvata lagana depra.

Baš kao i s upalom gušterače, da sam možda na neko vrijeme pustio svoje opioidne receptore na miru, možda bi se sami popravili i ponovo bih bio sretan.

Od svih mjesta upravo sam u svojoj kuhinji vidio Boga, stoga znam da postoji nešto veće od mene. (Za početak, ne mogu stvoriti biljku.) To nešto je sveprisutna ljubav i prihvaćanje zbog kojeg će na kraju sve biti u redu. Znam da se nešto dogodi kad umreš. Znam da prijeđeš na neko divno mjesto.

Alkoholičari i ovisnici poput mene piju isključivo kako bi se osjećali bolje. Pa, barem ja: sve što sam htio jest osjećati se bolje. Nisam bio dobro pa bih popio i bilo mi je bolje. No kako bolest napreduje, potrebno je još i još i još i još i još i još i još da se osjećaš bolje. Kad probiješ opnu trijeznosti, svoju glavu promoli alkoholizam i kaže: „Bokić, sjećaš me se? Baš te je lijepo ponovo vidjeti. A sada, daj mi isto koliko i zadnji put ili ću te ubiti ili otjerati u ludilo.“ Zatim mi i opsesija preplavi um; uz fenomen žudnje na pameti mi je jedino želja da mi bude bolje; na kraju završite sa specifičnom modricom koja nikad ne zacijeli. Nema te osobe koja ima problem s alkoholom, uspije ga se riješiti pa kasnije savršeno normalno pije samo u društvu. Bolest jednostavno napreduje.

Velika knjiga kaže da je alkohol lukav, zbunjujući i moćan… no ja bih dodao i da je strpljiv. Čim podigneš ruku i priznaš: „Imam problem“, ovisnost kao da na to kaže: „Pa ako si toliko glup da to spominješ, na neko ću se vrijeme povući…“ Bio bih na odvikavanju tri mjeseca i mislio: Čim izađem, počinjem piti, no mogu se strpjeti još devet dana. Bolest samo bubnja prstima. Među anonimnim alkoholičarima često se kaže da za vrijeme sastanka tvoja bolest radi sklekove na jednoj ruci, samo te čeka da izađeš.

Nekoliko sam puta zamalo umro, i što si bliže dnu (samo da znate, smrt je krajnji domet), to većem broju ljudi možeš pomoći. Kad mi je život u punom zamahu, onda sam mnogima sponzor, ljudi me zovu i traže pomoć. Između 2001. i 2003. proživio sam dvije najbolje godina života, pomagao sam ljudima, bio sam trijezan, jak.

Trezvenost donosi još dobrih posljedica. Dok sam bio trijezan, neko sam vrijeme bio samac. Izlazio bih u klubove, no nisam htio piti – dogodilo mi se čudo. I da vam kažem, nitko nije popularniji od trijeznog tipa koji u dva ujutro priđe ženi i pozdravi je riječima: „Bok, kako si?“ Mislim da nikad nisam više ševio nego u te dvije godine.

No bolest je strpljiva. Polako prestanete odlaziti na sve sastanke alkoholičara. Stvarno ne moram ići na onaj u petak navečer! A onda, kad ste već zaglibjeli u takvu razmišljanju, alkohol vas ščepa, zbunjujući, moćan i strpljiv. Odjednom više ne idete na sastanke. I uvjerili ste se da ste sve shvatili. Više mi to ne treba. Sve kužim.

Ovisnici nisu loši ljudi. Samo se pokušavamo osjećati bolje, ali smo bolesni. Kad sam loše, pomislim: Daj mi nešto od čega će mi biti bolje. Jednostavno je. I dalje bih volio piti i drogirati se, ali ne smijem zbog posljedica; toliko sam potonuo u to da bi me ubilo.

Nedavno mi je majka rekla da je ponosna na mene. Pročitala je scenarij koji sam napisao. Čekao sam na te riječi cijeli život.

Kad sam joj to i napomenuo, pitala me: „A da mi malo oprostiš?“

„Opraštam ti“, rekao sam. „Opraštam.“

Pitam se može li ona meni oprostiti sve što sam joj priuštio…

Ako se sebični i lijeni gad poput mene može promijeniti, onda to mogu svi. Nijedna tajna ne postane lošija samo zato što je ispričana. U ovoj fazi života riječi zahvalnosti samo provaljuju iz mene jer bih trebao biti mrtav, a nekako nisam. Mora postojati razlog za to. Jednostavno bi mi bilo preteško shvatiti da ne postoji.

Više ne vjerujem u ofrlje obavljanje stvari. Ići linijom manjeg otpora dosadno je, a ožiljci su zanimljivi – pričaju iskrenu priču, dokaz su da je tu vođena borba, a u mom slučaju, i da je teško dobivena.

Sada imam puno ožiljaka.

Kad sam se poslije prve operacije vratio kući, skinuo sam majicu i briznuo u plač. Ožiljci su me užasno uznemiravali. Mislio sam da mi je život gotov. Nakon nekih pola sata dovoljno sam se zbrojio da nazovem dilera koji me zauzvrat počeo ispitivati što nije u redu, kao da je socijalni radnik ili svećenik, a ne diler droge.

Prije tri dana imao sam četrnaestu operaciju i smjesta su mi se vratili osjećaji otprije četiri godine. Ponovo sam zaplakao. Ali nikad neću biti gotov, vječno ću hodati po operacijama, stoga bih se na to trebao naviknuti. Uvijek ću imati crijeva devedesetogodišnjaka. Zapravo, nikad se nije dogodilo da nisam zaplakao poslije operacije. Nijedanput.

No prestao sam zvati dilere.

Toliko mi je ožiljaka na trbuhu da samo trebam spustiti pogled kako bih znao da sam preživio rat, onaj samonametnuti. Na jednom se holivudskom događanju – košulje su bile dopuštene, a ne, inzistiralo se na njima, hvala Bogu – prema meni okrenuo Martin Sheen i rekao: „Znaš li što sveti Petar kaže svakome tko pokuša ući u raj?“ Kad sam ga blijedo pogledao, čovjek koji je bio predsjednikom mi je rekao: „Petar mu kaže: ‘Zar nemaš nikakvih ožiljaka?’ A kad mu većina na to s ponosom odgovori: ‘Ne, nemam’, Petar im kaže: ‘Zašto ne? Zar se ni za što nije vrijedilo boriti?’“

(Martin Sheen, kao i Pacino, Sean Penn, Ellen DeGeneres, Kevin Bacon, Chevy Chase i Robert De Niro, članovi su „Kluba poznatih“ koje sam sreo, odnosno neformalnog kružoka kojemu se pridružiš kad si u zračnoj luci ili na događanju pa ti priđe druga poznata osoba i pozdravi te kao da ste pajdaši.)