Jedno usputno upozorenje onima koji uspiju pročitati ove redove. Svaki opisani prizor iz ove knjige je istinit, ma koliko se sada, iz ove pozicije i distance mira činio fantastičnim i nevjerojatnim. Istina je, da istinitija ne može biti, da su ratni heroji, ne samo Vukovara, lisičinama vezivani za radijatore i premlaćivani do iznemoglosti – iznemoglosti njihovih mučitelja. Istina je i to da su im mučeni to oprostili. Toliko su voljeli i toliko još vole dragu nam Hrvatsku. Istina je i to da smo završili ovaj strašni i krvavi rat, i pobijedili daleko nadmoćnijeg neprijatelja, a da nismo stekli ni jednoga ratnog heroja. Gdje su naši ratni junaci? Gdje su naši ratni heroji, osim, povremeno, u zatvoru u Remetincu? Gdje su naši Save Kovačevići, gdje su naši Boške Buhe? Gdje su ulice s njihovim imenima, gdje su satovi povijesti u kojima oni koji su tu povijest i stvarali mladima govore o njoj? Gdje su uzori našim mladima? U što će se ugledati?

Moja je uloga u svemu tome pomalo smiješna i tragična u isto vrijeme, kao što je bila smiješna i tragična uloga Don Quijota u glasovitom Cervantesovu romanu. Čovjek uistinu ne može pobjeći od svoje prirode. Sve što sam tada radio i sve što sada radim, radim zato što tako moram, zato što mi tako nalaže i zato što mi je tako nalagala moja savjest i moja svijest. I opet bih sve to ponovio da ponovno ustreba. Ništa ne bih mijenjao, niti bih išta drugačije učinio. Kada je trebalo ići na Kosovo, išao sam. Zašto? Jer su ljudi tamo nepravedno i nepotrebno patili. Poslije su patili i stradavali u Hrvatskoj, pa u Bosni i Hercegovini, u moje dvije domovine, pa sam i tamo bio. Nitko me nije slao ni plaćao ni silio da tamo idem. Nitko do moja savjest. Da su tako patili u Beogradu, vjerujte mi, bio bih tamo prvi i nitko me od tamo ne bi mogao otjerati. Sve što sam radio, sam saim financirao. Povremeno sam prodavao fotografije i time pokrivao svoje nevelike troškove. Ni od koga nisam primao naređenja, upute ili bilo kakve naloge. Račune nisam polagao nikome, kako tada, tako ni sada, jer sam rođeni i od Boga dani nepripitomljeni osobenjak. Nikome osim Njemu samome. Još uvijek nisam član ničega, pa ni gradske knjižnice, jer ne volim nikomu pripadati. Takav sam. Oprostite na iskrenosti.

Pozdrav svima, ma gdje bili. Na Nebu, na zemlji, u zemlji. Hrvatskoj.

U Zagrebu, na dan pada Vukovara, 18. studenoga 2005.

Zagreb, 6. travnja 1992.

Moj stan. Desno kupaonica. Ravno kuhinja: plinsko kuhalo, jedan plamenik radi, frižider, stari, stol, donio od Ranka, dvije stolice, jednoj fali jedna noga, držim je uza zid. Soba, lijevo, vrata, ravno od vrata, uz lijevi zid, niski stol, na njemu TV, novine, ravno naprijed fotelja, duboka, udobna, rijetko je koristim, do nje, desno, stol, lampa za čitanje, papiri, novine, stolica, drvena, noge vezane konopom, da se ne raspadnu, u njoj sjedim kada radim, ispred stola prozor, zamračen, gledao bi na ulicu da je mir, desno, uz desni zid, vitrina, u njoj knjige, stvari, na njoj radio, vijesti, do vitrine prozor, drugi, gledao bi na susjednu zgradu, ispod njega dvosjed, može biti ležaj ako treba, do njega ormar, u njemu moje stvari, košulje, hlače, rublje, na njemu isto tako, uz stražnji zid, do vrata, trosjed, moj krevet, trećina sobe, na krevetu, uza zid, lampa, nije moja, palim je za svjetlo, veliki luster na sredini sobe, ne koristim, ne volim to svjetlo, na krevetu ležim, sjedim, pišem, gledam TV, ugasim svjetlo, spavam.

Prostor moje sobe potone u mrak. Nema obrisa, volumena koji se slute. Tama je potpuna. Definitivna. Konačna.

Samo na jednom mjestu, pod nebom moje sobe, dvije svijetle točke remete nastali mrak. To moj šljem, svjetionik, s ormara pokazuje put. Do njega, znam, leži pancirni prsluk i nepromočiva vreća za spavanje. Na podu držim ranac. U rancu, druge stvari za teren, za rat.

Da, za rat. Ja, Zoran Filipović, prije profesionalni fotograf, esteta, ljubavnik, autor nekih knjiga, sada… svjedok. Svjedok spaljenih, sravnjenih sela, srušenih mostova, svjedok mirisa: dima, baruta, mesa. Svjedok krikova gladne stoke i preplašenih ljudi. Svjedok nestalih ptica i izgubljenih pogleda. Svjedok… smrti.

Ovo je moja priča. Onako, kako sam je ja doživio, vidio i osjetio. Bez želje da sudi. Da se nametne kao jedina istina. Ovo je jednostavno tek moj… Dnevnik smrti.

Zagreb, 15. srpnja 1991.

…Kao prije, za Pustinjske oluje, tako i sada danima i satima sjedimo pred TV-om i pratimo razvoj događaja. Samo sada to nije samo spektakl, High Tech War ili TV-show. Tamo se nalaze ljudi s imenom i prezimenom, naši prijatelji, susjedi, rodbina. Sate provodim na telefonu, pokušavajući doznati za sudbinu mojih poznatih, njihovih obitelji.

Val nasilja širi se i mojom Domovinom. JNA-tenkovi pokušavaju izaći iz vojarni. Narod ih goloruk dočekuje i sprečava u njihovoj nakani. U blizini Murske Sobote hrvatski civili, polegnuvši po cesti i mostu, čineći tako živi tepih, zaustavili kolonu tenkova koja se uputila u Sloveniju. Druga kolona, sačinjena od tenkova, oklopnih transportera i kamiona, duga par desetina kilometara, polazi iz smjera Beograda prema Hrvatskoj. Sa sobom voze svu potrebnu logistiku i potpuno su autonomni. Dio tih tenkovskih snaga ulazi u Baranju, a dio ostaje na granici Vojvodine i Republike Hrvatske.

10. srpnja u istočnoj Slavoniji četnici spalili hrvatsko selo Ćelije.

Dragotinci, 23. srpnja 1991.

Bili smo u Dragotincima. Danas. Ines i ja. I, hvala Bogu, izašli – ŽIVI. Oliver, duguješ večeru.

Ines je moj stari partner. Još iz kosovskih dana, gdje sam ja, mada radeći na svojoj knjizi o Kosovu, s Ines radio reportaže za magazin “Start”. Ovo sada radimo za “Nedjeljnu”.

Nije bilo rano kada smo pošli. Vozimo se za Petrinju. Za nama ostaje Zagreb, Velika Gorica, Turopolje sa svojim prekrasnim drvenim kućama. Na prozorima cvijeće. Ljudi se uputili na polja. Djeca tjeraju krave na pašu. Na horizontu još malo zaostale jutarnje maglice. U rosi se zrcali sunce. Veliko, veliko plavo nebo. Kako je život lijep.

Život. Ines još nisam rekao za moju odluku da idemo u Dragotince. Samo sam natuknuo. Izvest ću to usput, kao spontano. Ali, Ines i ne treba puno nagovarati. Pošla bi i sama.

U Petrinji prvo idemo do vojarne JNA, odakle su nedavno pucali po MUP-ovcima, njihovim prvim susjedima.

Ne daju izjave. U policijskoj stanici upućuju nas u Sisak, jer kao oni ne smiju ništa reći. Ines se ljuti. Kaže, da smo došli kod četnika dočekali bi nas s crvenim tepihom, samo da proture svoje stavove, jer su lukaviji, znaju snagu medija.

Vraćamo se u središte grada. U Domu kulture, HNS ima tribinu. Savka, Mate Meštrović… Srećko Bijelić ima emotivan nastup. Kaže da je Srbin. Da su za Drugoga svjetskog rata odavde tjerali četnike. I sada će trebati isto. U publici ovacije. Ljudima je potrebna nada. Publiku čine uglavnom prognanici. Pričaju i oni svoje priče. Jadaju se.

Karavana odlazi. Odlazimo i mi.

U centru grada, na Gavrilovićevoj zgradi, zastava Crvenog križa. Ulazimo. Dok razgovaramo s aktivisticama, stalno pristižu novi i novi prognanici. Odlazimo i do Caritasa smještenog u župnom uredu. I tamo je živo. Raspitujemo se o prognanicima. Odakle su? Zna li netko nešto više o Dragotincima? Može li se tamo?

Po gradu se već pročulo da se raspitujemo za Dragotince. Prilazi nam jedan čovjek. U ruci plastična vrećica. Ako idemo tamo, i on bi s nama. Ako može. Pokazat će nam put.

Odluka pada. Idemo. Bože, pomozi.

Izlazimo iz grada. Hrastovica je posljednje mjesto pod hrvatskom kontrolom u smjeru naše vožnje. Gardist nam kaže da dalje idemo na osobnu odgovornost. Želi nam sreću.

Hvala. Trebat će nam.

Vozimo se asfaltnom cestom. U susret nam ne dolazi nitko, nijedno vozilo nismo sreli. Ni žive duše. Prolazimo kroz pusta sela. Sve je kao u redu. Kuće su čitave. Voćke su zrele, grane se savile od plodova. Nitko ih ne bere. Pšenica žuta. Njiše se na vjetru. Okolna brda pod šumom. Zelena. Sve podsjeća na život. Ali život to nije. Kao u priči o Trnoružici. Sve kao da je zaspalo, kao da je cijeli krajolik u tlu zamrznut, zaleđen nečijom nadnaravnom voljom. Nijedan pokret. Nijedan glas. Ništa živo. Ništa toplo. I ptice kao da su pristale na ovaj sablasni scenarij. Nema ih. Ni glasom. Ni letom.

Motor auta izdajnički bruji. Vjerojatno se čuje nadaleko. Mi unutra, skupili se sami u sebe. Ne komentiramo. Ne gestikuliramo. Dobro se uklapamo u opću sliku. Uzbrdo, makadamom, stižemo u Prnjavor. Kod jedne kuće stajemo. Naš vodič izlazi. Otvara kapiju. Uvozim auto u dvorište. Kaže, ako se zalete martićevci, neka misle da je domaći.

Na autu vidljive PRESS oznake. Brzo skidam izdajnički natpis. Naš vodič ne ide dalje. Dalje ćemo sami. Pješice. To je najbolje. Iz auta vadim svoju fototorbu. Iz svih džepova moje košulje vadim sve dokumente, osobne stvari. Ostavljam samo nešto novaca, ako nas uhvate. Oni vole novac. Da ih ne razočaram. Uzimam jedno tijelo kamere. Skidam motor s nje da bude što manja, što lakša. Stavljam je u džep od hlača. U drugi džep stavljam jedan širokokutnik, jedan teleobjektiv i jednu rolu filma. Drugi film stavljam u kameru. To je sve. I Ines čini isto. Naše stvari sakrivamo u podrum.

Čovjek nam pokazuje put. Samo pravo. Pazite, gore je jedno križanje. Mala staza vodi nadesno. Ne idite tom stazom. Ona ide ravno u srpsko selo. I još nešto. Točno na križanju, lijevo, jedna je srpska kuća. Pored nje prođite tiho. Sretno. To je par kilometara. Ako vas ne bude do pet, ja ću… Gledam na sat. Skoro će dva.

Polazimo. Noge se lijepe za put. Jedva ih odvajam od tla. Hodamo tiho. Kada pukne kakva grančica pod cipelom, ukočim se. Je li je tko čuo? U mojoj je glavi svaki zvuk stotinu puta umnožen, za svaku kretnju potrebno mi je stotinu puta više energije nego je to normalno. Drhćem od zime i znojim se u isto vrijeme. Je li i s Ines isto? Ne pitam.

Bože! Bože, sjeti se svih obećanja blistavih, koje si meni dao. Bože! Sjeti se da Sin Tvoj luta dolinom svijeta turobnom.

Izlazimo iz sela. Tiho, kao tati. Zaštitnička sjena voćki pokraj ceste ostaje iza nas. Izlazimo na čistinu. Južna padina zasijana kukuruzom. Nasreću, kukuruz je izrastao visoko. Pruža kakvu-takvu zaštitu od pogleda. Dajem Ines znak da hoda desnom stranom. Ta mi se strana čini sigurnijom, jer štiti od pogleda odozgo. Naprežem sluh, ne bih li što čuo. Na jači udar vjetra, trgnem se. Gledam. Ines ima visoke pete. Naravno. Mogao sam joj reći da se prikladnije obuje. Ali nisam. Ljutim se, mogla je i sama misliti na to. Pa, rat je, majku mu. Ljutnja mi pomaže da odagnam strah. Samo polako.

Kukuruz zamjenjuje pšenica. Sad je frka. Vide nas kao na dlanu. Razmišljam, da sam na njihovom mjestu, gdje bih postavio zasjedu. Promatram. Svakako gore. Lakše je tući odozgo na dolje, nego obratno. Uostalom, gore po hrptu brda je i neka šumica. Može biti solidan zaklon. Makar od pogleda.

Zaključujem da, ako ima nekoga, taj onda mora biti gore. Dok hinimo usiljenu ležernost, mlatarajući rukama na sve strane, kao dva slučajna prolaznika, hrbat brda i šumicu držim stalno na oku. S lijeve strane pojavljuje se neko grmlje. S desna počinje rijetki drvored. Malo dalje, s lijeve strane ceste, dvije klupe. Kao iz stare seoske škole. Na njima, nožićem urezana imena, datumi. U prašini makadama, pored njih, tragovi terenskog vozila. Oko njih sitne mjedene čahure.

Idemo dalje. Zasad je dobro. Na prvoj čistini lijevo, niz put, odbačena vojnička bluza. Krvava. Pored nje, kartonske kutije od municije i krvavi zavoji. Ponovo prazne čahure.

Malo dalje, prazne konzerve. Mesni narezak. Pored njih boca s rakijom. Još je ima dopola.

Što idemo dalje, to je trag od mjedenih čahura sve gušći. Ulazimo i u selo. Ako smo dobro išli, to bi trebali biti Dragotinci. Ako nismo, adio.

U selu muk. Ni žive duše. Fasade izrešetane rafalnom paljbom. U prozoru drvene kuće, u lijevom oknu, mala statua Majke Božje, u desnom Isus. Po cesti se sjaje male mjedene čahure. Ulazimo u jedno dvorište. Kapija škripi. Kuća katnica. Rolete spuštene. Zazivamo domaćina. Kažemo da se ne boji. Čekamo. Nema odgovora.

Idemo dalje. Oprezno. Čuje se glasanje krava. Nekoga mora biti. I uistinu, nešto niže, iz jedne drvene kuće s lijeve strane izađe čovjek. Predstavljamo se. U kući, žena pravi ručak. Kuća siromašna, ali uredna. Po vanjskim zidovima police s cvijećem. Puno cvijeća. Dolazi i njegov sin, osamnaestogodišnji Jandro, naš budući vodič po selu. Pričamo. Kažu, od cijelog sela ostalo je tek dvadesetak ljudi. Ostalo se razbježalo. Koji u Petrinju, koji u Zagreb, Sisak, a koji i dalje, na more, gdje je sigurnije. Ne, mi nećemo ići. Pa šta bude. Nemamo puno. Ovo malo sirotinje, ali naše je. To se ne ostavlja.

Jandro nas vodi dalje po selu. Dok idemo, snažno se čuje tišina. Nema uobičajenih zvukova života, da netko vadi vodu iz bunara, da škripe kola, da domaćica pjeva u kuhinji dok pravi ručak. Nema laveža pasa. Susjed susjeda ne doziva glasno na čašicu prije objeda. Tu i tamo samo tupo glasanje gladne stoke po štalama. Jandro kaže da ljudi koji su ostali paze i na tuđe blago. Nahrane. Napoje. Dok su oni tu, ništa ne smije faliti, ništa neće propasti. Pazimo tuđe kao i svoje. Još i više.

Jandro priča kako je prije bilo lijepo, dok su u selu, u Domu kulture, bili MUP-ovci, mladići tek nešto stariji od njega.

Mladež iz sela se družila s njima. Ostajali bi do kasno u noć, do ponoći, i pričali, slušali radio, gledali televiziju.

“Selo više nije lijepo”, kaže Jandro, “jer je pusto. Nema se više s kime biti.” On je najmlađi, svi drugi koji su ostali puno su stariji od njega; i dovodi nas u jedno dvorište gdje sjede tri starija muškarca i dvije žene. Žena u crnom stoji i plače. Oko vrata joj proviruje ružičasta dječja krunica.

Pričaju:

“Mi smo ovdje u slijepom crijevu, u ovoj jadnoj kotlini. Bila sam dva dana u koloniji, u Petrinji. Ne mogu. Vuče nazad. Dođem, krava leži, ne može se dići. Jadna, pođe prvim nogama, pa se prevrne. Sve bi pocrkalo da se nismo vratili. Dvorimo svima, ali nije lako. Ja odem u neko dvorište, ne znam je li prazno, il’ je neko tamo. Što radimo vazdan? Što da radim? Da plačem. Jaučem. Malo gledam stoku, hranim živad. Pšenica polegla. Krajnje je vrijeme za rušit žito. Sve propada. Ali kombajn je njihov.”

“Prvi put ih je došlo petnaestak. Drugi puta dvadeset. Došli su Gavrilovićevim kamionom i milicijskim autom – milicija Krajina. Naljutili su se na zastavu. Rekli su nam: ‘Skidaj tu zastavu, tu hrvatsku, šahovnicu!’ Prvi put kad su došli imali su šarene uniforme. To nas je prevarilo, mislimo, naši. Drugi put kad su došli lupali su po kućama, sve izbušili. Vele, traže oružje. Što je bilo, to su polupali. Osobito svetačko. Razbili. Jedan nije bio loš. Rekao je, pusti baku, nemoj je dirati.”

“Jučer smo bili na pregovoru u Jabukovcima. Rekli su nam da nemaju ništa protiv nas, ali da ne smije doći nijedan mupovac ovdje, u selo.

Opet, nije najgore. Nitko iz sela nije ubijen. Volimo svi moliti, ali izgleda uzalud. Svejedno. Skupili smo se, bježali. Više ne bježimo. Ima svijeta, dvoje, troje, što nisu nikako bježali. Mi smo bježali u nedjelju, sve na četiri noge, i puzali do Prnjavora, da. U utorak smo se vratili. U Dragotincima su bili dobri ljudi. Čuvali smo se, nigdje nismo prednjačili. Uvijek, budi skroman, budi ponizan. Dosta smo i molili.”

“Slušaj, star sam pedeset i pet godina. Radim pedeset. Od pete sam tjerao svinje, dakle pedeset. Kuću i imanje gradio sam s djecom. Jesam li ja znao da će biti ovako?

Sad je dobro. Martićevci nisu upadali od četvrtka. Jedino što je spaljeno. Zasad nam ništa ne treba. Bilo je nešto zaliha. Moji su momentalno u Petrinji. Sin je navodno u Malinskoj. Mi smo odlučili ostati. Sveli smo se ovdje na jednu familiju. Spavamo u jednoj kući. Bojim se. Krava udari nogom, ja premrem, mislim, pucaju, dolaze.”

“Danas sam skuhala mahune. Jedemo zajedno. Navečer sjedimo, slušamo tranzistor. Što se imam nadati, ništa dobro ne čujem. Kako će ovo završiti? Samo o tome divanimo, stalno o tome vijećamo.”

Diže se domaćica. Vodi nas u kuću da nam pokaže. Na ulaznim vratima brava razvaljena mecima, staklo polupano. Kuhinja. Stol postavljen za objed. Duboki tanjur, plitki tanjur, lijevo od tanjura vilica, desno nož, pa žlica, salveta. Iza stola, televizor – rupa. Zid izrešetan mecima. Domaćica objašnjava da su na zidu bile svetačke slike. To im je smetalo. Dobro. Ali televizor, što im je on smetao?

Vodi nas dalje. Bakina soba. U kutu sobe stara drvena škrinja što je sebi baka pripremila za smrt: gornji pokrov, donji pokrov, jastuk, rublje, podsuknja, suknja, bluza, džemper, marama. “Na vrh robe”, priča naša domaćica, “baka je stavila raspelo. Onda je on došao. Škrinja se nije dala otvoriti, pa se on naljutio. Pucao je u nju, dok bravu nije razvalio. Onda je pucao po bakinim stvarima. Tražio je novce. Sve je preturio. Kada ništa nije našao, razljutio se. Pucao je po sobi, po zidu i slikama. U snainoj sobi tražili su isto. Sve su razbacali. Uzeli su zlatni lančić. Neka ga nosi. I tu su pucali po sobi, po zidu. Sve preturili i pobacali.”

Gdje god idemo po kući svagdje brave na vratima razvaljene puščanom paljbom, zidovi i slike izbušeni, stvari preturene. Sve kuće, one koje su ostale čitave, koje nisu spaljene, prošle su istu proceduru. Dok obilazimo po kući, Jandro nas čeka u dvorištu. Sjedi uza zid i kamenčiće baca u daljinu.

Idemo dalje. Kapelica sv. Ante. Oko nje uredna drvena ograda. Unutar ograde, pored kapelice, visok, snažan bor. Za hlad. Kapelica uredno, svježe oličena. Bijela. I ovdje je, po bogzna koji put, ponovo ubijen Isus.

Iza kapelice križanje. Jedan odvojak vodi prema gore, desno. Tu je nekada prije stajala kuća Stjepana i Mare Šustić. Sada je to zgarište. Iz zgarišta, koje li groteske, u nebo strše nedirnute betonske stepenice. Odolile su i vatri i granatama. Sada vode – nigdje. Za put u pakao, mislim. Uz kuću je izgorila i štala. U štali su bile svinje i krava. Lešine su mještani, u strahu od zaraze, polili vapnom i zatrpali. Od cijelog imanja, nekim čudom, ostala samo dva stoga sijena.

Istu sudbinu doživjela je i kuća Ljudevita Vujnovića.

“Tu je bilo lijepo, tu je bilo cvijeća”, kaže Jandro. “Ma kakvi, nije bilo takve kuće u Dragotincima.”

Od kuće ostao samo dimnjak i kalijeva peć. U zgarištu, u pepelu, nedirnut porculanski servis za kavu.

Do ove kuće, kuća Antona Kardaša. Ona nije gorila. Direktni pogodci tenkovskih granata uništili su krov i načinili ogromne rupe u zidu s južne strane. Anton Kardaš živi u Njemačkoj. Tu se želio vratiti kada ode u mirovinu. Seoski župnik oprezno mu je telefonom priopćio vijest.

Vraćamo se natrag, u središte sela. Prolazimo pored demoliranog Doma kulture. Tu su bili stacionirani pripadnici MUP-a. Na uličnoj fasadi spomen-ploča: Spomen dom Kardaš Nikole i Franke, koji kao vjerni članovi KPJ položiše svoje živote 1941. godine za slobodu naših naroda…

Vrijeme je da pođemo. Eksponirane role filma sakrivam u cipele. Za svaki slučaj. Jandro nas prati do kraja sela, malo postoji, a onda se okrene i ode. Vraćamo se istim putem. Sve bi trebalo biti isto kao i u dolasku. Ali nije. Strah koji sam prije osjećao, sada je nestao. Ustvari, nestalo je svega. Nekako, bilo mi je svejedno, svejedno za sve, za zasjedu, metak, smrt. Samo tuga, neka velika nedefinirana tuga uzela me je svog.

U Prnjavor stižemo s pola sata zakašnjenja. Naši su suputnici brinuli. Pogotovo kada su čuli ona dva puščana metka.

Polazimo odmah. Vozim, ni brzo, ni polako. Onako kako treba. Kako piše na prometnim znakovima. Odjednom mi je to jako važno. Poštovati red.

Hrastovica. Gardist je sretan što nas vidi. Kaže, u sebi se bio oprostio od nas. I mi bi trebali biti sretni.

Petrinja. Naši nas suputnici napuštaju. Želimo jedni drugima sreću, zdravlje i dug život. Imanje se može i ponovo steći. Još malo vršljamo po Petrinji. Crveni križ. Caritas. Dom penzionera. Stariji pričaju svoje priče, jadaju se. Djeca se igraju. Dvanaestogodišnji Ivan je u nedjelju imao rođendan. Kao što se neki njegov vršnjak ne odvaja od autića, tako se Ivan najradije igra noževima. Ne mogu mu ih uzeti. Čak i spava s njima ispod jastuka. “Nikad ne znaš kad te četnik može napasti”, objašnjava Ivan svoju privrženost novoj igrački.

Zagreb, 24. srpnja 1991.

HTV emitirala moje snimke iz Dragotinaca u glavnom dnevniku i u specijalnoj emisiji iza njega.

Zagreb, 26. srpnja 1991.

Danas je ubijen Egon Scotland, novinar “Sueddeutsche Zeitunga” iz Münchena. On je prva žrtva među novinarima u ovome prljavom ratu. Ubojstvo se dogodilo u selu Jukinac blizu Gline kada je na njegov auto, vidljivo označen znakom PRESS, otvorena vatra. Hici su došli iz smjera koji pod kontrolom drži “goloruka, ugrožena srpska nejač”. Ostali Scotlandovi suputnici, također novinari, Udo Maure i Dietmar Schubitz s Austrijske TV, Sussane Kupke i novinar njemačke agencije DPA, spas su potražili preplivavši rijeku, gdje ih je na drugoj strani prihvatila hrvatska garda.

Kutina, 30. srpnja 1991.

Sinoć me oko 23.00 zvala Ines. Kaže da velika kolona izbjeglica iz banijskih sela kreće put Kutine. Polazimo odmah. S nama ide i Tim Judah, novinar londonskog “The Timesa”. Vozim preko Velike Gorice za Sisak, nadajući se da ćemo ih, ako odluče krenuti još noćas put Zagreba, sresti uz put.

Noć je mračna, bez mjesečine. Svako malo upadnemo u tako gustu maglu da gotovo vozim nasumice, na sreću. S vremena na vrijeme iz magle izrone naoružani ljudi, neki u uniformi, drugi u civilu. U autu svaki put olakšanje kada ustanovimo da su to hrvatski branitelji, organizirani mještani naselja kroz koja prolazimo. Kažu nam, neka samo dođu, mi ih čekamo, nećemo bježati. Spremni smo, kažu, a i mostovi su minirani, pokazujući rukom negdje u maglu.

Našu nervozu povećava i činjenica da smo još iz Zagreba krenuli na rezervi goriva. Konačno, gorivo uspijevamo natočiti u Sisku. U Kutinu stižemo iza ponoći. Svi izbjegli smješteni su u hotelu. Na parkiralištu traktori. Puno traktora. U prikolice nabacane stvari, vidi se, na brzinu. Neki imaju klupe od drvenih dasaka da što više ljudi mogu primiti. Jedni su pokriveni najlonom ili ceradom, drugi nisu, nego stoje onako razgolićeni, izloženi svačijem pogledu, dokraja obeščašćeni u svojoj tragediji, dok se njihovi smotuljci spašenih stvari kupaju u svjetlu neonskog natpisa HOTEL. Za mnoge od njih, vjerojatno, ovo je prvi put da su kročili u hotelsku sobu.

U predvorju hotela aktivisti Crvenog križa. Tu je i šef policije. Tu je također i veći broj prognanika koji od svega što su doživjeli ne mogu spavati. Svi su spremni za razgovor. Pričaju nam što se ustvari dogodilo u Strugi. Kažu, o svemu bi najbolje svjedočila Višnja Blažević, ali njoj su liječnici dali sedative pa je već legla. Neki hoće da je bude, ali mi ne dopuštamo. Kažemo, bit ćemo tu ujutro.

Vraćamo se za Zagreb, tri sata sna i opet natrag.

Dovode nam Višnju. Višnja ima devetnaest godina. Studentica je Fakulteta za fizičku kulturu. Visoka je i vitka i ima crnu kosu. Do prije par dana sigurno je vrijedila za zgodnu djevojku. Sada su joj oči izgubile sjaj, a kretnje postale spore, kao da hoda kroz vodu. To je posljedica, što sedativa, što nedavnog iskustva. Dok govori, na trenutak se izgubi i zagleda u daljinu. Imam osjećaj da sve ponovo proživljava, tu pred našim očima, jer joj se oči rašire, a tijelo skupi u grču, kao da se štiti od udaraca. Dok govori, boli me na svakom mjestu gdje su i nju udarili. Svaka pesnica i svaki kundak koji je nju pogodio kao da sada ostavlja traga na mojem tijelu. Neugodno mi je što zbog nas mora sve to još jednom proći, ali znam da je jako važno čuti njeno svjedočenje.

Ovo je Višnjina priča: Zamlaću, selo u kojem je Višnja živjela s ocem, bratom i bakom, prvo su dugo tukli minobacačima. Dok je napad trajao, ona se sakrila u bratovu sobu. Bila je sama u kući. Onda je netko razbio ulazna vrata. Upali su u kuću i vikali: “Ruke u vis!” Bilo ju je strah i molila se Bogu da je ne nađu. Međutim, našli su je. Vrata su se s treskom otvorila i ON je stajao u njima. Odmah ga je prepoznala. Bio je njen vršnjak. Išli su zajedno u školu, u isti razred. I on je prepoznao nju. Rekao je: “Ne boj se. Neću ti ništa.” I izveo ju je van. Onda je netko primijetio zlatni križić na njenom lančiću oko vrata. To ih je razljutilo pa su je počeli tući: pesnicama, kundacima, nogama. Tražili su od nje da križ baci na zemlju. Bacila je. Zatim je netko u sobi njenog brata našao voki-toki, ne pravi, amaterski, ali svejedno, opet su je tukli. Tražili su da im oda tajne šifre kojima se služi kada dojavljuje policiji. Ona nije znala, pa su je tukli još više. Kada su se umorili, prestali su. Onda se opet netko od njih sjetio da je pita gdje su sakriveni ostali. Ona nije znala, pa su je opet tukli. Na kraju su je priključili ostalim taocima koji su stajali na cesti. Koristili su ih kao živi zid, morali su ići ispred kamiona s oznakom “Milicija – Krajina” na kojem je otraga, na platformi, bio montiran jedan teški mitraljez, jedan minobacač i jedan protuavionski mitraljez. Išli su kroz selo u smjeru Struge. Ruke su morali držati na glavi. Četnici su pucali preko njih i smijali se. U jednoj su kući našli tri policajca. Naredili su im da pužu. Kada su od puzanja potpuno okrvavili, naredili su im da skinu odjeću. Ostali su potpuno goli. Onda su ih onako gole svi počeli tući, kundacima i nogama. Njima, taocima, naredili su da se okrenu, da ne gledaju. Poslije toga, onako ranjene i krvave policajce, natjerali su da trče preko polja. Ovi su pošli, teturajući od uboja, svi potpuno crveni od krvi. Četnici su se smijali. Onda su svi zapucali. Vjerojatno se na tisuće metaka zarilo u njihova tijela, jer svi su imali automatske puške, a bilo ih je oko stotinu.

Jedan se talac okrenuo i vidio ovu sliku: onako mrtvima, četnici su im prišli i nožem rezali vratove.

Od svega toga mnogima od talaca je pozlilo, pa su povraćali. Četnici su se smijali. Pucali su im iznad glava i u zrak. Išli su dalje prema Strugi. Višnjina je baka bila stara. Umorila se i pala. Ubili su je na mjestu gdje je zastala. Put do Struge trajao je oko šest sati jer su išli sporo, a to je svega par kilometara. U Strugi su naišli na borbu. Svi su se pobacali po zemlji i potražili zaklon. Zet Mate Drndelića žrtvovao je sebe. Vezao je oko pasa više granata i zaletio se u kamion martićevaca. Raznio je i sebe i njih. Od njega je ostala samo glava. Tako se Struga obranila od četnika.

Onda je, kada su četnici počeli gubiti, došla federalna vojska da napravi “tampon-zonu između zaraćenih strana”. Naredili su četnicima da odu. Dok su odlazili, oni su i pucali. Tako su ubili i Višnjinog ujaka. Onako mrtvom, prerezali su mu grlo. JNA je pokupila i hrvatske ranjenike. Prvu trojicu odvezli su u bolnicu u Dvor na Uni. Kada su se vratili po sljedeću četvoricu, ove od prije našli su na cesti, ubijene i masakrirane. Četnici im nisu dopustili da ih pokupe.

Kako svjedoče svi taoci iz živog štita, četnici koji su ih napali i ubijali, nisu nikakvi uvezeni četnici iz Srbije. To su njihovi susjedi, s kojima su godinama živjeli kuću do kuće. Neki su čak s njima bili i u rodbinskom odnosu preko miješanih brakova. Bili su kumovi jedni drugima. Prijatelji. Ili je barem tako izgledalo. Sada to sve dobiva drugačiji obrat. Mržnja je tinjala godinama, pritajena, da bi sada sve najednom izašlo van. Ima tako tragičnih slučajeva kada, na primjer, brat puca i ubije svoju sestru i njenu djecu jer se udala za “ustašu”.

I dok mi ovako unutra razgovaramo, vani se ljudi pripremaju za odlazak, dalje, prema Sisku. Izlaze iz hotela koji je bio njihovo utočište za jednu noć. Izlaze tiho. Ne galame. Ne gestikuliraju. Na licu im se čita zbunjenost. Upravi hotela zahvaljuju na pomoći. Skromno. Za sve. Za krevet. Za pažnju. Za lijepu riječ. Za doručak. I da oproste na smetnji, jer, oni su eto, znate… I tu neki zaplaču, onako, tiho, jer pred očima im zaigra slika doma, doma… Kuća koju su ostavili, imanje. Ustaneš rano zorom kada se i sunce budi, pomuzeš krave, koje li miline, mlijeko se puši, nahraniš blago, krave, svinje, posla je puno, štale su pune, pa peradi okolo, i oni su gladni, pilići, kokoši, patke, guske, pijuču i gaču oko tebe dok ih hraniš, pšenica, kukuruz, ambari su puni, puno se radilo, ali je i rodilo, poori, podrljaj, posij, pognoji, okopaj, požanji, spremi u ambare, slamu zadjeni, strojeve drži uvijek u redu, traktor, kombajn, i sve priključke što idu, pa voćnjak, vinograd, rakija, vino, nedjeljom u crkvu, Bogu se moliti, Bogu se moliti…

Stišću u ruci zavežljaj i drže se skupa, iz istog sela.

Što li nose u tim svojim smotuljcima, u torbama? Što su izdvojili od svoga bogatstva, od imanja što su ga imali da ponesu sa sobom, u nepoznato, da im se nađe? Što je unutra? Je li to zlato, novci, gotovina? Je li to vezena seoska nošnja njihovih predaka ili je to njihovo odijelo koje sada nose, košulje, čarape, rezervne hlače? Ili je to pregršt žita iz ambara i komad zemlje ispred kućnog praga? Što?

Kolona se formira. Traktori se poredali jedan za drugim. Ljudi se ukrcali. Gledam, neki od njih nemaju prikolice, nego male kaveze, metar s metar i pol. U njima su prije vozili svinje, ovce, telad. Sada me iza željeznih rešetki gledaju ljudi. Oko njih trče i snimaju iz metropole tek pristigli novinari, reporteri. Dobra slika, komentiraju. Ljudi skrivaju pogled. Obaraju ga na zemlju. Postiđeni su. Neugodno im je.

I meni je neugodno, zbog mojih kolega, zbog ljudi. Oni trče, gore, dolje, uzduž kolone, škljocaju, unose se ljudima u lice. A ovi, pobjegli bi da mogu, da mogu van iz svojih kaveza za stoku. Zar još i to poniženje?

Kolona polazi. Polako. Svi ljudi iz mjesta izašli su na ispraćaj. Tiho. Sve izgleda kao velika pogrebna povorka. Tek se svako malo netko od mještana približi i gurne u kavez ili prikolicu zavežljaj koji je već ranije pripremljen: hrana, i kaže samo SRETNO, kako se inače pozdravljaju rudari kada idu pod zemlju. Ljudi iz kolone ne odgovaraju, samo gledaju. Prolaze i samo gledaju. Od ovih koji ostaju, poneki tiho plaču. Oni odlaze sada, a kada će red doći i na njih?

13. rujna 1991.

Kada ideš na teren, najbolje je da ne ideš sam. Moraš imati partnera. Dva je dobar broj. Tri ne valja. Partner mora biti dobar kao i ti. Ni bolji, ni lošiji. Partner mora znati voziti ako tebe pogodi. Partner ne smije paničariti, ne smije biti nervozan, kao ni ti. Partner ne smije biti samouvjeren. Ni ti ne smiješ biti previše samouvjeren. To je opasno. To donosi nesreću. Postaješ bešćutan za fine signale koje ti Bog šalje. Oslušni sebe, vjeruj intuiciji. Budi oprezan. Uvijek. Riskiraj rijetko. Samo kada je to uistinu neophodno. Ne kockaj se životom, a ako se kockaš, znaj zašto to radiš.

Tri ne valja. Previše ljudi na jednom mjestu. Svatko hoće na svoju stranu. Pa bi opet pričali. Kada pričaš, ne možeš slušati što priroda kaže, tvoja unutarnja i ona izvanjska, pa se lako iznerviraš, a kada si nervozan ne vrijediš puno. Postaješ laka meta, lak plijen, jer zaboravljaš da je smrt uvijek tu, uz tebe, a to se ne smije zaboraviti.

Jedan bolje od tri. Kada si sam, sam donosiš odluke, sam ih sprovodiš, i sam za njih snosiš konsekvence. Ako si pogriješio, sam ideš u pakao. Drugi ne plaća cijenu tvoje gluposti. Sretno.

Vozim se s Futtyjem. S njim volim raditi. Ostali previše pričaju. Previše im je to film. Pogotovo stranci. Suviše su mladi. Stradavaju kao muhe.

Vozim se s Futtyjem. On je za volanom. Do sada je bilo dobro. Ta dionica nije bila opasna. Ovo što sada dolazi, veliki je rizik. Izašli smo iz Dubice. Sljedećih par kilometara put je prilično ravan. Ide tik uz rijeku Unu. Brisani prostor. S druge strane vode je Bosna. Tamo su četnici i federalna armija. Njihovi tenkovi, artiljerija i drugo oruđe i oružje ukopano je duž cijele linije rijeke. Odatle pucaju na hrvatsku stranu, na sve što se kreće.

Stali smo u zaklon, iza jedne kuće. Promatramo dionicu koja nam slijedi. Nema tu puno filozofije, puno priče. Moraš startati punim gasom u prvoj, brzo mijenjati brzine na mjenjaču, sve dok ne postigneš maksimalnu brzinu, pazeći pri tome da ostaneš na cesti. Ne smiješ stati. Ne smiješ stati nikako, jer, ako si stao, onda si stao zauvijek.

Futty vozi. Futty zna voziti. U njega imam povjerenja. Stisnuo je kuplung i gurnuo u prvu. Desnom nogom dodaje gas. Iskušava mašinu u mjestu, kuplung još nije otpustio. Desnom rukom gurne kazetu u kazetofon. Ratni poklič. Prostor ispunjava zvuk helikoptera u niskom letu: “Apocalypse Now”. Zaglušujući zvuk strojeva i mitraljeza. “This is the end, my only friend”, urla Morrison. Sad. Gas. Gaaas!

Auto poskoči. Prva. Osjećam da gume cvile, ali to ne čujem. Čujem samo Morrisona. Sada druga. Ubrzava sve više. “… beautiful friend…” Pa treća. Sada smo već prilično brzi. Auto poskakuje po neravninama. “… Mother, Yes son…” Četvrta. Letimo po cesti. Stabla pokraj zalijeću nam se u susret. Samo da ne pukne guma. Što se događa na drugoj strani rijeke, ne znam. Pucaju li? Jesu li nas vidjeli?…

Na desnoj strani, u kanalu, fordov kombi. Ima li ljudi unutra, od kada je tu? Ne znam. Brzo smo prošli pokraj njega. U svakom slučaju, nije imao sreće. Nedugo iza toga, još jedan auto – novi passat. I on je imao istu sudbinu.

Bože, pomozi, kažem u sebi.

Ne gledam lijevo, ne gledam desno. Samo pravo. Pravo. Pravo! Auto leti, doslovce leti. Na mjestima gdje cesta ponire niže ostajemo bez tla pod kotačima, pa onda ponovo tresnemo natrag. Ispred nas, u daljini, par kuća na lijevoj strani, pa onda crkvica na desnoj, pa iza nje dvije kuće na lijevoj. Dolaze nam brzo u susret. Iza kuća, put skreće nadesno.

“Stani kod one dvije kuće. Stani u mjestu.”

Škripa kočnica, škripa guma. Kuća nam mora biti zaklon, tamo moramo stati, inače… Stali smo. Dobro. Kuća je bila gostionica ili trgovina, veliki stakleni izlog. Staklo posvuda. Tek sada vidimo da smo se prevezli preko električnog voda koji je pao po cesti. Cesta je izrovana kraterima od minobacača. Crkva je dobila ozbiljnije uboje. Točno po vertikali, jedna iznad druge, rupe od projektila su po pročelju crkve. Od ploče s nazivom sela ostala su samo zadnja tri slova: ..ćin.

Po našem proračunu, nalazimo se desetak kilometara od Kostajnice, a selo u kome smo stali trebalo bi se zvati Baćin. Kakva je situacija dalje, prema Kostajnici, ne znamo. Trebalo bi nekoga pitati. Koga? Nikoga nema. Provlačimo se oprezno ispod električnih vodova, prema kućama. Ulazimo u dvorište s južne strane, od Une. S južne strane, na kućama, rupe, krateri. Dvorišta izrovana. Stoka pobijena.

Vraćamo se natrag na cestu, u zaklon. Odnekle dođe neki čovjek. Na njemu plavi radnički kombinezon. Na nogama gumene čizme. O ramenu visi lovački karabin. Mlad je. Tridesetak. Upoznajemo se. Pričamo. Naposljetku pitamo i za put dalje, za Kostajnicu, može li se? Kaže ne. Kaže i zašto.

“Prvo sljedeće selo, odavde prema Kostajnici, je srpsko. Cijelo vrijeme su bili mirni dok je svugdje okolo buktala pobuna. Onda su im došli naši iz policije i garde i pitali kako će se dalje. Oni su rekli da su oni lojalni Republici Hrvatskoj. Naši su im povjerovali. Nisu u selo stavili nikakve jače snage radi prevencije, jer su mislili da nije potrebno. I tu je bila greška. Preko noći, ovi su u selu promijenili mišljenje, ili bolje reći, nisu ga promijenili, već su samo bili pritajeni, lukavi. Već davno prije svi su dobili oružje, pa su ga sakrili, ukopali. Kada je počelo u Kostajnici, otkopali su oružje, postavili barikade i počeli da pucaju. Tako je Kostajnici odrezana jedina odstupnica. Kažem vam, naši su naivni, previše vjeruju ljudima na riječ.”

Znači, dalje se ne može. Moramo smisliti nešto drugo. Ali, drugoga nema. Jedini put je natrag u Dubicu. Istim putem. Put smrti. Road to hell. Bože pomozi, opet.

Ponovo vozi Futty. Sve pripremne radnje kao i u dolasku. Isti ritam, isti tempo, ista brzina. Ista meta. Isto odstojanje. Pozdrav domaćinu. Pogled naprijed i… gaaas. Sada je moja strana od rijeke, od četnika. Gospodo četnici, mi smo dobri, samo se malo vozamo okolo.

Sada na povratku izbrojao sam tri auta u jarku. Jesam li jednoga previdio u dolasku, ili je brojčano stanje novo?

Jesu li nas vidjeli? Ne znam. Jesu li pucali na nas? Ne znam.

Znam samo da smo stigli u Dubicu i da smo zaslužili pivo. I još jedno. Dok sjedimo u kavani, avioni prelijeću u niskom letu. Nitko ne haje baš puno za to. Dva gardista u kutu igraju šah. Popili smo pivo na miru. Nisu borbeno djelovali. Barem ne ovdje u blizini.

Sljedeća stanica, odlučujemo, Sisak. Imali smo dobar nos. U Sisku se formira konvoj od tridesetak-četrdesetak vozila. Idu za Kostajnicu, preuzeti mrtve i ranjene. Pregovori s federalnom armijom su u tijeku. I mi pregovaramo s dečkima, da nas prime, da posnimimo tu klaonicu. Ne smiju, ne žele riskirati. Najvažnije je sada izvući ljude, pružiti im medicinsku pomoć. Prevelik je ulog.

Tu zatičem i Olivera, prijatelja, novinara HTV-a. Živ? Živ. U to ime, idemo po jednu.

Otkazuju konvoj. JNA ne dopušta prolaz medicinskoj ekipi. Možda sutra, zavaravamo sami sebe. Do sutra će mnogi umrijeti. Za mnoge više neće biti sutra. Ni danas. Ni sutra.

Konvoj, naravno, nikada neće proći.

Petrinja, 15. rujna 1991.

…Vraćam se ponovo unutra, hodnikom. Negdje pri sredini primijetio sam svjetlo koje me iznenadilo u ovakvom stanju zgrade. Kada sam prišao mjestu odakle se svjetlost širila, i zavirio unutra, prostorom se iznenada prolomio krik, samrtnički, očajnički krik preplašenog za život. Taj je zvuk više sličio na topovski hitac, onako, u tišini ruševine, nego na ljudsko glasanje. Prizor koji sam zatekao u tome teretnom dizalu, jer bilo je to dizalo odakle se širila svjetlost, i zvuk koji je odatle kao tane izletio, sledili su mi krv u žilama. U tome ogromnom, kao soba velikom, narančasto obojenom teretnom dizalu, sa čijeg je stropa kao nekim čudom svijetlilo prigušeno sigurnosno svjetlo, u njegova dva od ulaza udaljena kuta, u svojim invalidskim kolicima, sjedile su i grčile se dvije, u laganu pidžamu odjevene, gotovo nage, starice. Strah, tišina i samoća ovih dviju zaboravljenih žena kočili su njihova tijela. Koščate, osušene ruke, isturene naprijed na obranu, tresle su im se kao na vjetru. Pokušao sam nešto reći, ispričati se, da nisam znao da su ovdje, da ću dovesti nekoga i da se ne boje, da sam ja prijatelj, i tako… One su me i dalje prestravljeno gledale, ne spuštajući ruke iz obrambenog stava, i cvilile su, tankim neljudskim glasom, valjda posljednjim glasom koji čovjek ispušta kada se suoči s dugo iščekivanom smrću, za kojom mu se ne ide. Nisam to više mogao izdržati. Bilo je to previše za mene. I tako, iznenada, neočekivano, pobjegao sam, gotovo otrčao niz hodnik…

…Pošao sam na kat. Niz stepenice se, kao niz kakve slapove, slijevala voda. Uporno. Tiho. Kao da je oduvijek tako. Duž cijelog kata protezao se dugačak hodnik. Iz njega, lijevo i desno, ulazilo se u sobe. Sobe su bile jednokrevetne. Mora da je bilo udobno živjeti ovdje. Trag te udobnosti dao se sada samo naslutiti, jer sve je izgledalo kao poslije velike i strašne kataklizme. Od jakih detonacija granata sva su vrata na sobama bila izvaljena iz svojih ležišta i ležala su razbacana duž cijelog hodnika. S njima zajedno izletile su i stvari stanara, žbuka sa zidova i staklo. Išao sam od sobe do sobe, tražeći barem jednu čitavu. (Nisam je mogao naći.) Tako sam naletio na NJEGA. Ugledao sam ga još s vrata. Bolje reći, osjetio sam ga, mada nisam odmah zapazio gdje je. Nešto mi u toj sobi nije štimalo. Bio je nered od eksplozije, kao i u drugim sobama. Stvari su bile razbacane i uništene kao i drugdje. Sve je bilo gotovo isto, ali nešto je bilo bitno drugačije. U ovoj sobi bilo je NEŠTO. Nešto što se tako nepogrešivo osjeća. Nešto što obično zovemo SMRT.

Tada sam ga ugledao. Vidio sam mu sijedu glavu kako proviruje između hrpe porušenih i razbacanih stvari. Sjedio je na podu, leđima oslonjen na krevet i pisaći stol koji je eksplozijom bio odbačen od zida. Izgledalo je kao da je udobno smješten, oslonjen tako na solidan i težak namještaj. Posteljina na krevetu, s njegove lijeve strane, bila je zgužvana i bačena na hrpu. Ispod se vidio madrac. Jastuk je još uvijek bio na svome mjestu, oslonjen na radijator ispod prozora. Prozora više nije bilo. Postojale su samo drvene letve koje su se klatile u prostoru. Stol s njegove desne strane bio je posut prašinom. Iza stola je stajala stolica, preko čijeg je naslona visio prebačeni kaput. Na stolici nije bilo sjedala. Druga stolica je stajala netaknuta i čitava uz drugi zid. Do stolice je stajao uredno spremljen starinski putni kovčeg. Na podu, ispred, duboke kožne cipele. Na zidu, iznad, polica za knjige, zastrta u prozirno platno. Na polici njegov šešir. Uredno odložen i nekim čudom ostao na svome mjestu. Lijevo od police Istraturistov propagandni plakat. Po cijeloj sobi komadi drvenih letvi, kartona i stvari koje su se ni sam ne znam otkuda ovdje stvorile i činile sliku kaosa kompletnom. Cijeli je pod bio natopljen vodom. Želio sam mu vidjeti lice. Popeo sam se na stolicu, pa na stol i onda se spustio kroz razvaljeni prozor na balkon. Moje su cipele ostavile mokar trag na stolu.

Ugledao sam mu lice. Miran, usnuo izraz. Oči gotovo potpuno zatvorene. Kao da spava. Jedan mu je pramen kose pao preko čela. Kosa je potpuno bijela. I lice je bijelo. I njegov džemper i košulja i ruke. Sve je bijelo. Po njemu cijelom i po sobi, po svim stvarima, pao je sitan bijeli prah. Sve je kao od alabastra. Nestvarno i meko. I bijelo. Samo jedan tanki crveni curak iz kuta njegovih usana i nekoliko kapi palih po džemperu i jedna crna muha što slobodno klizi po njegovoj usnuloj ruci. Ispod stola knjiga što ju je čitao. Pogledam naslov: Misterij smrti – 40 minuta među munjama.

Izašao sam van, noseći sa sobom na cipelama sitan bijeli prah, ostavljajući tako za sobom bijele tragove po ulici. Želio sam hodati. Bez obzira na sve, na skrivenog pritajenog neprijatelja, na snajpere. Želio sam samo hodati, ići. Pa šta bude. Neka bude.

U gradu nije bilo nikoga. Nikoga nisam sreo. Nikoga nisam vidio. Tu i tamo, proletio bi koji auto pun gardista, koji na mene nisu obraćali pažnju. Ni ja na njih. Samo sam tumarao gradom bez ikakva cilja.

Jedan je pas zalajao. Zarežao je iza svoje kapije, sa zamišljene linije koja dijeli ulicu od njegova dvorišta. Do njih je bila crkva. Bila. Sada dobrodržeća ruševina. Na cesti zelene grane, žrtve nedavnih projektila. Pas mi dopušta da ga pogladim. Kada pokušam pored njega ući u dvorište, zareži. Naučio je da ne vjeruje nikome.

Vukovar, 28. rujna 1991.

…U Vukovar, već je vrijeme. Prvo u Nuštar. U Nuštru će mi reći kako dalje. Situacija se brzo mijenja. Moram imati informaciju izravno s terena, iz prve ruke. Dok ulazim u mjesto, pored puta, s desne strane, krater od “krmače”. Napravila je ogromnu rupu promjera šest-sedam metara. Sada je puna vode. Pravo jezero. Usput je porušila i tri kuće i iščupala neka stabla iz korijena.

Put kojim se do sada išlo za Vukovar od danas je presječen. Više nema sigurnog puta. Četnici se zalijeću i prave zasjede.

Kažu mi da pokušam na Cerić, pa ako oni nešto više znaju da mi pomognu. U Ceriću me upućuju jednim putem, ne znam točno gdje. Vozim, a da točno ne znam ni gdje ću stići ni koga ću tamo zateći. Vozim brzo i uzdam se u svoj instinkt. Prolazim, prolijećem kroz napuštena sela bez ijednog znaka života. Nigdje ni jednog čovjeka. Na kućama se vide svježi tragovi borbi. Ne želim razmišljati u kakvu sam se ludost upustio, sam, bez vodiča. Odlučio sam ići do kraja, pa šta bude. Molim Boga da me sada ne napusti, pa zna da moram stići u Vukovar, da je to važno…

…Stiskao sam gas. Očekivao sam kanonadu već u sljedećem trenutku. Auto ispred mene je vozio sporo, tako sporo. Sporo je ubrzavao, sporo manevrirao. Htio sam proći kroz njega i otići što dalje. Nestati. Pobjeći. Svakog trena sam očekivao rafale sa svih strana, ali oni su izostali. Nisam znao što se zbiva, poigrava li se to netko s nama? Uglavnom, osim toga jednog pucnja, druge vatre nije bilo. Tek sada sam se sjetio da sam točno na mjestu gdje put mijenja smjer vidio jedan auto. Bio je bijel ili svijetložut i bio je izvrnut na bok. Imao je oblik starog tipa golfa. To je točno mjesto gdje je brzina tijekom cijele vožnje najmanja. Najbolje mjesto za zasjedu.

Što se to dogodilo “našem” napadaču? Jesmo li ga iznenadili, ili je imao staru pušku M48 koja se repetira ručno? Dok je htio drugi put opaliti, mi smo nestali u oblaku prašine. U svakom slučaju, kako god bilo, za sada sam živ. Bože. Hvala.

Sada ponovo vozimo kroz kukuruze i s jedne i s druge strane. Svako malo naletimo na neki napušteni automobil, izrešetan i ostavljen sa strane. To su oni koji nisu imali sreće. Jesu li još uvijek tamo, ili su njihova tijela pokupljena, nismo provjeravali. Vozimo brzo dalje. Konačno ponovo izlazimo na asfalt. Prolazimo barikadu s našom gardom i tu smo.

Vukovar.

Gotovo da ne mogu vjerovati. Uspio sam. Tu sam.

Vukovar.

Tu ništa nije isto kao vani, kao drugdje. Drugačije sunce sja ovdje, nego na nekom drugom mjestu. Jer, ovdje sja sunce Vukovara. Drugačiji zrak dišu ovdje, u Vukovaru, nego bilo gdje drugdje. Drugačije se susreću ljudi ovdje, nego tamo vani. Drugačije razgovaraju, drugačije se pozdravljaju, drugačije se smiju i drugačije tuguju. Drugačije se bore i drugačije ginu, ovdje, u Vukovaru. Inače, drugačije se cijeni život, ovdje u Vukovaru, nego bilo gdje drugdje, jer, stvari su ovdje onakve kakvim bi željeli da ih vidimo uvijek, onakve kakvim ih zamišljamo da bi mogle biti kad bi bilo… Ovdje je sve onakvo kako treba biti po samoj prirodi stvari. Jednom riječju, ovdje sve jest, i to svi vide, znaju i osjećaju.

Odvezao sam se do policijske stanice, želio sam znati kako stvari stoje. Nisam htio nigdje žuriti. Dao sam sebi vremena. Ostat ću ovdje koliko budem mogao, koliko bude potrebno. Htio sam vidjeti sve i sve osjetiti. Koliko mi bude dano.

U policijskoj stanici razgovaram s ljudima. Kažu mi da bih prvo, prije svega, trebao vidjeti bolnicu. Bolnica je odmah tu, u susjedstvu, pa kako trenutno nije bilo artiljerijskog napada, odlučujem poći pješice.

Vukovarska bolnica, kao i cijeli Vukovar, živi pod zemljom, u podrumu. Sve ono što je iznad zemlje, uništeno je. Tako je bilo i s bolnicom. Neprijateljske granate napadale su po bolnici jednako kao i po svim drugim objektima u gradu, usprkos tome što je to bolnica, ili baš zbog toga.

Jedan dan, priča doktorica Bosanac, bilo je ranjeno petnaestoro djece. Obilazimo Podrumsku bolnicu Vukovar. Gledam ljude koji tu leže: stari, mladi, muškarci, žene, djeca. Prolazimo pokraj kreveta jedne djevojčice. Crna duga kosa, velike, velike crne oči i suho blijedo tijelo. Oko vrata ima krunicu kao i većina pacijenata. Doktorica mi objašnjava njezin slučaj:

Igrala se jedan dan sa svojom prijateljicom na dvorištu. Tri dana možeš izdržati zatvoren u podrumu, ali četvrti, ako bombardiranje malo prestane, moraš izaći van na zrak, da vidiš nebo. Dok su se igrale, iznenada je pala granata. Njena prijateljica je imala sreće, poginula je na mjestu, dok su njoj šrapneli izbušili sve unutarnje organe, jetru, bubrege… Sada se ovdje održava na životu, samo ne znam dokle. Trpi strahovite muke. Prostorije kroz koje prolazimo natrpane su krevetima. Svi kreveti imaju snježnobijelu opravu. Ljudi u njima su mirni i stoički podnose svoju sudbinu. Dok s njima razgovaramo, ne žale se, ne kukaju. Osjeti se odmah povjerenje koje imaju u one koji o njima brinu. Za razliku od drugih pacijenata u drugim bolnicama i drugim vremenima, ovi pacijenti ne pokušavaju svu pozornost liječnika i osoblja skrenuti na sebe, da bi dobili nešto bolji tretman ili njegu nego je imaju drugi bolesnici. Ne, ovi ovdje su svi tretirani isto, i to je dio napora koji oni sami ulažu da bi stanje ostalo nepromijenjeno. Svjesni su velike opterećenosti svoga osoblja, zbog neprestanih intervencija i medicinskih zahvata na velikom broju pacijenata koji se neprestano povećava. Znaju da će svoj dio propisane i potrebne terapije dobiti, i ne žele ničim dodatno opteretiti nikoga. Znaju da je pomoć potrebna i drugima. S njima zajedno, u istim prostorijama i uz isti tretman leže i ranjeni neprijateljski vojnici. Uživaju istu njegu kao i svi ostali i ništa im, zbog toga što su se borili na drugoj strani, nije uskraćeno od liječničke njege.

Djeca su smještena u prostor atomskog skloništa. To je najsigurniji dio zgrade. Tu boravi također i tridesetak trudnica. Kada je organizirana evakuacija, samo dvije od njih pristale su otići na sigurno izvan Vukovara.

Vukovar, 29. rujna 1991.

Sanjao sam da spavam i da granate padaju po bolnici. Kada sam se probudio, utvrdio sam da to nije san, nego java. Bio je u tijeku jak topnički napad iz svih raspoloživih oruđa neprijateljevog arsenala. Ako nastave ovako, nema mogućnosti da izađemo. Morat ćemo čekati da napad malo splasne. Ukoliko budemo previše čekali i ne izađemo danas, za Laurentovu ruku više neće biti nikakve pomoći. Izgubit će je. Moramo odlučiti: rizik ili čekanje. Postojala je i druga opasnost. Put kojim sam došao i kojim bi mi trebali izaći može svakog trena biti definitivno odsječen. I sada su šanse za izlazak male. Sve se bazira na sreći, vjerojatnosti da baš toga trena tamo ne bude zasjede.

Razgovaram s drugima, šta oni misle. Odlučeno je čekati prestanak napada. Svi misle da neće dugo trajati.

Kako vrijeme prolazi, a prolazi sporo kada nešto čekate, intenzitet napada ne prestaje. Svi su već pomalo nervozni. Puno je toga na kocki. I ako ostajemo i ako idemo. Ako budemo previše oklijevali, možda ostanemo zauvijek odsječeni. U tome slučaju Laurent sigurno ostaje bez ruke, a cjelokupna naša sudbina postaje do krajnosti neizvjesna. U slučaju da krenemo možemo stradati u topničkom napadu, koji nikako da stane, ili u četničkoj zasjedi. Ali, također, možemo imati i sreće pa se spasiti. Odluka mora biti donesena odmah, jer je potrebno izvršiti pripreme, a i u Mađarskoj nas već odavno očekuju.

Razgovaramo još jednom. Raspoloženje je da se krene, jer ako idemo imamo barem minimalne šanse da uspijemo, a ako ostanemo nemamo više nikakve, ni za što.

Teško mi je to opisati. Dok vozim brzo, najbrže što se može, pazeći da živi stignemo do Marka, od grada hvatam samo sekvence, poglede-bljeskove kakve mi vožnja dopušta. Znam samo da više ne vozim po asfaltu, jer je cesta popločena komadima crijepa i stakla. Svako malo, na takvom putu, izleti pred nas kakav krater od granate, koji moram u zadnji tren izbjeći. Neki put mi to ne uspije, pa kola dobro poskoče i zaplešu na cesti vukovarski ples smrti. Na takvim ulicama, za vrijeme naše vožnje tamo i natrag, nismo sreli nikoga živog, ni čovjeka ni psa ni išta što se kreće. Osim granata.

Pustoš je harala Vukovarom. Oni koji ovamo dođu iza mene, u nekim drugim okolnostima, moći će to bolje opisati i o tome svjedočiti. Ja sam jurio kroz pusti Vukovar za život i ništa drugo nisam želio znati. Za smrt ne moram ići nigdje daleko niti se žuriti, ona je ovdje, oko mene, gdje god pogledam, i imao sam osjećaj, dovoljno je samo zastati, usporiti vožnju, i ona će nas stići i potapšati po ramenu: Tu sam. Zato sam vozio. Nisam zastajao da nešto snimim, da nešto pogledam i zapamtim, da se ljutim na barbare i da budem tužan zbog njihova djela. Ne. Vozio sam. Vozio sam da nešto spasim, barem nešto, nekoga iz ovoga pakla. Vozio sam za Marka, za njegovu djecu. Za život.

Kada smo stigli, Ljilja, Markova supruga, medicinska sestra u bolnici, već je bila tamo. Koso na ulaz u kuću, Marko je postavio drvene trupce da ih štite. Živjeli su u podrumu. I njihovi susjedi s njima. Uzeli smo djecu i pošli. Marko je zastao na tren. Okrenuo se i pokazao rukom natrag:

“Sviđa li ti se moj vrt? Zar nije lijep?”

Glas mu je bio miran. Odavao je zadovoljstvo i prigušenu strast. Stajao je par trenutaka i uistinu uživao. Kada se okrenuo, oči su mu sjale, kao da zna više nego što želi i može reći. Kretnje su mu bile odlučne. Iz svakog pokreta izbijala mu je snaga. Iza dvorišta Markove kuće vidio se Dunav. Bio je tako blizu. Vidjela se i druga obala. Tamo je Srbija.

Kada smo kretali ispred bolnice, svi su izašli da se s nama pozdrave, i osoblje i pacijenti i Hrvatska vojska. Stiskali smo ruke jedni drugima i grlili se. Željeli su nam sreću. I mi njima. Trebat će nam svima.

Prekrižili smo se i pošli. Brzi je vozio prvi. Gas, pa šta Bog da. Sada smo u njegovim rukama. Prošli smo posljednju hrvatsku barikadu i ušli u ničiju zemlju, u kukuruze. Brzi nije vozio prebrzo, nije smio zbog ranjenika. Tu i tamo bi ugledali koji od napuštenih auta sa strane staze, iste koje sam vidio i u dolasku. Ni o čemu posebno nisam razmišljao. Molio sam u sebi molitve kojih sam se mogao sjetiti, i čekao da se nešto dogodi.

Ništa se nije dogodilo. U Nuštru smo sretno izašli na naš teritorij. Stali smo kod prve benzinske pumpe da natočimo gorivo. Svi smo bili sretni. Dalje je išlo lako. Prvo smo pošli za Đakovo i tamo ostavili Zorana Jačimovića. Iz Osijeka će doći da ga uzmu. Produžili smo dalje za Donji Miholjac i na granici se sreli s predstavnicima mađarskog Crvenog križa. Prekrcali smo Laurenta u njihova kola, zaželjeli mu sreću, i pošli dalje. Brzi se vraća za Vukovar. Nadam se da će uspjeti.

26. studenog 1991.

…Još dok mi je čovjek točio benzin, iz zgrade pumpe izašao je dječak, nije imao više od deset. Počeo je, ne gledajući nijednog od nas, kao da nas nema, temeljito i predano čistiti stakla na autu. Prvo je očistio prednja, zatim stražnja stakla. Baš kada sam ga htio zamoliti da mi očisti i snijeg s farova, kao da je čitao moje misli, još prije nego sam išta uspio reći, sagnuo se i počeo čistiti i taj dio kola. Bilo je nečeg čudnog u tome dječaku. Bio je blijed i mršav, crnokos. Kratko ošišan. Mada je bilo jako hladno, nije nosio kapu i, što je bilo još čudnije, nije nosio ni kaput ni kakvu jaknu. Na sebi je imao tanki, tamni džemper i tamne samt-hlače. Na nogama je imao plitke cipele, mada je bio dubok snijeg. Cipele su izgledale par brojeva veće. Ostavljao je dojam kao da ne mari, ili još preciznije, kao da ne primjećuje da je jako hladno. Kretnje su mu bile precizne i sračunate, ali opet, nekako odsutne. Posao je obavio besprijekorno. Za cijelo to vrijeme nije rekao ni riječi, niti me ijednom pogledao.

Kada je završio, odmaknuo se od auta. Pošao sam rukom u džep da izvadim novac. Još dok mi je ruka kopala po unutrašnjosti džepa, da bi me preduhitrio, kao da nije želio primiti novce, prišao mi je i gledajući me pravo u oči, rekao:

“Ako imate metak, ja sam iz Vukovara.”

Glas mu je bio siguran i potvrđivao je ono što je izrekao. On je uistinu želio metak kao cijenu za svoj rad. Zastao sam. Nisam znao što da činim. Ruka mi je i dalje bila u džepu. Htio sam mu nešto reći, ali nisam nalazio prikladne riječi. Htio sam mu reći da sam i ja bio u Vukovaru, za rata, i da znam kako je tamo bilo. Htio sam mu reći da sam odatle izveo dvojicu dječaka, kroz put u kukuruzu, i da je jedan od njih bio približno njegovih godina. Htio sam mu reći puno toga, ali što god bih pomislio, sve mi se činilo neprikladno. Sve mi je izgledalo kao fraza, mnogo puta izrečeno. Nisam mu mogao tako govoriti. Nisam mu mogao uopće govoriti. Što ću mu reći? Što ću mu reći, a da to on već ne zna ili to nije iskusio?

On je stajao mirno i gledao me. Pravo u oči. Ništa više nije rekao.

Konačno sam uspio izvaditi novce. Odabrao sam brzo najveću novčanicu što sam je imao, ugurao mu je u ruku, sjeo brzo u auto i odvezao se. Postiđen. On je ostao ispred pumpe, pod strehom. Ništa nije rekao, ništa nije učinio, nikakvu gestu. Postajao je malo, sekundu ili dvije, a onda sam ga vidio u retrovizoru kako se pokrenuo i ušao u zgradu.

Snijeg je i dalje padao. Bio je visok. Slijedio sam upute i sretno stigao u Zagreb. Bio sam umoran, ali nikako kao koji sat prije. Sutra ću se odvesti u Beč i s aerodroma poslati filmove u Pariz. Stići će valjda i oni tamo gdje trebaju.