U Knjizi šapata ne postoje imaginarni likovi, svi oni postojali su na ovome svijetu, imali su ime i živjeli na određenom mjestu u određeno vrijeme. Postoji samo jedan lik koji bi se mogao činiti imaginarnim zbog toga što njegovo postojanje pretvara Knjigu šapata u zbilju čiji se stupnjevi umnažaju poput dva zrcala postavljena jedno naspram drugog. Često ja pišem o pripovjedaču Knjige šapata. U mojoj pripovijesti, pripovjedač pripovijeda o Knjizi šapata. On pripovijeda o pripovjedaču i o njegovoj pripovijesti. Ako bi se red obrnuo i došli bismo do posljednjeg pripovjedača, onoga tko ne bi imao tu slabost da samog sebe opisuje, i od njega prema meni, tada bismo imali san, zatim san u snu i tako dalje. Ovako pak—pišući o onome koji piše, a on pak čineći to isto, nagnut nad rukopis u kojem postoji i lik koji je ujedno autor koji piše—kao da silazimo stubama, poput tih drvenih igrački, babuški koje je sa sobom donio starac Musajan iz Sibira, izgubivši pojam o vremenu i zaboravivši da je u međuvremenu njegov sin Arahel već postao zreo za vojsku.

Među toliko stvarnih likova, neka od imena pronaći ćete i u povijesnim knjigama, a druga ćete naći samo u Knjizi šapata. Ona, knjiga, iako najčešće govori o prošlosti, nije povijesna knjiga, jer se u povijesnim knjigama govori ponajprije o pobjednicima; prije je to zbirka psalama, jer govori uglavnom o poraženima. A među likovima u knjizi nalazi se i jedan koji nije postojao i, usprkos tome ili upravo zbog toga, ima čak i ime: zove se Jusuf. Taj Jusuf bio je tek posuđeno ime i nalazi se u Knjizi šapata samo stoga što je, iako nije bilo planirano da bude u Knjizi, ipak ključ koji otvara vrata najtužnije sobe u prošlom stoljeću, sobe golih zidova izgrebenih noktima, s porazbacanim podnim daskama i s prerovanom zemljom koja nije utabana, poput nabrzinu zakopanih grobova. A od tih grobova, najbrže su napravljene masovne grobnice.

Živi i mrtvi pripadaju nebu i zemlji. Samo umirući pripadaju posvema smrti. Ona luta među njima, profinjena je, biti na samrti je stanje kod kojeg se smrt brine da se ne prekine prebrzo. To je njezina najukusnija hrana. Biti na samrti stanje je inicijacije u smrt. Od Mamure do Deir-ez-Zora, na udaljenosti od preko tristo kilometara, čitav je narod prošao sedam krugova, odnosno put inicijacije za smrt. Na kraju kojega se Sahag Šejtanjan susreo s Jusufom.

Mamura . prvi krug

Put je išao pravo, duž željezničke pruge. U prvi su krug konvoji koji su okupljali Armence iz najrazličitijih mjesta, iz europske Anatolije, Smirne, Izmida ili Adrianopola, ili iz vilajeta zapadne Anatolije, iz Trabzona, Erzuruma ili Karputa, išli pješice. Izdaleka su se, koračajući stisnuti jedni uz druge i pognutih glava, doimali poput kakvih hodočasnika. Jedino što hodočasnike vodi njihova vjera a ne vojnici gurkajući ih straga konjskim njuškama ili vraćajući u konvoj udarcima biča one koji bi posustajali. Obitelj Sahaga Šejtanjana činilo je pet osoba, baka, roditelji, on i mlađa sestra. Drugo dvoje djece, starije, Simon i Haigui, bili su potajice poslani u Konstantinopol. Njihova majka Hermine bila je žilava žena. Još se bila dobro držala na nogama, zagrlila je djecu i hodala pravo, u sredini konvoja, kako bi ih zaštitila od konjskih kopita. I kako bi ih poštedjela pogleda na leševe na rubu puta koje su rastrgale vrane. Imali su nešto novca, otac Rupen ga je sakrio pod košulju. Od tog novca mogli su platiti neku vrstu karata, točnije, kupili su dobru volju upravitelja kolodvora u Izmidu i popeli se na vlak kojim su prešli rutu Eskişehir- Konya-Bizanti-Adana, do pola puta prema Mamuri, gdje se vlak zaustavio na zapovijed vojske koja je blokirala željezničku prugu. Ali im je to zaustavljanje vlaka, usprkos tome što će put, prolazeći stjenovitim putovima ili vrelim poljem, biti iscrpljujuć, spasilo život, jer su bili natisnuti u vagonima za stoku, namirnice su im gotovo istekle, a nitko im nije dao vodu. Mrtvi koji su ostali u vagonima bili su oni koji su tek ispustili dušu, budući da su svi koji su prije umrli na putu bili bacani iz vagona duž pruge.

Ona knjiga, iako najčešće govori o prošlosti, nije povijesna knjiga jer se u povijesnim knjigama govori ponajprije o pobjednicima; prije je to zbirka psalama jer govori uglavnom o poraženima

Sreća ih je dakle dvaput poslužila. Prvo, jer nisu morali prijeći na stotine kilometara pješice, i drugo, jer su morali napustiti vagone kad su bili nadomak smrti gušenjem. Ali većina njih, osobito oni iz konvoja iz zapadnih vilajeta, nisu bili te sreće. Oni su propješačili čitav put, od kojih su tek oni imućniji mogli nabaviti kola i mazge. Zbog umora, hladnoće, gladi, pljačke i pokolja, od oko milijun i pol deportiranih ljudi pola milijuna umrlo je prije negoli je stiglo do prvog kruga. Na što se dodaju oni koji su ipak stigli, ali ne vlastitim nogama, već poneseni strujama rijeka Tigris i Eufrat.

U srpnju su noći postale hladne, dok vrelina tijekom dana nije popuštala. Doveli su ih do prostrane ledine, u blizini kolodvora u Mamuri. Dokle god je dopirao pogled, ljudi su od svakojakih stvari, prekrivača, odjeće, posteljine, podigli šatore. Većina njih se oslanjala na samo četiri štapa preko kojih je bilo prostrto tri-četiri kvadratna metra izblijedjele tkanine, dobre protiv sunca i kiše, ali sasvim beskorisne kod hladnoće. Sahag mje pogledom prebrojao toliko sklepanih šatora, da im nije bilo kraja. Postavljeni su namjerno na rubu grada, s druge strane željezničke pruge, kako bi granica koju je predstavljala pruga mogla biti bolje čuvana i kako se nitko ne bi usudio poći u grad po kruh. Sahagova obitelj imala je još ponešto hrane, jeli su nabrzinu i oprezno, pod sjenom šatora, kako ih ne bi vidjeli ostali uokolo.

Tu i tamo bi se pokoja grupica približila željezničkoj pruzi, ali bi bila otjerana natrag u kamp. Ipak, naposljetku, vojnici im nisu više prijetili, ostavljajući ih da se bave svojim stvarima. Jer ovog su puta to bili ljudi koji su, hodajući od šatora do šatora, pomagali iznijeti onima unutra ljude koji su umrli. I kako ne bi mrtve ostavili same, polagali su ih jednog do drugog, a zatim, kad bi se namnožili, jednog na drugog, tako da je smrt stvarala brdašca koja su okruživala kamp poput stražarnica. Životinje su rzale od gladi i od mirisa smrti, bile su to većinom mazge, upregnute u kola ili naprćene vrećama na samar, one su se pokazale otpornijima, konji su umirali bilo od žeđi, bilo od smrskanih zglobova na planinskim putovima. Psi su se držali podalje, osjećali su u očima ljudi istu glad i progonjenost, strpljivo su čekali, zajedno s jatima vrana, spuštanje večeri.

Spavali su sklupčani jedni uz druge, kako bi se ugrijali. Danju bi se skidali i prostirali iznad sebe svezanu odjeću. Dogovorili su se s dvoje mladih, tek vjenčanih ljudi, iz Konye, da će s njima podijeliti kola, a muškarci će ih straga naizmjence gurati, kako bi pomogli mazgi. Jedna žena se ponudila da im sašije posteljinu kako bi bolje štitila od vjetra. Bila je ovdje zajedno sa svojim zaručnikom, trebali su se vjenčati, ali su uzvanici umrli na putu.

Sahagova je mama imala dva lonca u kojima je skupljala kišnicu. Kad bi voda bila pri kraju, tapkali su usne krpama koje su bili prostrli preko noći, kako bi se na njih nahvatalo inje.

Kad bi se mnoštvo šatora toliko proširilo, prijeteći da mse prelije preko željezničke pruge, a broj leševa toliko narastao da se zrak zgusnuo od mirisa smrti, vojnici bi navalili među šatore i potjerali nekoliko tisuća ljudi iznova na put. Šatori su se rušili pod konjskim kopitima, ljudi su bili tjerani uz rubove kampa udarcima biča. Kad ne bi uspjeli dovoljno brzo natrpati stvari u naramke ili skupiti šatore, konjanici bi ih požurili zapalivši im krovove od suhih tkanina.

Na njih je red došao krajem listopada. Do sljedeće postaje bilo je oko pet sati hoda za zdravog čovjeka, ali njima je trebalo gotovo dva dana.

Islahiye . drugi krug

Put je prolazio planinom Amanus, preko planinskog grebena, a zatim se spuštao prema Islahiyeu uz jednu rijeku. Kad su dosegli drugi krug, pao je i prvi snijeg. Mnogi su bili odjeveni u pohabane dronjke i samo im je prašina natopljena znojem mogla učiniti odjeću debljom, grijući ih. Stavljali su prekrivač preko mazge i cijelim su se putem ogrtali posteljinom. Ostavili su za sobom kola koja nisu mogla proći uskim putovima, a muškarci su na leđa naprtili koliko su god mogli. Kad je malo zatoplilo, razderali su jednu plahtu na trake kojima su se svezali jedan za drugog, kako ne bi skliznuli niz strmine. Bio je to čist planinski put, a takvim je ostao i nakon prolaska konvoja, jer su one koji bi od slabosti pali gurnuli pendrecima u provaliju. Baku su posjeli na mazgu što joj je pomoglo da izdrži na putu, za razliku od mnogih drugih, koji su se iscrpljeni rušili ili bi, na samrti, pali, udarajući o strme stijene. Kad su stigli na čistinu, konvoj je presrela četa od nekoliko desetaka naoružanih Kurda. Odjednom, vojnici su se okrenuli, ostavivši nemoćni konvoj da sam nastavi dalje. Ljudi su stali, uplašeno gledajući konjanike koji su nasrtali na njih, potegavši muškete i sablje. Zaravan je bila uska, iza su bile planine, s jedne i druge strane strme padine, a ispred konjanici. Scena koju znamo iz stotine priča. Napušteni konvoji, bez obrane, s većinom žena i djece, rastrčane po polju, svatko u potrazi za spasom, ne znajući da će tek kad se odvoji od mnoštva postati lak plijen za konjanike u pljački i pokolju, bilo da se radi o kriminalcima oslobođenim iz turskih zatvora, o Kurdima, Čečenima ili beduinima. Rijetko bi se ondje našli slučajno, najčešće bi bili informirani o vremenu i ruti konvoja, a vojnici su bili napućeni da se udalje, ostavljajući ove da rade svoj posao. Katkad samo kako bi opljačkali i oteli mlade žene, drugi put, što je bilo češće, kako bi poklali sve do jednog. Nije postojalo nikakvo pravilo, mogao si biti ubijen ako bi sa sobom imao novac ili dragulje ili ako ne bi imao ništa za dati. Najbolje bi bilo da se sklupčaš ili opružiš, praveći se mrtav. Ako bi imao sreću da te ne pregaze konjska kopita, mogao si pobjeći kada bi se, nakon silnog gonjenja pokretne mete konjanici umorili ili bi se spustio mrak i tada bi se vičući udaljili stežući potegama na konjskim sedlima žene koje su se batrgale. Iza njih je ostalo polje prepuno leševa s kojeg su se polako, poput duhova, podizali još živi ljudi.

Zaručnik žene s kojom se obitelj Šejtanjan sprijateljila bio je ubijen. Oko vrata je nosio lančić bez neke vrijednosti, ali sjajan, za kojim se jedan konjanik pomamio i nije mu palo na pamet da si ga uzme drukčije no odrubivši ovome glavu. Nisu imali izbora nego ga ondje ostaviti na milost i nemilost životinjama.

Vukući sa sobom ranjenike, stigli su tek pred zoru na čistinu kod Islahiye. Na ulazu u kamp bile su, sa svake strane, dvije gomile leševa, većinom djece. Podigli su šatore. Hrane je još jedva bilo. Ujutro su vojnici na konjima projurili poljem, bacajući nasumce kruh preko šatora. Ljudi su navalili, više njih grabeći po jedan kruh i boreći se za nj. Oko podneva, kamp se smirio, ljudi su puzali pod šatorima, bdijući nad onima koji su umirali. Vojnici su stajali na distanci, jer težak miris smrti nije bio sladak već oštar, najavljujući širenje dizenterije. Zapovjednik kampa pozvao je muškarce pri snazi i naredio im da skupe mrtvace. Kako su glad i dizenterija tih jesenjih mjeseci u kampu kod Islahiye uzrokovale preko šezdeset tisuća žrtava, zapovjednik je naredio da se mrtvi ostave na rubu kampa dva-tri dana prije negoli ih se zakopa. Jer, na vjetru su se mrtvi osušili i usukali te tako zauzimali manje mjesta; tako su masovne grobnice postajale prostranije.

Zatim su međusobno približili šatore, kako pljačkaši, osobito beduini iz okolnih sela, ne bi imali mjesta provući se između njih. A oni se nisu bojali jedni drugih, jer deportirani nisu krali novac ili zlato, nemajući što činiti s njima. A ono za čim bi se mogli pomamiti, brašno, šećer ili suho meso, davno se potrošilo. Životinje su pod zidovima ili oko pruge tražile busenje trave. Oni razdirani dizenterijom sjedili su sklupčani, čekajući smrt. Drugi su polako žvakali komadiće suhog kruha, bačenog s jurećih konja.

Dogodilo se nešto istovremeno čudesno i užasno: pao je snijeg. Svi su pojurili van iz šatora ispruženih dlanova, u njima je još bilo dovoljno života da im se na dlanu otope pahulje i da poližu kapljice s prstiju. Zatim, vidjevši da je snijeg počeo gušće padati, pričekali su da se stvori sloj i počeli su ga lizati s poda, zajedno s psima i mazgama. Sahag se napojio više nego ostali jer je primijetio da se snijeg zgušnjava i dulje zadržava na čelima mrtvih, hladnijih od tla. Ali, sa snijegom je došla i strašna mrzlina koja je zaledila tlo, pretvorila posteljinu od koje su bili sklepani šatori u oštre falte, razbistrila zrak, zaustavila komešanje stvorenja svih vrsta, a smrad je pao poput inja na tlo. Ljudi su se stisnuli jedni uz druge, skupivši se iz više šatora pod najprostraniji, a kad je netko uspio potaknuti kakvu vatricu, otopivši nekoliko zaleđenih grančica, počeli bi se gurati, makar kako bi iz daljine promatrali umirući plamen.

A oni na samrti bili su toliko usukani od gladi i vreli od hladnoće, da su im, kad bi ih se vuklo kroz šatore za ruke ili noge, ruke ili zglobovi pucali poput suhih grana.

Kad se snijeg otopio, iznova je počelo ustrojavanje konvoja. Nebo je omekšalo i počela je kiša. Putovi su se raskaljali. Oko nogu su si omotali trake od razderanih plahti, jer bi im se inače gola stopala zalijepila za zemlju i ne bi više imali snage iščupati ih iz blata. Pod sitnom kišicom koja je brisala sve konture, novi je put trajao oko tjedan dana. Mrtvi se nisu mogli brojati, jer na tom maglovitom putu gdje nitko nije mogao vidjeti ništa osim plavičaste pare vlastita disanja, tijela onih koji bi pali, omekšala kišom, bila su jednako meka i ljepljiva poput glinene zemlje. Pregazili su ih oni koji su hodali iza, a njihova su tijela umiješana u blato na putu kao u crno tijesto. A kiša nije stala ni kad su došli na cilj.

Bab . treći krug

Polje crnih šatora prostiralo se po čistini nekoliko kilometara udaljenoj od grada, kako bi se spriječilo da u nj uđu deportirci. Glineno tlo nije moglo upiti vodu pomiješanu sa snijegom i sve se pretvorilo u blato.Nisu uspjeli prebrojati mrtve koji su ostali na putu, jer su već bili preplavljeni onima koji su upravo umrli u kampu. Muškarci, onoliko koliko ih je preostalo, organizirali su se u dvije grupe. Jedni su se bavili nošenjem mrtvih izvan kampa i iskapanjem masovnih grobnica. Mrtve je bilo teže nositi u trećem krugu, jer osušeni poput sipke zemlje i kostiju laganih zbog mrzline, upijali su vodu i nabubrili su, a žile natopljene vodom pucale su, crvenjeći se poput sirova mesa. Nabubreli i ukočeni, zauzimali su više mjesta i trebalo je iskopati, uz to što je tlo bilo ljepljivo, veće jame.

Druga grupa muškaraca lutala je poljem, približavajući se gradu samo do iskopana smetlišta i rubova siromašnih četvrti, u potrazi za hranom koju su najčešće sačinjavale mrtve životinje. Oni koji su još imali snage kamenjem su gađali vrane ili su lovili pse koji su okružili kamp i kad bi pala noć rovali su po grobovima nabrzinu prekrivenima u potrazi za neistrulim mesom.

Tako je izbila epidemija tifusa. Ona je prvo pogodila djecu. Prekrila im je lica crvenim mrljama od kojih su zbog prljavštine brzo nastale krvave rane u kojima su se pomiješali krv i znoj od vrućice. Zatim je prešla na njihove majke koje se nisu mogle obuzdati a da ne grle svoju djecu koju je tresla zimica. Samo je mrzlina zime sprečavala da pomor zahvati sve ljude. Ali zahvaljujući istoj toj mrzlini, oboljeli nisu imali nikakve šanse. Iz straha od bolesti, vojnici su stajali postrance i samo bi se ponekad, ne silazeći s konja, provukli kroz šatore kako bi ljudima kroz susnježicu nabrzinu bacili kruh. Nitko više nije mario da obriše kruh od blata, sretnici koji su uspjeli uloviti komad kruha pohitali su ga podijeliti s onima u svom šatoru ili bi se skutrili, glave na prsima, stisnuvši svoj okrajčić i halapljivo ga gutajući, kako netko drugi ne bi slučajno navalio i iščupao im ga iz ruku.

Katkad bi se žene koje bi već gubile razum od žalosti zbog umiruće djece usudile otići do ruba smještaja kako bi zatražile hranu ili kako bi potražile sigurnije sklonište i čistu posteljinu. Bile bi otjerane kamenjem ili udarcima štapovima, ako već ne bi bile ustrijeljene. Žena s kojom su zajedno putovali se razboljela. Sjedila je skvrčena i nisu mogli ništa drugo nego omotati je svom posteljinom koju su imali. Jednog se dana otac obitelji Šejtanjan vratio s ubijenom vranom koju je ulovio kad je ptica sa svojim jatom kružila oko hrpa leševa.Muškarac je imao divlji sjaj u očima, upali obrazi bili su mu prekriveni pramenjem kovrčave kose, njegova je odjeća bila sva u dronjcima i, kako ih vjetar ne bi odnio, povezao ih je užetom koje je nekoliko puta ovio oko tijela, od prsa do struka. Umjesto čizama nosio je dvije trake od zavezanih krpa, a za tabane je zavezao komad daske. Zbog toga je koračao nespretno, vukući tabane, povremeno ih podižući kako bi mogao prekoračiti prepreke. U lovu nije trebao trčati, za to ne bi mogao ni smoći snage, lešine je trebalo samo nositi, a što se tiče pasa i vrana, otežalih hranom kojom ih je obilato snabdijevao kamp, bilo je dovoljno vješto baciti kamen i zatim im istim kamenom zdrobiti glavu. Ili im snažno zakrenuti vratom. Što je Rupen Šejtanjan i učinio, ptičja je glava stajala neprirodno. Vidjevši ga takvog, Hermine priljubi djecu uz svoja prsa i uznemireno prošapće: “Ur es, Asdvadz? Gdje si, Bože?” “Bog je na samrti, ženo”, rekao je muškarac.