Objavljeno u Nacionalu br. 1244, 27. veljače 2022.

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Nismo mogli vjerovati’ u kojem Christian Axboe Nielsen, danski povjesničar koji je radio kao analitičar i vanjski sudski vještak za Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju u Haagu, opisuje raspad Jugoslavije i duge puteve Slovenije i Hrvatske od rata do članstva u Europskoj uniji

Rat u Sloveniji i u Hrvatskoj počeo je u lipnju 1991. Deset godina kasnije završio je kratkotrajni rat u Makedoniji. Otada je na Balkanu nastupio mir, a Jugoslaviju je postupno zamijenilo sedam novonastalih država: Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora, Makedonija i Kosovo. Slovenija je bila prva od bivših jugoslavenskih republika, koja je 2004. postala članicom Europske unije. Hrvatska je to postala 2013. Europska komisija je izradila posebne sporazume o stabilizaciji i pridruživanju, SSP (engl. Stabilization and Association Agreements, SAA) da bi balkanskim zemljama pokazala put prema članstvu u EU. Izgledi za pridruženje ostalih zemalja s područja koje EU zove “Zapadni Balkan“ su neizvjesni – u jesen 2017. Europska unija je počela spominjati 2025. kao godinu za idući krug proširenja. Vođe svih ostalih bivših republika su izjavili da i oni žele u EU. Drugim riječima, postoji mogućnost da se bivše jugoslavenske republike opet ujedine u jednoj većoj, europskoj zajednici – usprkos krizama same Europske unije. Britanski novinar Tim Judah je 2009. objavio tezu o polaganom ponovnom uspostavljanju jedne vrste Jugosfere koja počiva na suradnji i trgovini između starih republika. No sama pomisao o bilo kakvoj mogućnosti ponovnog ujedinjenja izaziva sablazan među nacionalistima u regiji. Pogovor koji slijedi bacit će kratki pogled na neke od najvažnijih događaja na ovim područjima nakon uspostavljanja mira.

Odnosi Slovenije i Hrvatske nakon rata

Slovenija je bila najbogatija republika u Jugoslaviji, a slovenski rat za osamostaljenje bio je najkraći. Stoga nije nimalo iznenađujuće, što je Sloveniji išlo dobro. Godine 2004. Slovenija je, zajedno s velikog skupinom srednjoeuropskih zemalja i Maltom, postala članicom EU-a, u njezinom dotada najvećem krugu proširenja.

Slovenski put u EU je bio sam po sebi pozitivan, no imao je i mračnu stranu. To što je Slovenija sudjelovala u ovoj rundi proširenja bilo je vrlo obećavajuće za Slovence, koji se smatraju pripadnicima Srednje Europe i najradije se distanciraju od navodno užasnog Balkana. Bosanski Muslimani, Srbi, kosovski Albanci i drugi neslovenci, koji su 1991. bili nastanjeni u Sloveniji, ili su tamo došli kasnije kao izbjeglice, često se nisu osjećali dobrodošlima među Slovencima, koji su ponekad zvučali kao da bi najradije zaboravili da su ikada bili dio Jugoslavije. Ćefurji je bio pogrdni izraz, koji su koristili za strance. Takozvani “autohtoni“ pripadnici mađarske i talijanske manjine u Sloveniji imali su, s druge strane, nešto bolji status. Ljudima porijeklom iz drugih krajeva Jugoslavije bilo je jako teško dobiti slovensko državljanstvo, a neki od njih su ostali bez državljanstva. Europski sud za ljudska prava je 2012. odlučio da je Slovenija time prekršila prava ovih ljudi, koji zbog toga imaju pravo na odštetu.

Britanski novinar Tim Judah je 2009. objavio tezu o polaganom uspostavljanju jedne vrste Jugosfere koja počiva na suradnji i trgovini između starih republika, na opću sablazan nacionalista

Odnos Slovenije prema ostalim, bivšim jugoslavenskim republikama bio je uglavnom pozitivan, no pregovori oko podjele zajedničke imovine često su bili neugodni i dugotrajni. Najgori odnos Slovenija je imala s Hrvatskom. Kao što je spomenuto u drugom poglavlju ove knjige, Slovenija i Hrvatska nisu podržale jedna drugu tijekom rata, iako su istovremeno proglasile nezavisnost. Hrvatska je učinila vrlo malo da bi spriječila JNA u slanju pojačanja u Sloveniju, a Slovenija je potom zauzela više ili manje neutralni stav prema inače zajedničkom neprijatelju, JNA, tijekom puno dužeg rata u Hrvatskoj.

Između Hrvatske i Slovenije su također postojala brojna neslaganja oko državne granice. Najveći nesporazum odnosi se na granicu na moru u Piranskom zaljevu, i još uvijek nije riješen. Ovaj spor doveo je nekih vrlo neugodnih epizoda tijekom dugih pregovora oko ulaska Hrvatske u EU. Ostale članice Europske unije optuživale su Sloveniju da drži Hrvatsku kao taoca. U ljeto 2017. međunarodna arbitražna komisija je napokon odlučila da je Slovenija u pravu, no Hrvatska odbija prihvatiti ovu odluku. U rujnu 2017. hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović morala je otpustiti jednog hrvatskog admirala iz Vijeća za nacionalnu sigurnost, nakon što je ovaj izjavio da hrvatski vojnici, ako bude potrebno, za dva dana mogu biti u Ljubljani. Odluka o morskoj granici stupila je na snagu početkom 2018, no Hrvatska ju još uvijek odbija prihvatiti.

Hrvatska

Hrvatska je osigurala suverenitet nad čitavim svojim teritorijem 1997, nakon što je preuzela kontrolu i nad istočnom Slavonijom. Smrću ministra obrane Šuška 1998. i predsjednika Tuđmana 1999. te ubrzo zatim pobjedom socijaldemokrata i liberala na izborima, na neki je način stavljena točka na devedesete u Hrvatskoj. No četiri godine rata i razaranja kao i odlaska velikog dijela srpskog stanovništva iz Hrvatske te hrvatsko miješanje u bosanski rat ostavili su dubok trag.

Za predsjednika Tuđmana i mnoge druge Hrvate bilo je samorazumljivo da Hrvatska mora postati članicom Europske unije. U žaru nastojanja za ulaskom u EU hrvatski je narod međutim često bio prezentiran kao zapadna, katolička i civilizirana nacija, koja će obraniti Europu od negativnih strujanja s Balkana. U ovom samoprezentiranju bilo je blago rečeno nezgodnih sjena iz 1930-ih i 1940-ih. Autokratske tendencije Tuđmanove vladavine također se nisu najbolje uklapale u sliku jedne demokratske i progresivne zemlje. Rat je također usporio put Hrvatske u EU, što se dogodilo u velikoj mjeri vlastitom krivnjom. Za razliku od Srbije, Hrvatska je u početku revno surađivala s MKSJ-em, vođena predstavom o tome da će se Tribunal baviti zločinima koje su Srbi počinili u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Kada je postalo jasno da će Tribunal također istraživati hrvatske zločine nad Srbima i bosanskim Muslimanima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, entuzijazam Zagreba je brzo splasnuo. Ton se još više zaoštrio nakon što je MKSJ podignuo optužnicu protiv trojice hrvatskih generala i nekolicine bosanskih Hrvata.

Naročito prkosan bio je Ante Gotovina koji se, za razliku od ostalih hrvatskih generala, nije odazvao na optužnicu MKSJ-a objavljenu 2001, i koji se godinama krio, u Hrvatskoj i u inozemstvu. U Hrvatskoj je njegova odluka imala široku narodnu i političku potporu, a hrvatski gradovi bili su oblijepljeni plakatima na kojima je stajalo “Heroj – a ne zločinac“. U igri riječi s obzirom na njegovo prezime, nacionalisti među Hrvatima su govorili da ulazak u EU neće platiti “gotovinom“.

Hrvatska je zbog Gotovine došla u ozbiljni škripac. Europska unija je postavila uvjete –“conditionality policy“ – kojima je od Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore (i kasnije također Kosova) zahtijevala potpunu suradnju. To je konkretno značilo da je Europska unija godinama dobivala redovne izvještaje od MKSJ-a o stupnju suradnje. No kao što je politologinja Jelena Subotić dokazala, Hrvatska i Srbija ne samo da nisu voljno surađivale s MKSJ-em, već su surađivale na način da su često potkopavale principe same suradnje. I hrvatski i srpski političari su govorili da su “primorani“ izručiti “naše heroje“ sudu u Hagu, bez da su na bilo koji način spomenuli ili sami istražili zločine za koje su dotični ljudi bili optuženi.

U tom smislu je bijeg Gotovine od MKSJ-a bio veliki problem. Hrvatskoj političkoj eliti trebalo je dugo vremena da shvati kako optužnica protiv Gotovine i uvjet njegovog izručenja neće nestati sami od sebe. No dok god je socijaldemokratska vlada bila na vlasti, nije se, zbog straha od radikalnih nacionalističkih snaga, usudila potpuno surađivati s MKSJ-em. Paradoksalno, ali tek kada je Tuđmanov nacionalističko-konzervativni HDZ ponovno osvojio vlast, hrvatske sigurnosne službe su ozbiljno počele surađivati sa zapadnim sigurnosnim službama, koje su već bile u tijeku s prikupljanjem informacija o odbjeglom generalu. Ova priča je puna nekadašnjih nacionalista, koji prvo napadaju svoje protivnike za veleizdaju, da bi potom sami pristali na to što je bilo neizbježno.

Gotovina je konačno uhićen na španjolskom otoku Tenerife u prosincu 2005. kada ga je španjolska policija prekinula usred obroka. Njegov bijeg – i potpora Hrvatske dijelu hercegovačkih Hrvata, koji su također bili optuženi na MKSJ-u – Hrvatsku je skupo koštao i ozbiljno usporio ulazak zemlje u EU. Loši odnosi s Hagom su osim toga u tolikoj mjeri zaplijenili pažnju javnosti u Hrvatskoj i Srbiji, da je mnogo ljudi vjerovalo kako je članstvo u EU odmah iza ugla, čim optuženi budu izručeni Hagu. Tek kada je posljednji optuženik predan Hagu, narod je shvatio, koliko je pristupni proces zahtijevan. Osim razaranja i ljudskih gubitaka proizašlih iz rata, Hrvatska (i Srbija) bile su suočene i sa sveobuhvatnim i često nepopularnim reformama socijalističke ekonomije. Za razliku od zemalja Istočnog bloka, koje su ranije na Jugoslaviju gledale sa zavišću, bivše jugoslavenske republike potrošile su jedno desetljeće i u ratovima izgubile mnogo od prednosti, koju su nekada imale.

Dvadeset godina kasnije mnogi hrvatski političari još uvijek izgleda pate od nesigurnosti i kompleksa manje vrijednosti. Cijelo vrijeme osjećaju nepostojeće prijetnje protiv hrvatske nezavisnosti. Politički krajolik zemlje je duboko podijeljen između socijaldemokratskog lijevog krila i nacionalističko-konzervativnog desnog. Vanjskopolitička i ekonomska situacija Hrvatske je istovremeno takva da hrvatskim političarima ne daje puno slobodnog prostora. To indirektno pridonosi posezanju desnog krila za nacionalizmom.

Naročito u istočnom dijelu Hrvatske, u ratom uništenom vukovarskom području, postoje stalne etničke napetosti, a hrvatskoj državi je s vremena na vrijeme teško osigurati poštivanje prava srpske manjine, na što se inače obavezala. Zemlja, ili bolje rečeno njena politička elita, kronično pati od nedostatka onoga što znanstvenici zovu ontološka sigurnost. Kritika i zahtijevanje prava manjina ili sudski progon hrvatskih ratnih zločinaca u prevelikoj se mjeri doživljavaju kao napadi na nezavisnost Hrvatske ili čak na opstojnost hrvatskog naroda. Postavljanje ploča na ćirilici sa srpskim nazivima mjesta i institucija u istočnoj Slavoniji ne postavlja u principu veće pitanje za državni suverenitet od postavljanja danskih ploča u Južnom Schleswigu ili njemačkih ploča u Južnom Jyllandu. Ploče s ćirilicom nisu uništile Vukovar. Stvarnost je međutim takva da hrvatski nacionalisti prezentiraju ćirilično pismo kao prijetnju i zbog toga odgovaraju uništavanjem ili skidanjem ovih ploča, bez riskiranja kazni za svoje postupke.

Sudski epilog u Hrvatskoj sporo se nastavlja. Hrvatske vlasti su u pravilu puno efikasnije u kažnjavanju srpskih ratnih zločinaca nego hrvatskih. Zloglasni srpski zapovjednik paravojnih jedinica kapetan Dragan tako je naprimjer prilično brzo, u rujnu 2017., osuđen na 15 godina zatvora. Sudski proces protiv hrvatskih ultranacionalista Tomislava Merčepa i Branimira Glavaša su se s druge strane razvukli, a mnogim hrvatskim političarima je i danas teško osuditi hrvatske zločine nad Srbima. Ova ekstremna ranjivost kada se radi o priznanju da su i Hrvati počinili ratne zločine u Domovinskom ratu vidi se i u reakcijama na danski dokumentarni film Masakr u Dvoru. Istina je nažalost da je veliki dio hrvatske političke elite, kao i javnosti, 22 godine nakon završetka rata, usprkos mnoštvu dokaza i indicija, još uvijek alergičan na izjave o tome da su pojedini hrvatski časnici ili vojnici počinili ratne zločine. Hrvatski sabor je 2000. usvojio deklaraciju kojom se Domovinski rat opisuje kao “legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome u kojem je [Hrvatska] branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica“. Mit o nepogrešivom i čistom ratu ponavlja se u školskim udžbenicima i u većini medija, a još 2017. nacionalisti u Hrvatskoj su zahtijevali da poznati televizijski voditelj dobije otkaz, zbog toga što je Domovinski rat nazvao građanskim ratom.

Jedan drugi zabrinjavajući razvoj događaja u Hrvatskoj vezan je uz sve veći antisemitizam i netrpeljivost prema Srbima. Nije teško naići na simbole i izjave usko povezane s mračnom prošlošću ustaškog režima iz Drugog svjetskog rata. Notorni primjer toga je pozdrav “Za dom spremni“, neka vrsta pandana nacističkom “Sieg Heil“. Ovaj su pozdrav veterani paravojne skupine HOS ugravirali na spomen-ploču postavljenu kod bivšeg ustaškog logora Jasenovac. Nakon mnogo mjeseci oklijevanja vlada je konačno odlučila da makne ploču. Zagovornici ovog pozdrava tvrde da je samo riječ o starom hrvatskom pozdravu, no taj izgovor je jednako besmislen, kao kada bi Nijemac tvrdio da je “Sieg Heil“ samo jedan stari rimski pozdrav, ili da svastika nije samo simbol nacizma, već također davni hinduistički simbol. Svi u Hrvatskoj i na Balkanu dobro znaju, što znači “Za dom spremni“.

Postojani nacionalizam u Hrvatskoj ne rješava velike ekonomske i društvene izazove, s kojima se zemlja još uvijek bori. Hrvatska ekonomija je u vrlo velikoj mjeri ovisna o turizmu. Predivna obala i plaže su magnet za turiste iz cijelog svijeta, no turistička industrija je također notorno vezana uz kretanja tržišta.

Visoki prihodi od turizma imaju osim toga uspavljujući učinak na hrvatske političare, koji nisu voljni reformirati poljoprivredu i industriju. Probleme u hrvatskoj ekonomiji političari često prešućuju i za stanje u zemlji radije krive naslijeđe Jugoslavije, ratove ili susjedne zemlje. Istovremeno se mnogo Hrvata, naročito mladih, koji su umorni od slušanja vječito istih isprika i gubljenja vremena na polemike o Drugom svjetskom ratu, iseljava u inozemstvo.

Sudski progoni i pomirenje

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju u Hagu, MKSJ, zatvoren je krajem 2017. Tijekom otprilike 20 godina rada tužiteljstvo MKSJ-a je podignulo optužnice protiv 161 osobe, od čega 160 muškaraca. Sud je postigao mnogo više, nego što su se njegovi osnivači uopće usudili nadati. Ipak, nakon toliko vremena, danas je očito da do pomirenja na prostoru bivše Jugoslavije nije došlo. U Banjoj Luci se još uvijek slavi 9. siječanj, dan osnivanja Republike Srpske. Ratni zločinci se još uvijek, prečesto, slave kao junaci, a kada se vrate nakon odslužene kazne, nerijetko dobivaju posao u javnom sektoru i prostor u medijima. Vladimir Lazarević na primjer, kojeg je MKSJ osudio na 14 godina zatvora, ubrzo je, nakon ranijeg puštanja na slobodu, dobio mjesto predavača na Srpskoj vojnoj akademiji. (Tko zna koje radno mjesto čeka ratnog guvernera iz Bosanske krajine, Radoslava Brđanina, kada ga puste iz zatvora u Nyborgu?). Rehabilitacija osuđenih ratnih zločinaca i nedostatak obračuna s prošlošću je nažalost uobičajena praksa u čitavoj regiji. Postoji dobar razlog za zabrinutost oko toga što Refik Hodžić, jedan od nekadašnjih glasnogovornika MKSJ-a, naziva “zastrašujućom novom erom tihog ponosa“.

Izostanak pomirenja nakon sudskih procesa jest za kritiku, no najžešći kritičari zaboravljaju, da bi situacija u bivšoj Jugoslaviji ipak bila puno gora da su optuženici ostali na vlasti. Tijekom dva desetljeća mnogi vodeći političari, vojni zapovjednici i visokopozicionirani policajci uklonjeni su sa svojih radnih mjesta i izručeni Hagu. To se nije uvijek zbilo jednako brzo – u slučaju Ratka Mladića i Radovana Karadžića prošlo je mnogo godina između optužnice i njihovog hapšenja te izručenja. No na kraju su svi, i najozloglašeniji, optuženi ratni zločinci uhićeni. Mnogi se to nisu usudili vjerovati u trenucima kada je MKSJ bio osnovan.

Kada gledamo na rad MKSJ-a, moramo se sjetiti zašto je sud uopće osnovan. Nitko u 1990-ima nije mogao razumno očekivati da će vlasti u bivšoj Jugoslaviji imati volju i sposobnost za sudsko procesuiranje ratnih zločinaca. Čak i da se to dogodilo, vrlo je vjerojatno, da bi Hrvati sudski progonili samo Srbe, Srbi bi progonili Hrvate i Bošnjake i tako dalje. To je bio jedan od najvažnijih razloga zbog čega je Vijeće sigurnosti UN-a osnovalo haški Tribunal.

Ploče s ćirilicom nisu uništile Vukovar. Stvarnost je takva da hrvatski nacionalisti prezentiraju ćirilično pismo kao prijetnju i zbog toga odgovaraju uništavanjem tih ploča

Od 161 optuženog, 90 ih je osuđeno za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid. No uspjeh se ne mjeri samo brojem osuđenih zločinaca, presuda i kazni. Preko svojih istraživanja i presuda Tribunal je napisao vrlo detaljnu povijest raspada Jugoslavije te ratova i zločina počinjenih u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te na Kosovu. Otkrivene su i otkopane masovne grobnice s tisućama leševa, žrtve su identificirane. To ima naročito veliki značaj za preživjele članove obitelji i otežava negiranje zločina.

Osim toga, Tribunal je sakupio više milijuna stranica dokumentacije iz političkih, vojnih i policijskih izvora. Ovi dokumenti su digitalizirani i već su u velikoj mjeri dostupni istraživačima. Ova zbirka je neprocjenjiva. Da nije bilo haškog Tribunala, ovaj jedinstveni arhiv nikada ne bi nastao, a mnogi od najvažnijih dokumenata bili bi ili uništeni ili desetljećima nedostupni. Više od 4600 ljudi – velika većina od njih žrtve iz nekadašnje Jugoslavije – svjedočilo je pred Tribunalom. To što su dobili priliku da ih se čuje, za mnoge od njih je puno značilo

Susret sa zločincem Karadžićem

Sakupljeni dokumenti imaju veliku važnost i za žrtve. Ovi dokumenti su naime, zajedno s izjavama mnogih svjedoka doveli do presuda za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid. Nikada neću zaboraviti, kako me jedan visoki i jaki Bošnjak iz Bileće u istočnoj Hercegovini zagrlio ispred sudske dvorane, kada je čuo, da sam sudjelovao u skupljanju dokumenata iz policijske stanice, koji su između ostalog sadržavali podatke o zločinima počinjenim nad njim i nad članovima njegove obitelji. U istom sam gradu zajedno s kolegama pretražio tadašnje kasarne VRS-a. Snažni dojam na mene je ostavio jedan srpski pukovnik, koji nas je vojnički pozdravio i rekao: “Za mene kao oficira, Srbina i čovjeka bit će vječna ljaga, što je moja vojska sudjelovala u nečovječnim zločinima poput onih u Srebrenici. Ja sam naredio svojim ljudima da pomognu Vama i Vašem timu što je više moguće. Ako ne pomognemo, bit će to kao da smo i sami počinili te zločine.“ Za ovoga čovjeka moglo bi se vjerovati da je pročitao poznatu knjigu Karla Jaspersa Die Schuldfrage o pitanju krivice nakon nacizma u Njemačkoj te iz nje naučio lekciju o krivici i suočavanju s prošlošću.