Vozeći kroz predio naseljen duhovima, čujem iz radija: “Picassova ‘Guernica’ opet je u Španjolskoj!” Slijedi dramatičan opis događaja: tajno slijetanje na madridski aerodrom, teško naoružana Guardia Civil kao pratnja, posebna zaštita za sliku koja mora podsjećati narod na jedan od njegovih vlastitih ratnih zločina, makar su ga počinili njemački zrakoplovi. Ironie der Geschichte; jedanput sam već imao isto tako živo iskustvo, kad sam u Berlinu vidio sliku Georga Grosza sa svinjskim likom nekog vojnog zapovjednika koju su čuvala dva muškarca potpuno jednaka izgleda u vojničkim odorama s puškama. Grosz bi se zacijelo smijao, a Picasso vjerojatno upravo umire od smijeha: Guardia Civil osigurava povratak kući njegove optužbe sustava kojem je služila ta ista Guardia Civil – ne može biti ljepše.

Ali Španjolci možda ne misle tako. U jednom od posljednjih brojeva El Paísa objavljeno je nekoliko članaka o Eugeniju d’Orsu, romanopiscu, filozofu, novinaru i što sve još ne. Velik pisac, poput Unamuna i Ortege y Gasseta, koji je nakon 1936. uvjereno stao na stranu novoga režima. Ta činjenica ističe se u člancima, ali nimalo osvetoljubivo, više kao “bio je jednostavno takav, ali ne bismo o tome više trebali raspravljati”. Čudno, u Nizozemskoj nezamislivo. A opet, mi nikada nismo imali dobre desničarske pisce. Ili možda Španjolci mogu odvojiti književnu kvalitetu od krivih procjena književnika, čak i ako on sam to nije u stanju napraviti.

KAKO LI JE SAMO ZEMLJA (TLO, TERRA) BESKRAJNO STRPLJIVA. Podnosi sve te ljude na sebi, ne premješta nijedan brijeg. Ljudi oru, navodnjavaju, krče, dižu gradove i sela, grade ceste, ali masa zemlje ostaje ista, i dalje strpljivo leži, tjera uvis drveće i žito, pušta da se po njoj ribari, lovi i ratuje, dopušta da je zovu kraljevina, pokrajina, grofovija, biskupija, kalifat, slobodna država, da je dijele u te proizvoljne, gotovo nikada prirodne, izmišljene i stoga ne zaista vidljivo postojeće stvari koje nazivamo granicama, uvijek se zove drukčije, i ostaje svoja. Cesta kojom sada vozim nekad je bila prašnjavi kolni put kojim su prolazile maurske i kršćanske vojske, rijedak zrak upio je glasove i vonjeve vitezova i pješaka, slanine i kupusa, psovki i molitvi, melodije zaboravljenih pjesama. Na mojoj karti cesta nema broja, no na samoj ga se cesti vidi. Malo iznad Teruela skreće lijevo u brežuljkastu ravnicu prema Castilli la Nuevi, prema Albarracínu.

KARTA I JA NAZIVAMO ZEMLJU “ŠPANJOLSKA”, ali prije tisuću godina bilo je drukčije. Tu gdje sad vozim prostirala se As-Sahlova taifa, a glavni joj je grad bio Albarracín. Taifa: manja kneževina. Moćni je Kordopski kalifat, koji se nekad prostirao do sjevera “Španjolske”, propao, i za nekoga tko u mislima ima modernu kartu te zemlje ona stara iz 1050. izgledala je vrlo neobično. Na sjeverozapadu nalazilo se kršćansko kraljevstvo León (danas jedna od pokrajina s malenim glavnim gradom). To se kraljevstvo protezalo od Porta i Zamore na jednoj strani, obuhvaćalo današnju Galiciju i Asturiju, a na drugoj je strani graničilo s Kraljevstvom Navarom, koje je na krajnjem jugu dosezalo do rijeke Tajo. Prema istoku Navara se sve više sužavala. Zaragoza je bila pod maurskom vlašću, granica kršćanskoga svijeta ležala je tik ispod Barcelone. Perpignan i drugi južni gradovi Rousillona (danas u Francuskoj) spadali su u grofoviju Ampurias. Dvadeset godina poslije ta se karta potpuno promijenila, a nakon još trideset godina isto tako. Povijest kao strip. Kao da mi je pred očima: one crne granične linije na povijesnom zemljovidu značile su više od samog crteža: tamo su stajale straže. Kako god se ta carstva zvala, morala su biti politički organizirana.

Tko misli da je politika u današnje doba komplicirana, mora si za utjehu priuštiti jedan izlet u povijest. Politika je uvijek bila komplicirana i gotovo uvijek opasna, samo što nije bilo toliko novosti, ili, bolje rečeno, bilo ih je posvuda (Kina, Indija, Japan), ali nije se za njih znalo. Današnji mediji glasonoše su onoga vremena, ali glasove donose iz mnogo udaljenijih krajeva. Cijeli je svijet postao našim Balkanom, svačiji nas se sukob tiče jer, rečeno nam je, ugrožava i nas, svaki udaljeni, ali ipak na ekranu prikazani događaj, svugdje, svakoga dana. U usporedbi sa svim tim španjolska povijest jedanaestoga stoljeća djeluje jednostavno poput monolitne stijene. S manje informacija stvari bi i dalje bile komplicirane, ali sažetije. Kako god, ja se trenutačno nalazim u sažetom kaosu 1031., ne u onome svoga vlastitoga vremena.

Sažeti kaos počinje kad su samo dvije stvari kaotične: zaraćene strane. U jedanaestom stoljeću bili su to muslimani i kršćani. Većina Španjolske bila je pod vlašću kraljevstava taifa. Svako od njih pripadalo je nekoj stranci, nekom plemenu, nekoj obitelji – španjolsko-arapskoj, slavenskoj, berberskoj. Kad im se raspalo zajedništvo pod Córdobom, počela su djelovati nezavisno, postala su posebne države: Zaragoza, Toledo, Badajoz, Sevilla, Granada, Almería, Denia. Toledo je zauzimao cijelu središnju Španjolsku, većina ostalih bila je manja. Taife su bile bogate, ali vojnički slabe. Njihovi mnogo “primitivniji” kršćanski i vizigotski sjeverni susjedi znali su to iskoristiti. “Štitili” su južne muslimanske države u zamjenu za zlato. Time je sjeverna Španjolska uz Flandriju i sjevernu Italiju postala jedna od najbogatijih europskih pokrajina. Kršćanska je Španjolska sada prvi put imala vremena i mira da se bavi ostatkom Europe, što je utjecalo na to da je hodočasnička ruta za Santiago de Compostelu postala sigurnija, a time i sve važnija.

OTADA JE PROŠLO TISUĆU GODINA I JA SAD VEĆ NEKO VRIJEME PUTUJEM IZ BARCELONE U SANTIAGO. Nazovimo to hodočašćem ili meditacijom, ali s obilascima, sporednim cestama i razmišljanjima napredujem sporo jer sam istodobno na dva putovanja: jedno je u mom automobilu, a drugo kroz prošlost oživljenu tvrđavama, dvorcima, samostanima te dokumentima i pričama koje u njoj nalazim.

Koncem jedanaestoga stoljeća Kastilja postaje najvažnije kršćansko kraljevstvo. Alfons VI. (1065.–1109.) proglašava prvi “domaći” križarski rat. Njegovi podanici bili su kršćani, ali veliki dio njih sve do zabrane iz Rima slijedio je mozarapski obred, čime je Španjolska

izgubila povezanost sa Starim zavjetom jer se mozarapska liturgija sastojala većim dijelom iz čitanja Biblije. Isti taj kralj otvara vrata “svoje” Španjolske redovnicima iz Clunyja, koji osnivaju velike samostane Sahagún i San Juan de la Peña na hodočasničkoj Mliječnoj stazi prema Santiagu. Još i dan-danas slika španjolske romanike počiva na graditeljstvu iz tih dana. U okolini tih samostana nastaju gradovi, Francuzi i Talijani dolaze u Španjolsku. Francuski trgovci naseljavaju se uz hodočasničku rutu, grade se i popravljaju mostovi i ceste, španjolski sjever sve se čvršće povezuje sa svojim kršćanskim susjedima. Na muslimanskom jugu događale su se potpuno drukčije stvari. Al-Andalus imao je mnogo viši životni standard i mnogo razvijeniju civilizaciju nego muslimansko stanovništvo u Sjevernoj Africi i Arabiji. Zloćudni fanatizam Gadafija i Homeinija postojao je i tada – islam je uvijek bio fanatična, puritanska vjera – ali u Španjolskoj je to čistunstvo izgubilo svoju krutost. Muslimani su u Al-Andalusu bili tolerantniji prema Židovima i kršćanima, žene su bile slobodnije, umjetnost i književnost su cvjetale, posebice pjesništvo, a ekonomija je bila tako dobro uređena da su taife bile u stanju kršćanskom sjeveru plaćati nezamislive količine zlata. Rivalstvo među raznoraznim prinčevima bilo je veliko, pjesnici su – gdje su ta vremena! – bili toliko cijenjeni da su se za njih otimali; arhitektura, zlatarstvo, glaz ba, astronomija i filozofija donosili su arapskim dvorovima u Španjolskoj visok ugled, a u muslimanskom prekomorju auru dekadencije. Sve to zajedno, uz političku slabost, pridonijelo je činjenici da je toledska taifa postala prvim ciljem kršćanske ekspanzije.

U gradu su, naravno, bile dvije stranke, jedna koja je podržavala Alfonsa i jedna koja mu se protivila, a Alfons je učinio ono što velike sile uvijek čine: pritekao je “upomoć” mozarapskoj zajednici u Toledu, kršćanima koji su živjeli među muslimana. Godine 1085. ušao je u grad, ali na elegantan način. Muslimanskim i kršćanskim zajednicama dozvolio je samoupravu i uveo prijelazno razdoblje tijekom kojega su mozarapski kršćani mogli nesmetano obavljati svoje obre de. Nazvao se, kako li uzorito, carem dviju vjera. Ostali muslimanski vladari u Španjolskoj osjetili su dolazeću opasnost, ali ne znam jesu li već tada poznavali izraz “domino-efekt”. Morali su birati – ili se pokoriti Alfonsu, ili pozvati upomoć vojno snažnu, sjevernoafričku “kalvinističku” muslimansku braću, puritansku berbersku dinastiju, Almoravide. Tadašnji ajatolasi, mule, teolozi, vjerski vođe, kako ih god nazivali, koji su u “dekadentnoj, svjetovnoj” vladavini prinčeva u taifama dobrim dijelom izgubili svoj utjecaj, rado su htjeli pozvati upomoć almoravidskog vođu Jusufa. To su i učinili, ali Jusufu se nije žurilo. Prezirao je po svome mišljenju kompromitirane, polubezbožne prinčeve iz taifa, a znao je osim toga da oni njega smatraju nepismenim barbarinom. No na kraju je ipak došao. Godine 1086. započeo je Blitzkrieg i prisilio Alfonsa da prekine opsadu Zaragoze (vidi na karti kako je to daleko na sjeveru!). U Bici kod Badajoza almoravidska konjica izvela je munjevitu akciju i potjerala Alfonsovu vojsku na povlačenje, pri čemu sam kralj umalo nije izgubio život.

RIJEČI, KAO I SLIKE, PREKRIVA VRIJEME, TAKO DA GUBE SVOJ SJAJ. Kad izgovorimo ili pročitamo riječ “rat”, odmah pred sobom vidimo tenkove, rovove, bombardere. Nitko, naravno, ne bi pomislio da su Alfons i Jusuf ratovali na taj način, no isto si tako nitko ne može vjerno predočiti srednjovjekovnu bitku. U tom smislu može se reći da prošlost ne postoji. Mogu se naći slike, ali one nisu naslikane na našem slikovnom jeziku. Postale su umjetnost, ili dragocjenost, ali gotovo nikada prikaz zvjerstava, kaosa, smrada i smrti u jednoj takvoj bici bez pripadnika Crvenoga križa. Italo Calvino pokušao je ironično opisati jednu bitku Karla Velikog: vitezove koje se u oklopima kao žive, bespomoćne tenkove podiže u sedla, njihove željezom zaštićene te stoga neokretne konje, nespretne pokušaje da se protivnik izbaci iz sedla udarcima dugačkih kopalja, nemoć takvog ljudskog tenka nakon pada, kad bespomoćan poput kukca leži na leđima; na kraju i napušteno bojno polje s pljačkašima koji lome ljušture vitezova-tenkova i razoklopljena trupla ostavljaju uvijek strpljivim strvinarima. Čarke u sumrak i u zoru, bez reflektora i vojničkih svjetiljki. Bez voki-tokija, dakle s golemim barjacima i stjegovima. Svi ti nama nečitki grbovi “značili” su tada vitezove, i to doslovno: po tim znakovima znalo se tko je tamo skriven u svome oklopu jahao, napadao, tražio pomoć ili umirao.

NEMA RATNIH IZVJESTITELJA, POSTROJBE SE KREĆU POLAKO, NOVOSTI DOLAZE SPORO. Koliko je trebalo da papa i francuski kralj doznaju za taj poraz i odluče o daljnjim potezima? Prvo je bio red na Alfonsu: pozvao je u pomoć El Cida (sayyid, al-sajjid, Sidi na arapskom znači Gospodin), najmoćnijega kondotijera svih vremena, koji je svoje usluge prodavao i kršćanima i Arapima. Jusuf je imao više vremena, otišao je natrag u Afriku i ostavio Alfonsa da počini fatalnu pogrešku: s papom za vratom postajao je sve agresivniji prema prinčevima taifa, koji su se tako našli između čekića i nakovnja: ili se pokoriti kršćanima ili svoju književnu, profinjenu civilizaciju prepustiti puno primitivnijem soju muslimana. Izabrali su ovo drugo, te su sjaj i snošljivost Al-Andalusa zauvijek propali.

Španjolski islam, s pjesnicima poput Al-Rusafija i filozofima poput Averroesa, koji je Aristotelovo naslijeđe sačuvao za kršćanstvo Tome Akvinskog, islam koji je tolerancijom prema kršćanima i Židovima u Toledu izgradio vječni model, ugasio se i došao u ruke Almoravida i potom, kad je i njih načela jesen civilizacije koju su preoteli, završio kod Almohada, mnogo fanatičnijeg, ortodoksnog plemena iz Atlaskoga gorja.

Time je islam poprimio lik kakav poznajemo i danas, neuzbudljivu sliku jedne nesnošljive vjere koja, pomognuta bogatstvima ovoga stoljeća, predstavlja podcijenjenu opasnost za ostatak svijeta.

Vozim strmom uzbrdicom prema tvrđavi u Albarracínu. Nema stražara, nema vojnika s vrućim uljem na kruništu zidina, samo dvije časne sestre u jednom spačeku sa svojim blijedim licima koja nikad ne vide sunca, posutim Božjim brašnom. Ispod su stare kuće, uz tvrđavu skupljene tražeći zaštitu, poput nekoliko osamljenih zuba u zastrašujućem kamenom zubalu nekog stjenjaka. Autom se ne može nikamo, ostavio sam ga na mjestu gdje su nekad valjda stajala gradska vrata i sada lutam uskim ulicama. Tišina, geraniji na prozorskim daskama, crkveno zvono, visoko iznad mene nepregledne zidine što zatvaraju prazninu kojom divlja vjetar. Duboko ispod pruža se ogoljeli krajolik. U tamnom podrumu pijem crno vino. U crkvi je hladno, u muzejskoj sobi pokraj crkve sjedi maleni svećenik s tužnim naočalama i čita progresivne novine. Preko naslona stolca visi siva pletena vesta, u Albarracínu znade biti hladno. Pogledi nam se susreću, nemamo si što reći, hodam uz izloške, tu su kalež, knjiga, izblijedjele i pokrpane bruxelleske tapiserije, po ramenima pognutoga čitača vidim da ovamo ne dolazi mnogo ljudi. Kupujem knjižicu s crtežima katedrale (nekada je ovo bio bogat kraj), dvorca i visokih kastiljskih kuća što se nadnose nad ponor, primjećujem da je čuo kako moje pezete padaju u drvenu škrabicu. Ovdje je vjerojatno kao i posvuda: nekad su ta visoka sela bila zaštićena svojim položajem, sada su tim istim položajem odsječena od svijeta. Jedna smjela pomisao: kad bi neka divovska ruka Španjolsku prenijela preko Pireneja i postavila na Francusku, mnogo bi toga što je sad skriveno našlo svoje mjesto u velikoj riznici Europe. Prokletstvo je Španjolske (i blagoslov, rekli bi neki) ona beskrajna obala na koju se sve lijepi jer nad njom sija sunce. Kad bi Albarracín bio na Azurnoj obali, stradao bi u turizmu kao što se dogodilo sa St.-Paul-de-Venceom; morao bih dakle zapravo biti sretan što tomu nije tako, no, s druge strane, ne mogu podnijeti činjenicu da samo dan vožnje od Barcelone postoji potpuno nepoznat svijet, pokraj kojega u potrazi za suncem svake godine prođu, ako ga već ne prelete, milijuni ljudi.

Jeste li ikada čuli za Sigüenzu, San Baudelio, El Burgo de Osmu, Albarracín, Santa Maríju de la Huertu? Ne miriše na kremu za sunčanje, nego na divlji ružmarin, hrana je jednostavna, a vino jeftino, to je lovište samosvojnih putnika, katkad ih i susretneš, stariji bračni parovi s debelim vodičima u rukama ili već gotovo izumrla vrsta mladih ljudi s blokom za crtanje. Svi se žale kako se u ova vremena više ne mogu naći pravi mir i tišina. Naprotiv, toga još ima napretek, tone praznine, godine mira, hektolitri tišine, i prošlost tako dobro očuvana kao da neko međunarodno povjerenstvo daje subvencije stanovnicima da sve ostave kako jest, kao što je bilo prije tisuću godina. Onaj tko putuje ovim krajevima mora se riješiti ideje o anegdotskom vremenu, ne smije mu više biti važno kamo će i kada stići toga dana, morat će se zadovoljiti seoskim svratištem i neustrašivo uroniti u drukčije koncepte trajanja. Podneblje, tvrdoglavost, milost sudbine, pa i posvemašnja nezainteresiranost u nekim su dijelovima Španjolske ostavili mnogo toga netaknuto, što omogućuje da na tren živimo u iluziji da svijet ipak nije tako kaotičan, divlji i prolazan kako nas novine i televizija obavještavaju, da postoje konstante koje, čak i ako ih čine individualni životi, nadilaze slučajan prst sudbine. Ova je zemlja stara, prošla je mnogo ratova i katastrofa, velikih pokreta, okrutnosti, teških proturječja, posljednje od njih bilo je još u ovome stoljeću. U svim tim dramama stradali su ljudi, ljudi koji su bili uvjere ni da je zajedno s njima stradalo sve ostalo. A ipak će putnik namjernik ovdje naći predjele, spomenike, stavove koji su ostali nepromijenjeni. Uvijek ima suvremenika koji promjenama pridaju pretjeranu pozornost, a u toj pretjeranosti podržavaju ih (opet) mediji, koji, da bi se održali, moraju prodavati promjene jer konstanta nije privlačna. Za nju postoje drukčiji mediji: muzeji, knjige, katedrale.

IZ PTIČJE PERSPEKTIVE TVRĐAVA U SIGÜENZI IZGLEDA VRLO LJUDSKI: JEDNOSTAVAN PARALELOGRAM U SLUČAJNOM KRETANJU PRIRODE. Da su tada mogli letjeti, ova bi tvrđava bila tako ranjiva da je nikada ne bi ni sagradili. Španjolske vlasti napravile su od nje parador, spavam između strelnica na kruništu, prazni oklopi stoje na uglovima hodnika od ne obrađena kamena, u beskrajnoj dvorani gori slabo, plavo svjetlo televizora. Gledam dio neke serije: povijest borbe bikova. Snimke corride u Meksiku, 1916. Drhtave, crno-bijele slike, ljudi se ubrzano kreću, maleni bik nemoćno trčkara, nema zvuka, oblaci se frivolno žure iznad krajolika, kako sve to shvaćati ozbiljno? Moram se usredotočiti da te brze pokrete prevedem na polakši tempo kako bih spriječio neprestane napadaje smijeha.

A za toreadora borba je ipak bila vrlo opasna, bio je stvarno ranjen, a onaj crni sok što je prebrzo liptao iz njegove ukrašene odjeće bila je prava krv. Isto se događa sa snimkama davnih ratova. Svi ti čudni ljudi koji iskaču iz blatnih rovova pa ukočenih pokreta prejako navijenih lutaka neko vrijeme pognuti skakuću naprijed, a onda iznenada poskoče i padnu, mrtvi. Glupošću ubrzane snimke oduzeta im je stvarnost vlastite smrti, nama će se vjerojatno također dogoditi nešto slično – ako već tempo bude dobar, nešto neće biti u redu s bojom ili mirisom. Ako se doista zbila, drama mora mirovati, mora se prikazati u tišini, inače nije zabilježena. Slika se smije kretati, ali ono što se kreće mora se prikazati kao mirovanje. Neodrživa tvrdnja, upotrijebljena samo da bih rekao kako slika opsade nekoga grada iz vizigotske Biblije iz San Isidora u Leónu svojom primitivnom statičnošću ostavlja na me mnogo dublji dojam nego Bitka za Verdun u starim filmovima, zato što me oni jednostavno neodoljivo podsjećaju na Charlieja Chaplina i Bustera Keatona. Ovdje pak trinaest statičnih likova u žarkim bojama prikazuje cijelu opsadu. Ako je mrtav, čovjek leži, jedna ruka još strši iz amblematski crvenog plamena. Mačevi su isukani, iznad kruništa vidi se štit. Ostalo mogu zamisliti sam: smrt, rat, razaranje.

RANO UJUTRO OTVARAM PROZOR SVOJE SOBE, ALI TO NIJE PROZOR, TO JE PUŠKARNICA. U malom pravokutniku vidim napušten svijet, ni traga od neprijatelja. Čujem zvona katedrale, građene poput tvrđave, što sam ih sinoć vidio kao tamnu sjenu. Prvo iznenađenje: kad uđem kroz južni portal, moram odmah niza stube. Zgrada je do polovice ukopana u zemlju i mnogo je viša nego što se čini izvana. Mir i prostor, stupovi kao divovska skamenjena stabla. S grupicom Španjolaca slijedim vodiča, blijedog, smrknutog čovjeka koji lijepo pri povijeda. Upada mi u oči kako svi pozorno slušaju. Procjenjujem da su, što bi se reklo, zanatlije, rukama prelaze po drvu, miluju kamen, postavljaju pitanja o razdobljima, dive se vrhunskom obrtništvu, smatraju da se Covarrubiasov polikromni drveni oltar hitno mora očistiti od prašine, i imaju pravo. Kod poznate Doncelove grobnice odjednom utihnu, baš kao i ja. Doncel je bio štitonoša Izabele Katoličke koji je poginuo pri opsadi Granade 1486. Kraljica je naručila ovaj spomenik i tako on sada tu sjedi, Don Martín Vázquez de Arce čita i ne brine se o vlastitoj smrti, spokojan i izgubljen za ovaj svijet u svojoj kamenoj knjizi. Njegov je spomenik realističan i tajnovit. U poluležećem je položaju, oslonjen o desni lakat, oklopljeno lijevo koljeno neznatno je podignuto, bodež mu malo ukoso visi nadolje. Neka figura kleči mu do nogu. U istoj prostoriji leže mu roditelji, na leđima, jedno pokraj drugog, ruku prekriženih na prsima, nogu uprtih o pse čuvare.

U zidu, na boku, njegov djed. Srednjovjekovno viteštvo, intimnost obitelji, svi su počeli govoriti tiše, čovjek ima osjećaj da smeta. Iza vodiča lunjamo po cistercitskom tlocrtu iz jedanaestog stoljeća, uz romaničke prozore pod – za tako robusnu građevinu krhkim – visokim gotičkim lukovima. Srednjovjekovni grobovi, platereskni zidni ukrasi, cizelirani kao da su stvarno iskucani u srebru umjesto uklesani u tvrd, nepopustljiv kamen – svi ti stilovi supostoje zbog svetoga mira zgrade, jedne od najljepših crkava koju sam ikad vidio.

ODJEDNOM, UZ GROZNU BUKU, POČINJE ZVONJAVA. VODIČ, KOJI JE UJED NO I CRKVENJAK, PREKIDA OBILAZAK. Nekoliko vjernika ulazi, zarezi na praznoj stranici, ja sjedam među njih. Pojavljuju se kanonici, duge crne halje, crveni plaštevi preko ramena. Držanje im odaje da je sve ovo njihovo. Neki su odsutni, drugi taštim pogledom prelaze preko praznih klupa poput velikana opere kad smatraju da nema dovoljno publike. Gromoglasno pjevanje kao da je oslabjelo od rutine. Oštar španjolski glas izgovara riječi Boga Izraela. Razumijem samo odlomke uputa o klanju, žrtvovanju i prehrani, ulančana pravila pravovjerja, ovaj dio životinje može, onaj ne može, i tako ćeš činiti, i to kažem Ja, Gospodin tvoj, s koljena na koljeno. Očuvane riječi, smišljene prije više tisuća godina u nekoj pustinji. Osjećam jezu i gađenje prema danima provedenima u internatu, ustajem i bez vodiča odlazim u sakristiju. Dok iz daljine kao iz neke špilje prodire gregorijanska jeka, stojim kao prikovan. S bačvastog svoda gledaju me stotine isklesanih glava, prava orgija lica, ozbiljnih, nasmiješenih, ovijenih ružama, glave znanstvenika, crkvenih otaca, svetaca, bradate glave, frontalno, postrance, slijepe, zamišljene, raspjevane, blagoglagoljive. Osjećam se doista neobično, sam u sakristiji gdje mi nije mjesto. Izvana dopiru zveckanje zvona i prastara pjesma, iznad mene oblak glava. U glavi mi se već vrti od zgrčenog držanja, gledam u oči ratnikâ, plemićâ, svećenikâ, sve dok gregorijanska vika tamo u daljini ne poprimi zvuk nalik na smijeh koji kao da istovremeno dolazi iz ovih glava, suludi, usporeni grohot, što mi još zvoni u ušima i kad već dugo vozim podšišanim njivama.