Objavljeno u Nacionalu br. 907, 15. rujan 2015.

Andrej Nikolaidis crnogorski je književnik i kolumnist rođen u Sarajevu, čiji su romani prevedeni na desetak jezika, a novinski eseji izazivali prijetnje smrću i diplomatske incidente između vlada Srbije i Crne Gore. Iz njegove upravo objavljene knjige kolumni ‘Smjena straže’ Nacional donosi ulomke koji govore o dužničkom ropstvu i o poigravanju politike s istinom

Većina tekstova koji čine ovu knjigu objavljena je na sajtu žurnal.ba.

Čitatelj će u njima ponekad prepoznati moj bijes i uvijek osjetiti moju nemoć.

Ovo, dakle, nije mudra knjiga. Nisam u posjedu nikakve mudrosti koju želim podijeliti sa vama. Ostaje mi tek nada da u meni ima neke ludosti.

U ime te nade odustao sam od pokušaja da tekstove organiziram u zaokružene cjeline. Uvod čini tekst pod imenom “Dug”. Knjigu zatvara tekst “Gdje su i što rade naši profesori marksizma”. Sve između su krhotine: svijeta, diskursa, utopije…

Ako želite, od krhotina koje sam prikupio možete pokušati složiti neku sliku, ideju, narativ. Možete učiniti tako. Ili, bolje, sve dodatno usitniti, samljeti, rasuti. Kao kada na slomljeno ogledalo stane čizma vojnika koji, maločas prenut iz sna, dolazi da preuzme stražu.

DUG

Nietzsche je tvrdio da je odnos dužnik/vjerovnik temeljni društveni odnos.

Prihvatimo li tu hipotezu, ukazaće nam se da je:

moral zajednice katalog onoga što dugujemo drugima,

tradicija ono što dugujemo precima,

porodica u kojoj smo rođeni ono što dugujemo roditeljima,

crkva upravitelj onoga što dugujemo Bogu,

patriotizam ono što dugujemo državi-naciji,

ekonomija ono što dugujemo lihvarima,

ekologija ono što dugujemo Majci Prirodi,

sam život ono što dugujemo Bogu, Prirodi, providnosti, slučaju…

a politika čuvar sistema u kojem može biti promijenjeno sve – osim temeljnog dužničko-vjerovničkog odnosa: dakle ništa.

K vragu: pa što je onda, osim otplate duga, smisao života? Mislim, osim proizvodnje još dugova koje ćemo na vrat natovariti svojoj djeci?

Primjećujemo da je odnos dužnik/vjerovnik pun posrednika, upravitelja duga koji nastupaju kao zastupnici interesa vjerovnika. Crkva je tek najočitiji primjer. Isus umire za nas i tako nas oslobađa, nakon čega dugujemo jedino Crkvi, koja nas upozorava da otpis duga nije besplatan – dužni smo naime onima koji zastupaju Onoga koji nas je razriješio dugova. Akademije znanosti i umjetnosti i ostale institucije nacionalne kulture pojavljuju se kao upravitelji tradicije. Vojska se tradicionalno pojavljuje kao upravitelj duga državi-naciji, dok u mirnodopskim uvjetima njen posao preuzima klasa političkih predstavnika. Da ne pominjemo Superego, koji je najbrutalniji utjerivač duga: ma koliko krivice osjećali, ma koliko kajanjem kamata otplatili, glavnica duga ostaje netaknuta (štoviše: što se više kajemo, to je krivica veća), a sam iznos onoga što dugujemo nepoznat, premda očito – beskrajan. Pitanje duga je, očito, konstitutivno ne samo za naša društva, nego i našu ličnost.

Zastupnici duga rado ističu da smo slobodni. Slobodni smo izabrati svog lihvara: izbor banke u kojoj ćemo uzeti kredit je raskošan i naš

Zastupnici duga rado ističu da smo slobodni. Ne samo da nas je oslobodio Isus, nego nam slobode jamče i Ustav i zakoni, slobodarska tradicija, te napokon sama vojska, kao posljednja linija obrane naše slobode. Konačno, slobodni smo izabrati svoga lihvara: izbor banke u kojoj ćemo uzeti kredit je raskošan i samo naš.

Ljudi poput Maurizzija Lazzarata, Franca Bifoa i Davida Graebera, koji je napisao Dug – prvih 5000 godina, ključni tekst onoga što ću u nedostatku boljeg termina nazvati novim anti-lihvarskim pokretom, tvrde da otpis duga mora biti glavni zahtjev bilo kakve suvisle lijeve politike (temat o dugu u Zarezu broj 343, uredio Srećko Horvat) . Pozivaju se na dugu tradiciju otpisa duga. Za Hamurabijeve vladavine, na primjer, zbila su se četiri opća otpisa duga: 1792., 1780., 1771. i 1762. godina prije Krista. Sada nam je, tvrdi se, nužan novi otpis duga.

Naravno, to nije dovoljno. Jasno je da onaj koji dug otpisuje posjeduje moć, kao i da sam otpis duga funkcionira kao potvrda te moći, nipošto kao njeno (samo)ukidanje: njegova suverena volja nas duga oslobađa, što dakako ne znači da u dug ponovo nećemo zapasti. Ovdje valja parafrazirati Schmidtovu definiciju suverenosti: suveren je onaj koji proglašava otpis duga.

Otpis duga očito funkcionira kao mjera izvanrednog stanja: kada je sistem u opasnosti, uvodi se izvanredno stanje, koje se ukida kada se stanje normalizira.

A stanje je takvo da se svaka francuska beba rađa, kako tvrdi Lazzarato, sa 22 000 eura duga. Čovjek se, dakle, rađa u lancima, dok se svugdje naokolo, dokle pogled seže, vijore visoko podignute zastave slobode. Prije nego što beba odraste, pa počne raditi i vraćati dug, ona će trebati obrazovanje. Koje, uglavnom, nije moguće bez dodatnog zaduživanja. Federalne rezerve procjenjuju da ukupan iznos studentskih kredita u Sjedinjenim državama iznosi 1000 milijardi dolara.

Situacija je, dakle, očajna i, premda se ne bih kladio na to, neodrživa. Kako smo došli do toga da smo zadužili ne samo sebe, nego i svoju djecu? Gdje je i kad je sve pošlo k vragu?

Boris Gunjević (sa Slavojem Žižekom napisao knjigu Bog na mukama: obrati Apokalipse) je na proljeće ove godine u Zagrebu, na skupu koji je organizovao Žarko Paić, održao predavanje koje nudi zanimljiv odgovor na to pitanje.

Gunjević podsjeća na tezu Waltera Benjamina: kapitalizam je oblik religijskog kulta.

1) Kapitalizam je čisti religijski kult, jedan od najekstremnijih u ljudskoj povijesti.

2) Permanentno trajanje kulta uokvireno je nesputanim slavljenjem bez sanjanja i milosti.

3) Kapitalizam je jedini kult koji umjesto pokajanja i oprosta nudi beskrajno pojačavajući osjećaj krivnje (dakle beskrajna akumulacija duga, op A.N.).

4) Religijske strukture kapitalizma Boga žele prikazati kao onog koji snosi odgovornost i krivnju za sve ono što se govori i čini”, piše Gunjević.

On podsjeća da Benjamin upućuje na igru riječi “kamata” i “krivnja”, a odnos te dvije riječi naziva demonskom ambivalentnošću. Nadalje je, kaže se, nužno primijetiti kako je ne samo kapitalizam religija, nego je i sama religija postala kapitalizam, kako u oblicima religijskog fundamentalizma, tako i new age gnosticizma. Gunjević ovu tezu ilustrira primjerom američkih protestantskih fundamentalističkih lidera (Jerry Fowler, Pet Robinson, Jimmy Swagart, Ted Hagart), čije su “crkve” funkcionirale kao punokrvne korporacije: “riječ je o tome da su posjedovali privatne televizije, novine, avione, izdavačke kuće, glazbene i filmske studije te su na posve prirodan način usvojili kapitalističku racionalnost tržišta u kojem je religija postala krinka za ideologiju i osvajanje vlasti a vjernici konzumenti i mušterije koje su se pri tom morale dobro i korisno osjećati”.

Ovim dolazimo do ključne Gunjevićeve teze: “Ukoliko je kapitalizam religija kako je to rečeno, onda je potrebno napraviti još jedan dodatni korak i navedenu Benjaminovu tezu pokušati zaoštriti. Ukoliko je kapitalizam religija onda bi vjerojatno jedino religija mogla ponuditi radikalnu kritiku kapitalizma. Kako je to moguće? Benjamin je ustvrdio kako se je kapitalizam poput parazita razvio unutar kršćanstva, to jest kršćanskog zapada, stoga je povijest kršćanstva ujedno i povijest parazita koji su iz njega nastali”.

Jasno je da onaj koji dug otpisuje posjeduje moć, kao i da sam otpis duga potvrđuje tu moć, što nipošto ne znači njezino (samo)ukidanje, kao ni to da nećemo ponovno zapasti u dug

Gunjević pledira za novu teologiju, onu koja bi radikalnom samokritikom omogućila istinski razornu kritiku kapitalizma. Kao autore koji dokazuju da je kapitalizam kršćanska hereza, i ujedno nude alat za rečenu kritiku, on navodi Johna Milbanka i ostale pripadnike radikalne ortodoksije. Činjenica da je Gunjević (i) protestantski svećenik, kao i da je Žižek objavio knjigu kako sa njim, tako i sa Milbankom, govori da barem neki ljudi na ljevici prihvaćaju pruženu ruku teologije.

PLES MALIH BIĆA

Jeste li i vi, u djetinjstvu, kada je vaš svijet još bio mlad i u njemu rasle zablude, one koje su činile floru i faunu Rajskog vrta, zablude kojima dugujemo predstavu o čistoći i nevinosti svijeta, jeste li, kažem, i vi vjerovali da u stvarima postoje mala bića koja ih pokreću?

Šta bi drugo moglo pokretati, pa recimo – sat, ako ne patuljci koji skakuću po njegovim zupčanicima i uz zvuke Čajkovskog nose i guraju vrijeme sâmo? Znate o čemu pričam: živopisna, slatka bića, kao u onom crtanom filmu o malim obućarima koji, uz savršenu koreografiju udruženog rada, opravljaju cipele i uče djecu da je rad nešto lijepo i plemenito. Jeste li vjerovali u to? Pitam, jer ja jesam. Kasnije, naravno, shvatimo da je svijet čudovišni stroj koji ne pokreću patuljci, nego pohlepa, nepravda i moć, da srce industrijske proizvodnje ne kuca u ritmu ruskih kompozitora, nego su to paklenski ritmovi, koji rađaju plamen što ga tvornički dimnjaci, strašni kao zmajevi iz priča o davnim vremenima, bljuju u nebo.

Kada se odrasli ljudi ponašaju kao da sve one stvari koje svakodnevno koriste, bez kojih ne mogu zamisliti svoj život, ne stvaraju ljudi, sa svojim jedinstvenim licima, imenima, porodicama, mukama i nadama, nego nevidljivi patuljci – nije to svar infantilnosti, nego cinizma.

Netko odvozi smeće, čisti ulice i razgrće snijeg. Netko kopa rudu bez koje ne bi bilo energije bez koje, opet, ne bi radio televizor koji smo upalili i čuli da su u Raspotočju stradali rudari.

Tragedija nikada ne stiže nenajavljena. Tragedija ima fine, građanske manire. Sada, kada su rudari mrtvi, čitamo kako su njihove smrti u kopovima česte, kako se zataškavaju, kako poslove od kojih zavisi sigurnost ljudi rade nestručni, partijski pijuni. Sada smo obaviješteni kako se tragedija mogla očekivati. No sve je to kasno, odveć kasno. Današnji je čovjek kao šibica: pročita u novinama o nepravdi, to ga uznemiri, tada plane. Pa se brzo ugasi.
Njih se, rudara, sjetimo kada poginu. Žao nam ih je, naravno da jest, ali ubrzo stiže vijest o novoj tragediji, negdje drugdje, kamo tada seli naša sućut.

Još malo pa se nećemo sjećati ni kako radnici izgledaju. Kroz generaciju ili dvije, djeca novog, europskog Balkana neće ni znati da su nekada postojale tvornice u kojima su ljudi nešto proizvodili i tako zarađivali za život svojih porodica.

U socijalističkoj Jugoslaviji se preko rudarskih nesreća nije olako prelazilo. To su bile nacionalne tragedije. Napokon, bila je to zemlja koja je podignuta na ideologiji rada. Zemlja Alije Sirotanovića, koji je za osmosatno radno vrijeme iskopao 152 tone uglja (“253-ja kolica”, stajalo je u službenom izvještaju), odbio stan ponuđen kao nagradu i od Tita tražio samo “veću lopatu”.

Jest: Titova se Jugoslavija zvala radničkom zemljom – ali radnici i rudari su u njoj bili gubitnici, baš kao u svakoj drugoj zemlji svakog od svjetova i vremena. Mi, iz srednje klase, često smo ih sažaljevali, onako, sa sigurne distance i malo izvisa – kako zapadnjačka srednja klasa sažaljeva gladne Afrikance, Azijate pod cunamijem ili nas, ratoborne Balkance – ali nikada nismo iskreno voljeli vazda umorne trudbenike, zato što smo osjećali da u hijerarhiji te tobože radničke zemlje nema nikog ispod radnika i rudara, da su rudari i doslovce u jami ispod društva, zato što su se svi sinovi inžinjera i pisaca osjećali superiornim u odnosu na njih, kao što se danas djeca vlasnika kockarnica, lanaca mesnica i raznih članova raznih upravnih odbora osjećaju superiornim u odnosu na djecu inžinjera i pisaca.

Stanje je takvo da se svaka francuska beba, kako tvrdi Lazzarato, rađa s 22 tisuće eura duga. Čovjek se, dakle, rađa u lancima, dok okolo vijore zastave slobode

A svi se mi, zajedno, osjećamo superiornim u odnosu na one nevidljive ljude koji pokreću naš svijet.

Bez njih ne bi funkcionirali naši gradovi, bez njih ne bismo imali sve one luksuze na koje se tako brzo naviknemo i onda želimo nove, jer držimo kako nam pripadaju.

Kada oni štrajkaju, nismo sretni. Jer, što smo im mi krivi: naravno, podržavamo ih u borbi za njihova prava, ali moramo li zbog toga ostati bez grijanja ili zarobljeni na aerodromu ili željezničkoj stanici?

Oni svoj posao obavljaju pod zemljom, ili noću, ili oboje, u trećoj smjeni rudnika na primjer, daleko od naših očiju. Kada napustimo domove i rutinski prođemo kroz svoje gradove, njih tu više nema – njihov posao je završen, a dio njihovog posla je da ostanu nevidljivi, da nam ne smetaju.

ISTINA JE NEPRIJATELJ DRŽAVE

“Općtinski sud u Zagrebu osudio je novinarku Slavicu Lukić zbog teksta u kojem je napisala istinu”, kaže vijest.

Za kazneno djelo “sramoćenja” prema hrvatskom zakonu može biti proglašen krivim i onaj tko je iznio istinu, ali je sudac ocijenio da ta istina nije iznesena u javnom interesu.

Valja razumjeti da presuda za istinu nije eksces. Istina nije vrhovna vrijednost demokratske pravne države. Ima, zapravo, mnogo stvari koje u hijerarhiji takve države stoje iznad. Takozvani “javni interes”, na primjer, što hrvatski zakon posve u duhu demokratske države i definira: istina, sama po sebi, ne mora biti javni interes.

Dakle, postoje istine koje su protivne javnom interesu. Dakle, postoje laži koje su u javnom interesu. Razobličavanje takvih laži bit će sudski sankcionirano.

Ovdje nam od pomoći može biti Alain Badiou.

U predgovoru izdanju Mračnog raspada iz 2009. godine on piše kako u trenutku svog pojavljivanja, njegova knjiga “nije dospjela ni do koga i to ništa više na Istoku, nego na Zapadu”.

On sam Mračni raspad svodi na četiri osnovne poruke. Prvo: smrt komunističkih režima nije bila Događaj. Ti su režimi već odavno bili mrtvi.

Drugo: ta smrt nije kraj komunizma. On je, komunizam, mnogo puta doživio poraz i doživjet će ga još mnogo puta. Međutim: komunizam je “jedina raspoloživa Ideja u ljudskoj povijesti”.

Treće: režimi socijalizma su pali jer je u njima došlo do odumiranja politike.

Četvrto: politička kriza kojoj je poraz komunizma svjedočio, stvar je Zapada koliko i Istoka: ta je kriza opća.

Iznad svega: pad komunizma bio je mračna katastrofa, jer je označio (trenutno, ne trajno) povlačenje jedine alternative. Ali to nije tema ovog teksta.

Jedan vrlo radikalni Badiouov stav, iznesen u poglavlju “Pravo, država, politika”, ono je što nas ovdje zanima. On glasi:

“Ako postojanje pravne države – dakle, državne imperije pravila – sačinjava suštinu političke kategorije demokracije, iz toga slijedi ključna filozofska posljedica da politika nema nikakav samosvojni odnos sa istinom”.

Za Badioua, takvo je stanje politike katastrofa, jer politika je, po njemu, uz umjetnost, nauku i ljubav, jedna od četiri procedure Istine. Niti jedna od tih procedura više nije operativna, i stoga je cjelokupna Badiouova filozofija pokušaj reafirmacije Istine.

Otkud odsustvo istine u pravnoj državi?

“Parlamentarne države Zapada ne pretendiraju ni na kakvu istinu”, kaže Badiou. Te su države relativističke i skeptične – i to ne zbog svoje ideologije, nego zato što je pravno pravilo njihova suština. One samo sebe definiraju kao “manje loše” (u skladu sa definicijom demokracije kao “najmanje lošeg poretka”), a to znači “da smo u polju državnog funkcioniranja, koje nema direktnog odnosa sa nekom afirmativnom normom kao što su Istina ili Dobro”. Naravno: pravo je uvijek arbitrarno, i osim što ne mora sadržavati istinu, ne mora nužno sadržavati čak ni pravdu.

Tako nije bilo u socijalističkim državama, koje su “eksplicitno odbacivale pravno pravilo kao čisto formalno (“formalne slobode” i slično)”, ukoliko bi ono stalo na put istini klase i ideologije. Te države nisu poništavale funkciju istine u politici.

“Države Istoka uvijek su težile da u svojim policijskim aparatima koncentriraju svu vladavinu političke istine. Te su države bile kompatibilne s filozofijom koja iskazuje da je politika jedno od mjesta gdje se javlja istina”, piše Badiou.

Dakako, Badiou ovdje ne sprovodi obranu policijske države. On prosto upozorava na filozofske učinke dva principa vladavine. U demokraciji, “politika prestaje ovisiti o istini: “vladajuća’ filozofija je relativistička i skeptička”. U totalitarnoj socijalističkoj državi, “politika propisuje “istinitu Državu’: vladajuća filozofija je monistička i dogmatska”.

Walter Benjamin upućuje na igru riječi ‘kamata’ i ‘krivnja’ i kaže da je nužno primijetiti kako nije samo kapitalizam religija, nego je i sama religija postala kapitalizam

Badiou potom dodaje: u parlamentarnoj demokraciji nemoguće je razlikovati filozofa od stoika, i tu se novinar pojavljuje kao mislilac, koji govor o pravilima postavlja na mjesto istine, dok se u socijalističkim totalitarnim društvima policajac pojavljuje kao filozof: kao onaj koji istražuje i brani istinu.

“U krajnjoj liniji, filozofija općenito nije ništa drugo nego besjeda tiranina”. Badiou poentira: sofist ne vrijedi više od tiranina.

Poirot nije otišao u penziju. Poirot se ispričao i otišao saslušati presudu. Sinoć sam pogledao posljednju epizodu serije snimljene po romanima Agathe Christie.

Dobili smo briljantnu epizodu i izgubili tako mnogo.

Dobar detektivski film neprekidno nas drži u iskušenju da zgrabimo daljinski upravljač i premotamo na sami kraj, jer više ne možemo odoljeti potrebi da čim prije saznamo tko je počinio zločin. U slučaju Poirota, sad ćemo morati učiniti suprotno: okrenuti se unazad, pa gledati sve od početka.

Svojevremeno sam, razmišljajući o razlozima svoje fascinacije narativima o kraju svijeta i detektivskim žanrom, shvatio da je detektivski žanr par excellence apokaliptički narativ. U pričama o apokalipsi, Bog ima ulogu koju kod Arthura Conana Doylea i Agathe Christie imaju Holmes i Poirot. I obratno: Holmes i Poirot u svojim pričama igraju ulogu Boga.

Jer što je trenutak u kojem Poirot okupi sve goste u ljetnjikovcu ili sve putnike u vlaku, pa saopći sve o njima i njihovoj vezi sa zločinom koji se desio – što, ako ne inscenacija Strašnog suda?

Kršćani (a Poirot to jest, i kako se serija bliži kraju, on se sve češće hvata malog križa koji nosi u džepu) vjeruju da će svakome od nas nakon smrti biti suđeno za sve grijehe koje smo počinili. Kada svijet dođe svome kraju, Bog će na Strašnom sudu okupiti sve u zločin involvirane (zločin koji nije drugo do povijest, sve involvirane koji nisu drugo do čovječanstvo – svi živi i svi mrtvi), objasniti ulogu svakog aktera pojedinačno, otkriti skrivene motive i namjere, osloboditi nevine, označiti krive, otkriti istinu i smisao svakog naizgled besmislenog postupka svakog od aktera. Učiniti ono što je iz epizode u epizodu činio Poirot. Kada Holmes, Poirot i Bog završe, nikakva naknadna interpretacija nije moguća – nema žalbi, nema proceduralnih grešaka, nema zastare.

Nemaju li, konačno, Holmes i Poirot barem dva Božija atributa: nepogrješivost i sveznanje?

Derrida predavanje objavljeno kod nas pod imenom “O apokaliptičkome tonu usvojenom nedavno u filozofiji” započinje objašnjenjem značenja riječi apokalipsa. Koja dolazi od glagola apokalypto, što znači otkrivam, raskrivam. Glagol označava dizanje vela, otkrivanje dijela tijela, ali i, dakako važnije, dizanje vela s “tajne, stvari za skrivanje, stvari koja se ne pokazuje i ne kazuje, možda izražava ali ne može ili ne mora biti odmah iznijeta na vidjelo”.

Što veliki detektivi rade, ako ne donose apokalipsu? Zar oni ne raskrivaju zločin, ne dižu li veo s njega?

Strašni sud osigurava smisao sudbini pojedinca u povijesti. Ta sudbina je strašna, ali konačna presuda garantir pravednost i smislenost. A detektiv, ne otkriva li on smisao zločina u (pri)povijesti? Traumatični čin, bio on ubojstvo ili život, kao nedostajuća puzzla će biti smješten u veliku sliku svijeta tek završnom intervencijom detektiva, odnosno Boga. Detektivski žanr računa s našom sigurnošću da će detektiv na kraju rasvijetliti zločin i “sve objasniti”. Na istoj pretpostavci počiva religija: na našem uvjerenju da će Bog na kraju sve “postaviti na svoje mjesto”.

Dakako: sve od početka jest na svome mjestu. Sve od početka ima smisla. Ono što detektiv i Bog čine jest da omoguće da to ima smisla i za nas. Jer sve je od početka tu, ali mi nešto propuštamo: ne uspijevamo (u)vidjeti. Bio sam slijep, sada vidim… rečenica je koju s jednakom uvjerljivošću izgovara čovjek koji je spoznao Boga i istinu, kao i čovjek kojemu je detektiv upravo objasnio sve okolnosti zbivanja koja su ga zbunjivala.
Ključ je, uvijek se ispostavi, u detalju. Neka je čaša bila slomljena; neko je stopalo bilo krivo otisnuto u pijesak; neka je fotelja bila okrenuta ka pogrešnom prozoru. Zahvaljujući tom detalju, detektiv će riješiti slučaj.

Bog je u detalju: što ta izreka znači u ovom slučaju? Holmes i Poirot stižu na mjesto zločina. To je mizanscen koji je postavio ubojica: niz pogrešnih tragova koji pričaju krivu priču, koji detektiva trebaju odvesti na krivi put. Posao detektiva je da u priči koju mu ostavlja ubojica pronađe nesavršenost, neku grešku, neki trag koji je ubojica pogrešno postavio.

Doista: jedan detalj, ispostavi se, bio je pogrešan. Taj detalj detektiva će odvesti do istine: taj detalj, zbog kojega zločin nije savršen i ne može ostati nekažnjen – taj detalj za Poirota svjedoči Boga. On, koji je otkrio toliko detalja, toliko dokaza o Njemu, u Boga ne može sumnjati.

Umjesto da vidi “znak”, pa da na osnovu njega pokrene interpretativni mehanizam koji će dokazati da postoji nešto više, savršeni zločin, neka totalizirajuća priča koja će sve objasniti, Poirot uočava znak koji nema smisla; uočava višak, ono što štrši iz totaliteta i saopćava da je totalitet lažan. Detektiv pronalazi znak da je zločin nesavršen. Mi se, pak, obični smrtnici, bavimo naknadnom izgradnjom poretka i reda, tamo gdje ih ne vidimo. Bog i Poirot otkrivaju odstupanje od poretka i reda. Oni donose otkrivenje.
Borges, ljubitelj detektivskog žanra, piše kako “književnost može biti definirana osjećajem za blizinu otkrivenja koje se, zapravo, ne dogodi”. Borgesova definicija književnosti duboko je frojdovska: književnost, kao i sva kultura, uostalom, naša je reakcija na “radikalno neljudsku dimenziju koja je vezana za samo ljudsko stanje”.
U tom smislu, detektivska priča/roman doista jest paraliterarni žanr. Jer u detektivskom žanru, kako smo vidjeli, otkrivenje se dogodi. Otud naše potpuno zadovoljstvo na kraju detektivskog narativa. Otud i nemogućnost da se (barem ne uspješno) radikalno intervenira u smislu izmjene i reinvencije konvencija tog žanra.

Umjetnička intervencija u žanr osuđena je na neuspjeh: tko želi detektivsku priču na čijem kraju detektiv ne uspijeva rasvijetliti zločin? Detektivski žanr, hoću reći, ne pruža nam samo estetsku, nego prije svega egzistencijalnu satisfakciju.

Ali… baš sa stanovišta obrane “smisla i poretka”, posljednja epizoda Poirota je duboko uznemirujuća.

“Zavjesa: Poirotov zadnji slučaj”, roman po kojem je epizoda snimljena, objavljen je 1975., iako ga je Christie napisala tokom Drugog svjetskog rata i spremila u sef, sa uputstvom izdavaču da roman bude objavljen tek nakon njene smrti. Na koncu je promijenila odluku, tako da je, sasvim prikladno, “Zavjesa” posljednja knjiga koju je objavila za života.

Poirot je teško bolestan. U invalidskim kolicima je, ima ozbiljne srčane probleme. Suočava se sa ubojicom iznimno zlim i opasnim. Poirotu je jasno: budući da su mu snage na izmaku, jedini način da zlikovca spriječi da počini nove zločine je da ga ubije. Tako Poirot postaje ubojica i u posthumno otvorenom pismu Hastingsu rasvjetljava zločin koji je sam počinio. Kao i toliko puta do sada: ubojica je prevario sve – osim Poirota.
I najslavniji Poirotov slučaj, Ubojstvo u Orient Expresu, priča je o čestitim ljudima koji uzimaju pravdu u svoje ruke, jer bi u suprotnom zločinac ostao nekažnjen. Sjećamo se: svi putnici u vlaku, osim Poirota, učestvovali su u ubojstvu. U ekranizaciji te epizode, David Suchet na koncu plače, jer Poirot je u teškoj moralnoj dilemi. Ubojicama je održao lekciju o nužnosti vladavine prava i barbarizmu koji će zavladati svijetom bude li svatko sudac i krvnik. Pa ipak, vlastima neće predati ubojice.
Nakon ubojstva, Poirot hotimično neće uzeti lijek za srce – te je njegova smrt u neku ruku samoubojstvo.

“Kada napokon ugledaš svjetlo, neće ti se dopasti ono što vidiš”, Poirot pred smrt kaže Hastingsu.

Zajebana je bila Agatha. Kome je Zavjesa light literatura, tome nema pomoći – tome fali “malih sivih ćelija”. Svijet sa kojeg je dignut zavjesa je zla mašina, koja nastavlja mljeti ljude, i koju čak ni najveći um, poput Poirotova, nije mogao zaustaviti.