Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Zakulisje – Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu 2005. – 2013.’ u kojem Ana Lederer, teatrologinja i prva intendantica HNK-a u Zagrebu, iz prve ruke opisuje načine državnog i političkog nadzora nad kazalištem

Nedugo nakon što sam završila pisanje ovoga dosjea o drugoj sceni odnosno zagovaranju prostora spremišta za Malu scenu HNK-a, Zagreb je pogodio snažan potres 22. ožujka 2022. u ranim jutarnjim satima. Stradao je i Gornji grad i Donji grad, dakle sama jezgra kulturnih spomenika našega grada, ujedno zapravo razotkrivši pravo stanje dugogodišnje traljave brige, ili bolje rečeno nebrige, za zgrade naših kulturnih ustanova. Narušena je i statika svih starijih – ionako trošnih i neadekvatnih za rad – zgrada na tzv. spremištu HNK-a na Trešnjevci: potres se tako, nažalost, pokazao i idealnom prigodom da se kroz fondove i potpore EU pokuša realizirati izgradnja nove scene, radionica i spremišta HNK-a. Do u detalje proučila sam novo idejno rješenje na starom terenu, nadajući se da će se ono i realizirati, onako kako je zamišljeno, a i na tragu onoga kako sam ga sama i zamišljala i zagovarala.

Kazalište i politika (jedno posve osobno iskustvo)

Zakonito je jer ja tako želim. (C’est légal, parce que je le veux.)

—Luj XIV.

Različiti su oblici odnosa politike i kazališta u povijesti, pa tako i načini državnog i političkog nadzora nad kazalištem, koji pomažu ali i oštećuju umjetnost ne samo u diktaturama nego i u demokracijama – kako kaže B. S. Frey (Arts&Economics, Analysis & Cultural Policy, 2003.), a citira ga Darko Lukić, u poglavlju svoje knjige Kazalište u svom okruženju (2010.) izvrsno sažimajući sukus problema pozicije kazališta u političkom okruženju. U našoj hrvatskoj povijesti plovilo je (i ne samo nacionalno) kazalište i kroz diktature, a sad plovi i kroz demokraciju, uvijek izravno (subvencijama, zakonima) i neizravno (raznim regulativama) ovisno o državi, pa dakle i o politici odnosno aktualnoj političkoj opciji koja odabire intendanta/upravnika/ravnatelja: „Iako je položaj upravnika kazališta nepolitičan, nije nepolitičan položaj ministra. Tako se uvodi i uvela politika u kazalište“ (J. Benešić, 1981: 203) – jednostavno je objašnjenje Julija Benešića 1927. godine. Drugim riječima, politika imenuje, razrješuje ili smjenjuje intendante/ravnatelje koji unaprijed ne bi trebali imati iluzija o stabilnosti već samosvijest o labilnosti svojih pozicija, kako u fiktivnom razgovoru Georgija Para s prvim intendantom zagrebačkog HNK-a replicira duh Stjepana Miletića: „Možeš ti biti izvanstranački, ali ne možeš biti izvanpolitički“ (G. Paro, 1999: 8). U sustavu subvencionirane kulture u ponudi različitih stručnjaka politika odabire i imenuje čelne osobe javnih ustanova, pa dakle i intendante i ravnatelje. Stoga svako samouvjereno javno elaboriranje intendanata i ravnatelja kako ih je na upravljačku poziciju javnih ustanova dovela isključivo stručnost zaslužuje ironiziranje: jedna politika te imenuje, a neka druga te razrješuje, pa doista nema razloga na odlasku cviliti i predstavljati se tada političkom žrtvom.

Nedvojbeno je da su intendanti prije svega entuzijastično koncentrirani na ostvarenje svojih kazališnoestetskih zamisli te moraju postići povezanost organizacije kazališta i repertoarno-estetskih usmjerenja (P. Pavis, 2004.), ali u specifičnim okolnostima naše kazališne povijesti ni jedan nije do kraja uspio ostvariti svoje umjetničko-programske ciljeve. U tim naporima političnost same funkcije dodatan je faktor iscrpljivanja, pa su svi imali posve osobna te javnosti vidljiva ili nevidljiva iskustva s politikom, o čemu su, nažalost, malobrojni ostavili zapise, uglavnom fragmente, kao rasuti teret često naknadno sklopljene cjeline u kojima se dotiču svojih umjetničkih, produkcijskih i političkih iskustava. Tako izravna politička iskustva ponajviše tematiziraju polemičkim duhom odišući „zapisi bivšeg intendanta“ Iza zastora Julija Benešića komponirani od niza već objavljenih tekstova; nakon nepune sezone na čelu kazališta (1938. – 1939.) Slavko Ježić piše iznimno važnu knjižicu „konstatacija i sugestija“ Problemi Hrvatskog narodnog kazališta (1940.) predlažući drukčija organizacijska, financijska i zakonodavna rješenja za nacionalnu kuću; u nizu svojih knjiga o predstavama i ljudima redatelj Georgij Paro tek ponešto intendantskih zapisa ostavio je u Razgovoru s Miletićem (1999.), kako glasi i naslov njegova razgovora – „spiritističke seanse“ s prvim intendantom; o važnosti zajedničkoga stvaralačkog aktiviteta u tri intendantska mandata na čelu HNK-a u Osijeku tek članak je napisao Zvonimir Ivković (Sjećanje na dane u osječkom kazalištu, 2008.); promišljanje života kazališta u kontekstu kulturne politike te produkcijske, kulturnopolitičke i društvene implikacije života kazališnog organizma i kroz vlastito upravljačko iskustvo ostavio je redatelj i intendant Mladen Škiljan u programatskim tekstovima Tragovi i svjedočanstva (1953. – 1980.) objavljenima u knjizi 2019. godine. Ipak, iznimka je Hrvatsko glumište Stjepana Miletića koji 1904. objavljuje prvu knjigu te vrste, kao prilog kazališnoj povijesti – jer je kod drugih naroda „gotovo već običaj da odstupajući glumišni upravitelj izlaže u posebnim člancima ili knjizi umjetničke nazore koji su ga vodili za vrijeme njegove kazališne uprave, kao što i svoje pozorišne doživljaje“ (S. Miletić, 1978: 13) – a to je sve do danas jedina pisana knjiga kao naknadna cjelina uspomena. Otisak političkoga iskustva uokviruje intendantove dramaturške zapise, pa Miletić u prvom poglavlju rekonstruira svoj ozbiljan razgovor s Khuenom-Héderváryjem (kojemu postavlja pitanje i zna li njegovo pravaško političko uvjerenje), a u posljednjem poglavlju ne skriva gorčinu zbog načina na koji odlazi, sada bez razgovora s političarem koji ga je i imenovao i hladno razriješio.

Glede posve osobnoga iskustva zagrljaja politike i kazališta od 2005. do 2013. lako mogu ustvrditi da su moje mandate obilježila različita sučeljavanja, uokvirujući dolazak i odlazak s pozicije intedantice HNK-a

Glede posve osobnoga iskustva zagrljaja politike i kazališta od 2005. do 2013. lako mogu ustvrditi da su moje mandate obilježila različita sučeljavanja, uokvirujući i dolazak i odlazak s pozicije prve intendantice nacionalnog (državnog) teatra, a bilo ih je i tijekom svih osam godina – i umjetničke i političke naravi, i oku javnosti nevidljivih kao i onih itekako vidljivih koji su trajali više od godinu dana, kad se zbog potpore Kazališnoga vijeća u natječaju za treći mandat mijenjao i članak Zakona o kazalištima stekavši kolokvijalni naziv lex Lederer. Kako je bilo po tada važećem Zakonu o kazalištima (2006.), prvo nacionalno kazalište vodila sam između dva suvlasnika, države i Grada Zagreba te uvijek u nekim predizbornim i postizbornim napetostima i prilagođavanjima. Nakon smjene Mladena Tarbuka u siječnju 2005., izvjesno novi intendant Nedjeljko Fabrio pozvao me za ravnateljicu Drame, ali taj se odabir Vlade RH ipak nije realizirao. U travnju 2005. odazivam se pozivu tadašnjega ministra kulture Bože Biškupića (HDZ) te nakon provedene natječajne procedure imenovana sam 1. rujna 2005. po tada važećem Zakonu o kazalištima, a koji određuje da Vlada RH imenuje intendanta HNK u Zagrebu. Sljedeći mandat 2009. godine dobila sam temeljem nove procedure novoga Zakona o kazalištima (2006.), po kojemu se intendant bira najmanje godinu dana prije stupanja na dužnost i nakon provedenoga natječaja Kazališno vijeće predlaže kandidata ministru i gradonačelniku koji se moraju usuglasiti o kandidatu te ga zajedno predložiti Vladi RH za imenovanje: različite stranke na vlasti (na državnoj razini HDZ, a na gradskoj SDP) usuglašeno su predložili Vladi RH moje imenovanje za drugi mandat.

Na niz natječaja za treći mandat javljam se tijekom 2012. i 2013., sada u političkoj konstelaciji nove, krajem 2011. demokratski izabrane koalicijske Vlade SDP–HNS i nove ministrice kulture Andree Zlatar Violić. Sučeljavanje s ministricom kulture, njezinom administracijom (zamjenikom Berislavom Šipušem i pomoćnikom Vladimirom Stojsavljevićem) i medijskim adlatusima-izvršiteljima hajke na čelu s medijskim koncernom EPH Ninoslava Pavića (Jutarnji list) što je svakodnevno ispunjavao politički monopolizirani javni prostor od travnja 2012. do 1. rujna 2013. vezano je uz sljedeći kazališno-politički siže. Nakon objavljivanja natječaja Kazališno vijeće HNK-a u Zagrebu provodi natječajnu proceduru te predlaže kandidata suvlasnicima, gradonačelniku i ministru kulture. U Kazališnom vijeću od sedam članova dva imenuje Ministarstvo kulture, dva su predstavnika Grada Zagreba, a troje je predstavnika ansambala Drame, Opere i Baleta. Nakon što su proučili programe i razgovarali s kandidatima, predstavnici kazališta i Grada Zagreba predložili su mene, tako nadglasavši dva predstavnika Ministarstva kulture čiji favorizirani kandidat, dakle, nije prošao (5:2). Grad Zagreb odnosno gradonačelnik slagao se s prijedlozima Kazališnog vijeća, ali Ministarstvo kulture – u nemoći jer ne uspijeva uvjeriti Vijeće, posebice predstavnike ansambala, u kompetencije svoga kandidata – poništavalo je natječaje tako što se nije očitovalo o prijedlogu u zakonskom roku. Kad je postalo jasno da svoga izabranika, inače po svemu izrazito nekazališnoga čovjeka Velimira Viskovića – o čijem nerazumijevanju i nepoznavanju kazališta svjedoči njegov program pa i mnoge materijalne pogreške, usprkos tomu što su ga pisali drugi, njegovi budući suradnici – u postojećoj proceduri neće lako instalirati, s tezom o „nedorečenosti Zakona“ Ministarstvo kulture pokreće izmjene Zakona o kazalištima bez konzultacija sa suvlasnikom Gradom Zagrebom, unijevši odredbu kako će naposljetku ministar kulture samostalno imenovati intendanta. Na javnoj raspravi o izmjeni Zakona i moji protivnici i moji zagovaratelji podjednako osuđuju prijedlog, uputivši brojne primjedbe koje Ministarstvo kulture, naravno, ignorira, kao i posvemašnje protivljenje neutemeljenom prijedlogu da HNK u Varaždinu (gradu stranke HNS), postane peto nacionalno kazalište. U finalu slučaja, u Ministarstvu kulture očekuje se da će na zagrebačkim lokalnim izborima u svibnju 2013. pobijediti kandidat stranke SDP, pa kad ne pobijedi njihov kandidat s kojim bi lako dogovorili imenovanje svoga intendanta, Ministarstvo kulture odnosno Vlada RH u redovitu saborsku proceduru šalje prijedlog izmjena i dopuna Zakona o kazalištima, ali istodobno ne pokreće i proceduru izbora tzv. vršitelja dužnosti (v.d.-a) jer moj mandat istječe 1. rujna 2013. Prijedlog kontroverzne izmjene Zakona „klizi prema dolje“ na saborskom dnevnom redu i ne prolazi ni prvo čitanje, u ljeto 2013. nema dogovora o tomu tko kao v.d. preuzima kuću 1. rujna 2013., pa tek nekoliko dana prije datuma isteka moga mandata počinje nova drama oko izbora, a spretnim spinovima problem se prikazuje kao sukob Grada Zagreba i Ministarstva kulture, pokrivajući tako prave uzroke krize.

I legitimno i potrebno je mijenjati sustav i zakone, ali važeći se do tada moraju provoditi: nepoštivanje zakona i procedura te stvoreni upravljački kaos tadašnje administracije Ministarstva kulture posljedica je bezobzirne neodgovornosti spram sustava institucionalne kulture i suštinskoga nepoznavanja kazališnoga organizma. Vladanje (i ne samo) kulturom, iz pozicije političke moći shvaćene kao prostora neograničene samovolje, nepoštivanje zakona kakvi god bili i njihovo mijenjanje zbog tzv. kadroviranja, ignoriranje obveza povezanih s demokratskim procedurama – sve su to posve neprihvatljive metodologije ili, bolje reći, metode zlorabljenja javnih funkcija; naposljetku, tri i pol godine ministričina mandata okončanoga ostavkom nakon nalaza Državne revizije dokazale su otužnu bilancu afera vladanja.

Sučeljavala sam se javno radi razotkrivanja tih neprihvatljivih metoda političkoga nasilja pod krinkom demokracije i medijskih manipulacija, ali i težište rasprave nastojala sam premjestiti s bojnoga polja politike u okvire ozbiljnih kazališnih problema – načelnih pitanja nacionalnoga kazališta i kazališnoga upravljanja, a o čemu su najglasnije javno docirale osobnom ambicijom ostrašćene nekolike ministričine glasnogovornice. U kontekstu dobro organizirane medijske hajke, pseudostručnjakinje su pokazale zavidno nepoznavanje produkcijskih, upravljačkih, prostornih, zakonodavnih, proceduralnih i svih drugih okvira, ali i ograničenja u radu nacionalnoga teatra.

Naposljetku, jedine su relevantne adrese za razgovor (su)osnivač i (su)vlasnik, dakle Ministarstvo kulture i Grad Zagreb. Nekoliko mjeseci prije dolaska novoga ministra/ministrice, kao intendanti/ce nacionalnih kuća organizirali smo sastanke na kojima smo se pripremali za razgovor s novom Vladom RH o zajedničkim problemima postojećega sustava: osim dogovora o intenziviranju koprodukcija i suradnji, pripremali smo nacrt strategije hrvatskih nacionalnih kazališta odnosno njihova položaja, ustroja i načina funkcioniranja u okviru (nedostatnosti) postojećega Zakona o kazalištima te prijedlog njegovih izmjena.63 Kao intendanti očekivali smo poziv na sastanak, koji se, dakako, nikada nije održao. Napokon, novoj ministrici kulture i kolegici Andrei Zlatar Violić 24. siječnja 2012. i sama sam poslala pismo čestitke i molbe za razgovor:

„Poštovana gospođo ministrice!

U osobno ime te u ime umjetnika i zaposlenika Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu čestitam Vam na novoj funkciji ministrice kulture u Vladi Republike Hrvatske, vjerujući kako ćete i ostvariti brojne najavljene, doista prijeko potrebne, promjene u promišljanju kulturne politike naše zemlje kao skore punopravne članice Europske unije. Kao i svi hrvatski kazališni djelatnici, u tom smislu očekujem skoro objavljivanje kulturne strategije Vašega predstojećeg mandata kojoj će dijelom biti i strategija razvoja kazališne djelatnosti, a bez koje je nemoguće započeti reformiranje sustava velikih institucija kao što je Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu.

Iz višegodišnjeg iskustva na čelu kuće, smatram kako za Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu kao matično, središnje nacionalno kazalište nisu do danas kvalitetno riješeni zakonski temelji funkcioniranja sustava te problemi uvjeta za rad (druga scena), a kao ključni preduvjeti umjetničko-estetskoga razvoja odnosno pozicioniranja nacionalne kuće u suvremenoj kulturi. Po trenutno važećim zakonima (Zakon o kazalištima, Zakon o radu) te s njima usklađenim Statutom HNK u Zagrebu i pravilnicima (Pravilnik o radu, Pravilnik o unutarnjem ustrojstvu i načinu rada HNK u Zagrebu…), HNK u Zagrebu ne funkcionira u potpunosti kao suvremeno europsko kazalište odnosno umjetnički propulzivna kazališna kuća, poput srodnih joj institucija u europskom kulturnom prostoru. U tom smislu potrebno je reformiranje sustava, posebice pred ulazak u EU – vertikalno te na svim razinama zakonskog, organizacijskog i umjetničkoga funkcioniranja, a koje smo – temeljem iskustva kazališne prakse – saželi u internom dokumentu pod radnim naslovom Nacrt strategije promjena (prijedlog). U njemu smo obradili problematiku sljedećih prijeko potrebnih izmjena: a. Izmjena Zakona o kazalištima; b. izmjene Pravilnika o unutarnjem ustrojstvu i načinu rada HNK u Zagrebu; c. Prijedlog izmjena naziva radnih mjesta kazališnih profesija te njihova revizija u Uredbi o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama; d. uvođenje Pravilnika o stimulacijama; e. revidiranje Ugovora o financiranju HNK u Zagrebu. Zasebnu cjelinu tvori problematika prostornih uvjeta rada kao i tehnološke opremljenosti nacionalne kazališne kuće, kao temelja projekcije njezina umjetničkoga razvoja u idućem desetogodišnjem razvoju: a. izgradnje Druge scene; b. projekt obnove zgrade HNK u Zagrebu; c. tehnološka modernizacija pozornice; d. proširenje prostora za rad; e. izrade strategije etapnog razdvajanja Drame od Opere i Baleta.

Za prijedloge promjena u navedenim poglavljima imamo dokumente u pripremi te za svaku od njih očekujemo iscrpnu dugotrajnu raspravu za koju bismo željeli da se što skorije pokrene, sudjelujući tako sugestijama iz iskustva žive kazališne prakse i u realizaciji strateških zamisli Vašega mandata.

Ozbiljnoga i otvorenoga razgovora s tadašnjom ministricom kulture Andreom Zlatar Violić nije bilo, izuzme li se tek jedan sastanak na moju inicijativu između dvaju propalih natječaja

No prije pokretanja rasprava o gore navedenim prijeko potrebnim temeljnim strukturnim promjenama, molila bih Vas za prvi sastanak na kojemu bismo razgovarali o nekoliko akutnih problema kazališne sezone u tijeku, a s obzirom na njihovu važnost u tekućem funkcioniranju Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, predlažem ih kao sljedeće teme:

1. Ugovor o financiranju za 2012.

2. Problem tzv. beneficiranoga staža (Prilog I u privitku)

3. Naslijeđeni sudski sporovi HNK u Zagrebu (Prilog II u privitku)

4. Izrada Osnovnog programskog i financijskog okvira Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu za mandatno razdoblje 2013-2017. (Ministarstvo kulture – Grad Zagreb)

Materijal za točke dva i tri šaljem Vam u privitku pisma.

Nadajući se terminu sastanka, srdačan pozdrav, dr. sc. Ana Lederer“ (Pismo Ministrici kulture, 2012: 1)

Međutim, ozbiljnoga i otvorenoga razgovora s ministricom nije bilo, izuzme li se tek jedan sastanak na moju inicijativu između dva propala natječaja, nakon što je u razgovoru za Jutarnji list ministričin suprug, istaknuti hrvatski redatelj Božidar Violić izjavio da mu ne daju raditi u zagrebačkom HNK-u i u GDK-u „Gavella“.

Uz iscrpljujuća medijska sučeljavanja – kad sam ministrici govorila da ne zna ništa o kazalištu, a ona meni da osam godina nisam napravila ništa – izostale su ozbiljne analize realiziranoga programa kao i novoga programa, izuzmu li se tri pseudoargumenta ili, bolje rečeno, floskule s kojima se baratalo u medijima i službenim dopisima: da nisam riješila drugu scenu, problem beneficiranog staža („uposlenost umjetnika“) i međunarodno pozicioniranje kazališta. Rješenja za prva dva pitanja u nadležnosti su Vlade RH odnosno dogovora Ministarstva kulture i Grada, a treći pokazuje kako nisu poznavali moju realiziranu produkciju ili načine na koji se radi na međunarodnoj prepoznatljivosti nacionalne kuće. Tijekom osam godina kao intendantica realizirala sam i međunarodne koprodukcije te surađivala s redateljima i autorskim timovima koji rade u europskim i svjetskim nacionalnim kućama, pa mogu iz iskustva tih suradnji i vođenja produkcijskih procesa argumentirano tvrditi da je naša „matična, središnja, nacionalna kuća“ u mnogim produkcijskim segmentima profesionalno bila na razini tih vanjskih, usprkos i u svakom pogledu sustavnoga neulaganja svih političkih nomenklatura u nju.

Može se tko s razlogom upitati što bi u „slučaju HNK 2012./2013.“ (kad intendant nije izabranik nove političke opcije) moglo biti novo, kad je zagrljaj politike i institucionalne kulture, posebno kazališta, oduvijek bio snažan, a mediji su stalno bili na trećem vrhu toga ljubavnoga trokuta, na ovu ili onu stranu politički instrumentalizirani jer preko njih se šalju poruke i provode harange, pa se tako i mene istom metodom prisiljavalo na odustajanje: poruke sam čitala i tada, tijekom događaja, kao što se i danas kronologija scenarija moga slučaja neskriveno iščitava u novinskim člancima. Razlika je u tomu što se kao posljedica opisane metodologije djelovanja mijenjao Zakon o kazalištima zbog osobne eliminacije, a toga trenutka kad je Hrvatski sabor u funkciji donošenja osobnih zakona – tada prestaje razgovor o kulturi i počinje onaj o političkom/ideološkom nasilju. Sučeljavanje se može, dakle, čitati kao još jedan prilog odnosu politike i kazališta u demokratskom sustavu, svakako i kao sukob različitih političkih i ideoloških pozicija, što se reflektira i kao sukob različitih koncepata kulturne politike.

Postavlja se nadalje pitanje koje nije novo – treba li ministar odlučivati o intendantu? Temeljem čega ministar odlučuje – temeljem političkih, osobnih, stručnih kriterija? Koje su ministrove kompetencije odlučivanja? U izvršnoj vlasti odnosno u demokratski izabranoj Vladi RH ministar kulture zastupa određenu kulturnu politiku i njegovo je legitimno pravo da razmišlja o promjenama te mijenja čelnike kulturnih ustanova pa tako i intendante, nakon dva mandata tražeći novoga za umjetnički i poslovni iskorak. Problem nastaje kad kulturne politike nema, kad ministar(stvo) nije u stanju kvalitetno upravljati svojim institucijama, nego narušava i ugrožava izgrađeni sustav, kakav god on u tom trenutku bio. Kad je proračun za kulturu dosegnuo povijesno nisku razinu 0,49 % i započele su se nizati afere Ministarstva kulture na jednoj te istoj matrici načina kadroviranja usprkos procedurama i programskim kriterijima te realnoj stručnosti i sposobnostima starih ili novih ravnatelja (od Galerije „Klovićevi dvori“ do Državnog arhiva u Osijeku), a među kojima je najdugotrajnija bila upravo „slučaj HNK“ uz organizirano medijsko zlostavljanje i kazališta i mene osobno, vrlo je brzo bilo jasno da nema nikakve osmišljene kulturne politike, nove strategije i nove vizije koje je inače ministrica doslovce svakodnevno najavljivala u brojnim razgovorima.

Kulturna administracija Ministarstva kulture u razdoblju od 2012. do 2015. samo je učvrstila paradigmu stranačkoga i klijentističkoga kadroviranja, u kojemu je uspješno demontirala do tada uspostavljen sustav institucionalne kulture

Teorijsko bavljenje kulturnom politikom u pravilu je besplodno znanje u poziciji političkog odlučivanja, a i mnogi su se profesionalno, intelektualno i etički kompromitirali u ime pripadnosti određenoj političkoj stranci. Kao članica predsjedništva Gradskoga odbora HNS-a i bivša gradska „ministrica kulture“ (2001. – 2005.) u glasniku svoje stranke 2005. Andrea Zlatar Violić objavljuje kolumnu-pismo potpore Berislavu Šipušu (svom budućem zamjeniku i nasljedniku) pod naslovom „Cinizam procedure“, a kojega Gradska skupština tada nije potvrdila za novoga ravnatelja Zagrebačke filharmonije (u drugom mandatu) usprkos podršci struke na tri od šest razina procedure. Autorica kritički analizira proceduru izbora koja po njezinu tadašnjem stavu „ne osigurava provođenje kriterija struke, već omogućava realizaciju političke (samo)volje“ (misleći na gradonačelnika Bandića), potom se čudi kako je u Upravnom Vijeću jedan od predstavnika orkestra „glasao mimo volje tijela čiju volju treba predstavljati“ (A. Zlatar Violić, 2005: 14). Buduća ministrica kulture u kolumni utvrđuje i da publika ne razumije „zašto mijenjati ravnatelja koji je radio dobro“ ili, ako ga se već mijenja, „zašto ga ne zamijeniti boljim kandidatom“: „Politika pod krinkom odluka krije privatne interese. (…) Sve je jasno: struka ima pravo na mišljenje, a politika na odlučivanje – u takvoj proceduri mišljenje struke nikoga ne obvezuje na poštivanje kriterija profesionalnosti“ (isto). Šest godina poslije kao ministrica kulture, dakle kao političarka u situaciji odlučivanja, djeluje upravo sukladno kritiziranom cinizmu procedure, zapravo u fotografskom negativu vlastite kolumne.

Između dva besplodna politička mandata na gradskoj i posebice na državnoj razini zanimljiv je teorijski prilog Andree Zlatar Violić kulturnim politikama u predgovoru knjige Sanjina Dragojevića i Milene Dragićević Šešić Menadžment umetnosti u turbulentnim vremenima (2008.). S tvrdnjama buduće ministrice kulture tada i sada slažem se samo načelno da postojeći sustav valja mijenjati, ali se razilazim u gotovo svemu drugomu što je elaborirala u tekstu koji se može čitati i kao koncept kulturne politike favoriziranja logike projekta u odnosu na logiku institucije. U kontekstu danas zaokruženih ministarskih dostignuća posebno je zvučna njezina kritička objekcija o upravljanju kulturom: „Umjesto da država koristi makar i postojeće institute i instrumente kulturne politike, ona je zapravo napustila svaki drugi tip upravljanja kulturom osim putem kontroliranja distribucije financijskih sredstava i neposrednog utjecaja na izbore vodećih funkcija ravnatelja institucija“ (A. Zlatar Violić u S. Dragojević i M. Dragićević-Šešić, 2008: 20). Najdoslovnije i najpreciznije artikulirajući sukus vlastita načina djelovanja u poziciji izvršne političke moći, kritizirani modus operandi kulturne politike nije uspjela promijeniti. Teorijske elaboracije o kulturnoj politici, srećom po nas, ostale su mrtvim slovom na papiru odnosno izgubljenim ispraznim teorijskim frazama u eteru javnoga govora o strategijama, izvrsnostima i međusektorskim odnosima, a što ipak nisu mogle iskusnom uhu skriti potpuno nepoznavanje upravljanja u kazališnoj produkciji, a nisu se mogle ni ukorijeniti u zbilji.

U vrijeme našega sučeljavanja, birokratskom frazeologijom teoretičara takve kulturne politike koja bi trebala donijeti boljitak zaostaloj hrvatskoj kulturi i kazalištu, dociralo se mnogo o europskim kriterijima, suvremenoj europskoj umjetnosti, suvremenom europskom kazalištu, suvremenoj produkciji, suvremenim europskim predstavama, o inovativnom i novom, o trendovima, modelima, strategijama, misijama i vizijama. U stvarnosti, usprkos svim znanjima, kompetencijama i mišljenjima struke, kulturna administracija Ministarstva kulture u razdoblju od 2012. do 2015., samo je učvrstila paradigmu stranačkoga i klijentističkoga kadroviranja, u kojemu je uspješno demontirala do tada uspostavljen sustav institucionalne kulture umjesto da – nakon nedvojbene stagnacije prethodne administracije – napokon započne proces prijeko potrebnih promjena. Pritom ministrica nije donijela ništa dobra ni onoj izvaninstitucionalnoj/projektnoj kulturnoj produkciji, prije svega izvedbenih umjetnosti, a koju je ideološki i financijski favorizirala. Ne držim, inače, da se u prostoru kulture i napose kazališta „logika institucije“ mora zamijeniti „logikom projekta“, jer riječ je o dva sasvim različita sustava kulturne produkcije koja moraju i dalje supostojati pa je takva njihova opozicija lažna, umjetna.

Iz osmogodišnjeg iskustva mogu ustvrditi da je sigurno kako ni jedna kulturna politika za izvedbene/scenske/kazališne umjetnosti nakon propuštene prigode 1991. nije imala ni interesa pa ni hrabrosti osmisliti kvalitetnu dugoročnu strategiju, dakle ni pokrenuti, a ni provesti strukturne reforme prijeko potrebne za rješavanje bolesti hrvatskoga kazališnog sustava u prostoru „turbulentnih okolnosti“. Iako nije bilo ni ideja kao ni volje za promjenama, sustav se barem održavao, a ne razarao na način na koji ga je svojim djelovanjem razarala ministrica Zlatar Violić. U sučeljavanju sam, dakle, zastupala sustav jakih nacionalnih kulturnih institucija, ali i njihovu strukturnu promjenu.