Objavljeno u Nacionalu br. 1077, 14. prosinac 2018.

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Nalozi za ubojstva’ u kojem američka povjesničarka Amy Knight otkriva presudnu ulogu bivšeg ruskog predsjednika Borisa Jeljcina u političkom usponu Vladimira Putina te istražuje pozadine ubojstava istaknutih ruskih političara, novinara i oligarha koja su se dogodila za Putinove vladavine

Ubojstva su bila kulisa za pojavljivanje Vladimira Putina kao važne figure u moskovskoj hijerarhiji moći. U vrijeme afere oko Listjeva nekadašnji dužnosnik KGB-a bio je zamjenik peterburškog gradonačelnika Anatolija Sobčaka i predsjedatelj Odbora za međunarodne poslove, koji je upravljao gradskom vanjskom trgovinom. Kako tvrdi Karen Dawisha, autorica Putinove kleptokracije, Putin je iskorištavao svoj položaj za osobni financijski dobitak, kao što su to činili Sobčak i Putinovi prijatelji iz KGB-a. Redovito se upuštao u podmićivanje, pranje novca i ubiranje provizija za ugovore koji su sklopljeni mimo natječaja. Organi tužiteljstva iz Sankt Peterburga i Moskve provodili su istrage protiv njega i Sobčaka.

Nakon što je u svibnju 1996. Vladimir Jakovljev porazio Sobčaka na izborima za gradonačelnika, Putin se morao brzo izvući iz Sankt Peterburga. Nakon što je moljakao ljude koje je poznavao u Moskvi, uspio je u Kremlju dobiti položaj zamjenika predsjednika Odjela za upravljanje predsjedničkom imovinom. U tom svojstvu Putin je bio odgovoran za kremaljsku imovinu u inozemstvu, koja je prije pripadala sovjetskoj Komunističkoj partiji i vrijedila je milijarde. Kako Dawisha kaže: „Inozemno vlasništvo bilo je vrlo temeljito operušano prije nego što je država na njega stavila šapu. A on [Putin] je bio čovjek koji je obavio to perušanje.“

Putin je imao dobar osjećaj gdje se treba pojaviti kako bi napredovao tijekom burnih Jeljcinovih godina, a bio je i vješt u samopromociji. Godine 1997. preselio se u Glavni kontrolni direktorat u Kremlju, odgovoran za primjenu federalnih zakona i izvršnih naredbi, kao i za korištenje proračunskih sredstava od raznih ruskih regionalnih vlada. To je značilo da su u njegovoj nadležnosti dosjei onih ljudi u Sankt Peterburgu koji su prije istraživali njegove i Sobčakove protuzakonite aktivnosti u gradu. Baš kad je Sobčak trebao biti uhićen, Putin je iskoristio svoj položaj da ga zrakoplovom potajno izvede iz zemlje.

Nakon kratkog razdoblja na mjestu prvog zamjenika šefa kabineta pod Jeljcinom u proljeće 1998. Putin je dobio sljedeće promaknuće kad je u srpnju imenovan šefom FSB-a, zamijenivši Nikolaja Kovaljova koji je navodno smijenjen zbog operacija FSB-ova Direktorata za borbu protiv aktivnosti organiziranih kriminalnih skupina (URPO). Taj je Direktorat bio upleten u podmićivanje i nezakonita ubojstva.

Nije jasno zašto je Putin izabran da vodi FSB, s obzirom na to da se njegova karijera u KGB-u ni po čemu nije isticala. Prema dvojici ruskih povjesničara, Juriju Feljštinskom i Vladimiru Pribilovskom, njegovo imenovanje nije dobro prihvaćeno kod zaposlenika. „On jedva da je bio potpukovnik. U vojnoj organizaciji, gdje ljudi ozbiljno doživljavaju stvari, Putinov se vojni čin nije spominjao bez ironije ili ogorčenja. Priroda nekadašnjeg Putinova djelovanja u KGB-u također je bila razlog za porugu. Putin je nekoć radio u Istočnoj Njemačkoj, kamo su strane obavještajne službe slale loše đake.“

Boris Njemcov, tada član Jeljcinove vlade, prisjetio se: „Nitko nije znao tko je Putin. Bio je toliko neupečatljiv da nitko nije reagirao na njega, čak ni moja tajnica.“ Kad je Putin jednom prilikom nazvao Njemcovljev kabinet, tajnica je stavila Putina na čekanje i rekla Njemcovu: „Zove neki Putin. Kaže da je šef FSB-a. Što da radim s njim?“

Očito je da je to što Putin nije bio dobro povezan sa središnjim vodstvom FSB-a bio razlog zbog kojeg su ga Jeljcinovi bliski suradnici izabrali za taj posao. On će biti lojalan Jeljcinu, a ne Lubjanki (sjedištu FSB-a). Putin je gotovo odmah krenuo u čistku mnogih članova višeg vodstva FSB-a te ih zamijenio svojim starim kolegama iz KGB-a u Sankt Peterburgu. Namjestio je smjenu glavnog državnog tužitelja Jurija Skuratova koji je surađivao sa švicarskim vlastima u kriminalističkoj istrazi Odjela za upravljanje predsjedničkom imovinom koji je izvukao milijune dolara preko ugovora za obnovu Kremlja i položio novac na bankovne račune za Jeljcina i njegovu obitelj u Švicarskoj. Putinovi su agenti napravili videosnimku Skuratova (ili nekoga tko mu nalikuje) u spolnom odnosu s dvije prostitutke i zatim je Putin u Jeljcinovo ime zatražio Skuratovljevu ostavku. Nakon što je Skuratov odbio, video je prikazan na ruskoj televiziji. Bio je prisiljen dati ostavku, a istraga o korupciji koja je zahvatila Jeljcina bila je prekinuta.

Nekadašnje Putinovo djelovanje u KGB-u bilo je razlog za porugu. Putin je nekoć radio u Istočnoj Njemačkoj, kamo su strane obavještajne službe slale loše đake

U međuvremenu, u ljeto 1999., Jeljcinova se predsjednička funkcija našla pod paljbom. Duma, u kojoj su većinu imali komunisti, pripremala je proceduru opoziva, a njegov se rezultat u istraživanju potpore javnosti – zahvaljujući kaotičnom ratu u Čečeniji 1994.-96., ekonomskoj krizi u Rusiji 1998., kao i Jeljcinovu sve kapricioznijem načinu vladanja – strmoglavio. Jeljcinovo iznenadno smjenjivanje popularnog premijera Jevgenija Primakova u svibnju 1999. ojačalo je nezadovoljstvo protiv njega.

Putin je postajao sve važniji za Jeljcina i „familiju“ njegovih podupiratelja koji su ga okruživali u Kremlju. Krajem ožujka Jeljcin ga je neočekivano imenovao čelnikom Sigurnosnog vijeća i povjerio mu nestabilnu situaciju na sjevernom Kavkazu, gdje su se sve češće događali bombaški napadi i otmice. Jeljcinova je ekipa čak razmišljala o izvanrednom stanju kako bi preokrenula izborni poraz svoje političke stranke, Jedinstva, od stranke Domovina koju je predvodio Primakov uz moskovskog gradonačelnika Jurija Lužkova. U okolnostima takve krize 9. kolovoza 1999. Jeljcin je Putina imenovao premijerom, a time i svojim izborom za nasljednika na mjestu predsjednika. U govoru koji je prenošen na televiziji Jeljcin je Putina ovako hvalio: „Odlučio sam imenovati osobu koja je, po mojem mišljenju, sposobna konsolidirati društvo te, uživajući potporu najširih političkih snaga, osigurati nastavak reformi u Rusiji… Pouzdajem se u njega.“

Tužna je ironija da je Paul Klebnikov imao sličan povoljan dojam o Putinu kad je ovaj postao očiti Jeljcinov nasljednik. Odgovarajući na spekulacije da je Putin u pozadini bombaških napada u rujnu 1999., Klebnikov je primijetio: „U prošlosti ovog čovjeka nema ništa što bi ukazivalo na to da bi on počinio tako monstruozan zločin da dođe na vlast. Upravo suprotno, Putinova ranija karijera pokazuje neobičnu odanost postojanom držanju (doduše, autoritarnom); ništa ne sugerira bezgranični cinizam potreban da se masakrira vlastiti narod radi promicanje nečije karijere.“ Da je Klebnikov poživio da posvjedoči idućem desetljeću Putinove vladavine, vjerojatno bi povukao te svoje riječi.

Kako funkcionira sustav: Putin i njegove tajne službe

Rusija pod Putinom opisivana je na razne načine, kao „vođena demokracija“ (u ranoj fazi Putinova predsjedničkog mandata), „autoritarna država“ (nešto kasnije), a u novije doba kao „kleptokracija“. No najprecizniji termin za današnju Rusiju je „policijska država“. Američki politolog Brian Taylor u svojoj knjizi Izgradnja države u Putinovoj Rusiji iznio je ovo zapažanje: „Termin ‘policijska država’ odjekuje zato što moć države, kao što je sociolog Max Weber definirao, u svom temelju počiva na sposobnosti represije. Ponašanje njenih represivnih organizacija kao što su vojska, policija i tajna policija govori nam puno o karakteru neke države…“

Rusiju vode dužnosnici policije i tajne službe koji su iznad zakona i podnose izvještaje samo predsjedniku Vladimiru Putinu, koji je i sam nekadašnji pripadnik tajne policije. (Ruska vojska tradicionalno se drži podalje od politike.) Ti dužnosnici uglavnom nisu došli do svojih položaja na temelju objektivnih kvalifikacija kao što su obrazovanje i iskustvo, nego zahvaljujući osobnim i obiteljskim vezama – Putinove verzije onoga što se u sovjetsko doba nazivalo patronatom. Kako je novinarka Maša Lipman iskazala još tamo 2002., Putin je „popunio strukture svoje vlade brojnim mediokritetima, ljudima bez zabilježenih postignuća i vizije zadaće koja im je iznenada pala s neba. Njihova je jedina ‘zasluga’ njihova lojalnost i to što potječu iz Putinove baze, Sankt Peterburga.“

Nakon raspada Sovjetskog Saveza 1991. ruski predsjednik Boris Jeljcin raspustio je KGB i osnovao nekoliko odvojenih agencija kako bi ga zamijenile, s idejom da moć tajne policije bude oslabljena, a demokratske slobode zaštićene. Ali na kraju nije bilo ni približno tako. U ranoj fazi svojeg predsjedničkog mandata Jeljcin, impulzivni, nepredvidljivi lider, čija je predanost demokraciji bila mlaka, suočio se s narodnom opozicijom i stoga su mu trebali policija i organi sigurnosti da ga održe na vlasti. Zato je sustavno ponovno gradio te službe i davao im sve više i više ovlasti i sredstava. Do vremena kad je Vladimir Putin 2000. postao ruski predsjednik službe sigurnosti postale su navlas jednako moćne kao nekadašnji KGB.

Siloviki

Putinovi takozvani siloviki, ljudi koji vode „najmoćnija ministarstva“, osobito policiju i sigurnosne agencije, dijele ključna uvjerenja i vrijednosti. Doduše, više ih ne motivira komunistička ideologija, premda su većinom nekadašnji članovi Komunističke partije. Vjeruju, međutim, u ekonomski nacionalizam, centraliziranu, autoritarnu vladu i obnovu navodne veličine Sovjetskog Saveza. S Putinom dijele nostalgiju prema sovjetskoj eri, kad je rusko carstvo obuhvaćalo republike srednje Azije, Kavkaza, Ukrajinu i Baltik, a Moskva imala čvrstu kontrolu nad istočnoeuropskim državama. Kao i Putin, siloviki imaju duboko ukorijenjen strah od demokratskih pokreta blizu ruskih granica, kao što je slučaj s Ukrajinom, gdje događanja promatraju kao ona koja je Zapad nadahnuo s ciljem da potkopaju rusku vladu. Usto su oprezni prema internetu kojem sada može pristupiti više od 70 posto odraslog ruskog stanovništva. Poznata je Putinova rečenica iz travnja 2014. na medijskom forumu: „Dobro znate da je sve to počelo kad se prvi put pojavio internet kao poseban projekt CIA-e. A tako se i dan-danas razvija.“10

Ipak, siloviki nisu imuni na privlačnosti zapadnog kapitalizma, premda su, za razliku od istaknutih ruskih oligarha, javni službenici. Svi se sa strane bave nekim biznisom – drvom, čelikom, plinom i naftom, zrakoplovnim kompanijama ili bankarstvom – obilato gomilajući osobno bogatstvo zahvaljujući povlaštenim ugovorima s državom dobivenima mimo konkurencije te koristeći članove obitelji za pospremanje nezakonitih prihoda koji često dolaze iz vladinih trezora. (Službe sigurnosti također zarađuju goleme svote novca nudeći zaštitu – takozvanu krišu ili „krov“ – na crno ruskim kompanijama.

Prije nego što su 2014. nastupile zapadne sankcije protiv mnogih silovika, oni su odlazili na skijanje u Švicarsku, sunčali se na španjolskoj ili francuskoj rivijeri i gradili raskošne vile u Grčkoj. Slali su svoju djecu da se obrazuju u ekskluzivnim školama na Zapadu. (Aktualni ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, koji je – premda se ne ubraja u silovike – dio njihova kulta i žučljiv kritičar Zapada, svoju je kćer poslao da studira na Londonskoj školi ekonomije.)11 Sankcije koje su uvedene nakon invazije na Krim ostavile su traga na životnom stilu silovika, no i dalje imaju svoje rezidencije u moskovskim predgrađima. I, premda više ne mogu uživati u sirevima s europskog kontinenta (jer je Rusija uvela zabranu), još se uvijek mogu častiti svojim omiljenim francuskim vinima, doduše, po vrlo visokim cijenama s obzirom na pad vrijednosti rublja.

Rusiju vode dužnosnici policije i tajne službe koji su iznad zakona i podnose izvještaje samo Putinu, koji je i sam nekadašnji pripadnik tajne policije

Siloviki igraju po svojim pravilima, što podrazumijeva i laži o njihovim akademskim kvalifikacijama. Osim lojalnosti Putinu, ključ uspjeha za dobivanje visoke dužnosti na području pravosuđa i sigurnosti jest i to da se stekne doktorat, kao što je učinio Putin. Prema riječima ruskog blogera Sergeja Parhomenka, „postoji opće pravilo: ako želite biti čelnik nečega – sredite kandidata ili doktorsku titulu“. Parhomenko, dio skupine online aktivista koja se nazvala „Dissernet“, proveo je temeljito istraživanje disertacija glavešina ruskih unutarnjih poslova i ustanovio da su većinom, kao što je slučaj s Putinom, očiti plagijati. U slučaju čelnika Ministarstva unutarnjih poslova Vladimira Kolokolčeva i nekadašnjeg kralja droge Viktora Ivanova postojala je čak i „ukrižana diseminacija“: međusobno su ekstenzivno kopirali disertacije, koje su već bile plagijati!12

Nedvojbeno je da je među silovikima bilo međusobnih obračuna, uz pojavu klanova, kao što se to često događa u politici koja se vodi u mafijaškom stilu. Frakcije se okupljaju u raznim sigurnosnim i obavještajnim službama, korporacijama u vlasništvu države te obiteljskim klanovima. (Zapanjuje broj brakova koje su međusobno sklopila djeca silovika, što podsjeća na Staljinovo doba.) No siloviki se pred javnošću uglavnom predstavljaju kao jedinstvena fronta. Ne mogu si dopustiti da bude drukčije, ako žele zadržati svoje bogatstvo i pozicije moći. Svi su suučesnici u mračnoj raboti političkih ubojstava, ili kao počinitelji tih zločina u Putinovo ime, ili kao tobožnji istražitelji. Tko su ti ljudi i koje službe predstavljaju?

FSB

Federaljnaja služba bjezopasnosti (Federalna služba sigurnosti), najmoćnija od ruskih sigurnosnih agencija, osnovana je 1995. nakon raznih reorganizacija starog KGB-a. Premda kontraobavještajna služba i vladina sigurnosna agencija nisu pod FSB-om, kao u slučaju KGB-a, FSB je zakonom ovlašten da provodi vlastite obavještajne operacije u zemlji i inozemstvu, što je otvorilo čitav niz mogućnosti. To je impresivna organizacija koja prema procjenama ima 350.000 zaposlenih. Njene funkcije pokrivaju protuobavještajnu i protuterorističku djelatnost, borbu protiv gospodarskog kriminala, čuvanje granica, zaštitu vladinih komunikacija, kao i osiguravanje nuklearnog materijala i postrojenja. Kako kažu ruski stručnjaci za sigurnost Andrej Soldatov i Irina Borogan: „Umjesto ponovnog oživljavanja sovjetskog KGB-a, FSB se razvio u nešto još moćnije i više zastrašujuće, agenciju čiji se djelokrug pod palicom veterana KGB-a proširio itekako izvan granica svog prethodnika.“13 U sovjetskim danima KGB je bio pod kontrolom Politbiroa i nije poduzimao važne inicijative bez odobrenja vodstva Komunističke partije. Sada pak ne postoje formalni mehanizmi kontrole nad FSB-om, osim Putina i njegovih najbližih suradnika.

FSB ima širok raspon ovlasti nadziranja, uključujući i internet, čime naveliko premašuje djelokrug sličnih službi na Zapadu. Prema Soldatovu i Irini Borogan, FSB kroz posebni sustav pod nazivom SORM prati „e-mailove, uporabu interneta, Skype, pozive mobitelima, SMS-poruke i društvene mreže. On [SORM] je jedan od najinvazivnijih alata za prisluškivanje.“14 Ruski je parlament 2014. prihvatio zakon kojim se propisuje da društvene mreže drže svoje servere u Rusiji i šest mjeseci čuvaju podatke o korisnicima. Sigurnosne službe također vrlo široko tumače „antiekstremističke“ zakone te svojevoljno blokiraju internetske stranice. To je postalo posebno uočljivo nakon što su 2011. i 2012. u Rusiji buknuli prosvjedi demokratske oporbe.

Nikolaj Patrušev

Istaknuti član Putinove mreže štićenika je Nikolaj Patrušev, najbliskiji predsjednikov saveznik uz Igora Sečina – koji je nekadašnji premijerov zamjenik, a sada glavni izvršni direktor Rosnjefta, ruske državne naftne kompanije – i Viktora Zolotova, čelnika nedavno osnovane Nacionalne garde. Patrušev je bio čelnik FSB-a od 1999. do 2008., a otada je na čelu predsjednikova Sigurnosnog vijeća. Putin se s njim savjetuje u svim ključnim pitanjima, a Patrušev ima svog lojalnog zamjenika Aleksandra Bortnikova koji je zadužen za FSB.

Veze između Patruševa i Putina potječu još iz njihovih zajedničkih dana u sanktpeterburškom (tada lenjingradskom) KGB-u 1970-ih. Putin priznaje njihovo veliko prijateljstvo u svojoj autobiografskoj knjizi U prvom licu navodeći kako je „Kolja“ (hipokoristik od Nikolaj) jedan od ljudi u koje ima osobito povjerenje. Trideset prvog prosinca 1999., neposredno nakon što je Jeljcin objavio da odstupa s dužnosti i imenovao Putina privremenim predsjednikom, Putin i Patrušev, koji je u kolovozu iste godine zamijenio Putina na funkciji čelnika FSB-a, odletjeli su sa svojim suprugama u iznenadni posjet Čečeniji, gdje se vodio rat protiv države.

Danas već bivša Putinova supruga Ljudmila prisjetila se da su tijekom putovanja slavili ispijajući šampanjac izravno iz boce. To je znakoviti trenutak koji obilježava početak Putinova i Patruševljeva zajedničkog nastojanja da učine Putina neprijepornim vođom Rusije u godinama koje dolaze. Na tom će putu biti prepreka, ali oni će ih sve nadvladati.

Patrušev je rođen 1951. u Lenjingradu kao sin kapetana ruske mornarice. Diplomirao je 1974. na lenjingradskom Brodarskom institutu, a kratko je bio zaposlen kao inženjer prije nego što se iste godine pridružio lenjiingradskom ogranku KGB-a, radeći u protuobavještajnoj djelatnosti s Putinom. Patruševljev neposredni nadređeni u KGB-u 1980-ih bio je Oleg Kalugin, koji će 1995. prebjeći u Sjedinjene Američke Države. Kalugin je opisao Patruševa kao „energičnog, odlučnog i ambicioznog“, a njih su se dvojica dobro slagali. Zajedno su odlazili u lov, a Kalugin je bio zadivljen jer je Patrušev „moderan momak“ koji voli čitati i uživa u glazbi. No Patrušev je bio nesmiljen kad se radilo o disidentima te je za KGB smišljao sheme kako ih uloviti i strpati iza rešetaka samo zato što su govorili o slabostima sovjetskog režima.

Kad je i sam Kalugin 1990. postao „disident“ i kritizirao vodstvo Komunističke partije, Patrušev je kao njegov pulen premješten u republiku Kareliju koja graniči s distriktom Lenjingrad/Sankt Peterburg. Ondje je 1992. uspio postati čelni čovjek sigurnosnih službi, a u međuvremenu je promicao komercijalne interese Karelije i privatnih sanktpeterburških tvrtki čiji su vlasnici bili pripadnici službi sigurnosti. (Kao što je već navedeno, uključivanje KGB-a i njegovih sljednica u poslovne pothvate, obično uz korupciju, stalna je tema postsovjetske Rusije.) U jednom trenutku tužitelji u Kareliji navodno su otvorili istragu protiv Patruševa zbog ilegalne trgovine rijetkom karelijskom brezovinom, no poslije se odustalo od slučaja.

Nakon što je obavio svoje u Kareliji, Patrušev se 1994. preselio u Moskvu, gdje je radio u raznim odjelima agencija sljednica KGB-a (u FSK-u, a zatim u FSB-u). Išao je putem svojeg prijatelja Putina, u svibnju 1998. naslijedio ga na čelnoj funkciji Glavnog kontrolnog direktorata pod predsjednikom Jeljcinom, a zatim je postao Putinov zamjenik u FSB-u prije nego što je zauzeo njegovo mjesto šefa FSB-a. Od trenutka kad je stupio na taj položaj, Patrušev je, baš poput Putina, glasno izražavao duboko nepovjerenje prema Zapadu, opetovano optužujući zapadne vlade za planove da potkopaju političku stabilnost Rusije.

Patrušev i terorizam

Patruševljev devetogodišnji mandat na čelu FSB-a obilježili su kontinuirani razorni teroristički napadi u Rusiji. Prije svega to su bili bombaški napadi na stambene zgrade u rujnu 1999. Nakon njih je u listopadu 2002. slijedio napad na moskovsko kazalište Dubrovka u kojem je poginulo 130 talaca; opsada škole u Beslanu u rujnu 2004., gdje je bila 331 žrtva, među kojima brojna djeca; kao i nekoliko drugih incidenata. Kao što su Soldatov i Borogan ustvrdili u vezi s tragedijom u Dubrovki: „ova je operacija pokazala zastrašujući nedostatak spremnosti sigurnosnih službi za kritičnu talačku situaciju… Čak i naoružan za borbu protiv terorističkih prijetnji, FSB je pokrenuo loše koordiniranu operaciju i uspio je zabrljati.“ Pa ipak, Patrušev nikad nije odgovarao. Ruska država davala mu je nagradu za nagradom, uključujući – nakon Dubrovke – najvišu državnu počast, titulu heroja Ruske Federacije.

Početkom 2006., kad je Putin naredio stvaranje novog protuterorističkog odbora [Nacionaljnij antiterorističeskij komitet, ili NAK] da koordinira sve protuterorističke politike i operacije na federalnoj razini, imenovao je Patruševa njegovim čelnim čovjekom. Taj je odbor dobio sveobuhvatne ovlasti za borbu protiv terorizma, s FBS-om kao glavnim igračem. Viktor Iljuhin, zastupnik u Dumi iz redova Komunističke partije, bio je među onima koji su kritički promatrali novi odbor, žaleći se da je na FSB prenesena tolika moć da će ta sigurnosna agencija postati „država u državi i zamjena za državne funkcije i prerogative.“ To su bile proročanske riječi. „Terorizam“ će postati kremaljska etiketa za mnoge oblike političke oporbe.

Kao dio kremaljskih napora da se osiguraju protuteroristički kapaciteti, ruski je parlament prihvatio novi zakon u veljači 2006., a potpis kojim je stupio na snagu Putin je stavio na njega tog ožujka. Zakon o borbi protiv terorizma bio je prekretnica u naporima Kremlja za borbu protiv njegovih neprijatelja zato što je ovlastio FSB da lovi i ubija navodne teroriste na stranom teritoriju. Zatim je u srpnju 2006. prihvaćen amandman na postojeći zakon o „ekstremizmu“, kojim je proširen popis zločina koji bi potpali pod tu kategoriju, a sadržavao je i teroristička djela. Kako je uočio britanski profesor Robert Service: „Ostala su širom otvorena vrata da se veliki dijapazon protivnika Putina i njegove administracije označi kao ekstremiste koje treba eliminirati. Terorizam i ekstremizam Putin i njegovi ministri često su spominjali u istoj rečenici. Bilo je tek slabih pokušaja da se napravi službena razlika između te dvije pojave protiv kojih je legislativa bila usmjerena. Na taj su način FSB-u dane široke ovlasti za operacije u inozemstvu, baš kao i u Rusiji.“

Patrušev ide dalje

Tijekom tog vremena u Patruševljevoj inače uspješnoj karijeri dogodila se mala smetnja kad se upleo u sukob s drugim Putinovim kompanjonom iz sanktpeterburškog KGB-a, Viktorom Čerkesovom. Čerkesov je bio u službi prvog zamjenika direktora FSB-a, a od 2003. ravnatelj Federalne agencije za borbu protiv narkotika, poznate po skraćenici FSKN. Navodno je poticao istragu Ureda glavnog tužitelja o korupciji i pranju novca u višim ešalonima FSB-a (takozvani skandal „Tri kita“), koja je u ljeto 2006. rezultirala s nekoliko uhićenja, dok je Patrušev bio na godišnjem odmoru. Patrušev se poslije uspio osvetiti i postići prekid istrage, no sukob je dospio na vidjelo kad je Čerkesov, nakon što je FSB uhitio njegovu desnu ruku u FSNK-u, u listopadu 2007. objavio žestok članak u ruskom dnevnom listu Kommersant, upozoravajući da bi unutarnji sukob u službama sigurnosti mogao potkopati cijeli politički sustav. Nekoliko mjeseci poslije Čerkesov je ostao bez posla.

Možda je upravo zbog sukoba s Čerkesovom Patrušev premješten sa svoje funkcije u FSB-u na onu tajnika Sigurnosnog vijeća gdje je ostao do danas i igra ključnu ulogu u formuliranju i vanjske i unutarnje politike Rusije. Usto je postao vrlo bogat, unatoč činjenici da službeno ima plaću državnog službenika. Fond za borbu protiv korupcije koji vodi demokratski aktivist Aleksej Navaljni izvijestio je 2014. da rezidencija u ekskluzivnoj četvrti u okolici Moskve, koja je u vlasništvu Patruševa i njegove supruge, vrijedi više od milijardu rubalja.

U današnjoj Rusiji djeci onih koji imaju političku moć osiguran je pravocrtan uspjeh u karijeri. Tako je 2010. Patruševljev stariji sin Dmitrij, koji je završio FSB-ovu akademiju, u dobi od 33 godine postao predsjednik uprave državne Ruske poljoprivredne banke (Rosselhozbank), treće banke po veličini u Rusiji. Prema dnevnom listu Komersant, neto gubitak Ruske poljoprivredne banke samo je u 2015. iznosio zapanjujućih 72,6 milijardi rubalja. Banka je morala neprekidno tražiti dokapitalizacije iz riznice ruskog fonda za rezerve. Kritičari tvrde da banka daje kredite tvrtkama koje su u vlasništvu članova obitelji Patrušev, među ostalim i Alekseja, nećaka starijeg Patruševa.

Jeljcin je sustavno ponovno gradio tajne službe i davao im sve više ovlasti i sredstava. Kada je Putin 2000. postao ruski predsjednik, službe sigurnosti postale su navlas jednako moćne kao nekadašnji KGB

Patruševljev mlađi sin Andrej, nakon što je također završio FSB-ovu akademiju i radio u odjelu za gospodarsku sigurnost FSB-a, 2006., u dobi od 25 godina postao je stalno zaposleni savjetnik šefa Rosnjefta Igora Sečina. Iduće je godine predsjednik Putin odlikovao Andreja Patruševa Redom časti za „postignuća i niz godina savjesnog rada“, premda nije jasno što je točno mladi Patrušev učinio da zasluži takvu počast. Andrejeva je karijera 2013. dosegnula zapanjujuće visine: postao je zamjenik generalnog direktora državnog monopolista Gazproma.25 Njegovo dugogodišnje savezništvo s Putinom očito se isplatilo.

Aleksandar Bortnikov

Aleksandar Bortnikov, aktualni čelnik FSB-a, još je jedan Piterski (iz Putinova sanktpeterburškog klana u KGB-u). Godinu stariji od Putina, pridružio se KGB-u 1975., diplomiravši na lenjingradskom Institutu željezničkog inženjerstva. Bortnikov je pod izravnim patronatom Putina i Patruševa te dio klike u kojoj su i Sečin i Viktor Ivanov, nekadašnji KGB-ovac koji je do 2016. bio na čelu Agencije za borbu protiv narkotika. Kad je 2006. u FSB-u izbio već spomenuti koruptivni skandal, provedene su temeljite čistke službenika koji su radili s Bortnikovom, no uspio je da ga ne dotaknu, a dvije godine poslije zamijenio je svojeg šefa Patruševa.

Bortnikov je izbjegao i posljedice drugog skandala. Dok je bio na čelu FSB-ova odjela za gospodarsku sigurnost, postao je 2006. predmetom istrage Ministarstva unutarnjih poslova (MVD) zbog svoje uloge u pritjecanju milijardi dolara koje su ljudi bliski kremaljskim naftnim i plinskim kompanijama oprali kroz banku MRB Diskont pa poslali u inozemstvo. Poslije ćemo se baviti time kako je prvi zamjenik guvernera Ruske središnje banke Andrej Kozlov, koji je pomagao u istrazi, ustrijeljen u Moskvi u rujnu 2006. Glavno državno tužiteljstvo vrlo je brzo zatvorilo istragu.26 U međuvremenu je Bortnikov održavao svoje veze s bankarskom zajednicom. Njegov sin Denis predsjednik je upravnog odbora banke VTB Sjevero-Zapad.

U veljači 2015. Bortnikov je posjetio Washington kako bi prisustvovao svjetskom summitu o nasilnom ekstremizmu, a dok je ondje boravio, istaknuo je potrebu za suradnjom s američkim specijalnim službama u borbi protiv terorizma. Njegov je posjet za neke bio iznenađenje s obzirom na to da, kao što je u to vrijeme naglasio Washington Post, FSB-ovo kršenje ljudskih prava na sjevernom Kavkazu raspiruje problem ekstremizma: „Pozvati Bortnikova da sudjeluje na summitu je kao pozvati lisicu u kokošinjac.“27 Uistinu, Bortnikov bi kao jedan od glavnih Putinovih savjetnika, i još k tomu pravi jastreb, trebao biti na listi američkih sankcija zbog slučaja odvjetnika i zviždača Sergeja Magnitskog koji je 2009. preminuo u ruskom zatvoru, kao i zbog ruske okupacije Krima 2014.28 Bortnikov je bio pod sankcijama Kanade i EU-a, no očito je SAD dvaput promislio. Jasna svrha Bortnikovljeva posjeta bila je uvjeriti Zapad da se Rusija suočava s vlastitom prijetnjom muslimanskih terorista sa sjevernog Kavkaza i ISIS-a kako bi se time odvratila pozornost od FSB-ovih kršenja ljudskih prava u Čečeniji i drugdje.

MVD

Ministarstvo unutarnjih poslova (Ministerstvo vnutrenjih djel, MVD) još je jedna od ključnih sigurnosnih službi, odgovorna za redovne policijske snage, organizirani kriminal i protuterorističku djelatnost. Ono ima ovlasti da provodi kriminalističke istrage i donedavno je imalo oko milijun i 200.000 zaposlenih, među kojima oko 200.000 naoružanih policajaca koji su odigrali ključnu ulogu – zajedno s FSB-om – u pokoravanju Čečenije i drugih područja na sjevernom Kavkazu.29 Od 2003. do 2012. na čelu MVD-a bio je Rašid Nurgalijev, štićenik dvojca Putin – Patrušev, koji je bio u službi u KGB-u/FSB-u u Kareliji i bio je smatran jednim od Piterskih.

Nurgalijev je postao silno nepopularan zbog svojeg neuspjeha u borbi protiv podivljale korupcije i brutalnih policijskih metoda. Prema novinama Moskovski komsomolec, dok je Nurgalijev bio na čelu MVD-a, korupcija je i u samoj agenciji dosegnula šokantne razmjere i obuhvaćala sve razine policijskih službenika. Nurgalijev je čak to i priznao rekavši „iza leđa su mi se događala podmićivanja, zloporabe ovlasti, korupcija.“30 Sa svoje funkcije konačno je smijenjen 2012. No, naravno, kao Putinov favorit nije otišao sa scene. (Nurgalijev je 2014. dospio pod sankcije EU-a i Kanade, ali ne i SAD-a). Umjesto toga, postao je zamjenik Patruševa u Sigurnosnom vijeću. Nakon odlaska Nurgalijeva iz MVD-a ruski Forbes je primijetio: „Budimo pošteni, šanse za uspjeh bilo kojeg ministra unutarnjih poslova su male… Razina korupcije, uobičajeno nasilje i nekažnjavanje unutar sustava toliko su veliki da su skandali na nacionalnoj razini u koje je upletena policija značajka ovog razdoblja.“31

Na mjesto Nurgalijeva došao je nekadašnji moskovski šef policije Vladimir Kolokoljcev koji nije Piterski. Rođen 1961. u Permu, Kolokoljcev je karijerni policijski službenik koji je djelovao uglavnom u gradu Moskvi i okružnim uredima, gdje se specijalizirao za kriminalističke istrage, uključujući i one o ubojstvima. Kad je imenovan ministrom unutarnjih poslova, Kolokoljcev je odmah započeo čistku u gornjim ešalonima birokracije MVD-a, smijenivši tri zamjenika ministra i ostale koji su bili povezani s Nurgalijevom i FSB-om. Ipak, s obzirom na vrlo visoku razinu korupcije u vladi i samom MVD-u, Kolokoljcev nije postigao osobit učinak.

U svibnju 2014. Putin je imenovao svojeg dugogodišnjeg tjelesnog čuvara Viktora Zolotova, koji je godinu prije prešao u MVD, prvim zamjenikom ministra, zaduženim za policijske postrojbe. To imenovanje bilo je ključno posebno zato što su te postrojbe elitna posebna divizija koja je stacionirana u Moskvi. Putin jasno želi da ljudi kojima vjeruje budu ondje gdje trebaju biti u slučaju javnih nemira. Međutim, Putin je potom povisio ulog: u sklopu sveobuhvatne nove reforme imenovao je Zolotova čelnim čovjekom nove, snažne Nacionalne garde koja je osnovana u travnju 2016. (Vidi dolje.)

Tužiteljstvo i Istražni odbor

Tužiteljstvo, odnosno Ured glavnog tužitelja, bilo je do 2007. tijelo za provedbu zakona koje je bilo konkurencija FSB-u. Njegova glavna odgovornost bila je da osigura pridržavanje zakona u vladinim tijelima te da inicira i usmjerava istrage o kriminalnim aktivnostima. Može se reći da je očito jedan od rezultata sukoba između Patruševa i Čerkesova, u kojem je glavni tužitelj Vladimir Ustinov stao na stranu Čerkesova, bilo to što je predsjednik Putin zaključio kako je Tužiteljstvo presnažno. Prema riječima političkog analitičara Dmitrija Oreškina: „Bilo je presnažan centar utjecaja. Imalo je pravosudne i policijske ovlasti, a najvažnije je bilo to što je imao mogućnost otkriti kompromitantne informacije o većini najvažnijih dužnosnika Ruske Federacije.“32 I tako je Putin ukinuo Tužiteljstvu njegovu istražnu funkciju i osnovao poseban Istražni odbor koji je bio povezan s Tužiteljstvom, ali je djelovao neovisno.

Novi je odbor pod svoju nadležnost uzeo 60.000 kaznenih slučajeva, uključujući istrage visokoprofiliranih ubojstava poput onih Ane Politkovskaje i Aleksandra Litvinjenka. Početkom 2011. Istražni odbor (Sljedstvenij komitet, odnosno SK) službeno je postao neovisna agencija i više nije čak ni nominalno bio povezan s Tužiteljstvom te je odgovarao izravno ruskom predsjedniku.33 Taj odbor ima ogranke po okruzima u cijeloj zemlji. Stvaranje tog snažnog odbora bilo je krajnji i zloslutni dokaz da Vladimir Putin želi izravnu kontrolu nad ključnim kaznenim istragama. U novije vrijeme SK nadgleda istragu ubojstva Borisa Njemcova. Taj slučaj do danas nije riješen, a prema mnogim promatračima, uključujući i odvjetnika obitelji Njemcov, to je zato što SK namjerno opstruira postupak.

Aleksandar Bastrikin

Čelni čovjek ekipe Istražnog odbora, koja ima više od 20.000 ljudi, jest Aleksandar Bastrikin, koji je vodio prethodni odbor. Bastrikin je Putinov kolega s Pravnog fakulteta na Lenjingradskom sveučilištu iz 1970-ih, a bio je i vođa mjesnog Komsomola, komunističke omladinske organizacije. On je štićenik Putina i njegove sive eminencije Igora Sečina. Nakon raspada Sovjetskog Saveza Bastrikin je najprije bio rektor sanktpeterburškog Pravnog instituta, a poslije je obnašao razne funkcije u Ministarstvu pravosuđa i MVD-u. Godine 2006. postao je zamjenik novog glavnog tužitelja Jurija Čajke, a vješto je postigao da predsjednik u njegovu punu nadležnost stavi kriminalističke istrage, uzimajući to snažno oruđe iz Čajkinih ruku.

U srpnju 2008., nedugo nakon što je postao čelni čovjek Istražnog odbora, Bastrikin je bio predmetom izvještaja zastupnika u Dumi i novinara Aleksandra Hinštejna u Moskovskom komsomolcu, u kojem se tvrdi da je on vlasnik privatne tvrtke u Češkoj, članici NATO-a – i to unatoč zakonu koji višim ruskim dužnosnicima priječi da se bave komercijalnom djelatnošću.34 Bastrikin je izvještaj nazvao bezočnom laži. Četiri godine poslije Aleksej Navaljni objavio je još jedan optužujući izvještaj koji se zasniva na dokumentima češkog ministarstva unutarnjih poslova, koje je potvrdilo da su Bastrikin i njegova supruga do 2009. imali ne samo tvrtku u Češkoj, nego i dozvolu boravka u Češkoj.35 Navaljnji je naveo da to Bastrikina čini ranjivim na ucjene zapadnih agenata: „Što mislite, da tajne službe zemalja NATO-a neće biti svjesne da je zamjenik glavnog ruskog državnog odvjetnika, čovjek s pristupom državnim tajnama, predao zahtjev češkoj policiji da dobije dozvolu boravka?“36

Pokazalo se da je Bastrikin izvan kontrole kad je, samo mjesec dana prije otkrića Navaljnoga, u lipnju 2012. bio upleten u neprimjereni konflikt s reporterom Novaje gazete koji je o njemu pisao nepovoljne komentare. Bastrikin se dogovorio da njegovi tjelohranitelji pokupe reportera i odvedu ga u udaljenu šumu, gdje mu je on sam zaprijetio smrću te se potom našalio kako će osobno voditi istragu o tom ubojstvu. Kad je priča došla na vidjelo, Bastrikin se morao javno ispričati govoreći da je pretrpio „slom živaca“. Nezastrašena prijetnjama, Novaja gazeta je u rujnu 2012. objavila priču u kojoj je izneseno, s dokumentacijom, da je Bastrikinova supruga Olga od 2007. do 2011. imala u vlasništvu peterosobni apartman na španjolskoj rivijeri. U suprotnosti s regulativom za vladine dužnosnike, Bastrikin nije prijavio taj apartman ni u jednoj od svojih izjava vlastima.37

Sva su ta zbivanja potpirila spekulacije da će Putin otpustiti Bastrikina. No to se nije dogodilo. Bastrikin ima pristup svim informacijama o korupciji i ostalim kriminalnim aktivnostima – uključujući i ubojstva – u koje su uključeni visokorangirani ruski dužnosnici. Za Putina bi bilo zaista riskantno da ga smijeni s njegove funkcije, pogotovo zato što ima potporu ljudi kao što je moćni Igor Sečin.38

Vrijedi napomenuti da je Bastrikin i pisac. Godine 2004. objavio je knjigu o povijesti detektivskog posla za široko čitateljstvo. Kako se na kraju pokazalo, većina Bastrikinova chef do oeuvrea je od riječi do riječi prenesena iz jedne njemačke knjige, Doba detektiva, objavljene na ruskom 1974., kao i iz knjige američkog pisca Anthonyja Summersa, Carstvo FBI-a: mitovi, misteriji, intrige.39 Toliko o kreativnim nastojanjima Putinovih silovika.

Jurij Čajka

Glavni tužitelj Čajka, koji je zadužen za razne slučajeve istraga pokrenutih protiv Putinovih kritičara, diplomirao je 1976. na Sverdlovskom pravnom institutu (danas Uralskoj državnoj pravnoj akademiji), a zatim je započeo tužiteljsku karijeru. Od 1999. do 2006. bio je ruski ministar pravosuđa; zatim ga je Putin imenovao da vodi Tužiteljstvo. Poput Bastrikina, Čajku je obilježio skandal. No njegovoj karijeri to zasad nije naškodio.

U prosincu 2015. Fond za borbu protiv korupcije Alekseja Navaljnoga objavio je senzacionalni 45-minutni video u kojem je iznesena golema prijevara u koju je upletena Čajkina obitelj, posebno njegov sin Artem, koji ima golemu mrežu kompanija po cijeloj Rusiji i u inozemstvu. U videu je prikazano kako je Artem Čajka, zajedno sa suprugom jednog od Čajkinih zamjenika, bio upleten u financijske pothvate povezane s ruskom mafijom. No jedini odgovor iz predsjednikova ureda bio je da se Kremlj ne bavi Čajkinom obitelji. Kremlj očito živi u iluziji da većina Rusa ne pretražuje vijesti na internetu. Zapravo, video Navaljnoga u prvom mjesecu nakon objavljivanja pogledalo je više od 4 milijuna gledatelja.40

FSO

FSO, Federaljnaja služba ohrani (Federalna nadzorna služba), proistekao je iz onoga što je nekoć bio Deveti direktorat KGB-a, takozvani direktorat garde. Uloga Devetog direktorata uvelike je nadilazila bavljenje sigurnošću visokih vladinih dužnosnika i objekata, što je samo po sebi bilo od ključne važnosti, s obzirom na to da je sovjetski režim bio totalitarna diktatura. Da je ikad pokušan državni udar na vodstvo, zaposlenici Devetog direktorata bili bi njegova pretorijanska garda. Deveti je direktorat također odgovoran za sigurnost nuklearnih postrojenja. Nakon što je KGB 1991. raspušten, taj je direktorat postao Glavna uprava nadzora (Glavnoje upravljenije ohrani), posebno tijelo u kojem je bilo oko 8000 ljudi, i u njegovu je sklopu bila i autonomna poddivizija, Predsjednička služba sigurnosti, na čelu sa zloglasnim Aleksandrom Koržakovom, koji je postao oči i uši predsjednika Jeljcina, namaknuvši si tako znatnu političku moć. Jeljcin i Koržakov 1996. su se razišli, a Koržakov je dobio otkaz, dok je Predsjednička služba sigurnosti s Glavnom upravom nadzora pritom inkorporirana u ono što je danas FSO.

FSO, koji na svojoj platnoj listi ima 20.000 ljudi, više je od usluge fizičkog nadzora. On navodno Putina redovito informira o drugim sigurnosnim agencijama. Prema riječima stručnjaka za sigurnost Marka Galeottija: „FSO je preuzeo ulogu svojevrsne provjere činjenica u vezi sa silovikima, s ciljem da predsjednikom prestanu manipulirati oni koji ga brifiraju iz drugih sigurnosnih agencija. U okvirima informacijske, kao i fizičke sigurnosti, to je odgovor na vječno pitanje: tko nadzire nadziratelje?“41 Prema novinarki Jekaterini Sinjeljščikovoj: „FSO je moćna, višenamjenska i ekstremno tajnovita agencija. Teško da postoji zatvorenija služba sigurnosti u Rusiji… FSO je kao posebna služba gotovo svemoćan – uistinu, njegovi ljudi doista imaju pravo provoditi operativne i istražiteljske aktivnosti, prisluškivati i otvarati korespondenciju, zadržavati građane, pretraživati domove i konfiscirati automobile.“42

FSO je od početka 2000. do svibnja 2016. vodio Jevgenij Murov, koji je bio čvrsto odan Putinu. Počeci njegove karijere sežu u Prvi direktorat KGB-a, međunarodnu obavještajnu djelatnost, nakon čega je slijedio rad u sanktpeterburškom ogranku službe sigurnosti od 1992. do 1998., kad se preselio u FSB u Moskvu. Ruski novinari Murova i FSO opetovano povezuju s provizijama i mitom povezanim s nabavama za vođenje FSO-ova vlasništva. (Prije Murovljeva umirovljenja, navodno na vlastiti zahtjev, izviješteno je da su on i njegova supruga bili vlasnici nekretnina u Rusiiji vrednijih od 2 milijarde rubalja.43) Murov je 2014. završio na listi američkih sankcija. Njegov sin Andrej predsjednik je upravnog odbora Federalnog državnog dalekovoda, glavnog distributera električne energije za Rusiju koji je izlistan na Londonskoj burzi.

Murovljeva zamjena na čelu FSO-a je Dmitrij Kočnjev, koji je ondje bio zamjenik direktora te je kratko vodio Predsjedničku službu sigurnosti.44 Prema Sinjeljščikovoj: „O novoimenovanom se jako malo zna. Kočnjev je čovjek bez biografije; nema ni riječi o njemu na internetskim stranicama Kremlja i FSO-a.“45 Ono što znamo jest da je Kočnjevljeva cjelokupna karijera od 1984. bila u ruskim službama sigurnosti, a da je u FSO-u radio od 1992. Stoga nedvojbeno zna mnoge kremaljske tajne, uključujući i onu o ubojstvu Njemcova koje se dogodilo pod budnim okom FSO-a. Putin može računati na njegovu lojalnost.

Predsjedničku službu sigurnosti (Služba bjezopasnosti prezidenta, odnosno SBP), koja je dio FSO-a, od 2000. do 2013. vodio je Viktor Zolotov, veteran sigurnosnih službi koji je upoznao Putina radeći kao tjelesni čuvar sanktpeterburškog gradonačelnika Anatolija Sobčaka. Zolotov je 2013., kao što je već spomenuto, postao voditelj MVD-ovih inozemnih postrojbi čiji je posao obuhvaćao nadzor nad onima koji prosvjeduju protiv Putinova režima. Zolotov, navodno dugogodišnji Putinov partner u džudu, radio je u sanktpeterburškom FSB-u 1990-ih i bio blizak Murovu još iz sovjetskog razdoblja. Kad je Putin u travnju 2016. stvorio svoju novu Nacionalnu gardu, Zolotov je imenovan šefom te agencije. (SBP, koji ugrubo ima dvije-tri tisuće ljudi, od lipnja 2016. pod vodstvom je general-bojnika Alekseja Rubežnoja o kojem se malo zna.)

Zolotov ima zanimljivu pozadinu. S Romanom Čepovom, nekadašnjim časnikom MVD-a, Zolotov je 1992. u Sankt Peterburgu osnovao privatnu zaštitarsku tvrtku Baltik-Eskort. Tvrtka je pružala zaštitu članovima obitelji Putin i Sobčak, ali je navodno služila i kao veza između gradske vlade i članova mafije, među ostalim i Vladimira Kumarina, navodnog vođe zloglasne bande Tambov. Čepov je 2004. iznenada umro zbog, kako se navodi, trovanja radioaktivnom supstancijom.46

Prema nekadašnjem djelatniku SVR-a (kontraobavještajne službe) u New Yorku, Sergeju Tretjakovu, koji je 2000. prebjegao u SAD, a prije bijega susreo se s Murovom i Zolotovom, oni su obojica ubojice: „Odlučili su napraviti popis političara i drugih utjecajnih Moskovljana koje će trebati ubiti kako bi Putin dobio neograničenu moć. Nakon što su dovršili svoj popis, Zolotov je izjavio: ‘Ima ih previše. Ima ih previše za ubijanje – čak i za nas.’“47

Ruska nacionalna garda

U travnju 2016. predsjednik Putin izdao je izvršnu uredbu o stvaranju Ruske nacionalne garde (Nacionaljnaja gvardija Rossii), koja mu je izravno podređena. S njegovim dugogodišnjim saveznikom Zolotovom na čelu ta će nova agencija dobiti jurisdikciju nad MVD-ovim unutarnjim postrojbama, specijalnom policijom (OMON) i specijalnim jedinicama za brzo djelovanje (SOBR). Kad reorganizacija bude provedena do kraja, Nacionalna će garda imati oko 350.000 pripadnika. Glavne dužnosti nove garde bit će borba protiv terorizma, ekstremizma i organiziranog kriminala; no jasno je da će održavanje javnog reda biti glavna komponenta njenih operacija. Kako je to rekao analitičar Mark Galeotti:

Nema pravog razloga za stvaranje NG-a [Nacionalne garde] od unutarnjih postrojbi i drugih snaga ako niste ozbiljno zabrinuti zbog javnih nereda. Budimo jasni, što god Putin rekao, za militarizirane snage sigurnosti, unutarnje postrojbe, a sada i NG, uloga u borbi protiv kriminala i terorizma je mala; to su snage sigurnosti za kontrolu nemira i pobuna i služe za odvraćanje. Sa Zolotovom na čelu još je jasnije da se radi o osobnoj, predsjedničkoj pretorijanskoj gardi, koju predvodi maksimalno lojalan čovjek. To možda neće biti jedina snaga za zauzdavanje masa, ali elitna jest.48

MVD je na kraju, naravno, veliki gubitnik jer je sada ostao bez svojih vrlo važnih postrojbi.

FSKN

FSKN (Federaljnaja služba po kontroliu za oborotom narkotikov, odnosno Federalna agencija za borbu protiv narkotika) bila je snažna služba u sferi unutarnjih poslova sve dok je Putin 2016. nije rasformirao. Osnovana 2004., imala je više od 40.000 pripadnika i ovlasti da inicira i provodi kriminalističke istrage.49 Viktor Čerkesov, kao što smo naveli, bio je prvi šef FSKN-a, nakon čega ga je zamijenio drugi nekadašnji Putinov kolega iz KGB-a, Viktor Ivanov. Ivanov je prije toga bio zamjenik Putinova šefa kabineta, zadužen za predsjednikove sastanke, i predsjednik odbora državne kompanije Almaz-Antej koja proizvodi protuzračne sustave. Brojni ruski izvori, među kojima i nekadašnji KGB-ovac, ubijeni Aleksandar Litvinjenko, navode da je umiješan u skandale s pranjem novca.

Ivanov je završio na listi američkih sankcija 2014. U intevjuu koji je iduće godine dao ruskoj televizijskoj postaji RT Ivanov je o tome što se našao na udaru sankcija rekao ovo: „Jedini tko od toga ima koristi jesu međunarodni krijumčari droge i vjerujem da narkobosovi veselo plešu kad vide raspad tako čvrstog partnerstva koje se borilo protiv droge.“50 Ivanov je očito pomno pratio saslušanja u Londonu u vezi s ubojstvom Litvinjenka, gdje se mnogo spominjalo njegovo ime, s obzirom na to da se u tom istom intervjuu nadugačko i naširoko branio od tih optužbi.

Istaknuti član Putinove mreže štićenika je Nikolaj Patrušev, najbliskiji predsjednikov saveznik uz Igora Sečina, bivšeg premijerova zamjenika i sadašnjeg glavnog izvršnog direktora Rosnjefta

U travnju 2016. FSKN je rasformiran, a njegove su ovlasti prenesene na MVD, što je značilo da će Ivanov biti podređen ministru unutarnjih poslova Kolokoljcevu. On je umjesto toga odabrao odlazak u mirovinu. Moguće je da je publicitet oko Ivanovljeve navodne korumpiranosti bio povezan s onim što se njemu činilo kao jasna demonizacija. No treba dodati da je 31. ožujka 2016. španjolski sud izdao nalog za uhićenje (u odsutnosti) generala Nikolaja Aulova, zamjenika direktora FSKN-a, zbog optužbi za trgovanje drogom i povezanosti s jednom od kriminalnih organizacija u Španjolskoj.51 Što se pak Ivanova tiče, bilo je očito da je uhvaćen na prepad. Još potkraj veljače 2016. Ivanov je odbacio novinska nagađanja da će njegova agencija biti rasformirana: „Htio bih parafrazirati Marka Twaina: glasine o smrti moje agencije uvelike su pretjerane.“52

SVR i GRU

Služba vnješnjej razvjedki (Kontraobavještajna služba ili SVR) nastala je 1991. iz Prvog glavnog direktorata KGB-a, a nastavlja obavljati iste poslove koje je radila kao dio KGB-a. Glavna ingerencija SVR-a je prikupljanje obavještajnih podataka i borba protiv terorizma u inozemstvu, zajedno sa „suradnjom na potpori ostalim mjerama nužnim za državnu sigurnost“. Posebna mobilna jedinica, takozvani Zaslon, koja se sastojala od tristo izvrsno obučenih ljudi, osnovana je 1998. pri SVR-u. Njeno je djelovanje zastrto velom tajne, no čini se da je smišljena za posebne operacije te bi mogla biti povezana s atentatima izvan Rusije.53

Relativno nedavno, u rujnu 2016., Putin je imenovao novog direktora SVR-a Sergeja Nariškina da zamijeni Mihaila Fradkova koji je, nakon što je obnašao dužnost ruskog premijera, od 2007. vodio agenciju. Nariškin je dugogodišnji Putinov saveznik, a u kontraobavještajnoj službi KGB-a bio je 1970-ih, dok je 1990-ih s Putinom surađivao u uredu sanktpeterburškog gradonačelnika. Prije nego što je 2011. počeo predsjedati Dumi, bio je predsjednikov šef kabineta. Ekonomist po obrazovanju, Nariškin je napisao doktorsku disertaciju iz ekonomije koju je Dissernet 2015. razotkrio kao plagijat. Istraživači te volonterske organizacije ustvrdili su da je više od pola Nariškinova teksta plagirano.54 (Nije bilo važno. Nariškinov šef i većina onih na visokim kremaljskim pozicijama učinili su isto.) Nariškin je i na američkoj i na europskoj listi sankcija.

U vrijeme Nariškinova imenovanja u ruskim su se medijima čule glasine da će SVR biti spojen s FSB-om kako bi se stvorila nova nadagencija pod nazivom Ministarstvo državne sigurnosti. No te su glasine demantirale osobe bliske predsjedniku, uključujući i Sergeja Ivanova, veterana kontraobavještajne službe. Sam Ivanov razriješen je u kolovozu 2016. sa svoje dužnosti prvog čovjeka predsjednikove administracije, ali će ostati član Sigurnosnog vijeća. (Vidi dolje, 13. poglavlje.)

Glavnoje razvjedjvateljnoe upravljenije (Glavna obavještajna administracija ili GRU) podređeno je Glavnom stožeru oružanih snaga Ruske Federacije i okuplja vojne obavještajne informacije putem vojnih svemirskih satelita. Kao i SVR, ima ispostave u veleposlanstvima u inozemstvu, a njeni agenti razvijaju vlastite špijunske mreže; no smatra se da GRU ima puno veću mrežu agenata od SVR-a. GRU je također tajnovitija agencija i od SVR-a i od FSB-a. Ona nema odjel za odnose s medijima, a njena organizacijska struktura državna je tajna. Međutim, zna se da GRU ima vlastitu brigadu elitnih, vrhunski obučenih specijalaca koja je angažirana u Afganistanu i Čečeniji, a nedvojbeno i u Siriji. GRU je navodno i skupina odgovorna za rusko hakiranje Demokratskog nacionalnog odbora u razdoblju koje je prethodilo američkim predsjedničkim konvencijama u ljeto 2016.

GRU-ov šef, general-pukovnik Igor Sergun, inače karijerni časnik GRU-a, u siječnju 2016. naglo je preminuo u dobi od 58 godina, što je u ruskim medijima potaknulo spekulacije o mogućoj namještaljki. Sergun je bio karijerni časnik vojne obavještajne službe koji nije bio vidljivo povezan s Putinovim klanovima. Sergunov nasljednik je general-potpukovnik Igor Korobov, inače njegov nekadašnji zamjenik.

Kremaljski paravan

Siloviki su međusobno povezani – i s Putinom – zajedničkim spoznajama o onome što su počinili. Da se moćna kremaljska utvrda uruši, kao što se to dogodilo s Janukovičevim režimom u Ukrajini, svi bi oni s njom pali. To je razlog zbog kojeg se drže u jedinstvenoj fronti, unatoč obračunima klanova i drugim internim sukobima koji se, koliko je god moguće, drže podalje od javnosti.

FSB je vjerojatno ona agencija koja izvršava najviše tajnih ubojstava, premda su i SVR i GRU umiješani u takve poslove u inozemstvu, a Federalna služba nadzora vjerojatno obavlja svoj dio posla kod kuće. Ključno je, naravno, da su u priči i istražni organi. Njihov je posao pobrinuti se da slučaj koji je u pitanju bude vođen tako da se scenariji odigraju prema službenom planu. Ponekad, kako će se jasno vidjeti, stvari ne idu glatko, posebno kad novinari i obitelji žrtava preispituju dokaze ili pak službe reda nepažnjom daju proturječne iskaze. Zatim, naravno, tu je i problem čečenskog predsjednika Ramzana Kadirova, za kojega se tvrdi da je duboko povezan s čečenskim podzemljem i vjeruje se da je regrutirao članove svojih elitnih snaga da provode ubojstva po naredbama iz Kremlja – najsvježiji je primjer slučaj Borisa Njemcova. Kadirov je pokazao da je opasno nepredvidljiv kad je javno progovorio o tim ubojstvima pa je, premda se deklarira kao Putinov sluga pokorni, navodno izazvao bijes FSB-a.

No režim je zasad prihvaćao i nadvladavao izazove koje donosi počinjenje političkih ubojstava, uključujući i prosvjede ruskih demokrata i boraca za ljudska prava. Kad je britanski Visoki sud u Londonu početkom 2016. zaključio da su Putin i Patrušev „vjerojatno“ naredili ubojstvo Aleksandra Litvinjenka, reakcija zapadnih vlada bila je, u najboljem slučaju, vrlo tiha. Čak bi se moglo reći da su ti atentati jedan od čimbenika koji su pridonijeli dosadašnjoj čvrstini Putinova režima. Oni služe kao neprekidni podsjetnik na posljedice koje snađu one koji prkose njegovoj vladavini.