Nacional donosi ulomak iz biografije Vjekoslava Šafranića u kojem Josip Maras i Lovorko Magdić pišu o etapi karijere hrvatskog majstora borilačkih vještina, poduzetnika i aktualnog predsjednika Sportskog saveza Grada Zagreba

Izdvojiti postignuća Vjekoslava Šafranića, između brojnih titula u karateu, kickboxingu i full contactu nije nimalo lak zadatak, posebno stoga što će i sam danas znati reći: Teško mi je izdvojiti i klasificirati. Nakon kraćeg promišljanja ipak veli: Hong Kong, definitivno najslađe i moje najbolje finale u kojem sam morao dati apsolutno sve od sebe. Tu je zatim finale u Nici, meč s Brankom Cikatićem u prepunom Domu sportova, oproštajni meč s Dominique Valerom, Malmoe, Čačak, Beograd i brojni ostali.

Hong Kong 1982. – Svjetski kup u kickboxingu

Na Svjetskom kupu u Hong Kongu 1982. godine okupila se elita boraca kickboxinga i full contacta iz cijelog svijeta. Naši su mediji o događanjima na kupu izvješćivali tek nekoliko dana nakon što je takmičenje završilo te zabilježili uspjehe naših takmičara Vjekoslava Šafranića i Damira Penića. Penić je bio najuspješniji u srednjoj kategoriji a njegov trener i učitelj Šafranić u teškoj kategoriji. Nakon povratka u domovinu, o dojmovima i atmosferi na takmičenju, vrijedno je zabilježiti Vjekove izjave u sportskim glasilima:

Nikad krvavijeg i okrutnijeg natjecanja nisam vidio! Full contact je neusporedivo okrutniji od boksa, veća je mogućnost teških ozljeda s ozbiljnim posljedicama. Kako se one ne vide, tragovi teških nokauta pokažu se mnogo kasnije. U tome je i velika razlika od klasičnog karatea gdje su ozljede vidljive odmah, na licu mjesta. Prijelomi, razbijeni zubi, raskrvavljene usnice, arkade…

Vjeko je posebno bio impresioniran tajlandskim borcima pa nastavlja: Fenomenalni su, bore se kao lavovi, udarci pljušte na sve strane, a nitko ne pada. Otkud im samo takva izdržljivost? I dok Amerikanci i Europljani poslije borbe jedva stoje na nogama, Tajlanđani poprište napuštaju svježi, kao da su tek malo protrčkarali. Posebno mi je ostao u sjećanju susret jednog Tajlanđanina i Francuza Leberrea. Jedan gromovit udarac pogodio je trikolora koji se srušio na pod i više se nije digao. Morali su ga odnijeti u svlačionicu. Ništa bolje nije prošao ni Amerikanac Ron Van Cleff, inače poznata filmska zvijezda u tzv. karate filmovima. Njega je naš Damir Penić najprije pokosio udarcem a zatim u padu još pogodio u glavu. Ni Cleff se nije digao. Okrutnost, na koju mi Europljani nismo bili naviknuti, bila je u svim borbama. Morali smo se brzo naviknuti, ako se želiš obraniti, budi i ti okrutan, nema druge.

Ipak, najviše pamtim moj finalni susret s Francuzom Gekorom Mijalottom. Nikad mi teže na borilištu nije bilo. Mislio sam, umrijet ću. U prvoj rundi činilo mi se da će lako ići, bacao sam ga po nekoliko puta na pod, raskrvario mu lice, sudac mu je odbrojavao nokdaune ali se ovaj nije predavao. U nastavku mi je ponestajalo snage, tražio sam spas u klinču, osjećao sam kao da ću svakog trenutka pasti u nesvijest. Samo me iskustvo spasilo, uspjelo mi je baciti ga još dvaput na pod koristeći prekide za predah. Bio sam dva puta u nokdaunu ali nisam se predao, nekako sam izdržao do kraja i sačuvao prednost koja mi je osigurala prvo mjesto. Krvavo i okrutno.

NICA 1976. – Svjetski sankukai karate kup

Te je 1976. godine to bio najjači karate turnir u svijetu na kojemu je Vjeko osvojio titulu svjetskog prvaka. Tadašnji beogradski sportski list Ring objavio mu je opširni intervju u nastavcima pod naslovom Legende Yu karatea – Priča o Vjekoslavu Šafraniću. U drugom nastavku Ring, između ostalog, piše: Šafranić nikad nije patio od stilova u karateu. Vežbao je sankukai, jer Nanbu je već tada dolazio u Zagreb. Malo je poznato da je Šafranić postao prvak sveta na stilskom Sankukai prvenstvu sveta u Nici 1976. godine.

Takmičenja su se održala 24. – 25. lipnja 1976. u sportskom centru Complexe sportif de Fontvieille u muškim i ženskim kategorijama.

O dojmovima iz Nice Vjeko se prisjeća: Bila su to vremena kad je karate bio puno bezazleniji u ozljedama od kasnijeg full contacta i još uvijek u amaterskim okvirima i pravilima. Ono što mi je ostalo u pamćenju su marketinške aktivnosti koje je organizator provodio u Nici uoči i tijekom prvenstva kako bi privukao što veći broj gledatelja. Tako smo, primjerice, demonstracije karatea trebali izvoditi na ulicama Nice. Prolaznici su nas pogledavali pomalo s podsmjehom. Kako bilo da bilo, zanimljivo iskustvo u promociji karatea među građanima. Kod nas u Jugoslaviji takvo što je bilo nezamislivo zbog strogih pravila amaterizma u sportu općenito. O karateu se u našim sportskim medijima malo pisalo, uobičajeno na zadnjim stranicama sportskih novina i na manje prostora bez fotografija.

Full contact je neusporedivo okrutniji od boksa, veća je mogućnost teških ozljeda s ozbiljnim posljedicama. Tragovi teških nokauta pokažu se mnogo kasnije

Tada sam nekako osjetio da će karate ubrzo zaploviti prema profesionalizmu i atraktivnošću za publiku. Profesionalizam će od nas zahtijevati daleko više napora, priprema i treninga od amaterizma. Osjetio sam to kao izazov za moju buduću karijeru.

Rivalstvo s Brankom Cikatićem

Dugo već u Zagrebu nije zabilježen tako veliki interes sportske javnosti kao meč u full contactu između Vjekoslava Šafranića i Branka Cikatića. Meč se prvotno trebao održati u listopadu 1983. godine. Nekoliko dana prije meča Vjeko je u spariranju na treningu zadobio težu ozljedu te završio u Traumatološkoj bolnici u Zagrebu. Slijedilo je višemjesečno mirovanje.

Vjerojatno je i ta atmosfera doprinijela interesu publike i sportske javnosti. Umjesto u listopadu 1983. dugo iščekivani meč se odigrao 16. ožujka 1984. godine pred prepunom dvoranom Doma sportova u Zagrebu. Publika je imala priliku gledati dva istinska majstora full contacta, sve popularnijeg borilačkog sporta u Europi i svijetu koji je tada bio na granici amaterizma i profesionalizma.

Sportski mediji su na trenutak iskoračili iz nogometnih tema oko kojih je bilo najviše interesa i najavljivali meč između Zagrepčanina i Splićanina nogometnim žargonom. Tako novinar Željko Pajalić u svom opširnom izvješću u Studentskom listu od 21.3.1984. između ostalog piše:

Već dugo vremena u našim sredstvima javnog informiranja nije bilo toliko prepucavanja oko jednog meča. Već pogađate da se radi o full contact dvoboju između Vjekoslava Šafranića i Branka Cikatića. U kampanji za ovaj susret bilo je svačega. Osim uobičajenih prijetnji, kakve se moglo uvijek čuti prije takvih mečeva, slučajno ili namjerno inzistiralo se na polarizaciji Dalmacije i Zagreba. Dalmatinci su se trebali identificirati oko svog Splićanina Cikatića, dok su Zagrepčani navijali za Vjekoslava Šafranića. Pri tome nije bila dovoljna propaganda na razini karatea, nego je u igru ubačen i nogomet. Cikatić je najavio da će nastupiti u bijelom i da će pobijediti Šafranića, baš kao što bi Hajduk pobijedio Dinamo.

Uz oduševljenje zagrebačke publike pobijedio je Vjekoslav Šafranić.

Sjećanja na taj meč i rivalstvo s Cikatićem Vjeko i danas pamti pa veli:

Branko je bio zaista vrhunski borac. Prije mog odlaska u Hong Kong predložio sam mu jedan meč u Zagrebu s ciljem da populariziramo full contact. Pristao je i započeli smo dogovarati uvjete. Zaključno smo se dogovorili da održimo tri meča; jedan u Zagrebu, jedan u Splitu a u slučaju neriješenog rezultata da treći meč održimo opet u Zagrebu. Sponzore je za taj sport tada bilo teško naći. Filmski centar Zapad iz Kustošije, koji je podupirao Rukometni klub Medvešćak je pristao sponzorirati naš dvoboj.

Prvi meč je bio zakazan za listopad 1983. ali se meni prethodno dogodila jedna nezgrapnost na sparing-treningu i morali smo otkazati susret. Plakati su već bili vani, sportska atmosfera je odisala nabojem Dalmacija – Zagreb, Dinamom i Hajdukom i slično. Što se moje ozljede tiče, zanimljivo, nakon treninga uopće nisam osjećao težinu fizičke povrede. Uđem u svlačionicu koju smo svi s treninga zajedno koristili, čujem nešto kao; treba svakako snimiti, povreda, bolnica, trenutak nepažnje i slično. Uglavnom, snimci su ukazivali na težu ozljedu zbog koje se meč s Cikatićem trebao odgoditi a meni je slijedila najmanje tromjesečna kazna. A nikad u životu nisam bio tako spreman. Užas.

U ožujku iduće godine dvoboj se ipak održao. Drugi dan nakon meča Branko i ja našli smo se u mojem IPPON-u. Došao je s tamnim naočalama jer je imao podljeve oko očiju pa smo se na tu temu zezali. Bilo je medijskih spekulacija oko rezultatskog dogovora što odlučno pobijam.

U vrijeme Cikatićeve teške bolesti nekoliko sam ga puta posjetio u bolnici. Vidiš čovjeka kako jedva govori, ne može dići ruke i ne može hodati. Jedino mu u očima plamti žar za borbom, borbom za život

Do drugog i trećeg dvoboja nije nikad došlo ali smo zadržali dobre odnose. Kada se Branko preselio iz Splita u Zagreb ja sam već završio svoju takmičarsku karijeru i krenuo u privatne poduzetničke vode sa zaštitarskom tvrtkom Sokol. U Zagrebu sam mu osigurao odlične uvjete za treninge i sparing partnere. Tu je otvorio i prodavaonicu sportske opreme u Holliday Innu. Bio je prvak svijeta u tajlandskom boksu i više puta prvak Europe i svijeta u full contactu a očekivalo ga je još atraktivnih profesionalnih mečeva u kontaktnim stilovima.

Kasnije je prihvatio i moju ponudu da se uključi u obučavanje djelatnika u Sokolu tako da smo postali i suradnici. Naš bi odnos ukratko nazvao rivalskim prijateljstvom.

U vrijeme njegove teške bolesti nekoliko sam ga puta posjetio u bolnici. Vidiš čovjeka kako jedva govori, ne može dići ruke i ne može hodati. Jedino mu u očima plamti žar za borbom, borbom za život. Tuga me stegla oko srca. Kad sam dobio zahtjev da mu se u teškoj zdravstvenoj situaciji pomogne putem DSVR zaklade za mene nije bilo dileme da mu se pomogne u rehabilitaciji, puno je napravio za borilačke sportove.

Održavali smo dalje kontakt preko njegove supruge i bilo mi je drago da je koliko-toliko mogao pričati. Nažalost, višegodišnju borbu za život je izgubio te je 23. ožujka 2020. godine legendarni Hrvatski tigar preminuo. Pokoj mu duši.

Mečevi s Dominiqueom Valerom

Prema pisanim tragovima. početke full contacta možemo smjestiti u sredinu 70-ih godina. Na čuvenom meču između ekipa Amerike i Europe u Parizu, po pravilima full contacta obavljena je ustvari promocija novog sporta u Europi koji su pod tim nazivom lansirali Amerikanci. Nije prošlo mnogo vremena od tog dvoboja kad su se mnogi karatisti počeli baviti full contactom. Francuze Dominique Valeru, Regera Paschya i nekoliko ostalih francuskih karatista možemo smatrati začetnicima tog sporta u Europi i prvim osvajačima titula prvaka Europe. Doduše, tada niti konkurencija nije bila velika pa su teško pronalazili protivnike i sparing partnere. Jedan od njih je bio i Dominique Valera. Beskompromisni borac koji je mečeve rješavao obično već u prvoj rundi, i to nokautom. Te 1976. godine nije nikako uspijevao pronaći protivnika. Pripremao se za nastup za svjetskog prvaka u full contactu. Pošto je bio poznat kao nokauter, nitko mu se nije usudio izići u ring, nitko osim Vjekoslava Šafranića. Tako su dogovorena dva meča: jedan u Beču i drugi u Zagrebu.

O tim borbama Vjeko se s osmjehom na svoj račun prisjeća: Valera se raspitivao o mojim rezultatima u karateu koji su ga naveli da prihvati dvoboj. Moram priznati da sam tada bio potpuni laik u full contactu ali nema natrag, trebalo se pripremiti za mečeve koji su bili moj iskorak iz karatea u full contact. Od prof. Branimira Kuleša, koji mi je bio trener i profesor na Kineziološkom fakultetu sam najviše naučio što se tiče full contacta i kickboxinga. U program pripreme za susret s Valerom sam trebao savladati i boksačke vještine. Moja ekipa i ja smo bili neiskusni u novoj borilačkoj vještini u Beču pa nas je Valera s čuđenjem gledao kako moji dečki muku muče da mi zavežu papuče, jednostavno nisu znali jer su ih, kao i ja, prvi put vidjeli.

Što se samog bečkog meča tiče ja sam odmah u prvoj rundi krenuo silovito i u prvi mah zbunio Valeru. Čak sam ga uspio nekoliko puta pogoditi što je iznenadilo sve u dvorani. Pri kraju runde, poslije jednog klinča, malo sam se povukao i spustio ruke kako se to čini u karate borbi, ostala mi refleksna navika. Iskusni Valera je to odmah iskoristio i pogodio me kroše udarcem u glavu.

Pao sam na pod, počelo je brojenje ali sam ubrzo ustao i krenuo prema Valeri. Sudac je to procijenio kao ošamućenost takmičara i prekinuo meč proglasivši Valeru pobjednikom. Revanš je zakazan u Zagrebu u prosincu iste godine koji je, na moju žalost, završio istim rezultatom kao u Beču – tehničkim nokautom. Ovaj put u trećoj rundi, napredovao sam… ha, ha, ha. Šalu na stranu, Valera je strašan borac, najbolji kojega sam susreo u karijeri.

Ipak me respektirao jer je oba puta stavljao kacigu što nikad prije nije činio. Svi poznavatelji full contacta, pa i sam Valera, priznali su da je moj poraz više rezultat neiskustva i nedovoljne prilagođenosti novom sportu nego nadmoći europskog prvaka.

Devet godina kasnije je bez dvojbe prihvatio poziv u Zagreb da sudjeluje na mom oproštajnom meču 20. prosinca 1985. godine. Tada sam već bio afirmirani borac u full contactu i kickboxingu u svijetu i Europi. Oproštajni meč je završio neriješeno a sam dvoboj je u medijima proglašavan rijetko viđenim spektaklom. Sav prihod je bio namijenjen predstojećoj Univerzijadi u Zagrebu

Dan nakon meča zajedno smo otišli na pizzu i čavrljali o karateu, full contactu kickboxingu, Univerzijadi ’87 i ostalim sportskim temama. Pozvao me u Pariz da posjetim njegovu akademiju što sam naravno objeručke prihvatio. Nakon toga smo održali kontakt koji traje i dandanas.

Europski Kup apsolutnih nacionalnih prvaka

Zagreb je 1976. godine u Domu sportova bio domaćin tada najjačeg europskog turnira u karateu. Turnir je osvojio Vjekoslav Šafranić.

O samom turniru Sportske novosti pišu: Zagrebačka revija okupila je šestoricu nacionalnih prvaka. Pod krovom Doma sportova našli su se; Donovan i Werner iz Engleske, Austrijanac Eppenschandter, Šveđanin Kronas, Velšanin Johnson i Šafranić iz Jugoslavije… Oko tisuću gledatelja vidjelo je zaista izvrstan karate, uživalo dva sata u kvalitetnim borbama te burno pozdravilo uspješan nastup i uvjerljiv trijumf Vjekoslava Šafranića. Šafranić je zablistao u punom sjaju i reprezentativnoj formi. Superiorno je vladao borilištem te oduševio kombinacijama nožnih bacanja i munjevitih udaraca. Veliki pobjednički pehar završio je u pravim rukama.

Od šestorice prvaka Vjeko je s tri pobjede i dva neriješena ishoda bio izjednačen s Velšaninom Johnsonom pa je o pobjedniku turnira odlučila bodovna razlika. Prije turnira Johnson i Donovan su smatrani favoritima. Osim izvrsnog, dinamičnog i tehnički dotjeranog karatea, imponirao je visok sportski duh i fair-play kod svakog takmičara.