Kao i svaka štorija, i ova ima svoj logičan početak. U prvome licu jednine: “Rodija san se u Splitu 7. prosinca 1947., kao peto dite Mate i Kate Dragojević iz Vele Luke na Korčuli, i to u zgradi škole Natka Nodila, u kojoj je tada bilo rodilište. Mater mi je dala ime po Oliveru Twistu. Govorila je poslin da je to bilo zato jer smo bili prava poslijeratna sirotinja. Prije mene su se rodile tri sestre – Glorija, Marija i Tatjana, ali su i umrle prije moga rođenja, dvi u Veloj Luci odmah posli poroda, a jedna u partizanskome zbijegu u El Shattu od salmonele. Stariji od mene je i brat Aljoša.

Moja familja ima nadimak Koža. Niki je pradida dera kože i zvali su ga Derikoža, ali su lini judi u Luci to skratili na – Koža. Prve godine života proveja san u Veloj Luci. Iz Luke smo se priselili u Split kad je otac dobija posal pilota u Lučkoj kapetaniji. Prva sićanja iz ditinjstva vezana su mi uz uzbune i vježbe civilne zaštite poslin rata te slike judi koji s gasmaskama trčidu po dvoru.”

U Splitu je pohađao Osnovnu školu “Vlado Bagat”. Generacije iz “četrdeset i neke”, poput Oliverova brata Aljoše, pamte je i kao mjesto s najboljim razglasom u Splitu u pedesetima, gdje su mnogi propjevali. Kao i mnogi Splićani bez djedovine iz tih godina i Dragojevići su često mijenjali adrese. Obitelj je najprije stanovala u Omiškoj ulici, potom u tadašnjoj Ulici XX. divizije, današnjoj Osječkoj, a nakon toga na Gripama, u malome stanu koji je dočekao i drugu generaciju Dragojevićevih.

“Mater i otac su radili, a Aljoša i ja smo doma sami kuvali. Poštenije je reći da je Aljo kuva, a ja san sprema i pomaga oko sudi. Bilo je to gadno vrime: malo pinez, malo spize. Nije bilo mesa, a sićan se da smo dobivali i pomoć. Pamtin američko maslo, zvali smo ga ’John Wayne maslo’, pa mliko u prahu. Kad san bija mali i kad bi me pitali šta ću bit kad naresten, govorija san – mesar. Zna san jednoga maloga sina od mesara i u nji’ se svaki dan jilo meso. To me je fasciniralo. Stan di smo ivili bija je mali – jednosobni, ali ni drugima nije bilo puno boje. Svako je sve zna o svakome, a i danas Aljo i ja pamtimo prijateje iz ditinjstva, koji su se rasuli svugdi po svitu.”

Oliverova fotografija iz najmlađih dana – kao dvogodišnjaka – našla se na ovitku njegova albuma Vrime. Riječ je o polovici fotografije, jer na izvorniku Oliver je u društvu starijeg brata, Aljoše, a snimljeni su, prema “ekspertizi” ovoga potonjeg, kod bivše bačvarije. Obojica su odjeveni u “uniseks” kompletiće kakvi su bili u modi tih godina: pletene hlačice s majicama u jednome dijelu koje je, kako i spada, isplela mater. Dizajneri su zbog zahtjeva CD-ovitka s izvorne fotografije “uklonili” Aljošu.

“Pravi si pas, kako si me moga izrizat sa slike, a lipši san od tebe”, napola u šali, a napola u zbilji spočitavao je Aljoša Oliveru nakon objavljivanja albuma Vrime, no “problematična” fotografija nikada nije narušila bratski odnos, oduvijek prepun “škerci”, zadirkivanja, duhovitosti i uzajamnih, nimalo zlobnih, “gađenja”.

“Točno je da san ja kuva, a Oliva je bija zadužen za čistit i prat sude. Meni je bilo pet, a njemu tri, a bili smo sami doma jer mater je u to doba radila u Banovini, tadašnjoj Komandi mornarice, ka čistačica. Da bi dobila penziju, morala je naime radit niko vrime i kod stare i kod nove vlasti”, svjedoči Aljoša Dragojević.

Meri Cetinić također je Splićanka iz – Blata – najbližeg susjeda Veloj Luci. Pače, s Oliverom je u daljem rodu, a slučaj je htio da su Oliverov barba i bratići stanovali u istoj kući u kojoj su ivjeli i Cetinićevi, u središtu Splita, u tadašnjoj Ulici sinjskih rtava.

“To su bili starinski, ne osobito veliki stanovi, a između njih golemi hodnik, zajednički za pet-šest obitelji. Svi smo bili rodom iz Blata ili Vele Luke, a taj famozni hodnik na kojem su se svi okupljali bio je poput onih iz talijanskih neorealističkih filmova. Oliver i Aljoša često su dolazili rođacima, našim prvim susjedima, i već tada se u hodniku naveliko sviralo, gitare, harmonike… Moja starija braća, Ante (basist i jedan od vodećih članova kultnih splitskih Delfina – op. Z.G.), koji se u to vrijeme već bavio glazbom, i Boris, družili su se s Oliverom i Aljošom, a možda su i svirali s njima… Zanimljivo je da se ne sjećam svirke svoje braće, ali pamtim Aljošu i Olivera kako po cijele dane sviraju u tom našem hodniku. Ja sam sedam-osam godina mlađa od njih i bila sam premala da bih s njima svirala, no stalno sam se vrzmala oko njih i upijala glazbu”, prisjeća se Meri Cetinić.

“Svirali smo i pivali non-stop u tom hodniku. Družili smo se i s Merinom braćom i s našim rođacima, dicom našega barbe Antića uvele”, sjeća se Aljoša.

Meri i Oliver poslije su mnogo puta zajedno nastupali, dijelili čak nakratko i zajednički bend, More, te ostali dobri prijatelji. Ako je pokojni pjesnik, novinar i sjajni tekstopisac Momčilo Popadić Pop, kao rođeni Blaćanin, a s Blaćanima su Velolučani u stoljetnome suparništvu, prijatelje godinama uveseljavao pjevanjem ’izvornih’ stihova svojega hita “Skitnica” u varijanti “više volim Blato nego Velu Luku”, Oliver je zacijelo najzaslužniji za upisivanje Vele Luke na domaći estradni zemljovid. Ujedno, upravo je on klapskom standardu “Sjećanje na Velu Luku”, oko kojeg su se godinama sporili autori Žuvela i Oreb, a kolokvijalno ga baš svi zovu “Velu Luku mala ne zaboravi” ili naprosto “Vela Luka”, dao himničke dimenzije izvodeći ga na koncertima. Oliver priča:

“Svako smo lito provodili u Veloj Luci. Kako nismo imali didovinu, stanovali smo kod barbe. Bilo nas je ka pasa: puna kuća, i po trideset bi nas spavalo u kužini, u hodniku, u dvoru… Kad smo se spuštali na more, parili smo ekskurzija. Jer kod babe i dide, koji su još tada bili živi, naprosto nije bilo mista za svi’. Tek kasnije smo u Luci naslidili njihovu kuću. Kada je otac otiša u penziju, priselija se na Korčulu. Čim sam skuca neke novce, napravija sam i ja kuću sebi, ali kako to već ide, danas liti u toj kući spavaju dica, a Vesna i ja smo – na brodu. Sićan se da san u Luci nastupa i kao saksofonista. Jedno lito, a meni je može bit bilo 13 – 14 godin, u Luci je nastupa bend kojemu je triba drugi saksofonista. Ja san prihvatija ponudu, zatvorija se pet dana s jednin prijatejen u kuću i vježba. Kad je došla večer nastupa, kako nisan ima duge gaće, seli su me na katrigu, a noge mi pokrili tavajon.”

Nakon uspjelog premijernog nastupa, i dva sljedeća ljeta svirao je u Veloj Luci. U dugim hlačama, naravno, i to kao multiinstrumentalist, koji je već tada uspješno baratao usnom harmonikom, saksofonom, klarinetom, klavirom i gitarom.

“Oliver je kao i ja rođen i rastao u Splitu, ali je – mnogo prije mene – Velu Luku oduvijek doživljavao kao svoje mjesto pripadanja, kao svoj emocionalni zavičaj. Štoviše, on je tipičan pripadnik jedinstvene velolučke, odnosno korčulanske kulture. Ljudima sa strane svi su Dalmatinci isti, kao i svi otočani, s istim južnjačkim genima, no kada se malo bolje upozna te ljude i njihove sredine, uoče se mnoge različitosti i specifičnosti. Posebice je to izraženo na Korčuli, jer, primjerice, Blato i Vela Luka udaljeni su tek koji kilometar, a dva su posve različita svijeta!” tvrdi Meri Cetinić.

Oliver Luku voli kao i Split. Veze iz djetinjstva ostale su jednako čvrste i kasnijih godina. Izdržale su i svih onih godina kad je ’rojenu valu’ kao glazbeni gastarbajter zamijenio za njemačke klubove, bolje hotele i europske plesnjake. Održale su se i dok je palio i žario pozornicom na Prokurativama kao prvo grlo “dalmatinske šansone” te u devedesetima, kada je, nakon “Cesarice”, postao ultimativna zvijezda hrvatske estrade. Dapače. Kao da je Vela Luka – mjesto impregnirano uspomenama djetinjstva i ljetnog dokoličarenja – kasnijih godina postala njegova osobna istoznačnica za Dalmaciju u malom, zavičaj u najužem smislu i akumulator koji će, za zimskih ili proljetnih “ukradenih” vikenda i ljetnih mjeseci puniti ispražnjene baterije.

“Ako je glazba prva ljubav Olivera Dragojevića, more je zasigurno njegova najveća strast…”, počinje svoj tekst o Oliverovom “zimskom ljetovanju” u Veloj Luci novinar Arene – “…Zimski dan Olivera i njegove prijatelje odvede u lov na lignje(…), a u društvu s morem, vjetrom, sidrima i parangalima Oliver zaboravlja i estradnu scenu, i menadžere i reflektore i duga putovanja.” Poetski raspoložen novinar očito se nije baš često zimi družio sa sidrima, ali u nečemu je ipak bio posve u pravu. Oliver je u sezoni liganja često znao potegnuti do Luke. Na ljetnom ribolovu društvo bi mu u dvijetisućitima često pravio i sin Damir, koji je jedne cijele zimske sezone i boravio u Luci, igrajući nogomet u tamošnjem klubu.

“Otac bi me zna nazvat rano ujutro i kazat da je upravo krenija brodom iz Splita i da će doć u Luku pa da idemo na ribe. Kad bi pak osta u Luci na brodu nekoliko dana, tad bi me, čim bi osvanija lipi dan, probudija ujutro i zva da idemo na ribe. Ja bi’ se spremija, obuka tutu, uzeja ruksak i – krenili bismo. Najdraže mu je put Palagruže”, priča Damir, jedan od Oliverovih sinova blizanaca.

“Kad je otac u Luci, niko ga posli pet-šest dan više i ne poznaje. Pusti bradu, uvik je u stare široke bermude i šlape ili u koju staru majicu. Pred koju godinu otišli smo u Korčulu kupit biciklu. Otac je nosija sunčane očale koje su bile više neki moj đir nego onakve kakve on inače nosi, bija je u kratke gaće i maju… Odjednom ga je netko zazva po imenu. On se okrenija, i sta na mistu. Uto mu je priša neki čovik, dobro ga pogleda i reka: – Oprostite, mislija san da ste Oliver Dragojević. – Ništa, ništa. – odgovorija je otac i mi smo išli ća, ka da se ništa i nije dogodilo. Misec dana kasnije ti isti čovik je oca vidija u Luci, priša mu je i reka: – Jo, šjor Oliver, da znate šta mi se prije nikog vrimena dogodilo… Vidija san čovika koji je izdaleka sličija na vas i okladija san se za 500 eura da ste to vi, ali, kad san doša blizu tog čovika, vidija san da s vama nema nikakve veze! – Otac se samo nasmija i reka: – Eto, događaju se takove stvari”, prisjeća se Damir.

Aljoša Dragojević se pak sjeća velolučke epizode iz sredine sedamdesetih, kad je Oliver upravo bio započeo samostalnu karijeru. Malim brodićem, kaićem, Dragojevići su se kao i uvijek zaputili do maslinika, brati masline, a Oliver je vreće s ubranim maslinama nosio na kaić i poslije ih iskcavao. U Veloj Luci primijetile su ga dvije Zagrepčanke. Jedna od njih je zapitala: – Je l’ to Oliver? – Druga ju je ismijala: – Kaj bi on masline nosil!

Jednu pak tipičnu ljetnu Oliverovu epizodu s Velom Lukom kao ključnom točkom svakoga “morskog đira” zgodno je opisala i Gordana Pahlić, također novinarka Arene.

“Popularni mjesni brijač Boris Gugić, zvani Brico, prvi se došao pozdraviti sa svojim najboljim prijateljem Oliverom. Provirivši kroz prozor svoje jahte, Oliver se glasno pozdravljao s mještanima i gostima koji su nahrlili prema rivi. Pola centimetra sijede kose i toliko brade, preplanula koža s tragovima morske soli, široke bermude, gola prsa i bose noge jasno su odavale da se ’stari morski vuk’ upravo vratio s ljetnog odmora. Prije negoli je krenuo na krstarenje duž Jadrana, sve do Dubrovnika, rodnog grada supruge Vesne, Brico mu je obrijao glavu na golo.”

Brico se jednom drugom prigodom prisjetio Oliverovih velolučkih rituala među koje spada i posjet – brijaču: “Oko deset sati Oliver sjedne kod Bate, naruči pivo i dovikne mi: ’Brico, ajde me obrićit!’ ili ’Mali, kad me dođe red, zazovi me!’ I kad se riješim svih mušterija, iziđem pred brijačnicu i zazovem ga: ’Ole!’ i rukom mu pokažem da je na njega red. Stavim mu zatim pregaču i pitam kako će se ošišati. Prošlo ljeto htio je da mu mašinicom obrijem svu kosu. Bunio sam se: ’Vidi kako si grub, pa ćeš izgledat ka pas!’ ali uzalud. Njemu se ništa ne da objasnit kad si nešto utuvi u glavu.”

Vela Luka je zacijelo profilirala Olivera jednako kao i Split. Zapravo, obje su ove sredine – premda jedna otočka i malomišćanska, a druga gradska – imale veoma jasna pravila preživljavanja i opstanka te stroge regule kojima se stjecao ulični kredibilitet. Valjalo je – kako to s pravom piše Tolja Kudrjavcev u svojem Vječnom Splitu – biti ovijalni kozer i šarmer ne želiš li da te odbace, marginaliziraju ili – što je najgore – ridikuliziraju.

Oliver je to zarana shvatio. Istina, njegov su zarazni šarm i duhovitost prirodni jednako kao i golema muzikalnost, no – kao i hrapavi glas – valjalo ih je “kultivirati”: izbrusiti i uzgojiti.

Uostalom “umijeće gađenja”, dalmatinska je disciplina. Pače, vještina koja zahtijeva duhovitost, ekvilibrističku verbalnu spretnost, obilatu dozu sarkazma i ironije te vještinu balansiranja na samome rubu provalije, odnosno na samoj oštrici koja duhovitost s kojom ćete “proći lišo” dijeli od sankcija za brutalno vrijeđanje sugovornika. Vještina je to koja, posebice ako si neuhranjeni očalinko koji u Luku dolazi za školskih praznika ili je među manjima u razredu, omogućuje preživljavanje. Oliver je zanat dobro svladao. Pače, i usavršio ga.

O tome će spremno svjedočiti svi koji su ikada s Oliverom pokušali ući u verbalni duel ili pak svjedočili “batudama” i razmjeni prijateljske verbalne paljbe između Olivera i prijatelja, poput velolučkoga brijača Borisa Gugića zvanog Brico, Borisa Prizmića Bate ili ekipe iz klape Ošjak. Uostalom, i Meri se jednom prigodom pohvalila novinarima da je “jedna od rijetkih koju nije ošinula oštrina Oliverova smisla za humor ili cinizma”. Štoviše, prisjetila se čak i zaštitničkoga Oliverovog garda za jedne zajedničke turneje po Sovjetskom Savezu, kad ju je “čuvao” poput starijeg brata.