Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Šuvar – politička biografija’ u kojem Rade Dragojević opisuje povratak u Zagreb početkom 90-ih Stipe Šuvara, jednog od najvažnijih hrvatskih političara druge polovice 20. stoljeća

Šuvar u nesretne devedesete i sam ukoračuje pehistički. Stradao u prometnoj nesreći na Gupčevoj zvijezdi u Zagrebu. Štura agencijska vijest od 20. ožujka 1991. (srijeda) kaže da je pješak S. Š. (55) iz Zagreba stradao na pješačkom prijelazu na Gupčevoj zvijezdi kod broja 5 u utorak, 19. 3. 1991. oko 14 sati i da je na njega naletjelo vozilo RO INA Naftaplina sa sjedištem u Šubićevoj, kojim je upravljao vozač Ž. T. (52) iz Zagreba. Pješak je teško ozlijeđen, prebačen je na Kliniku za traumatologiju, a prve informacije govore da je posrijedi ozbiljna ozljeda glave i prijelom potkoljenice. Neki su kasnije tvrdili da je posrijedi atentat vješto prerušen u saobraćajku. Mi, međutim, nismo naišli na dokaz koji bi to potvrđivao.

Šuvar se oporavljao sedam i više mjeseci. Međutim, ni za to vrijeme nije mirovao. Samo malo više od mjesec dana poslije nesreće, on već prima u bolesničkoj sobi novinara novosadskog Stava i daje mu intervju. Novinar ga traži da opiše političku situaciju u Hrvatskoj u tom trenutku. Šuvar kaže:

U Hrvatskoj naciokratska vlast privremeno trijumfira na nacionalnoj homogenizaciji protiv ‘okupacijskih namjera’ iz Jugoslavije i opasnih velikosrpskih planova i rovarenja. Na djelu su i svojevrsni provincijski bonapartizam i jedna nova, a zapravo stara, naftalinska ideološka paradnost u znaku nacionalno-vjerske ikonografije. Oni ‘crveni’ koji nisu postali prebjezi i napunili vladajuću i ostale kroatocentrične partije na udaru su, a Srbi diskriminirani pod izgovorom da su nekad bili privilegirani.

Nekih četiri-pet mjeseci prije nesreće, točnije 31. listopada 1990, Šuvar je formalno istupio iz Saveza komunista Hrvatske-Stranke demokratskih promjena (SKH–SDP). Nekoliko dana kasnije, SKH–SDP održao je svoj obnoviteljski kongres bez Šuvara i njegovih istomišljenika, te je tako ta stranka ideološki očišćena mogla nastaviti sudjelovati u „drugom hrvatskom proljeću“, kako se o ranom tuđmanističkom periodu s početka devedesetih godina znalo tada govoriti. SKH je u proljeće 1990. čak savjetovao svojim ograncima na terenu da uopće ne pozivaju Šuvara da govori u sklopu predizborne kampanje, jer je vrlo brzo novo rukovodstvo odlučilo da se neće više koristiti Šuvarovim uslugama. Te prekretničke 1990. od Šuvara su se mnogi ograđivali. Među prvima je njegovu smjenu s mjesta potpredsjednika Jugoslavije zatražila Hrvatska socijalno-liberalna stranka. Maksimirski ogranak te stranke je sredinom srpnja 1990. zatražio njegov opoziv s tog mjesta, jer je Šuvar, prema njima, „prepredeni boljševik“ i „neprijatelj demokracije“, a bio je i „progonitelj“, „razaratelj“, „zatiratelj“ i još koješta drugo.

Da Šuvar s liberalima i demokratima ni kasnije nije imao previše sreće govori i jedna epizoda u trenutku kad Šuvar kani pokrenuti list Hrvatska ljevica. U općoj besparici koja je zavladala u Hrvatskoj u prvoj polovici devedesetih godina, ništa bolje nije se stajalo s novcima ni na medijskoj sceni. Veliku pomoć nezavisnim medijima u Hrvatskoj u to vrijeme davala je Zaklada Otvoreno društvo američkog filantropa i burzovnog špekulanta Georgea Sorosa. Te 1994. i Šuvar pomišlja da bi i za njegov medijski projekt moglo biti razumijevanja među članovima rukovodstva Otvorenog društva Hrvatska. Od toga, međutim, neće biti ništa, jer je Hrvatska ljevica, koja je u međuvremenu već pokrenuta, prema ocjeni Mike Tripala, predsjednika Upravnog odbora Instituta Otvoreno društvo, stranačko glasilo. Tripalo kaže da je list ideološki i politički blizak Socijal-demokratskoj uniji (SDU) Branka Horvata, a „fondacija ne može financirati državne i stranačke medije“. Kasnije će Tripalo još reći da je, kad je vidio Šuvarove novine, ustanovio da se radi o dosta loše uređivanim novinama na niskoj kvalitativnoj razini, pa ga je sve to dodatno uvjerilo da je ranija odbijenica Šuvaru bila opravdana.

Karmen Bašić, izvršna direktorica Instituta Otvoreno društvo, tim je povodom rekla da je Hrvatska ljevica odbijena jer „smo jednostavno procijenili da je Šuvar u prošlosti imao bezbroj prilika da se bori za slobodu medija i javne riječi, koje nije iskoristio“. Dodala je još da Šuvaru novac nisu dali jer su procijenili da „nam se nije obratio kao profesionalni novinar, zainteresiran za razvoj medija, nego kao osoba koja želi putem novina ostvariti svoje političke ambicije“.

Šuvar je u toj aferi, koja je medijski bila tek marginalno prisutna, i to uglavnom preko rubrike „Pisma čitalaca“, još napisao i otvoreno pismo Sorosu u kojem se pita kako to da se Hrvatskoj ljevici prigovara politiziranost, a da strančarenje nije problem kad je u pitanju sam Ante Miko Tripalo koji se upravo u tom trenutku iz jedne liberalno-desne stranke (Hrvatska narodna stranka), prešaltavao u liberalno-lijevu (Akcija socijaldemokrata/ASH). Na kraju, Šuvar se pita ne leži li možda problem u naslovu novina koji u sebi sadrži pojam ‘ljevica’. „Ako bi to bilo, kako onda da se stvori ‘otvoreno društvo’, u kojem uz centar i desnicu ne bi bilo i ljevice?“

Nekoliko godina kasnije, liberalne novinarske perjanice u likovima Ive Banca i Heni Erceg sa Šuvarom su se ismijavali kao s primjerom komunističkog nostalgičara. Naime, na godišnjoj izvještajno-izbornoj skupštini Šuvarove Socijalističke radničke partije (SRP), održanoj krajem lipnja 2000, jedan je mladac od kojih 17 godina na skupštinu došao s pionirskom kapom i maramom, a drugi je stranački simpatizer na zid dvorane kazališta „Vidra“ u Draškovićevoj ulici u Zagrebu, gdje se skup održavao, objesio Titovu sliku. Na Tita i titovku u soroševskim sredstvima potpomaganom Feralu najprije je reagirao Banac s izjavom da je posve normalno da izborna skupština SRP-a nije mogla biti obilježena raspravom oko programa jer ga ljevica danas ne može ni imati, jer je poodavno već izgubila svoj raison d’être, „nego pionirskom ikonografijom, koja govori o čežnji za povratkom u nevino stanje našeg lijevog pokreta.“

Međutim, Bancu je u tom tekstu više stalo do toga da te 2000. godine, kad se nova esdepeovsko-liberalna vlada tek ugnježđivala, nekako obrani Tuđmana od procesa detuđmanizacije koji se tih dana najavljivao. Stoga je na Šuvarovu konstataciju, izrečenu na SRP-ovoj skupštini, da je 1990. izvršena „nacionalistička kontrarevolucija“ (Šuvar), Banac odgovorio da je to netočno, jer je tako nešto bilo nemoguće zato što je Tuđman bio „anti-antikomunist“ (Banac) i kao takav, zapravo, blagonaklon prema bivšim komunistima, čak i prema Srbima, da je također bio rezerviran prema blajburgašima i sl. „On (Tuđman, op. a.) je visoku i srednju nomenklaturu ostavio na miru, čak kad je bila i srpska, te se i sam čuvao pretjerane rasprave o Bleiburgu. U svojim je programatskim ‘Bespućima’ čak minimalizirao broj žrtava komunističke represije“, govori Banac o toj Tuđmanovoj koncilijantnosti koju mu upisuje u njegov najveći uspjeh. A uspjeh se sastojao u tome što je uspješno iznivelirao ustaštvo i komunizam, u smislu da ne valja ni jedno ni drugo. Ta Tuđmanova simetrija je ono što Bancu najviše imponira, pa u tom smislu proziva ljevičare okupljene oko Šuvara da se u to Tuđmanovo nasljeđe ne dira, da se okane povijesti („Molio bih Šnajdera i drugove da nas ne izluđuju poviješću, jer su oni tomu potpuno nedorasli“), jer kad su tuđmanizam kao ideologiju mogli posvojiti jedan Račan i jedan Zdravko Tomac, rezonira dalje Banac, što onda oko toga imaju prtljati Šuvarovi „pioniri maleni“.

Heni Erceg u svom tekstu pod naslovom „Elite“ u istom broju Ferala tvrdi: „Onda onaj koji je još prije sto godina bio obećao da će kazati popu pop a bobu bob, slavodobitno objavljuje imena članova Savjeta svoje Socijalističko radničke partije, koja doista jesu značajna, pa još više čudi ta djetinja gesta vezivanja uz neku prošlost ispunjenu crvenim maramama i Titovim markantnim slikama.“ Heni Erceg na tragu Bančeve i Tuđmanove nivelacijske doktrine (koji je nastupao oštro protiv „crnih, zelenih i žutih vragova“, koji da ugrožavaju hrvatsku samostalnost i koji je te „intelektualne elite“ u kompletu otpisivao kao „smetenjake i smutljivce, mutikaše i bezglavnike“), dalje u tom tekstu nastavlja da im je – valjda toj građanskoj normalnosti – dosta tih nostalgičara s lijeva i desna koji „glavinjaju po marginama stvarnosti“ i koji posežu za „mnoštvom ikona friško izvađenih iz starog željeza“, jer između neoustaša i neokomunista ionako nema neke velike razlike, osim što neoustaše „nemaju u svojim Savjetima relevantna imena hrvatske umjetničke, novinarske i kazališne scene, koja pišu i govore uljuđeno i pametno, nego imaju falše magistre, poluinteligente, koji slabo pišu ali zato puno viču“.

Onaj koji je još prije sto godina bio obećao da će kazati popu pop a bobu bob“ na ovo je odgovorio u svom pismu u kojem stoji da „mi u SRP-u ne držimo do zastava i amblema niti robujemo političkom folkloru“. U svom pismu također poručuje Heni Erceg da bi se „morala sjetiti da sam bio jedini medu hrvatskim funkcionerima koji su 1988. i 1989. godine govorili popu pop i bobu bob (da spomenem samo 17., 20. i 22. sjednicu CK SKJ), zbog čega su Milošević i oni koji su bili uz njega pokrenuli postupak moga smjenjivanja i protiv mene (a ne Markovića, Stojčevića i Račana) vodili neviđenu kampanju…“

Tu se dogodio zanimljiv obrat. Stipe Šuvar, kojeg su cijelog života sumnjičili da ima nešto protiv intelektualaca, da ih je u „Bijeloj knjizi“ popisao i indeksirao, sad odjednom s njima druguje i šuruje te u Savjetu Socijalističke radničke partije okuplja značajan broj intelektualaca. Od onih koji su tih godina prišli Šuvaru i ušli u Savjet SRP-a bili su i Vladimir Velebit, Nikola Visković, Predrag Matvejević, Ivo Perišin, Milan Kangrga, Dara Janeković, Slavko Komar, Silvije Bombardelli, Lujo Lozica, Ante Jelaska, Stanko Šram, Ivan Kuvačić, Pavle Gaži, Bogdan Denić, Slobodan Šnajder, Ante Zemljar, Zlatko Zlatić, Vjera Rašković Zec, Branko Despot, Borivoj Dovniković-Bordo, Rafael Talvi, Ante Lešaja, Pero Kvesić, Šime Pilić, Mladen Žuvela, Alija Hodžić, Igor Galo, Branislav Glumac, Fedor Škubonja, Izet Hajdarhodžić, Rade Šerbedžija, Goran Rušinović i drugi. S druge strane, feralovci su, dakako, prozreli tu jeftinu Šuvarovu igru i otpisali njega i njegov Savjet kao grupicu jalnuških diletanata za koje „nije sigurno znaju li oni pod Titovom slikom, srpom i čekićem o čemu zapravo pričaju“ (H. Erceg).

Feralova autorica i inače je strašno nezadovoljna tim „prijetvornim“ hrvatskim intelektualcima, o kojima kaže da su se „shodno svojim ideološko-intelektualističkim stavovima, ukopali u svoje rovove iz kojih kao u crtićima odapinju otrovne bobe jedni na druge“, zatim da ta „intelektualna elita“ ne zna ni o čemu drugome doli o trivijalnostima tipa „je li Jasenovac proizveo Bleiburg ili vice versa“, potom da „hrvatska pamet“ vodi „veleumne raspre“, a istovremeno zaboravlja na „kruljenje crijeva“ gladnog puka itd. Erceg na kraju članka još jednom zagovara pregladnjelog malog čovjeka kojemu crijeva nikako da prestanu kruljiti, a te na patnje običnog puka posve neosjetljive intelektualne elite na to se uporno oglušuju. To opet ne treba čuditi, dodaje, jer je sve to u „tradiciji hrvatskog intelektualnog uma, koji se samozamagljuje po potrebi trenutka, amputirajući iz vlastitog sjećanja sve svoje neproduktivne crne rupe. Tek tihi zvuk kruljenja gladnih crijeva, baš poput neke dosadne muhe, konstantno je remetio zabrinuti pogled hrvatskog intelektualca zagledanog u daljinu i davninu.“

Kako izgleda kad Šuvar privodi svrsi te bezglave smušenjake, te intelektualce koji bi samo da se nekako izmaknu direktnoj angažiranosti, koji se uvijek nešto izmotavaju, koji se stalno nećkaju, vječno afektiraju, migolje, prigovaraju i dure se, govori nam Mladen Škreblin, koji se prisjeća kako je Šuvar 1997. i njega mamio i vabio da uđe u partiju ili barem u Savjet SRP-a. Kaže Škreblin:

Do prvog susreta s njim dolazim u društvu Milana Kangrge. Stipe nas je nagovarao da se učlanimo, da barem uđemo u Savjet stranke. Uz brojne istaknute intelektualce, Kangrga je pristao, uz primjedbu da mu u stranci ima previše staljinista. Izvukao sam se činjenicom da nikada nisam bio član nijedne stranke. Na tom prvom druženju, nisam mogao ne spočitnuti Šuvaru da mi je ‘ukinuo’ gimnaziju zbog jednog sumnjivog kolekcionara umjetnina (Muzej Mimara smješten je u dio donjogradskih gimnazija. U dijelu gdje je sad muzej bile su smještene 1. i 4. gimnazija. op. a.). Šuvar je vješto branio svoj stav. Morao sam ga pohvaliti. ‘Vi ste jedini hrvatski političar koji usred ove katastrofe zastupa tezu da još uvijek ima nade za socijalizam.’ Ako se ikada u ovom društvu započnu zastupati one vrijednosti koje je promovirao Stipe Šuvar, nadam se da će sjećanje na njega bit još živo. U njegovoj se ostavštini nalaze brojne ideje i prijedlozi o socijalizmu, o tome kako izići iz ‘vječnog kapitalizma’, iz barbarstva krenuti u ‘mogući socijalizam’.

Inače, na našim susretima stalno smo ponavljali originalnu tezu Štefa Majdaka, Kangrginog bratića koji je izdavao Praxis u ‘Industrijskom radniku’: ‘Kapitalizam bi mogel propast’. Treba samo ženama zabranit da dva mjeseca idu u trgovine’. Vidjeli smo kako to izgleda ovih dana kad je cijeli svijet u koroni.

Šuvar se svojim političkim aktivnostima sredinom devedesetih godina ponovno potvrdio kao političar od presudne važnosti za razvoj socijalizma u Hrvatskoj, opet se pokazao kao svojevrsni politički začinjavac, pa u tom smislu nije Banac ni posve u krivu kad ga naziva „pionirom“. Šuvarovu pionirsku ulogu vrlo dobro opisuje aktivist iz Karlovca Petar Pavlović:

U kontekstu prvih koraka stvaranja socijalističkog pokreta u Hrvatskoj nakon 90-ih odlučujuću je ulogu imala Hrvatska ljevica pod uredništvom Stipe Šuvara, koja je s izlaženjem započela 1994. U Hrvatskoj ljevici se tako po prvi puta afirmirao socijalizam i ukazivalo na klasni karakter promjena 90-ih, te se hrabro pisalo o ratnim zločinima počinjenim s hrvatske strane i etničkom čišćenju srpskog stanovništva u okviru akcije Oluja… Poseban je značaj Hrvatske ljevice… bio u tome što je taj časopis postao svojevrsna platforma iz koje je nastao SRP, kao prva partija sa socijalističkim programom u Hrvatskoj. Premda se nerijetko od strane novih antikapitalističkih aktivista prema SRP-u i njegovoj povijesti pokazuje ignoriranje, što je vezano uz izostanak većeg broja aktivnijeg članstva, unutarnje probleme i pasivno-parlamentaristički način rada koji vodi do sasvim zanemarivih rezultata, treba uzeti u obzir veliki značaj SRP-ovog formiranja u kontekstu prilika koje su vladale 1997. i iskorak koji je SRP predstavljao u odnosu na ranije organizacije.

Ali, da se mi vratimo na te intelektualce. Šuvar s njima ni ranije nije imao problema, o čemu govori i slučaj Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Kad projekt izgradnje nove zgrade Nacionalne i sveučilišne biblioteke u Zagrebu nije ušao u petogodišnji plan krajem osamdesetih godina, Stipe Šuvar 1985. godine, tada na mjestu izvršnog sekretara CK SKH-a, dosjetio se jadu. Samo da najprije kažemo da su tadašnji ministar kulture Božidar Gagro i premijer SR Hrvatske Ante Marković preferirali da u petogodišnji plan za izgradnju (1986-1990) umjesto zgrade NSB-a uvrste zgrade Elektrotehničkog fakulteta (u tom aranžmanu krajem osamdesetih izgrađena je zgrada D Elektrotehničkog fakulteta/Fakulteta elektrotehnike i računarstva) i Prirodoslovno-matematičkog fakulteta (izgrađene zgrade na Bijeničkoj cesti početkom devedesetih).

U svakom slučaju, Šuvar je napisao otvoreno pismo upućeno javnosti i privrednom sektoru o prijekoj potrebi izgradnje nove zgrade nacionalne biblioteke, i, kao što znamo, baza se nije oglušila na poziv da pomogne nadgradnji. Apel su podržali mnogi javni i kulturni radnici u tadašnjoj Hrvatskoj i Jugoslaviji, a rezultat je bio potpisani samoupravni sporazum s udruženim radom, prema kojima su privredne organizacije odvajale 0,18 posto iz svog dohotka u fond za izgradnju Nacionalne i sveučilišne biblioteke, kojemu je na čelo tada stao Šuvar. Bila je to svojevrsna Šuvarova crowdfunding kampanja. Kad se danas opisuje taj pothvat Stipe Šuvara, često se navode pojedine bizarnosti iz kampanje, poput one da su se sredstva prikupljala i kroz organizaciju prijateljske nogometne utakmice između Dinama i Crvene zvezde, da su sredstva za izgradnju izdvojili čak i prononsirani srpski nacionalisti poput slikara Miće Popovića, ali i hrvatski emigranti poput Antuna Kikaša, da je u zagrebačkom hotelu Esplanade održana aukcija slika na kojoj je najvišu cijenu postigla slika „Pred maestral“ hiperrealista Zvonimira Mihanovića, za koju je tajni kupac platio 11 milijuna tadašnjih dinara i sl.

Kamen temeljac za novu zgradu NSB-a na zagrebačkom Trnju položen je u ožujku 1988, da bi samo godinu i nešto dana kasnije organizacijski odbor proslavio tzv. glihu, tj. stavljanje zgrade pod krov. Kad je 1995, samo dva mjeseca prije Oluje, biblioteka konačno dovršena, Šuvar je pozivnicu za otvorenje dobio, ali na priredbu ipak nije otišao. Kako je sam kazao, nije htio sjediti u zadnjim redovima i u potiljak gledati novim vlastodršcima koji se kite tuđim perjem. I doista, Šuvarovo se ime na otvaranju nove zgrade Nacionalne i sveučilišne biblioteke službeno nije ni spomenulo. Oficijelna je politika i kasnije izbjegavala dotaknuti njegovo ime u vezi s akcijom izgradnje Nacionalne i sveučilišne biblioteke, a javnost bi na pravu Šuvarovu ulogu u realizaciji i izgradnji zgrade biblioteke s vremena na vrijeme podsjetio tek pokoji slobodniji novinar ili Facebook obožavatelj.

Biblioteku je otvorio tadašnji predsjednik države Franjo Tuđman, napomenuvši da bi ona mogla pripomoći da hrvatska kultura konačno bude otkrivena u Europi i svijetu u svom punom sjaju, baš kao što se i o antičkoj grčkoj kulturi saznalo u svijetu više tek nakon što je Grčka oslobođena od turske vlasti. Tuđman je tom prilikom, onako usput, pripomenuo da bi bilo dobro da se iz naziva Nacionalna i sveučilišna biblioteka ovo „biblioteka“ makne i da se zamijeni hrvatskom inačicom „knjižnica“. I tako je bilo – naziv je promijenjen.

Kad smo već kod prakse preimenovanja kulturnih institucija, koje je tih godina bilo u modi u Hrvatskoj, novoj kulturnoj vlasti dugo je trn u oku bilo i ime zagrebačkog Satiričkog kazališta „Jazavac“. Godine 1994. konačno je nakon političkih pritisaka promijenjeno i to nepoćudno ime, i teatar je od te godine ponio ime „Kerempuh“. Svoj je komentar tada na to dala i kazališna kritičarka Marija Grgičević, zaključujući da je to dobro i potrebno, jer da je Kočić „naš dušmanin“ i „velikosrbin“. Petar Kočić je preminuo 1916., 1964. osnovano je Satiričko kazalište u Zagrebu pod nazivom „Jazavac“, a točno trideset godina kasnije preimenovano je u „Kremepuh“.

Autor u Šuvarovoj Hrvatskoj ljevici pod pseudonimom Joza Jazavac komentirao je 1994. tu promjenu imena kao i sam tekst kazališne kritičarke i – izdavač Hrvatske ljevice fasovao je tužbu, koju je 15 godina kasnije i izgubio. Naime, autor je u Hrvatskoj ljevici u svom tekstu pod naslovom „Jazavac pred sudom preimenovane povijesti“ kazališnu kritičarku počastio nazivima kao što su „Hrvatina u ženskom izdanju“, „kulturna seljačina“, „velikohrvatska gospa“ i „najnovija jazavčarica“. Te 2009., već pet godina mrtvi Šuvar, i njegova isto toliko godina nepostojeća Hrvatska ljevica, bili su na ime duševnih boli dužni platiti odštetu kazališnoj kritičarki Mariji Grgičević. Komentatori su tada primijetili da je posebno bizarno s tom tužbom bilo to što su čak i same sutkinje konstatirale da je posrijedi satirički tekst – a takvi bi tekstovi, barem načelno, trebali biti zaštićeni od pravnog progona – ali ih to ipak nije spriječilo da Šuvaru i njegovoj Hrvatskoj ljevici odrežu 20.000 kuna kazne plus zatezne kamate. „Tako je Grgičevićka, nakon što je iscipelarila mrtvoga Petra Kočića, uspjela iskamatariti i mrtvoga Stipu Šuvara“, zaključio je u to vrijeme novinar Damir Pilić.

Puno gore su Šuvar i njegova Hrvatska ljevica prošli kad su objavili članak s popisom likvidiranih Srba u Sisku 1991. U siječnju 1998. objavljen je članak, a na jednom je mjestu u tom kontekstu spomenut i ratni načelnik Kriznog stožera u Sisku Ivan Bobetko i to je bilo dovoljno da Hrvatska ljevica od njega dobije tužbu za duševne boli. Spor su novine izgubile, a nakon žalbe s početno presuđenih 100.000 kuna kazne, iznos je smanjen na 50.000, što je na kraju s kamatama iznosilo 85.000 kuna. To je, svakako, bilo sasvim dovoljno da ionako nisko rentabilno glasilo dođe na rub bankrota. Kasnije su o sisačkim likvidacijama pisali praktički sve novine, ali je tužba stigla samo Šuvaru.

Osim ova dva teksta koja su, kako vidimo, za posljedicu imala sudsku tužbu i novčane izdatke, u desetogodišnjoj povijesti Hrvatske ljevice (1994-2004), u javnoj je memoriji ostao upamćen kao izvanredan najmanje još jedan novinski prilog. Riječ je o tekstu „Oluja – već mit, a još zbilja“ u kojem autor ustaje protiv etničkog čišćenja politički izmanipuliranih krajiških Srba. Članak Stipe Šuvara prvi je put objavljen u rujnu 1995. U tom članku, između ostalog, autor kaže:

Prema tome, ne radi se o ‘najvećoj hrvatskoj pobjedi’ nad Srbima i Srbijom, već o pobjedi nad Srbima u Hrvatskoj i njihovoj tragediji… Svatko normalan u Hrvatskoj bio je za reintegraciju Krajine, ali ne i na način Oluje i onog što se na njezinom tragu, evo, zbiva. Krajinske Srbe su predvodili i neki notorni razbojnici, i s njima se i nije moralo pregovarati. No, zar stvari ipak nisu sazrijevale u pravcu mirnog rješenja? Tuđmanu se, međutim, pružila prilika da se riješi svih krajinskih Srba, kada mu je ujko Sam povjerio da odradi dio posla za Pax Americana u Bosni i Hercegovini i uopće na ovim prostorima.

Rat člancima i novinskim tekstovima između Šuvara i domaće nacionalističke javnosti odvijao se praktički tijekom svih prvih petnaest godina hrvatske samostalnosti. Jedna od čestih tema u tim prepucavanjima bio je i lingvistički etnocentrizam. Šuvar je, u svakom slučaju, bio doista beskompromisan borac protiv nacionalističkih uskogrudnosti, a pogotovo protiv „svoje“, hrvatske verzije nacionalističke zatucanosti. To pokazuje i njegovo uporno nastojanje da raskrinka jezični šovinizam. Repovi njegovih diskusija iz sedamdesetih i osamdesetih godina na tu temu vukli su se do duboko u devedesete godine, pa i kasnije. Tako su mu naknadno stizali prigovori da on, kao ondašnji zatiratelj hrvatskog jezika, o jezičnim pitanjima danas ne bi smio ni zucnuti, niti bi trebao imati prava uopće o toj temi raspravljati. Mnogi su ga povlačili kroz blato novinskih pisama čitalaca, kroz rubrike reagiranja, mišljenja i stavova i sl., obično u njima revanšistički zahtijevajući da ga se ostracira, da se ispriča, da se pokaje i sl. Recimo, Josip Pavičić i Branimir Donat su mu osporavali da hrvatski jezik uopće tako naziva, jer je Šuvar svojedobno jezike Hrvata i Srba krležijanski definirao kao jedan te isti jezik, s tom razlikom što ga Hrvati zovu hrvatskim, a Srbi srpskim. Dubravko Jelčić u jednom svom obraćanju u Vjesniku tvrdio je da je teza o jednom jeziku, na kojoj inzistira i Šuvar, „više nego primitivna“. Šuvar se s Jelčićem i sličnima oko jezika doista ni na koji način nije mogao naći.

Šuvar je odavno uočio bigoteriju u stvarima jezika kad je Hrvatska u pitanju. Nije se jezik dramatično promijenio u nas samo od te 1990. godine, kad na vlast pristižu hadezeovci, kako se obično misli. Jezični se purizam u pitanjima leksika naturao zapravo stalno. Tako se Šuvar 1972. pita „po kojoj logici na zagrebačkoj televiziji, na primjer, gotovo da se više ne može čuti riječ ‹hiljada› i ‹sistem›, a forsiraju se ‹tisuća› i ‹sustav›. Ili zašto bi ‹tok› bio apokrifan u odnosu na ‹tijek›. Televizija Zagreb nedavno je ‹sustavno› činila i ovo: sovjetski narod pretvarala je u sovjetsko pučanstvo, prevodeći tekst uz dokumentarni film o borbi Sovjetskog Saveza u Drugom svjetskom ratu.“ Šuvar je govorio protiv lažnog čistunstva u jeziku, jezične netolerancije i netrpeljivosti, posebno akcentuirajući one grupice ljudi koje bi pod firmom stručnosti „posvađale 75 posto stanovništva Jugoslavije koje govori hrvatskim ili srpskim jezikom“. Govorio je i protiv „kopanja rova u jeziku u odnosu na Srbe, Muslimane i Crnogorce, uz poseban pritisak na Srbe u Hrvatskoj da se podrede normama i praksi ‹čistog› hrvatskog jezika, ili da se separiraju u svoj, odnosno srpski jezik“.

Kad konstatiramo da pomirenja između Šuvarovog i nacionalističkog poimanja pitanja jezika nije bilo moguće, tome je tako i zato što je Šuvar u svom praktičnom radu baštinio suradničku, neseparatističku jezičnu politiku. Zastupao je onu liniju koja je otpočela davnom odlukom hrvatskih iliraca da jezik ne nazovu etnonimski, nego ilirskim, unaprijed se tako odlučujući za suradnju sa Srbima, konkretno Đurom Daničićem i Vukom Stefanovićem Karadžićem. „Vođe iliraca bile su dalekovidno za Bečki dogovor, s Vukom i Daničićem, opredjeljujući se za zajednički književni jezik zasnovan na štokavskom govoru i ijekavskom izgovoru, kao na one na kojima su se, uz kajkavski i čakavski govor i ekavicu i ikavicu, hrvatska kultura i književnost razvijali kroz mnoga ranija stoljeća.“ To je također linija koja se nadovezuje na lingvista Tomu Maretića, koji je također bio protiv razdvajanja, zatim linija koja se preko mladih hrvatskih književnika stasalih neposredno prije, u toku i poslije Prvog svjetskog rata, a koji u ime južnoslavenskog zajedništva na početku svog stvaralaštva pišu na ekavici, poput Vladimira Čerine, Miroslava Krleže, Tina Ujevića, Antuna Branka Šimića, Augusta Cesarca, Ulderika Donadinija, Gustava Krkleca i drugih, nastavlja na Novosadski dogovor i zajednički rad na Enciklopediji Jugoslavije Leksikografskog zavoda.

Šuvar također nabraja i tri glavne negativnosti koje su cijelo vrijeme to jezično zajedništvo uporno stavljale pod znak pitanja. Prva je Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967, drugi je tzv. londonac, pravopis rađen na načelima isključivosti, i treći je prekid dotadašnje suradnje dviju matica, hrvatske i srpske, u radu na zajedničkom rječniku. Što se Deklaracije tiče, Šuvar kaže: „Zbog mnoštva okolnosti donekle se išlo u susret zahtjevu iz te Deklaracije formulacijom o nazivu jezika u Ustavu SR Hrvatske 1974, a da se oni koji su tada sudjelovali u konsultacijama i formuliranju ustavne odredbe nisu, dakako, rukovodili time da se daje neki ustupak hrvatskom nacionalizmu. No, s vremenom se pokazalo da nacionalizam igra na kartu dvosmislenog ustavnog naziva jezika.“ Ta varljiva ustavna definicija jezika u hrvatskom Ustavu iz 1974. je glasila: „U Socijalističkoj Republici Hrvatskoj u javnoj je upotrebi hrvatski književni jezik – standardni oblik narodnog jezika Hrvata i Srba u Hrvatskoj, koji se naziva hrvatski ili srpski.“ Upravo je ta, gotovo pa pitijska definicija jezika i hrvatskim i srpskim nacionalistima služila za političke manipulacije jezikom i za ostvarenje vlastitih ciljeva. Na razdvajajuću jezičnu politiku tada su pristali praktički svi – i srpski nacionalisti u Memorandumu, i hrvatski jezični nacionalisti od Deklaracije naovamo, a na svoj način i Ustavni sud Jugoslavije. Tako autori Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti iz 1986. u takvoj definiciji vide problem, jer da ona razjedinjuje ukupno srpsko jezično biće, a posebno odalečuje Srbe iz Hrvatske od ostalih Srba. Ili njihovim riječima:

…došlo je do nametanja službenog jezika koji nosi ime drugog naroda (hrvatskog) oličavajući time nacionalnu neravnopravnost. Taj je jezik ustavnom odredbom učinjen obaveznim i za Srbe u Hrvatskoj, a nacionalistički nastrojeni hrvatski jezikoslovci sistematskom i odlično organizovanom akcijom sve ga više udaljavaju od jezika u ostalim republikama srpskohrvatskog jezičkog područja, što doprinosi slabljenju veza Srba u Hrvatskoj sa ostalim Srbima.

Na separirajuću jezičnu politiku je pristao, na neki način, i Ustavni sud Jugoslavije kad je 1988. takvu odredbu proglasio neustavnom, jer se takvom formulacijom iz javne upotrebe isključuje jezik Srba u Hrvatskoj. Hrvatskim nacionalistima pak takva je dvostrukost „hrvatski ili srpski jezik“ bila ne samo neprirodna i odnarođujuća, nego je ona, u prvom redu, u svom izvornom kodu – previše primitivna, kako bi rekao Jelčić. Naime, hrvatski jezik u vukovskoj tradiciji u svom je nastanku i razvoju, po mišljenju hrvatskih anti-vukovaca, previše naslonjen na primordijalni, pučki govor. Tako se recimo Petar Šegedin tuži na pobjedu vukovaca u jeziku. On žali što u temelju hrvatskog jezika ne stoji dominantno, recimo, ep Smrt Smail-age Čengića Ivana Mažuranića, koji se zasniva na hrvatskoj pisanoj tradiciji, što, navodno, garantira bogatiji i polivalentniji standard, nego mu je u osnovi pučki govor (koji sa stajališta jezičnih elitista može generirati samo siromašniji idiom), za koji se zalagao Vuk. Šegedin o tome kaže: „Da jedna isključiva lingvistika Vuka i vukovaca nije pobijedila, već da se proces književni odvijao smjerom ukazanim tim umjetničkim djelom (Smrt Smail-age Čengića, op. a.) i tim lingvističkim nastojanjima, mislim da naš službeni književni jezik ne bi bio to što on jest: neka vrst čardaka ni na nebu ni na zemlji.“