Nacional ekskluzivno donosi ulomak iz knjige ‘Vjera, nada i krvoproliće’ u kojem tekstopisac i pjevač Nick Cave govori o svom unutarnjem životu, usponima i padovima, a njegovu intimnu ispovijest zabilježio je novinar Seán O’Hagan

Ova je knjiga nastala u nesigurnim vremenima. U prvim, mučnim tjednima prvog lockdowna u UK-u u ožujku 2020. Nick Cave i ja redovito smo razgovarali telefonom. Nicka poznajem više od trideset godina, no tijekom tog vremena naši su se putovi nakratko križali, često iza pozornice na njegovim koncertima ili kad sam ga trebao intervjuirati. Pandemija je sve to promijenila.

Kako smo imali slobodnog vremena, a svijet je prestao funkcionirati, naša su se čavrljanja putem telefona pretvorila u duge razgovore o svim mogućim temama, od onih ezoteričnihdo svakodnevnih.

Posebno pamtim dva razgovora, koji su postali temeljem knjige Vjera, nada i krvoproliće. Prvi se odnosio na religiju i ulogu sumnje u Nickovoj osobnoj religiji. Iako me dugo intrigiralo njegovo korištenje biblijskim prizorima i jezikom, taj je razgovor ukazao na to da njegova spoznaja božanskoga nadilazi religiju kao izvor nadahnuća u njegovim pjesmama.

Drugi razgovor, meni jednako iznenađujuć, odnosio se na intenzivan osjećaj tjeskobe koji je proživljavao svaki put kad bi počeo pisati nove pjesme za predstojeći album. Isprva sam mislio da će obje teme dobro doći za jedan zanimljiv osvrt u knjizi o jedinstvenoj prirodi i procesu njegovog pisanja pjesama.

Pričekao sam nekoliko tjedana prije nego što sam Nicku priopćio okvirnu ideju o knjizi, a za to sam se vrijeme predomislio i došao na ideju da napravim niz intervjua, a ne osvrte. Na to mepotaknuo časopis Paris Review, koji je pod palicom svog prvog urednika Georgea Plimptona uzdigao iscrpni književni intervju na razinu umjetnosti. Vješto istražujući poriv za pisanjem, klasični intervjui Paris Reviewa često su bili otvoreno osobni, ali i informativni. Postoji tek nekolicina popularnih tekstopisaca čiji bi opus mogao zadovoljiti takve kriterije, a Nick Cave je, smatrao sam, jedan od njih.

Kad sam Nicku oprezno iznio svoju ideju, rekao mi je da će razmisliti o njoj – što nikad, a to govorim iz iskustva, nije dobar znak. Na moje iznenađenje, sutradan me nazvao da mi kaže da pristaje. Pokazalo se da je njega potaknulo nešto suvremenije – podcast serijskog formata – a jedini mu je uvjet bio da intervjui tematiziraju njegove trenutne preokupacije, a ne da skreću na predobro poznati teren.

I tako smo jedne srijede ujutro u kolovozu 2020. započeli snimati razgovore, a taj je ritual s prekidima trajao do sljedećeg ljeta. Premda isprva oprezno vođeni, razgovori su ubrzo postali otvoreniji i informativniji. Obično su trajali nekoliko sati, ponekad bi se razvukli i dvostruko duže od toga. U međuvremenu sam ustrajno transkribirao i uređivao snimke, označavao dijelove za koje sam mislio da ih treba dodatno elaborirati i razjasniti.

Iako sam pokušao svaki razgovor zadržati oko jedne teme, on bi često krenuo drugim smjerom, a neke bi se teme preklapale ili ispreplele: kreativnost, suradnja, vjera, sumnja, gubitak, tugovanje, preobrazba, tradicija, inat, ustrajnost nade i ljubavi u suočavanju sa smrću i očajem.

Iako sam donekle uspijevao uspostaviti neki tematski red po poglavljima i strogo urediti prijepise,nastojao sam zadržati takav tok razgovora.

Nickov sin Arthur, koji je umro 2015., bio je neminovno trajno prisutan cijelo vrijeme, katkad ekplicitno, uvijek implicitno.Budući da sam pratio Nickov projekt Red Hand Files, vjerojatno me nije trebala iznenaditi njegova iskrenost i otvorenost kada je riječ o gubitku sina, a ni njegovi artikulirani odgovori, ali iznenađivali su me. I to stalno.

Započevši bez jasne ideje kamo bi nas naši razgovori mogli odvesti, više sam puta bio iznenađen i time kako su mijenjali smjer. U svemu tome sam, naravno, neizmjerno zahvalan Nicku na posvećenom vremenu, njegovom povjerenju i izuzetnoj predanosti nečemu što je na početku bilo putovanje puno posrtanja – izlet u nepoznato.

Koliko god ova knjiga sažima kreativnu i osobnu preobrazbu usprkos silnoj osobnoj tragediji, ona je također protkana osjećajem životne neizvjesnosti.

I Nickova majka, Dawn Cave, i njegova bivša partnerica i bliska prijateljica Anita Lane, umrle su za vrijeme nastajanja ove knjige. Kao i njegov prijatelj Hal Willner. A otkako je knjiga završena, preminuli su i Mark Lanegan i Chris Bailey (pjevač australske punk grupe The Saints).

Nažalost, kad sam započeo s pisanjem ovog pogovora, iz Melbournea je stigla vijest o smrti Nickova najstarijeg sina Jethra.

„Svatko od nas je ugrožen”, kaže Nick u jednom trenutku u ovoj knjizi, „zato što se svakome od nas, u bilo kojem trenutku, može dogoditi nešto tragično. Svaki je život ugrožen, neki to uviđaju, neki ne. Ali sigurno će to svi s vremenom uvidjeti.”

Te riječi ponovno odzvanjaju.

Seán O’Hagan, svibanj 2022.

ljubav i ponešto nesuglasja

Dok sam sinoć slušao Ghosteen palo mi je na pamet da se to uzvišeno ozračje pjesama u velikoj mjeri prenosi ne samo putem riječi i glazbe, već putem tvoga glasa, koji se nekako čini drukčijim.

Znam na što misliš. Kad slušam te pjesme, gotovo da imam dojam da ih netko drugi, ili nešto drugo, izvodi, a što je još čudnije, da sam im ja ciljana publika. To je na neki uvrnuti način zbunjujuće.

Kao da pjevaš sam sebi? Ili za sebe.

Da, možda. Mislim da je bilo nečega u načinu na koji smo Warren i ja snimali Ghosteen – ta nesvjesna, unutarnja kvaliteta svega toga – i ona je prizvala neke sile koje su albumu dale težinu. Kao što smo već spomenuli, kroz album se provlači taj aspekt molitve. A rekao bih da nam naše molitve postavljaju zahtjeve; traže nešto od nas, usmjeravaju našu pažnju prema unutra. U tom smislu Ghosteen mi predstavlja nešto sasvim posebno, kao i mnoge religiozne pjesme.

I Nickova majka Dawn Cave i bivša partnerica i bliska prijateljica Anita Lane umrle su tijekom nastanka ove knjige, a malo kasnije i njegovi prijatelji Hal Willner, Mark Lanegan i Chris Bailey

Znači, ne misliš da i neke tvoje druge pjesme karakterizira ta vrsta religioznog poniranja? Na primjer „Into My Arms“?

Meni ne na isti način, ne s toliko radikalne intimnosti. Kad slušam, recimo „Into My Arms“, ne mogu reći da sam ravnodušan; razumijem mehanizam te pjesme i svjestan sam njezine vrijednosti. Zapravo se sjećam svega vezanog uz njezin nastanak. Živo se sjećam kako sam sjedio na krevetu u spavaonici centra za odvikavanje gdje sam boravio, i zapisivao riječi, sastavljao pjesmu, potpuno svjestan njezinog smisla i svrhe.

Nisam znao da si „Into My Arms“ napisao u centru za odvikavanje.

Jesam. Nedjeljom su nas puštali da idemo u crkvu, tko je htio. Zapravo sam se baš vraćao iz crkve kroz polja kad sam u glavi čuo melodiju pa sam po povratku u centar sjeo za raštimani stari klavir, zapisao melodiju i akorde, popeo se u spavaonicu, sjeo na krevet i napisao stihove. Sjećam se jednog junkieja koji je tek stigao, bio je sav sjeban i u ranama i stalno se po cijelom tijelu prskao dezodoranom Lynx – kao da će time išta promijeniti – pa me pogledao i rekao: „Što ti to radiš?” Odgovorio sam mu „Pišem pjesmu.” A on me upitao: „Zašto?”

Nije loše pitanje! Nego, morao si spavaonicu dijeliti s drugima?

O, da, klasičan centar, stara škola – prije nego su došli luksuzni centri za odvikavanje s pet zvjezdica. No kako bilo, tada sam bio potpuno svjestan čina pisanja pjesama: shvaćao sam njegovu svrhu, znao sam da imam melodiju i lijep set stihova, znao sam da imam dobru pjesmu. I, premda volim „Into My Arms“, i dobro mi je poslužila, nisam emotivan kad je pjevam onoliko koliko mi se čini da su drugi dok je slušaju. Više me dirne njihova reakcija na pjesmu nego sama pjesma, jer osjetim taj emotivni učinak koji ima na ljude. Jedino što osjećam jest da sam stvorio pjesmu u kojoj ljudi uživaju i otisnuo je u svijet zajedno sa svim svojim drugim pjesmama.

Ghosteen je nešto sasvim drugo. Potpuni zaokret, njegova je pozornost usmjerena na mene. Ghosteen kao da se kreće prema meni, sa svim popratnim zagonetkama i misterijima. Kao da mi želi nešto reći. A možda mi i govori! Možda će se posve razotkriti kad ga konačno počnemo izvoditi uživo, zaista ne znam.

Bili ste spremni za izvođenje Ghosteena uživo kad je izbila pandemija. Imam osjećaj da vjerojatno ne bismo vodili ovaj razgovor da si otišao na turneju.

Ne, vjerojatno ne bismo, i ne bismo se ovako sprijateljili. Pored svih dobrih strana, kako za mene, tako i za fanove, turneje imaju i dosta loših strana. Štošta se žrtvuje, to je sigurno, više od svega osjećaj normalnosti. Prijateljstva, i obitelj – svakodnevni život, prilike da se rade obične stvari.

Recimo, poželim pokušati napraviti nešto od keramike, što je jedna jednostavna, obična aktivnost, tim se svakodnevnim stvarima teško posvetiti ako si stalno na turnejama.

Počeo si se baviti lončarstvom!

Ne, keramičkim figuricama. Mojom verzijom stafordširskih figurica, ali o tome možemo kasnije.

Okej, dotad bi bilo dobro da nešto naučim o njima…

Kad se sve zbroji, prava je šteta što još nismo uspjeli izvesti Ghosteen uživo. Kao da je njegov prirodni procvat, nastajanje, kako god to želiš nazvati, prekinula pandemija. Nikada nije dobio priliku odrasti. I tako se čini da nam Ghosteen ima još mnogo toga reći.

Imam dojam da si tijekom stvaranja albuma u Malibuu ti zapravo bio vodič za te pjesme.

Da, kao da su te pjesme samo protjecale kroz nas. Odnekud drugdje. Veoma sam vezan za „Spinning Song”, posebno za nju, vrlo dubokom vezom koja mi se čini… tajanstvenom. Strašno sam emotivno vezan za nju. Ona kao da je više od zbroja svojih sastavnih dijelova, ako me razumiješ.

Možeš li mi nešto reći o nastanku te pjesme i malo objasniti zašto ti je toliko prirasla srcu?

Warren i ja smo improvizirali na jednu te istu temu najmanje dva sata. Eh, sad, kad se Warren primi neke ideje, nije ga lako odvući od nje. Kada je riječ o glazbi, ne kažem da Warren ima neki poremećaj, ali ne kažem ni da nema! Zna tako sjediti u nekom disocijativnom stanju i satima svirati isto, uz minimalne izmjene, apsolutno odsutan. To je i blagodat i prokletstvo, ali mi često daje priliku da radim na vokalnoj ideji. Tjera me onkraj granica onog što bih mogao nazvati „omiljenom” idejom.

A to je ideja koju od samog početka imaš u glavi o tome kako bi pjesma trebala izgledati?

Da, to je ta izrazito uzbudljiva ideja – stihovi na kojima mjesecima radim, razmišljam o njima, hranim ih, tetošim, glačam, usavršavam, da bih na kraju shvatio da ne pristaju uz glazbu koju je Warren zamislio. I tada sam prisiljen ili odustati od ideje i demontirati je, ili iskoristiti samo neke dijelove. Kad dođe do toga, mogu pjevati bilo što – ponekad iz dosade, ponekad iz frustracije, a često je to pokušaj da skrenem ili promijenim smjer pjesme, shvaćaš, da prekinem Warrenovu manijakalnu opsadu pjesme. I upravo se usred tog sirovog, neusredotočenog i prisilnog vokaliziranja pronađe pravo blago. Baš u tim trenucima odjednom prorade neki drugi, zagonetniji utjecaji.

OK, čini mi se da ovdje treba objasniti nekoliko stvari. Želiš li reći da su stihovi u službi glazbe, da glazba zapravo diktira stihove?

Ovisi. Riječi moraju biti u nekakvom suvislom odnosu s glazbom, naravno, ali to ne znači da joj se moraju pokoravati. Recimo, pjesma poput „I Need You” s albuma Skeleton Tree skoro se u potpunosti temelji na nesporazumu između mog vokala i glazbe. U njoj pjevam, nenamjerno ili možda slučajno, u tempu koji se ne podudara s glazbom. Ili se može reći da se tempo glazbe ne podudara s mojim vokalom. Ovisi o tome koga smatraš dominantnim!

Ali ta je pjesma prekrasna i njezina razoružavajuća napetost rezultat je tog nesporazuma. Takvu pjesmu ne bi bilo moguće napisati služeći se formalnim postupkom.

No imaš pravo, glazba može narušiti strukturu stihova kako bi doprla do njihove nesvjesne i neizrečene biti. To se dogodilo s većinom pjesama na Ghosteenu i to je jedan od razloga zbog kojih on ima tako snažan emotivni naboj – jer stihovi izviru iz spontanog nesvjesnoga.

Fascinantno mi je da si do tih uzvišenih momenata došao iz dosade, koja može biti nevjerojatno plodno tlo za stvaranje.

Naravno! Kod mene je dosada često povezana s prosvjetljenjem, velikom idejom. U stanovitom smislu, utoliko je pisanje pjesama naporno – jer dosada je samo dosada, sve dok to više nije! No možda je ovdje dosada pogrešna riječ. Prije bih rekao da se kod mene radi o distrakciji – nekoj vrsti predaje, ili želji da odustanem od kontrole nad idejom koja mi je bila važna. Mislim da to jedino mogu postići improvizacijom i, naravno, suradnjom. Improvizacija je po svojoj prirodi suradnja dvoje ljudi, s ljubavlju – i ponešto nesuglasja.

Možeš li mi malo više reći o tom prostoru mašte u koji ulaziš kad improviziraš i pjevaš što god ti padne napamet?

Ne znam, Seán; tu dajem sve od sebe. To je jedan polusvjesni prostor, zona sumraka, začarano mjesto, mjesto predaje.

Pitam se ima li u svemu tome neke imanentne opasnosti kad ti, kao tekstopisac, odustaneš od vjernosti zamišljenim stihovima, i zapravo od dobro osmišljene pjesme, zbog nečeg potpuno neizvjesnog i nesigurnog?

‘Živo se sjećam kako sam sjedio na krevetu u spavaonici centra za odvikavanje u kojem sam boravio i zapisivao riječi, sastavljao pjesmu Into My Arms‘

Da. Događa se upravo to. Rekao bih da ima stihova koje sam „napisao” tijekom ovih posljednjih svirki koji tako napisani jednostavno strše. Opet uzimam za primjer „I Need You”, čiji su stihovi u formalnom smislu katastrofa, ali pjesma ima iznimnu emotivnu snagu. Tu se ponešto žrtvuje, pretpostavljam, ali u sadašnjem sam trenutku spreman na tu žrtvu. Samo želim reći da su novije pjesme zanimljivije, imaju više emotivnog naboja i na svoj su način iskrenije.

Kad si to spomenuo, neke od tvojih novijih pjesama su prilično pomno strukturirane. Odmah mi pada na pamet „Spinning Song”, a pritom mislim na formalne i tematske pomake i obrate. Možeš li mi to objasniti?

Dobro, dakle sve je počelo sa svojevrsnom bajkom o Elvisu Presleyju koju sam napisao prije nekoliko godina. U smislu formalnog pisanja stihova, ona je takva kakva jest: dječja pjesmica u sedam stihova o kralju rock ‘n’ rolla i njegovoj kraljici. Završava sa slikom pera koje leprša zrakom, ili dušom koja se uzdiže „sve više i više”, da bi na kraju sletjelo na moju suprugu Susie, koja sjedi za kuhinjskim stolom i sluša radio. Taj prizor Susie kako sjedi za kuhinjskim stolom i sluša radio meni je najvažniji jer je postao ključno mjesto ne samo te konkretne pjesme, nego i cijelog albuma. Mislim da sam ti već spomenuo da je to posljednja neoštećena uspomena na moju suprugu prije nego što smo čuli vijest o Arthurovoj smrti. U tom trenutku dolazi do fizičkog puknuća u pjesmi, a zvuk sintesajzera počinje se uspinjati. Do toga je došlo kad smo na trenutak napravili stanku od jedne nešto duže improvizacije tijekom koje sam ja zamorno pjevao, poput mantre, frazu „And I love you”, ponavljajući je u nedogled, pomalo u pogrešnom ritmu, pomalo u pogrešnom tempu. U tom mi je trenutku već očito ponestalo ideja za stihove, ali kad smo taj dio uklopili točno iza stihova o Susie kako sjedi za kuhinjskim stolom, sve je odjednom postalo krajnje dirljivo. Barem što se mene tiče, on simbolizira raspad našeg svijeta. To je ujedno i trenutak u kojem repetitivni refren – „And I love you” – pomiče pjesmu iz mitske sfere u onu stvarniju i iskonsku. I postaje shrvana, iscrpljena izjava ljubavi. Poslije toga je uslijedila još jedna teška obrada jednog drugog dijela izvorne improvizacije, u kojoj sam počeo pjevati u falsetu, što usput rečeno, nikad prije nisam radio. A i to je vjerojatno proizišlo iz dosade ili frustracije. U svakom slučaju, pjevao sam stihove „Peace will come in time” i „A time will come for us”. E, sad, kada je riječ o lirici, to su sve vrlo jednostavni stihovi i zbog toga bi ih bilo stvarno teško staviti na papir i shvatiti ozbiljno. A ipak, oni funkcioniraju. To je nesumnjivo lijep i dirljiv trenutak, pa i smion u svojoj prividnoj jednostavnosti.

Moram reći da je, po mom mišljenju, to kretanje u tri koraka – od prekinute dječje pjesmice do prekinute mantre i konačne duhovne objave nade – možda najljepši tekst pjesme na kojem sam ikada radio. A meni, dakako, najbolniji. A ipak, uopće se ne sjećam da sam išta od toga radio.

Zaista?

Da, sasvim je sigurno da dok smo je izvodili nismo imali pojmamkako će na kraju ispasti. Stoga, kao što sam već rekao, „Spinning Song” duboko utječe na mene kao slušatelja jer zapravo nemam dojam da sam sudjelovao u njezinom nastanku ili da sam svjesno radio na njoj. Zaista sam imao osjećaj da ju je skladao netko drugi.

Tvoje nesvjesno Ja? Ili si bio vođen nečijom rukom?

Zaista ne znam.

Je li ti važno što to ne znaš?

Prije se radi o tome da ima stvari o kojima nerado pričam jer su krhke i zagonetne. „Spinning Song” je odredila smjer ostatka albuma. Otvorila je prostor svim mogućim silama, kreativnim i svim drugima, da iziđu i poigraju se.

Dok pričaš o tome, stalno mislim na Yeatsovu ideju o „automatskom pismu” – riječima koje poput transa izbijaju iz nesvjesnoga i osvanu na papiru.

Ne znam za to, ali doista mislim da smo Warren i ja bili skloni dopustiti nesvjesnim silama da utječu na ishod pjesama. Mislim da se slobodno može reći da su nas ponijeli svi mogući duhovi i demoni, kako je koji u to vrijeme preuzimao kontrolu nad nama. Kažem to sa stanovitim oprezom jer sam svjestan kako zvuči. U prošlosti sam snimio mnogo albuma i radio sam ih u svim mogućim stanjima svijesti, i doista je tu bilo nekih jako otkačenih studijskih snimanja, ali nijedno nije ni blizu Ghosteenu u smislu osjećaja snažne kreativne opsjednutosti. Siguran sam da bi i Warren rekao isto.

U kojem su smislu neka prijašnja snimanja bila uvrnuta?

Pa, na primjer, dok smo snimali album Tender Prey, producent Tony Cohen bio je tako sjeban da je boravio u ventilacijskom otvoru studija.

‘Kad se sve zbroji, prava je šteta što još nismo uspjeli izvesti svoj posljednji album Ghosteen uživo. Kao da je njegov prirodni procvat, nastajanje, kako god to želiš nazvati, prekinula pandemija’

To je posve drukčija vrsta otkačenosti! Nego, je li tijekom snimanja Ghosteena bio prisutan osjećaj krhkosti u pogledu onoga što ste stvarali, osjećaj da se čarolija u svakom trenutku mogla raspršiti?

Moj dobar prijatelj Andrew Dominik, filmski redatelj, koji je često navraćao u studio, rekao mi je da se tijekom snimanja u Malibuu često činilo kao da glazba lebdi između remek-djela i potpunog promašaja, ali kako je snimanje napredovalo, da se moglo osjetiti kako glazbu sve više prožima svojevrsni „duh spasitelj”.

Što misliš da je time htio reći? Da su glazbu od promašaja spasili duhovi u toj prostoriji? Ili da je stvaranje glazbe spasilo tebe?

Da si ga tada prikliještio, vjerojatno bi ti rekao oboje. Mislim da Andrew glazbu doživljava kao najčišći, najsvetiji oblik umjetnosti – najbliži Bogu. Samo sjediš u nekoj sobi s prijateljima i stvaraš glazbu, i povezuješ se s pozitivnom silom. On nam zavidi na tome. Na jednostavnosti. Na izravnosti. Kao filmaš, većinu vremena provodi u nastojanju da ostane vjeran svom djelu, njegovoj biti i da ne dopusti da ga industrija zaprlja. Andrew je čvrst momak, ali se vidi da za to plaća visoku cijenu.

Kad pogledaš unatrag, što misliš da je prouzročilo – ili potaknulo taj osjećaj kreativne opsjednutosti koju si maloprije spomenuo? Tugovanje? Očaj? Ili nešto uzvišenije od toga?

Ponekad se pokušam prisjetiti što mi je sve Arthur dao, ne samo za života, nego i otkako ga nema, gotovo kao način pronalaženja smisla u beznađu koje me povremeno obuzme. I prava je istina da je Arthurova smrt prerasla u snagu koja motivira, pa smo Susie i ja s godinama doživjeli neke vrlo lijepe i vrijedne stvari u našem životu, uistinu lijepe i vrijedne stvari i one, na mnogo načina, poput ostavljenog traga, vode ravno natrag do Arthurove smrti. I to je tajna, strašna ljepota u srži gubitka, žalosti. Dakako, mi bismo se svega toga odrekli samo da ga opet vidimo, ali takvu je kozmičku nagodbu nemoguće sklopiti. Jedna od mnogih stvari koje nam je Arthur dao je i Ghosteen. Izravno, vjerujem. Barem se nadam.

Sigurno je tako. Neke od tih pjesama sigurno se odlikuju rijetkom vrstom čistoće i esencijalnosti. Primjerice, „Ghosteen Speaks” kao da je ogoljena do same srži. „Ghosteen Speaks” je posljednja pjesma koju smo snimili za album. Voljeli smo je, ali smo se i mi čudili kako je strašno ogoljena. Sjećam se kako je Andrew jednom došao u studio i Warren mu je nabio slušalice na uši i rekao mu: „Poslušaj ovo”.

Izraz na Andrewovom licu dok je slušao, rekao je sve.

Je li mislio da je moćna ili previše ogoljena?

Rekao bih da je mislio da ima neku vrstu uzbudljive, ali rušilačke snage. Andrew nas je često posjećivao. Dovezao bi se iz Los Angelesa jer je imao potrebu za društvom, mislim. I on se hrvao sa svojim problemima. Bio je u lošem stanju, to je istina, ali bio je iskren i od pomoći. Pazio sam na njega u kući koju sam u Hollywoodu unajmio na par tjedana prije odlaska u studio, jer je teško podnio raskid dugogodišnje veze i zapravo nije mogao biti sam. Liječio je svoje slomljeno srce i bio je na rubu sloma.