Kad bi se radilo o tome da spasimo jednu jedinu dušu, osujetimo neku veću štetu za duše, prikupili bismo hrabrosti da pregovaramo i s đavolom osobno.“ Pio XI., čija je ovo izjava, u razdoblju dok je službovao kao papa između 1922. i 1939. godine stvarno je i imao hrabrosti da pregovara s ličnostima koje su tada smatrane utjelovljenjem zla: Benitom Mussolinijem, Adolfom Hitlerom i Josifom Staljinom. Cilj „namjesnika Isusa Krista na zemlji“ kod toga je uvijek prvenstveno bio spas vjerničkih duša i jamstvo neometanog dušebrižništva Katoličke crkve. Kako bi osigurao vječni život „ovaca“ koje su mu povjerene, vrhovni pastir je bio spreman da u pogledu ovozemaljskog života koliko je moguće diplomatski izađe ususret čak i đavlu oličenom u totalitarnim ideologijama i njihovima vođama. U zamjenu za dopuštanje slobode duhovnikā, on je u slučaju nužde bio spreman odustati od svake svjetovne aktivnosti Crkve, i na povlačenje iz politike i iz javnosti u sakristiju, u najdoslovnijem smislu riječi.

Rim i izazovi 20. stoljeća

Pio XI. taj govor održao je 16. svibnja 1929. godine. Na prvi pogled činilo se da se njegove riječi odnose isključivo na Lateranski ugovor zaključen 11. veljače 1929. godine između fašističke Italije i Svete stolice. Taj ugovor je nakon više od pola stoljeća žestokih kontroverzi između Kraljevine Italije i Svete stolice konačno riješio „rimsko pitanje“. Nakon što su talijanske trupe tokom risorgimenta, nastanka talijanske nacionalne države, zauzele Papinsku Državu i grad Rim, pape su sebe smatrale zatočenicima Vatikana. Tradicionalni papin blagoslov „Urbi et Orbi“, gradu i čitavom svijetu povodom velikih crkvenih svetaka poput Božića i Uskrsa, nije se davao s vanjske lođe Petrove crkve, već s unutarnje lođe u baziliku, kako talijanski „otimači Papinske države“ ne bi od njega dobili ama baš ništa. Mjerodavni predstavnici Rimske kurije i sam papa naprosto nisu mogli zamisliti da namjesnika Isusa Krista na zemlji, poglavara milijuna i milijuna katoličkih vjernika diljem svijetu, vide kao podanika talijanskog kralja i običnog talijanskog građanina. Po njihovom mišljenju za obnašanje njegove univerzalne duhovne službe papi je bila potrebna suverenost vlastite države jer mu ona osigurava potpunu nezavisnost od svjetovnih sila. Obrnuto, Kraljevina Italija u interesu tek stečenog nacionalnog jedinstva ni u kojem slučaju nije papi mogla vratiti dijelove Papinske Države, a ponajmanje glavni grad Rim. Država i Crkva tako su se međusobno blokirale desetljećima. U doba Prvog svjetskog rata razmišljalo se čak o tome da se Sveta stolica premjesti u Liechtenstein ili na Mallorcu. Što s talijanskim vladama oslonjenim na parlament nikad nije uspijevalo, Conciliazione, pomirenje između Rimske kurije i talijanske nacionalne države, na koncu je ostvareno između Mussolinijevog totalitarnog režima i Pija XI. 1929. godine: fašizam i katolicizam su se sporazumjeli. U Lateranskim ugovorima, koji su se sastojali iz državnog ugovora, konkordata i financijskog ugovora, utemeljena je suverena država Vatikanskog grada i time za papu stvorena makar mala crkvena država, dok su u zamjenu za depolitizaciju klera i crkve katolička vjerska i moralna načela u Italiji stavljena pod posebnu crkveno-državnopravnu zaštitu. Istodobno, papa je fašistima skinuo s vrata nemilu političku konkurenciju katoličke provenijencije, Narodnu stranku. Pregovori i sklapanje Lateranskih ugovora s Mussolinijevom Italijom itekako se mogu tumačiti i kao papin pakt sa „zlom“ u interesu dušebrižništva.

Ma koliko da je Pio XI. u govoru tokom ove privatne audijencije za katoličke profesore i studente u svojim izjavama stavljao naglasak na odnose u Italiji, iz konteksta jasno i razgovijetno proizlazi da Pontifex maximus ne daje izjave samo u povodu te teme odnosno da se ne usredotočuje samo na talijansku situaciju, već da želi biti shvaćen mnogo načelnije. Njemu nisu bili važni samo netom završeni pregovori s Mussolinijem i talijanskim fašizmom. Naprotiv, Pio XI. je audijenciju iskoristio da na temu obrazovanja i odgoja načelno ocrta ulogu i funkciju Crkve suočene s izazovima modernog svijeta. U tom pogledu su papa i Kurija još od 19. stoljeća bili suočeni sa sve snažnijim pokušajima država da potisnu ili čak dokinu utjecaj Crkve na područjima od središnjeg značaja kao što su odgoj djece i omladine. Papa je pak crkveni odgoj smatrao nepromjenjivim vječnim Božjim nalogom Crkvi da spašava duše mladih. Katolička crkva kao „mater et magistra“, kao majka i učiteljica, za njega nije imala samo pravo od kojeg se ne može odustati, već naprotiv svetu obavezu da u toj sferi pomaže roditeljima – koji su shodno božanskom pravu u okrilju Crkve imali puno pravo na odgoj – jer bi u protivnom pojedinačne obitelji morale ponijeti preveliki teret. Država pak u pogledu prava na odgoj ni u kojem slučaju ne smije biti preuzetna, jer bi to bilo „apsurdno“ i „protivno prirodi“ – kazao je papa. Potpunu kontrolu nad odgojem i obrazovanjem mlade generacije koju žele zadobiti brojne države bez obzira na njihove svjetonazore, Pio XI. smatrao je jednom od glavnih opasnosti ne samo za ovozemaljsku dobrobit, nego i za vječno spasenje djece i omladine. Tu je Crkva pred izazovom, tu su u igri vječne vrijednosti, tu se radi o biti ili ne biti, tu se, nema li drugog izlaza, mora pregovarati i s đavolom osobno. Papa je u govoru podvukao da je na taj način već više puta pregovarao s državama i „kad je o tome ovisila sudbina naših voljenih katolika“ išao do granica onog što je Crkvi uopće moguće. No kad su u pitanju sama načela prirodnog i Božjeg prava, Crkva po mišljenu Pija XI. mora biti nepopustljiva, jer su ona „neosporiva, od njih se ne može odustati niti im se može oduprijeti“, ona dakle ljudima uopće nisu na raspolaganju – pa ni Crkvi.

Moderna država, svejedno na kojim se svjetonazorskim polazištima zasnivala, po papinom i kurijinom mišljenju želi se izboriti za sveobuhvatno odnosno totalno pravo na svoje građane a ono nužno dovodi do sukoba s ništa manje totalnim polaganjem prava na vjernike Katoličke crkve. Katolički pogled na svijet je tokom 20. stoljeća zapadao u sve veće konfrontacije s totalitarnim ideologijama koje su, kao političke religije, sve do na nož suzbijale kršćanstvo i njegovo polaganje prava na apsolutnu istinitost. Te ideologije su nastupile s isto takvim zahtjevom i s ciljem da u potpunosti ovladaju državom, društvom i pojedincima. Obožavale su same sebe izopačujući biblijsku zapovijed: „Nemaj drugih bogova uz mene“. Sučeljena s raznolikim, ništa manje obuhvatnim ponudama spasa i alternativnim političkim religijama, bilo je očigledno da je Katolička crkva očito bila izazvana jer je svoje polaganje prava na istinu smatrala utemeljenim u samom Bogu, a papu predstavnikom Isusa Krista. „Pojam totalitarizma“ – stajalo je u jednom internom dokumentu papinog Državnog tajništva jeseni 1933. godine – „nikako se međutim ne smije zloupotrebljavati za postizanje političkih i svjetovnih ciljeva. Crkva sama stremi ka totalnom zahtijevajući u ime Boga čitavog čovjeka i čitavo čovječanstvo.“

Kada će se slijedom zbivanja spominjati „totalitarizam“ i „totalitarizmi“, bit će to ponajprije iz pragmatičnih razloga; to ne proizlazi iz oslanjanja na neku određenu teoriju. Upotreba pojma totalitarizam bi štoviše mogla dovesti do prejakog naglašavanja zajedničkih osobina vrlo različitih političkih sustava kao što su komunizam i fašizam. Radilo se samo o tome da se doslovce na jedan pojam svede obuhvatno polaganje prava kojeg su istakle različite političke ideologije i religiozne vjerske zajednice. U jeziku kojim se koristila Kurija tridesetih godina čini se da su pojmovi „totalno“ i „totalitarno“ ionako upotrebljavani kao sinonimi, pa se tridesetih godina totalitarizam još ne može uzimati kao razrađen pojam.

Dualističku sliku svijeta katolika treba shvatiti ozbiljno, po njoj su se oni orijentirali boreći se protiv novih ideologija. „Religiozno sagledavanje nacionalsocijalizma“ – pisao je 1938. godine u američkom egzilu Eric Voegelin (1901.-1985.) koji je u znatnoj mjeri znanstveno odredio pojam „političke religije“ – „mora smjeti poći od pretpostavke da u svijetu postoji zlo, i to zlo ne samo u vidu nekog deficijentnog modusa bivstvovanja, kao nečeg negativnog, nego kao prave, u svijetu djelatne supstance i snage.“ Te dodaje, „jednoj ne samo moralno lošoj, već religiozno zloj, sotonskoj supstanciji“ može se „pružiti otpor samo iz podjednako tako religiozno dobre snage“. „Sotonska snaga“ se jednostavno ne može „suzbijati“ samo „moralnošću i humanošću“. Najzad, samo su „velike religiozne ličnosti“ sposobne „za otpor zlu“, samo one mogu na sebe preuzeti bitku protiv krajnje privlačne snage „luciferstva“. Ako uopće itko, sa stajališta Crkve je papa kao namjesnik Isusa Krista na Zemlji i nasljednik utjelovljenja Božjeg, bio pozvan da organizira borbu protiv zla.

Nauk Crkve je ovu borbu između dobra i zla oslikavao u jarkim bojama, i u predodžbi papa i mnogih katolika ona je bila itekako realna. Papa je morao odgovoriti na s tim povezana očekivanja, a vjernici koji su vjerovali u papu imali su izbor: morali su se odlučiti između istine i zablude, između vječnog spasa i vječnog prokletstva – dakle, između pape i đavla. Shodno tom temeljnom izboru morali su se orijentirati u vlastitom djelovanju. Kao što je đavao u pustinji tri put kušao Isusa Krista a on ga je odbio (Evanđelje po Mateju 4,1-2), tako se i papa kao Kristov namjesnik na Zemlji našao pred izazovom da se sučeli sa zlom, da kao „dobar pastir“ krdo koje mu je povjereno sigurno izvede iz mračnih klanaca na vječne nebeske pašnjake i da na putu kroz ta vremena i njihove ugroze ne izgubi nijednu ovčicu.

Pio XI. je dakle imao cilj da stane u obranu vječnih, nepromjenjivih istina i da time u krajnjoj liniji izvrši zadaću da spasi duše na ovome svijetu koju je dobila Katolička crkva, pa je to bio i njegov razlog da stupi u kontakt i s onim što je smatrao personificiranim zlom. Time se nije mislilo samo na totalitarne svjetonazore 20. stoljeća poput komunizma, nacionalsocijalizma, fašizma, frankizma ili radikalno protucrkvenog liberalizma kao „zle“ protukršćanske ideologije, niti samo na Staljina, Hitlera, Mussolinija ili Franca kao mračne ovozemaljske kneževe. Niti se u papinim očima iza Sotone ne skrivaju samo totalna polaganja prava na duše svojih građana od strane modernih nacionalnih država. Više od toga, u đavlu on vidi šifru za sveukupne moderne kušnje i načelna propitivanja vječne božanske istine koju je objavio Isus Krist, a čiji je jamac na ovome svijetu Katolička crkva, odnosno u nizu nasljednika apostola-kneza Petra sam papa. „Zli“ duh vremena svojim bilo misaonim, bilo materijalnim nagovaranjima želi odvesti s pravog puta one koji vjeruju u Krista da bi tako izgubili od Boga zacrtan životni put i vječni spas duše. U igri je najpresudnije pitanje kao takvo, naime hoće li papi kao poglavaru ecclesiae militans, vojujuće crkve na ovome svijetu, uspjeti da katolicima zadrži otvorenim vrata u nebo, a zabravi ona koja vode u pakao.

Postojanje pakla kao mjesta vječnog prokletstva i djelovanje đavla na ovome svijetu bilo je u doba Pija XI. podjednako neupitno i za obrazovane teologe i za jednostavne katolike, oba su predstavljala prijeteću realnost. „Kristova otkrivenja o đavlu bila su vrlo ozbiljna“, pisao je primjerice freiburški nadbiskup Conrad Gröber (1872.-1948.) 1937. godine u često izdavanom Priručniku religioznih pitanja sadašnjice (Handbuch religiöser Gegenwartsfragen). Krist ga u Evanđelju po Ivanu tri puta naziva „vladarom svijeta“ (Evanđelje po Ivanu 12,31; 14,30 i 16,11), a Pavao govori čak o „knezu ovoga svijeta“ (Druga poslanica Korinćanima 4,4). Gröberu je đavao po nedvosmislenom svjedočanstvu Biblije „neprijatelj“ kao takav, koji „na Božjoj oranici sije korov. […] Đavao predvodi zle koji, bilo unutar vidljive Crkve, bio izvana, rade na propasti Kristova kraljevstva; ali on neće pobijediti Crkvu sagrađenu na Petrovoj hridi.“ Dualističku pretpostavku o dva vječna načela istoga reda, Boga s jedne i đavola s druge strane, Crkva je, međutim, uvijek odbijala. Naprotiv, Lucifer je smatran palim anđelom, kako je to utvrdio još Četvrti Lateranski koncil 1215. godine: „Đavao i drugi demoni su doduše stvoreni od Boga i prirode kao dobri, ali su sami od sebe postali zli. Čovjek je međutim zbog đavlova nagovaranja zgriješio.“ Iskonski grijeh palih anđela koji su se s neba srušili na Zemlju i iskonski grijeh čovjeka u raju se time nalaze na istoj crti. Od tada su zmija, đavao, Sotona u svijetu, te u posve različitim obličjima uvijek iznova navode na zlo. „Sotoninu sila treba uzeti vrlo ozbiljno“, kaže se u odgovarajućem članku u Leksikonu za teologiju i crkvu (Lexikon für Theologie und Kirche), standardnom priručniku iz 1938. godine namijenjenom katoličkim teolozima i svećenicima. Krist koji ga naziva „čovjekoubojicom od početka“ (Evanđelje po Ivanu 8,44) u đavlu je vidio „neprijatelja njegovog ukupnog djela otkupljenja“. Kristovom smrću na križu kao otkupiteljem Crkva doduše posjeduje djelotvorno sredstvo za suzbijanje zla, ali to ne znači da je time, kako dalje tumači Gröber, „zlo naprosto isključeno iz svijeta“. Naprotiv, “Sotonina moć ostaje, doduše ‘do žetve’, vidljiva u korovu“, ali sudnjega dana njegova će moć konačno biti razorena. „U tom pogledu […] Crkva u vremenima progona čeka konačnu pobjedu Krista.“ Do Gospodinovog povratka sudnjeg dana pojedini kršćanin i Crkva izloženi su đavolovim kušnjama, borba između dobra i zla vodi se ogorčeno.

Kao prirodni suparnik zla, u kojem se god obliku pokazivalo, papa je bio izazvan i po tome kako je samog sebe razumijevao, i po očekivanjima vjernika. „Rimski biskup, namjesnik Isusa Krista, nasljednik apostola-kneza, Vrhovni pontifeks univerzalne Crkve, patrijarh Zapada, Primas Italije, nadbiskup i metropolit Rimske crkvene provincije i suveren države Vatikana“, kako je glasila službena titulatura prema Annuario Pontificio, službenom papinskom priručniku koji izlazi svake godine, morao se poput samog Isusa Krista odazvati izazovu onoga koji svijet stavlja na kušnju, kneza ovoga svijeta. Jer, prema katoličkom uvjerenju „papa zamjenjuje Isusa Krista na Zemlji“. U žestokim okršajima s apsolutističkim načinom upravljanja Crkvom, najčešće u protestantskim zemljama u 19. stoljeću, nemali broj katolika je u jeku ultarmontanizma nade polagao ultra montes, preko gora, u Rim, u papu kao Petrovu stijenu utemeljenu u vječnosti te je on u bjesnim olujama moderne nudio oslonac i sigurnost, za njega se moglo pridržati u zaglušnom huku poplava zla. Na papu se gledalo „tako reći kao na utjelovljenje nadnaravnog poretka“ u kojemu su narodi prepoznavali samog Krista, „koji je stoga u svima i za sve u papi i s papom i kroz papu“, kako je to jedan talijanski biskup formulirao na Prvom vatikanskom koncilu 1870. godine. Pučka pobožnost išla je korak dalje u formulaciji: „Kad papa meditira, to Bog u njemu razmišlja“. Na koncu je propagirana čak i trostruka inkarnacija, trostruko pojavljivanje Božjeg sina kao čovjeka: u rođenju vječnog logosa u Isusu djetetu u betlehemskoj štali, u preobrazbi kruha i vina u Isusovo tijelo i krv u Svetoj pričesti i konačno u tajnom izboru jednog od kardinala za papu u konklavi.