Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Šezdesete – kada je glazba mijenjala svijet’ u kojem glazbeni novinar Zlatko Gall piše o najznačajnijim rock grupama toga doba – Pink Floydu, Iggy Popu i Stoogesima te Procol Harumu

PINK FLOYD

ZAČINJAVCI BRITANSKE PSIHODELIJE

„Nije me lako ˝pročitati˝. Moj um stalno luta. Nisam ništa od onoga što mislite da jesam“.

Syd Barrett

Među svim tvrdim fanovima psihodelije vječno pitanje je:“Tko je u Engleskoj prvi objavio albumsko remek-djelo psihodelije: Beatlesi „Sgt.Pepper“ ili Pink Floyd „The Piper“?

Ni prigodno de-luxe reizdanje 2007. prvijenca Pink Floyda „The Piper At The Gates Of Dawn“, unatoč čak trima diskovima (u originalnoj mono, ali i stereo verziji) te s još jednim „bonus“ CD-om na kojemu su se našle alternativne verzije te singlovi „Arnold Layne“ i „See Emily Play“, ovu dvojbu o „primatu“ nije promijenilo. Jer, svevremeni albumi rocka ne mogu se mjeriti tek datumom nastanka, pukim položajem na crti povijesnih razdoblja i stilova, ali ni tržišnim uspjehom. Stoga ni golema prednost komercijalnog „Sgt.Peppera“, kao ni činjenica da je nastupni album Pink Floyda objavljen dva mjeseca prije albuma Beatlesa, ama baš ništa ne znači u prosudbi o značaju i „komparativnim prednostima“ dva doista velika albuma.

Uostalom, Beatlesi su i na godinu ranijem „Revolveru“ debelo ušli u psihodelični prostor Harrisonovim očijukanjem s indijskom glazbom i Lennonovim recitiranjima ulomaka iz Tibetanske knjige mrtvih. Pink Floyd su pak i prije ulaska u studio već uvelike eksperimentirali na klupskim seansama s netipičnim Barrettovim melodijama čiji su fragmenti bili „povezani“ smionim psihodeličnim zvučnim eksperimentima, neuobičajenim solima i „jazzy“ improvizacijama s puno reverba i feedbacka.

Psihodelične su vibracije u drugoj polovini šezdesetih u Engleskoj već obilato bile u zraku. Bilo ih je na albumima Beatlesa i Stonesa, koji su tragom Dylana i psihodelije spjevali i veličanstvenu psihodelijom ozračenu baladu „Lady Jane“, ali i na pop skladbama The Move poput „Flowers In The Rain“, Traffica, koji su i debitirali uspjelim psihodeličnim singlom „Hole In My Shoe“, a posebice Small Facesa koji su 1967. bljesnuli ne samo remek-djelom „Itchycoo Park“, već i niskom „narkotičkih oda“ poput „Green Cirlcles“ ili „Here Comes The Nice“.

Psihodelične vibracije u drugoj polovini šezdesetih već su bile na albumima Beatlesa i Stonesa, koji su tragom Dylana i psihodelije spjevali i veličanstvenu psihodelijom ozračenu baladu „Lady Jane“

No, pravi eksperiment kojemu su težili glavni akteri psihodelične klupske underground scene poput Pink Floyda i Soft Machine, bio je moguć samo ako ga se uspješno artikulira u „projekte“ koji će biti istovremeno pionirski i inovativni, ali (barem formalno) ostati unutar najšire shvaćene pop pjesme. Syd Barrett, apsolutna alfa i omega prve inkarnacije Pink Floyda i njihov mitski „ludi genije“, kao autor većine brojeva albuma, a iznimke su bile samo dvije teme koje je supotpisao s preostalim članovima banda te skladba Rogera Watersa „Take Up The Stetoscope And Walk“, na „The Piperu“ uspješno je „pomirio“ oba ova zahtjeva. Zacijelo, prije intuitivno nego li kao racionalni i „programski“ čin. Uostalom, ideje o potpunoj dekonstrukciji „pop-pjesme“ i razbijanja melodije teško da bi tada i prošli o čemu svjedoči, recimo, i prvijenac Soft Machine kao spoj gotovo tradicionalnih pop skladbi i eksperimentalnijih pjesama zaklamanih u cjelinu albuma. Dapače, i samom Barrettu, čije je mentalno zdravlje presudno utjecalo na autorski rukopis i temeljno odredilo kasniju kratku i kontroverznu samostalnu glazbenu karijeru, u to je vrijeme zacijelo ideja povezivanja pop melodije, psihodeličnog aranžmana te tekstova bliskih poetici dječje literature bila veoma primamljiva. Već je, naime, bila potvrđena uspjehom singla „Arnold Layne“ – prvog psihodeličnog singla i teme koja je, unatoč kontroverznoj storiji o transvestitu sjela na Top 20, ali i kultnim statusom kojeg su u londonskom UFO klubu i drugamo Floydi stekli i prije objavljivanja prvijenca. Barrettu je ideja „fuzije“ psihodeličnog eksperimenta i postojećih pop matrica odgovarala jer je bila i svojevrsna zrcalna projekcija njegove podvojene „ličnosti“. Barrett je, vrijedi podsjetiti, zbog sve problematičnijeg mentalnog zdravlja kojega je pogoršavala konzumacija LSD-ja, nedugo nakon objavljivanja albuma napustio Floyde, a dvije godine kasnije i objavio „The Madcap Laughs“ – sjajan, no kontroverzan psihodelični kolaž s tek ovlaš nabačenim skladbama.

Pink Floyd nakon dolaska Davida Gilmoura nastavili su istom trasom sjajnim psihodeličnim albumom „A Saucerful Of Secrets“ i to posve na tragu prethodnika, a potom, već tijekom „prve petoljetke“ postali perjanici psihodelijom ozračenog progresivnog rocka, a zatim i stadionska mainstream atrakcija. No, „The Piper At The Gates Of Dawn“ objavljen u kolovozu 1967. ipak je kruna Pink Floyda.

„Astronomy Domine“ koji otvara album već u prvih par sekundi nudi veličanstven gitarski twang i košmarni morzeovski zvučni kolaž, a u nastavku pospanu melodiju garnirana zapanjujuće smjelim eksperimentalnim instrumentalnim pasažima, „astralnim“ gitarama, dramatičnim bubnjevima i pravom zvučnom tapiserijom koju zajedno tkaju „svemirske“ orgulje i gitarski sitnovez i to u rastu sve do rasplinutog finala. „Lucifer Sam“ počinje repetitivnom gitarskom frazom i čarobnom bas figurom iznad orgulja, no tjeskobnu atmosferu jednako efektno u nastavku podcrtava „iskrzani“ riff, koji bi mogao biti i srodnik najboljih Townshendovih minijatura te veličanstvena psihodelična „kakofonija“ s „dijalozima“ free gitare i orgulja.

U prosincu 1967. Pink Floydu se kao peti član pridružio David Gilmour. Syd Barrett je po zamisli banda trebao ostati, ali samo kao skladatelj u studiju

„Mathilda Mother“ na tragu je „Strawberry Fields Forever“ s beatlesovskim vokalnim višeglasjima, eksperimentalnim jazzy bas vožnjama i pseudo orijentalnim frazama. „Flaming“ je pak sjajan spoj uvrnute, tipične Barrettovske melodije i eksperimentalnog psihodeličnog glazbenog „tripa“ iskazanog lucidnim aranžmanom i žovijalnom „karnevalskom“ atmosferom. „Take Up The Stethoscope“, jedini Watersov broj, maestralan je komad sa sučeljenim reskim gitarama i dominirajućim jazzy orguljama srodnim pak Ratledgeovoj sviračkoj maniri s prva dva albuma Soft Machine i Wyattovim temama iz tog vremena. „Interstellar Overdrive“ koju otvara fascinantan gitarski rad Barretta podcrtan svemirskim orguljama, do danas je jedna od najboljih tema u ukupnom diskografskom portfelju Pink Floyda te ultimativni komad psihodeličnog space-rocka. Uzgred, Watersova je bas figura nadahnula Iron Butterfly za kasniju epsku 17 minutnu psihodeličnu uspješnicu „In-A-Gadda-Da-Vida“. Zapanjujući kolaž krhotina gitarskih distorzija, disonantnih tonova, čiste „buke“ i pažljivo odsviranih melodijskih fragmenata sama je esencija ideje o glazbenom prelasku s onu stranu u onostrano ili pak o poniranju kroz narkotičkim iskustvom širom otvorena „vrata percepcije“ ravno u nesvjesno pa čak i u ludilo. Dakako, „svemirska odiseja“ „Interstellar Overdrivea“ sinonim je i za psihodelično „putovanje“ LSD-jem.

„The Gnome“ s akustičnom gitarom, maglovitom produkcijom i bizarnim tekstom o patuljku Grimbleu Grombleu te izvrsnom melodijom, pravi je antipod prethodnog broja, ali i „uvod“ u sljedeći beatlesovski raskošno orkestriran „Chapter 24“. „The Scarecrow“ treći je uzastopni Barrettov zgoditak također s tekstom napisanim poput naivne dječje poeme. Otvara ga zanimljiv spoj udaraljki i folk teme na kojoj buja tipičan psihodelični pop „vožnjom“ Wrightovih orgulja. Album završava čudesnom „Bike“: razlomljenim, a opet drsko zaraznim pop brojem s „dječjim tekstom“ u koji su utisnute sve najznačajnije oznake Barrettovog autorskog rukopisa.

U prosincu 1967. Pink Floydima se kao peti član pridružio David Gilmour. Barrett je po zamisli banda trebao ostati, ali kao skladatelj i glazbenik u studiju, a ne i na živim nastupima na koje je redovno kasnio ili bio nesposoban za svirku. Razlaz je ipak bio neminovan pa u ožujku 1968. Syd odlazi i počinje samostalnu karijeru.

Drugi album „A Saucerful Of Secrets“, često nazvan i albumom prijelazne faze, objavljen 29.lipnja 1968. imao je samo jedan (oproštajni) Barrettov broj, skladbu „Jugband Blues“. U vrijeme snimanja u EMI studijima Syd je još bio u bendu te ostavio sviračkog traga na albumu. Točnije u skladbama „Remember A Day“, „Jugband Blues“ i „Set The Controls For The Heart Of The Sun“. Potonja, na kojoj je svirao i Gilmour, bila je djelo Rogera Watersa te zacijelo onaj arhetipski broj psihodeličnog space-rocka a la Pink Floyda koji je bljesnuo i na koncertnom dijelu dvostrukog „Ummagumma“ albuma. Waters se na drugom albumu profilira kao glavni autor pa osim spomenute skladbe potpisuje „Let There Be More Light“ i „Corporate Clegg“ dok klavijaturist Richard Wright sklada „See-Saw“ i „Remember A Day“. Na nagovor Normana Smitha Floydi sami produciraju album. Demo snimke najprije su snimili u „kućnoj radinosti“, a potom u Abbey Roadu uz Smithovu pomoć uz mnogo muke i traženja sami producirali album.

„A Saucerful Of Secrets“ s prvijencem čini neraskidivu cjelinu, no ipak donosi promjene. Na albumu se, recimo, formatiraju mračni ponavljajući tonovi (koji će se naći na nizu kasnijih albuma), Wright pjeva četiri od sedam pjesama, ali može ga se čuti i u najdužem zaključnom i naslovnom broju „A Saucerful Of Secrets“. Tipičan je to (gotovo dvanaestominutni) slojeviti psihodelični broj sastavljen od četiri stavka koji je, kako su kasnije tvrdili članovi banda, nastao kao popuna minutaže na albumu.

Album u vrijeme izlaska nije dobio najbolje kritike (u „Rolling Stoneu“ proglašen je slabijim od debuta i dosadnim), no kasnije je i on stekao kultni status. Posebice kad je, nakon golemog uspjeha „Dark Side Of The Moon“, bio zajedno s prvijencem (i kod nas) objavljen u formatu duplog albuma nazvanog „A Nice Pair“.

IGGY POP I THE STOOGES

KAKO JE ZAČET PUNK

„Glazba je život, a život nije biznis.“

Iggy Pop

Malo je izdanja u povijesti rocka koja su i nakon toliko godina jednako intrigantna, poticajna i svježa kao prva dva albuma Iggyja i Stoogesa. Prvijenac „The Stooges“ objavljen 5. kolovoza 1969. i danas opravdava reklamnu naljepnicu na ovitku jednog od reizdanja koja citirajući Alicea Coopera skladbe „I Wanna Be Your Dog“, „No Fun i „1969“ titulira „modernim klasicima“. Ne bez vraga jer skladbu „1969“ i danas bi potpisao svaki garažni rock band koji drži do sebe i baštine prljavog, sirovog, organskog rocka i rhythm and bluesa, koja se očituje i u posvojenim riffovima i frazama Boa Diddleya. „I Wanna Be Your Dog“ pak i 50 godina poslije zvuči jednako prijeteći s fascinantnim minimalističkim posvajanjima pouka Velvet Underground i apliciranja na detroitsku garažnu tradiciju. Treći biser „No Fun“ nije dobio ni jednu boru niti se doima reliktom kakvog glazbenog prošlog svršenog vremena, dapače kao i ostatak skladbi na albumu zrači energijom i životom. Nastupni album Iggyja i Stoogesa objavljen 1969. producirao je John Cale, a kasnija reizdanja tom biser-albumu dodala su i iznimne bonuse: čak deset ranije neobjavljenih verzija kao novi dokaz kemije koju su imali Iggy i Stooges. Godinu nakon slavnog debuta Stooges su objavili još jedno neprijeporno remek-djelo: „Fun House“. Ako je minimalistički prvijenac vrhunce imao u spomenutim himničkim proto-punk/garažnim brojevima, ravno u izvanvremenu pjesmaricu rocka s drugog albuma ušle su „Down On The Street“ s gitarskim frazama britkim poput žileta, senzacionalna nihilistička „Dirt“ čija će bas „linija“ i Alexanderova gitara nadahnuti mnoge, sjajna naslovna tema koja je čak oplemenjena dionicama saksofona te orgazmički „L.A. Blues“. Oba albuma daju odgovor na pitanje zašto je Iggy i danas tako „in“ i zašto su baš spomenuti albumi idealna inicijacija za sve koji žele uroniti u misterij rocka and rolla ili pak otkriti odakle nadahnuće i punkerima s obje strane Atlantika ili White Stripesima i većini najznačajnijih imena kasnije rock scene.

Nakon što su Sex Pistols 1976. godine snimili svoju verziju pjesme ‘No Fun’, s drugog albuma Iggyja Popa i Stoogesa, taj album je postao obavezno štivo za novu generaciju britanskih punkera

Uostalom, Iggy nije bez veze nazvan „kumom punka“ i jednom od postojanih ikona rocka. Još tamo od 1967. kad je zajedno s basistom/gitaristom Ronom Ashetonom i njegovim bratom bubnjarom Scottom te nešto kasnije pridruženim basistom Daveom Alexanderom osnovao The Psychodelic Stooges. O toj prvoj inkarnaciji benda pisao je kritičar Edwin Pouncey držeći da je „rani glazbeni eksperiment Stoogesa bio avangardniji od punk rocka, s Iggyjem koji je u zvučni zid gitarskog feedbacka uključio i snimke usisivača i blendera koje je jedan slušatelj nazvao zvukom nalik slijetanju aviona u sobu“. No, ključni adut za bend bili su njihovi mahniti i bučni nastupi s Iggyjem koji je svoj goli torzo rezao krhotinama stakla ili se skidao do gola. Naravno i izmislio „stage diving“ bacajući se u publiku.

Zahvaljujući reputaciji divljeg koncertnog banda privukli su pažnju DJ-a i novinara Dannyja Fieldsa koji je bio A & R skaut za Elektru pa je band zajedno sa MC5 za njih potpisao svoj prvi ugovor. Slijedio je album, no on kao i većina najboljih vinila iz te godine nije prošao dobro ni kod publike, a ni kod kritike. Snimljen je u veoma kratkom roku, a izvorno zamišljen kao ploča sa svega pet brojeva: „I Wanna Be Your Do“, „No Fun“, „1969“, „Ann“ te „We Will Fall“ (na kojoj im se u studiju pridružio i Cale svirajući violu i dajući začin Velvet Undergrounda). Oni su, naime, bili okosnica tadašnjih živih nastupa na kojima je svaki izvedeni broj imao oko dvije minute koncentrirane svirke nakon koje bi uslijedile višeminutne improvizacije. No, u Elektri su tražili još pjesama pa su tako u jednome danu nastale „Real Cool Time“, „Not Right“ i „Little Doll“ te svoju premijeru, bez koncertne provjere, doživjele tokom snimanja u studiju. Diskografskoj kući nije se svidio ni izvorni mix albuma kojeg je potpisao John Cale pa je „popravni ispit“ odradio sam Iggy uz pomoć ključnog čovjeka Elektre Jaca Holzmana. Rekoh već, izvorni Caleov mix mnogo godina kasnije pojavio se kao bonus na spomenutim reizdanjima prvijenca.

Mada nije prepoznat u vrijeme objavljivanja (znani kritičar Lester Banks je Stoogese tek prepoznao i oduševljeno podržavao nakon drugog albuma „No Fun“), album je do danas ostao zapamćen kao pionirski komad i trajno utjecajan. Bio je čudna, no posve originalna kombinacija heavy metala, garažnog rocka, proto-punka, baštineći i iskustva ranih Rolling Stonesa, eksperimenata Velvet Undergrounda i Troggsa te je izvršio jedan od ključnih utjecaja na punk scenu. Naime, nakon što su Sex Pistols 1976. snimili svoju verziju „No Fun“ album je bio obavezno štivo za novu generaciju britanskih punkera, dok je “I Wanna Be Your Dog“ prihvaćen kao novi klasik s bezbrojnim coverima. Gitarski zvuk Rona Ashetona s feedbackom i wah-wahom postao je standard, moćni bas Davea Alexandera te bubnjevi Scotta Ashetona prenijeli su novim klincima pouke Boa Diddleya, a Iggyjev vokal i scenska ekstravagancija model za gotovo svakog britanskog punkera iz prvog navalnog reda, a model su ostali i do danas.

PROCOL HARUM

„KLASIKA“ UZ ZVUKE HAMMONDA

„Njezino lice, isprva samo sablasno

Pretvorilo se u bjelju nijansu bijeloga…“

Procol Harum, „A Whiter Shade Of Pale“,

1967., Gary Brooker / Keith Reid / Matthew Fisher

Mada su karijeru počeli u ranim šezdesetima, a pod imenom The Paramounts prvim singlom „Poison Ivy“ iz siječnja 1964. imali i minoran hit, Procol Harum ostaju zapamćeni po izvanvremenskoj uspješnici “A Whiter Shade Of Pale“. Objavljen 12. svibnja 1967. hit singl, koji je kasnijih godina dosegnuo čak deset milijuna prodanih primjeraka, potpisali su glavni pjevač i klavijaturist Gary Brooker i autor kriptičnog (slojevitog) teksta Keith Reid „patentirajući“ zapravo tipičan glazbeni iskaz „klasičnog“ Procol Haruma. Skladba kojoj je glavni pečat dao Brookerov Hammond, bila je dijelom nadahnuta Bachom, no bila je i u bliskom rođačkom odnosu s hitom Percyja Sledgea „When A Man Loves A Women“. Došavši na prvo mjesto Britanske rang-liste singlica u isto vrijeme kad je „Sgt Pepper“ Beatlesa zauzeo vrh rang-liste albuma, „A Whiter Shade Of Pale“ prepoznat je kao jedan od markera „Ljeta ljubavi“. Uspjehu singla kojeg je prvi promovirao piratski Radio London svakako je doprinio i premijerni nastup Procol Haruma kao predgrupe Jimiju Hendrixu na koncertu u londonskom Saville Theatreu nakon kojeg je „A Whiter Shade Of Pale“ došla na vrh ljestvica. I drugi singl „Homburg“, kao svojevrsni klon prethodnika, objavljen u listopadu bio je veoma uspješan najavivši nastupni album „Procol Harum“. No, kako je to već tada bio običaj kod britanskih diskografa, bez dva hit singla na njemu nije polučio uspjeh. Američko izdanje objavljeno u rujnu 1967. odnosno tri mjeseca prije britanskog na kojem se našla „A Whiter Shade Of Pale“ bio je pak mnogo uspješniji. Isto se dogodilo i sa sljedećim albumom „Shine On Brightly“ na kojem je značajnu ulogu uz Brookera imao i gitarist Robin Trower. Objavljenom u studenome 1968. dospio je na američku rang-listu mada njegov singl „Quite Rightly So“ nije ponovio uspjeh dva prethodna hita.