Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Žene i ustaški pokret’ u kojem Martina Bitunjac opisuje zašto se prva hrvatska profesionalna novinarka i književnica Marija Jurić Zagorka našla na vrhu ustaškog popisa osoba koje treba potisnuti iz javnog života

Ustaše su partizanku – bilo u njezinoj funkciji borkinje, bolničarke ili političke radnice – kao ideološku neprijateljicu smatrali odgovornom za poremećeni odnos među spolovima. Budući da su partizanke vršile različite funkcije u ratu i da je postojao velik broj žena koje su se borile u partizanima i koje su se 1942. zaključkom Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije ujedinile u Antifašistički front žena Jugoslavije, bilo je nužno propagandno djelovati protiv tih neprijateljica.

Sudjelovanje žena u civilnom i oružanom otporu ustaše su objašnjavali antisemitskim, antikomunističkim i seksističkim argumentima: židovski poduzetnici javno su prozivani da zavode „hrvatske“ radnice i istovremeno im prijete da će aferu otkriti njihovim roditeljima ako se odbiju priključiti partizanskom pokretu. No, ustaše nisu namjeravali politički preodgojiti te, kako su ih sami nazivali, zavedene žene niti su im, nakon što bi se predomislile, namjeravali omogućiti povratak njihovim kućama i obiteljima. Za takve žene, prema shvaćanju ustaša, više nije bilo mjesta u pristojnim hrvatskim domovima.

U načelu se ideološko-političkoj protivnici predbacivalo da se poziva na svoju slobodu i samostalnost kako bi bludničila u partizanskim redovima, u društvu koje ne poznaje moralne granice. Samim tim što je partizanka u komunističkom okružju mogla upražnjavati „slobodnu ljubav“ ona je – umjesto da ih rađa – pobacivala djecu. Ako se ipak odlučila za dijete, prodavala ga je boljševičkom Molohu koji je iz njega stvarao ubojicu. Prema ustaškoj propagandi, partizanke nisu imale srama, svake su noći imale drugog muškarca te su tako uništavale „svetost obitelji i obiteljskog života“. Navodno su se „zavodnice“ seksualno nudile i priprostim domobranima kako bi ih pridobile za „narodno oslobođenje“.

Dok su ustaše uzdizali uniformirane žene svog pokreta u požrtvovne mučenice i časne majke i supruge, istovremeno su difamirali političko-ideološke neprijateljice i simpatizerke Narodnooslobodilačkog pokreta tako što su im predbacivali tvrdokornost, neženstvenost i nemoral. Ustaški je tisak optuživao ponajprije židovske i srpske partizanke da kao borkinje i oficirke utječu na partizanski pokret. Generalizirajući, nazivali su ih podcjenjivačkim tonom „Sare i Perse“, tj. ženskim imenima koje su bile sinonim za Židovke i Srpkinje. Partizanka spremna na nasilje, još k tome Židovka ili Srpkinja, bila je u skladu s ustaškom ideološkom slikom neprijateljice. Partizanske su borkinje primjenjivale nasilje u skladu sa svojom ulogom u Narodnooslobodilačkoj borbi, no nije isključeno da su se neke žene htjele dokazati u dominantno muškom miljeu pa su se ponekad borile protiv neprijatelja čak i silovitije od svojih muških suboraca. Tako su talijanski vojnici izvijestili o tome da su u partizanskom zarobljeništvu iskusili spremnost žena i djece na nasilje jer su oni tražili trenutačno strijeljanje Talijana.Naoružane žene koje pribjegavaju nasilju nisu odgovarale očekivanjima mnogih muškaraca jer su bile u suprotnosti s tradicionalnom slikom žena.

Kategoriji ‘nemoralnih’ uz partizanke su pripadale i žene koje su pušile, šminkale se, lakirale nokte, prenapadno se i preslobodno odijevale ili čak nosile hlače

Ustaški propagandni aparat u prvom se redu usmjerio na partizanke, ali i sve ostale žene koje nisu odgovarale ustaškoj slici žena. Za navodno nemoralno ponašanje i izgled hrvatskih žena ustaše su s jedne strane smatrali odgovornima „srpsku kulturu“ jer ona je od njih stvorila „nacifrane lutke za razonodu opakih i razuzdanih muškaraca“, a s druge strane Židovke, o kojima je već 1920-ih književnik Ksaver Šandor Gjalski svjedočio da su modu kratkih sukanja i kratke frizure učinile društveno prihvatljivom.

Kategoriji „nemoralnih“ uz partizanke su pripadale i žene koje su pušile, šminkale se, lakirale nokte, prenapadno se i preslobodno odijevale ili čak nosile hlače. One su prijezirno nazivane pomodnim ženama, damama, lutkama ili „salonskim laficama“. U ustaškom su tisku feministkinje prozivane polumuškarcima. U ove se žene ubrajala na primjer i prva hrvatska profesionalna novinarka, književnica i borkinja za ženska prava Marija Jurić Zagorka. Ona je pružala otpor ustaškoj državi iz političkih i humanitarnih razloga. Nalazila se na vrhu popisa osoba koje je trebalo potisnuti iz javnog života. Već ujutro 11. travnja ustaše su konfiscirali njezin časopis Hrvatica i 180.000 dinara iz redakcijske blagajne. Oduzet je i novac koji je dobila za objavu svojih novela u Jutarnjem listu. Njezin povijesni roman Grička vještica javno je spaljen, a njezina su djela zabranjena. Zagorka je protestirala protiv toga i od ustaša dobila odgovor da nije dobra hrvatska žena, da napada Crkvu te da je sumnjiva njezina veza sa socijaldemokratima. Nije odustala, misleći da u totalitarnoj državi može dovesti slučaj do suda. Ustaše su joj ironično savjetovali neka postane kuharica, dodavši da treba biti sretna što nije deportirana u koncentracijski logor. Kao reakciju na to svojim je čitateljicama Zagorka napisala 5.000 oproštajnih pisama i primila je mnogo izraza solidarnosti, na primjer iz onih od udruge Hrvatska žena u Vinkovcima.

Prema izjavama njezine bliske prijateljice Štefice Vrbanić, Zagorka je prijavljena i pozvana na policiju, nakon što je u jednom krugu ljudi oštro kritizirala deportaciju Židova i Srba. Njezin joj je odvjetnik savjetovao da napusti Zagreb, no ona je to odbila. Vjerojatno je u to vrijeme pokušala počiniti samoubojstvo. Kako bi se sakrila i spasila od deportacije, naposljetku je otišla u sanatorij za neuropsihijatriju u zagrebačkom Zelengaju. Đuro Vranešić, liječnik i ravnatelj sanatorija, omogućio je grupi od osamdesetak Židova, komunista, umjetnika i intelektualaca, među njima i književniku Miroslavu Krleži, da se tamo sakriju. Time im je spasio život.

Neovisne žene koje su se slobodno kretale bile su načelno omražene među ustašama. Oni su noću provodili racije u kavanama i na ulicama, kako bi, prema pisanju ustaškog tiska, „očistili“ grad od nepoželjnih elemenata. U ove se „elemente“, prema definiciji Novog lista, ubrajalo „kriminalce“, žene sumnjivog moralnog ponašanja ili jednostavne prolaznike odnosno goste u kavanama koji nisu poštovali policijski sat. Uhićivalo se i dovodilo u zatvor u Petrinjskoj ulici i „‘dame’ iz boljeg društva“, dakle žene koje su se sa svojim kćerima nalazile vani nakon jedanaest sati navečer. Pritvor i ispitivanje osobnih podataka trebala je, prema podrugljivom pisanju Novog lista, tim „damama“ biti lekcija jer su one te „koje nemaju pametnijeg posla, nego se bez dozvole kreću po ulicama i zabavljaju po kavanama“.

Ženomrzačka propaganda dovela je i do toga da su zbog njihovog životnog stila i navodno preslobodnog odijevanja ustaše optužili neke trudnice zbog neodgovornog odnosa prema svom tijelu, sumnjajući da time žele izazvati prekid trudnoće. Štoviše: ustaški zločini, koji su 1944. bili itekako poznati većini stanovništva, moralno su izjednačeni s navodnim pobačajima tih žena. Tako novinar Mijo Bzik u knjizi Ustaški pogledi piše: „Neke salonske ‘lafice’, o čijim se haljinama više ne pišu čitave stranice, marljivo broje ‘ustaške zločine’. Bolje bi im bilo da broje nevinu djecu, koju su poslale na drugi svijet.“

U ovoj su javnoj diskreditaciji osoba drugačijeg načina razmišljanja sudjelovale i žene s tradicionalno nacionalističkim i katoličkim pogledom na svijet. Tako se u križarskom časopisu Za vjeru i dom postavljalo retoričko pitanje: „Zar današnje supermoderne djevojke i žene nisu izdajice svoga naroda?“ Katolička crkva u Hrvatskoj osobito se trudila prisiliti žene na konzervativan izgled. Ženska haljina bila je prihvatljiva samo ako je pokrivala koljena, ako izrez nije bio dublji od tri centimetra i ako su rukavi gornjeg dijela haljine dosezali do lakta. Nisu smjele nositi ni prozirnu ni preusku odjeću, kao ni duge hlače. Idealna kršćanska žena trebala je nositi tradicionalnu nošnju jer je ona – kao simbol nacionalne pripadnosti – ispunjavala sve tri premise pristojno odjevene žene: narodna nošnja štitila je od topline i hladnoće, čuvala je ženski osjećaj stidljivosti i ćudorednosti, a usto je dovodila do izražaja ljepotu žene.

Tradicionalisti su stoga kritizirali novi trend na selu: seljanke su, umjesto da vode „hrvatski narodni život“ sve više postajale „napirlitane lutkice“, skraćivale su kosu umjesto da nose ukrašene pletenice. Životni stil i stil odijevanja gradskih, poslovnih i samostalnih žena nije seljankama trebao služiti kao primjer. Kako bi se djelovalo protiv te „histerije“, kako ju je opisao zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, Katolička crkva osnovala je Savez protiv nedoličnoj ženskoj modi, koji je s jedne strane odgojiteljima/odgojiteljicama i majkama prenio zadaću da pokažu mladim djevojkama kako se trebaju odijevati. S druge strane Crkva je pokušavala uvjeriti krojače/krojačice i modne kreatore/kreatorice da rade samo odjeću koju je propisala Crkva.

Katolička crkva u NDH i ustaše nisu samo u teoriji djelovali protiv navodno neprimjerenog izgleda i ponašanja djevojaka i žena. U okružnici upućenoj cjelokupnom svećenstvu u Hrvatskoj nadbiskup Stepinac je izjavio da svakoj nemoralno odjevenoj ženi zabranjuje pristup svetoj pričesti i sakramentima. Smatrao je da bi bilo bolje da na misi nema nijedne žene, nego da se crkva pretvori u „izložbeni prostor ljudskih ludorija“. Dodao je kako će žene prije ili poslije kazniti Bog, osobito zbog odjeće koju nose na javnim kupalištima. Počele su nositi i muška odjela „tobože radi zimskoga športa“, a sada ih nose i ljeti te baš u vremenima najteže gospodarske krize troše novac na hlače.

Osim toga, ustaše su pokušavali njima idealnu sliku ženstvenosti usidriti u zakonskim odredbama. Iz javnih se kupališta trebalo odstraniti sve žene koje nisu poštovale odredbe o moralu jer su svojom preslobodnim ophođenjem pružale loš primjer djeci i maloljetnicima. Čak se predlagalo osnivanje redarstva na plažama i kupalištima kako bi se zabranio pristup ženama čiji bi kupaći kostim „prekoračio granice pristojnosti“.

Činovnicama i službenicama u svim gradskim uredima, odjelima i ustanovama zagrebački gradonačelnik Ivan Werner zabranio je šminkanje, lakiranje noktiju i pušenje cigareta tijekom radnog vremena

Židovkama (i Židovima) potpuno je zabranjen pristup kupalištima. Ustaše su se rugali ovoj vrsti diskriminacije u jednoj neukusnoj karikaturi. Slika je nosila natpis: „Aron pronalazač. U Osijeku je Židovima zabranjen posjet svih kupališta na Dravi. Aron je u svom stanu konstruirao umjetno kupalište i izjavio, da ovog ljeta ne će ići ‘iz principa’ na Dravu.“ Ovdje je osobito upadljiva antisemitska slika Židovke koja dopušta „Aronu“ da je zalijeva iz kante za vodu ispred slike plaže. Ima bujnu figuru, nosi za ono doba preotvoreni bikini, koji jedva prekriva njezino tijelo, a uz to i cipele s visokom petom, narukvice i prsten na svakom prstu. Njezin je nos, kao i nos njezinog pratitelja, kukast i dugačak, visoko podignuta kosa podsjeća na aristokratske frizure, a dugačke trepavice pokazuju da nosi šminku. Seksualizirana, antisemitska slika židovske žene stajala je, dakle, u snažnom kontrastu s idealiziranom slikom ustaške žene.

Kako bi se žensku mladež spriječilo da se „nepristojno“ odijeva, nju se trebalo, prema Budaku, odgojiti u „mistici ženstva“ i u „svetosti njezina poziva“. Zato su učenice srednjih škola od donošenja zakonskih odredbi u studenom 1941. morale nositi sportsku odjeću sastavljenu od široke bijele bluze koja je prekrivala laktove i od suknje koja je dosezala do koljena. Ako je djevojka prekršila odredbe o odijevanju, mogla je dobiti lošije ocjene u školi.

Osim toga, činovnicama i službenicama u svim gradskim uredima, odjelima i ustanovama zagrebački je gradonačelnik Ivan Werner zabranio šminkanje, lakiranje noktiju i pušenje cigareta tijekom radnog vremena. Prema časopisu Ustaška mladež, mlade službenice nisu smjele nanositi jak parfem niti birati upadljive boje za svoju odjeću. Nisu smjele čavrljati na poslu, trčati iz ureda nakon kraja radnog vremena, biti preosjetljive niti se upuštati u ljubavne afere s kolegama. Učiteljice – kao uzor učenicama i učenicima – nisu smjele ni tijekom radnog vremena ni u javnosti biti našminkane, nositi kratke haljine, parfimirati se i pušiti. Ako nisu djelovale jednostavno i skromno, Ministarstvo nastave moglo ih je izbaciti s posla.

Paradoksalno, djevojke i žene nisu oblikovale sliku grada Zagreba ni svojom narodnom nošnjom ni „razuzdanom“ odjećom, već uniformom koju su morale nositi kao članice Ustaške mladeži ili članice Ženske loze hrvatskog ustaškog pokreta. Tako se u jednom njemačkom vojnom izvještaju o općem dojmu o Zagrebu može pročitati da se puno mladih ljudi kreće ulicama i kavanama grada u najrazličitijim hrvatskim uniformama. Kod nekih djevojaka i mladih žena odora je postala čak i omiljeni atribut. Tako je Nada Šakić, čuvarica u logoru Stara Gradiška, izrazila želju da je nosi i na dan vjenčanja. No, u tome ju je spriječila majka te se naposljetku udala za Dinka Šakića
u haljini.

Budući da ovaj novi militarizirani tip žene nije odgovarao tradicionalnoj slici žene i da su muškarci, povrh toga, tvrdili da žene u uniformama djeluju neženstveno, ustaše su pokušavali javno opravdati nošenje uniforme, interpretirajući taj novi izgled kao „pojavu naših vremena“ i „vanjski znak pripadnosti“ žena „narodnoj zajednici“. Nošenjem uniforme žene nisu bile manje ženstvene, već su samo ispunjavale svoju dužnost prema državi, svjesne svoje uloge budućih supruga i majki. Ženstvenost žene ležala je dakle u požrtvovnosti za zajednicu i državu.

Zanimljivo je da predstavnici Katoličke crkve u NDH nisu kritizirali izgled uniformiranih pripadnica ustaškog pokreta iako je uniforma bila znak političke orijentacije, nespojiva s kršćansko-patrijarhalnom i prije svega politički pasivnom slikom žene. Da je javno kritizirala uniformu kao ustaško obilježje, Crkva bi se suprotstavila vladajućem pokretu. To nije učinila jer je svećenstvo izričito pozdravilo i podržavalo ustašku instrumentalizaciju žena, miješanje ustaša u privatni život i propise o tijelu i vanjskom izgledu žena.

Kažnjavanje simpatizerki talijanskog okupatora

Domaće su žene kojima su zbog prijateljstva ili ljubavne veze s talijanskim vojnicima te zbog kolaboracije ili radnog odnosa s Talijanima ustaše (kao i partizani) brijali glave, talijanski vojnici nazivali „repama“. Ovaj je oblik nasilja bio politički motiviran: ni dalmatinsko stanovništvo, koje je većinom prešlo partizanima ili im je pružalo potporu, ni neki ustaše nisu zagovarali talijansku aneksiju Dalmacije, a pogotovo ne talijansku potporu četnicima. Titov pokret osvojio je svoj teritorij oružjem, a ustaše su htjeli – usprkos prijateljskim talijansko-hrvatskim odnosima – Talijanima pokazati tko je „gazda u kući“ i provocirali su talijansku vojsku domoljubnim protutalijanskim pjesmama. Uz to je postojala i opasnost da žene (i muškarci) održavanjem kontakta s Talijanima svjesno ili nesvjesno talijanskim okupatorima proslijede informacije bilo koje vrste. Vjerojatno je i zato zapovjednica Dolores Bracanović u Dubrovniku zabranila djevojkama i mladim ženama iz Ženske ustaške mladeži da se približavaju Talijanima. No, službeno su ženske ustaške organizacije njegovale prijateljstvo s talijanskim okupatorima.

S druge pak strane, iza te je zabrane stajala bojazan da bi žene time izašle izvan uloge koja im je bila dodijeljena. U kontekstu okupacije žena je pri najmanjem kršenju te zabrane automatski postala suučesnica stranog vojnika. U stvarnosti je ženama u Dalmaciji bilo gotovo nemoguće ignorirati talijanske vlasti i vojsku. Naposljetku, Talijani su težili tome da se svojom ciljano prijateljskom propagandom svide ženama. Protutalijanski orijentirani ustaše i partizani očekivali su pak od žena da Talijanima pružaju građanski otpor: u svakodnevnom je životu to na primjer značilo da prodavačice na tržnici ne smiju Talijanima prodavati robu.

Da je kontakt s talijanskim vojnicima ipak bio neizbježan, može se razabrati iz sjećanja Drine Veža, žene iz južnodalmatinskog mjesta Brist. Kao žena partizana koji je pobjegao u planine, sama je – kao i mnoge druge majke – odgajala svoje dvoje djece. Krijumčarila je hranu i pisma partizanima, zbog čega su je talijanski vojnici ispitivali i zaplijenili joj hranu. Osim ovih negativnih iskustava s okupatorima, događalo se i to da su talijanski vojnici započinjali svakodnevne razgovore s njom i njezinim prijateljicama o njihovoj djeci. Običan talijanski vojnik, koji je sam čeznuo za obitelji i Dalmaciju nije promatrao kao svoju zemlju, nije baš u svakoj situaciji bio ideološko-politički neprijatelj.