U ovom poglavlju istražujemo kulturne reprezentacije majčinstva u poslijeratnoj slovenskoj povijesti. Kao izvor će nam slu­žiti Naša žena, ženski časopis s najduljom poviješću izlaženja u Sloveniji. Analiza, usmjerena na neposredno poslijeratno socija­lističko razdoblje, bit će pomoć u nastavku prilikom istraživanja reprezentacije majčinstva u postsocijalizmu. Oba razdoblja na­ime povezuje kolektivno tranzicijsko iskustvo, u prvom slučaju od ratnoga prema poslijeratnom razdoblju obnove društva, a u drugom prijelaz između dvaju društvenih poredaka. Pri tom su oba razdoblja povezana i sjećanjem. Sjećanja na socijalizam i rodni identitet žena u društvenopolitičkom poretku koji je sâm sebe smatrao razdobljem seksualnoga oslobođenja žena imaju značajnu, ako ne i konstitutivnu ulogu u oblikovanju kolektiv­nih — rodnih, seksualnih, generacijskih i drugih društvenih identiteta u postsocijalizmu. Kad je riječ o rodnim politikama socijalizma, oživljavanje prošlosti često se povezuje s predodž­bama o ženi koju je socijalizam lišio ženskosti time što ju je gurnuo u proizvodnju (Jogan 2000). Majčinstvo i društveni život u socijalizmu su nesumnjivo bila područja čija bi se rod­na problematika trebala riješiti takoreći automatski, u skladu s marksističkom doktrinom o ukidanju privatnoga vlasništva, a time i svih društvenih, pa i rodnih, opreka do kojih bi to vlasniš­tvo dovodilo. No tvrditi da je ženska majčinska uloga gurnuta na margine društvene svijesti, značilo bi previdjeti koliko je na idejno-ideološkoj razini ta uloga bila važna za socijalistič­ku društvenu obnovu lika majke. Zapravo nam tek usporedba kulturnih slika majke u dva vremenska razdoblja određena in­tenzivnim društvenim restrukturiranjem i borbom za značenja novog društvenog (i rodnog) poretka, retrospektivno omoguću­je razumijevanje kontinuiteta u kulturnoj reprezentaciji žene, tako da se mitologiziranje majčinstva može opisati upravo kao temeljno vezivno tkivo obaju razdoblja. Ono što doista razdva­ja ta dva razdoblja jesu načini upisivanja društvene vrijednosti majčinskoga lika i usporedba moći koju su ta dva razdoblja, so­cijalističko i postsocijalističko, spremna dodijeliti ženi kroz lik majke. Temeljni koncept ženskoga majčinskoga poslanstva u oba društvena poretka ostaje čvrsto usidren u ideološke konture javnih, društveno-obiteljskih imaginarija.

Partizanska majka predstavlja simptom kon­fliktne reprezentacije majčinstva u socijalizmu koji, generiranjem javne idolatrije kulta majčinstva, istovremeno stvarnim ženama odriče slobodu u oblikovanju vlastitoga majčinskoga iskustva

Kao što svjedoči naslov, ovo se poglavlje detaljnije bavi tim konceptom kroz sliku partizanske majke. Partizansku majku tom slikom oblikujemo i u koncept, želeći njime ukazati na procese prisvajanja toga povijesnoga lika za potrebe poslijeratnoga socija­lističkoga projekta razvlašćivanja žene od uloge majke i majčinstva. Partizanska nam majka u tom smislu predstavlja simptom kon­fliktne reprezentacije majčinstva u socijalizmu koji, generiranjem javne idolatrije kulta majčinstva, istovremeno stvarnim ženama odriče slobodu u oblikovanju vlastitoga majčinskoga iskustva.

Poslijeratni diskursi i politike reprezentacije majčinstva

O poslijeratnom liku žene postoji već niz povijesnih analiza u ko­jima se ocrtava vrlo složena slika socijalističke politike roda, kao što smo to danas spremni priznati (Jeraj 2004; Verginella 1999; Vodopivec 1999). Istina je da je za ženu u prvom desetljeću posli­jeratne obnove društva bilo rezervirano mjesto radnice-udarni­ce. Ona je trebala sudjelovati u obnovi društva na istoj razini kao i muškarac, dakle na svim područjima kolektivnoga djelovanja, na temelju čega možemo zaključiti kako joj je oduzeta moć za (privatno) predavanje ulozi majke. Pa ipak je, upravo suprotno, poslijeratna kultura bila prožeta oživljavanjem kulta majčinstva. O snazi društvene slike žene, opterećene likom majke, svjedoči i samo uvođenje sintagme “žena-majka”. To je isto tako jasno i iz vizualnih reprezentacija koje su u poslijeratnom popularnom kulturnom imaginariju predstavljale važan odsječak kolektivne fascinacije upravo na temelju slike majke.

Kako bismo razumjeli društvena značenja slika majki koje u poslijeratnom razdoblju zauzimaju javni prostor, moramo se nakratko dotaknuti vladajućeg političkog diskursa toga vremena. Za razumijevanje definiranja ženske uloge u socijalizmu važna su tri osnovna polja uspostave njezina društvenoga položaja: sfera posla, bračno-obiteljski život i odnos prema djeci. Socijalistički se projekt na sva ta tri polja pozivao na radikalno odmicanje od buržoaskoga podčinjavanja žena. Usporedba položaja žene u kapitalističkom društvu s onim u socijalističkom imala je važ­nu ulogu i kao ideološko suprotstavljanje i kao isticanje razlika u pristupu društvenoj ulozi žena u ta dva društvena uređenja, ali i kao oblikovanje utopijske projekcije društvene budućnosti u kojoj će se u pravoj mjeri tek pokazati prednosti socijalistič­koga oslobođenja žene. Isticanje građanskoga patrijarhalnoga zatvaranja žene u sferu doma i obitelji oblikovalo je i psihološku podlogu projekta kolektivizacije majčinstva: partijski su ideolozi isticanjem represivnosti zapadnoga modela žene kao domaćice (opravdano, kao što ćemo vidjeti u sljedećem poglavlju) postavili temelje socijalističkom podruštvljenju, prije svega podržavljenju ženske reproduktivne i odgojne uloge u obitelji. U raspravama o socijalističkoj političkoj ekonomiji druš­tvenoga života ženu se javno isticalo u svjetlu njezine društvene, ekonomske i političke ravnopravnosti s muškarcem: ( javno) je prevladavalo načelo da svi trebaju biti isto plaćeni za isti posao i da svi moraju imati pristup obrazovanju, što je preduvjet jedna­kosti. Obrazovanje ulazi u prvi plan izgradnje socijalističke žene. U radu Žena, obitelj i posao, Vida Tomšič zadovoljno izvještava:

U životu jugoslavenskih žena dolazi do velike promjene. Nekoliko sto­tina tisuća žena koje su do sada nepismene i zaostale živjele u mraku progledalo je i naučilo čitati i pisati, a tisuće žena i djevojaka danas nastavljaju školovanje na različitim srednjim strukovnim i visokim školama. Tko bi uz to mogao nabrojati na tisuće čitalačkih skupina, kružoka i tečajeva koji našim ženama postupno omogućuju da odbace ropske ostatke svoje mračne prošlosti. (Tomšič 1978: 50)

Istina je da je za ženu u prvom desetljeću posli­jeratne obnove društva bilo rezervirano mjesto radnice-udarni­ce. Ona je trebala sudjelovati u obnovi društva na istoj razini kao i muškarac

Žene su, kao “drugarice”, bile integralni dio proletarijata; za njih se prema tome smatralo da nemaju nikakvih drugih posebnih pra­va koja bi bila odvojena od prava i zahtjeva radničke klase, pa čak ni onih koja bi ih odvajala od muškaraca. Premda je socijalistička država prihvatila mjere koje su ženama trebale olakšati povezi­vanje javnoga i privatnoga poslanja, koje su ih prije svega trebale rasteretiti majčinskih briga dok ispunjavaju zadaće udarnice (o tome više u nastavku), prevladalo je mišljenje da se žene kao druš­tvena skupina ne razlikuju od muškaraca. Uz takvo je objašnjenje 1953. raspuštena afž (Antifašistička fronta žena) koja se formirala tijekom Drugog svjetskog rata; premda se umjesto nje formirao zamjenski Savez ženskih društava, koji je djelovao do 1962. godine, da bi onda ponovo bio preimenovan u Konferenciju za društvenu aktivnost žena, već je u toj kratkoj povijesti traženja formule za naziv vidljiva sva nelagoda socijalističkog projekta u suočavanju s (rodnim) pitanjem političke organizacije žena.

Žene svoj spol ne bi trebale shvaćati kao opterećujuću katego­riju ni onda kad se radi o staleškim razlikama: one su, jednostavno, zajedno sa svojim muškim drugovima, bile radnice: fizičke radnice, znanstvene radnice, kulturne radnice, političke radnice. Naša žena se, na primjer, u svom prvom poslijeratnom broju, svojim čitate­ljicama obraća kao “majkama i ženama”, “seljankama, radnicama, intelektualkama”, “aktivisticama i političkim radnicama”.* Ono što je žene učinilo jednakima u stvari je bila činjenica da su bile radnice, dakle bile su plaćene radnice izvan kuće — odatle proizlazi i zahtjev za izlaskom iz sjene privatnoga života pod reflektore javnoga. I maj­ke — koje su, nakon što im je država omogućila korištenje dugoga porodiljnoga dopusta, u trenutku povratka na posao bile opremlje­ne nizom dodatnih društvenih alata: (gotovo) besplatni vrtići, topli obroci za djecu u školi, rekreativni programi za mlade itd.

I doista, bilo da ženski društveno-ekonomski i obrazovni ega­litarizam shvatimo kao sastavni dio socijalističke društvene fikcije ili ne, činjenica je da su žene, koje su se masovno zapošljavale izvan kuće, cijenile novo društveno iskustvo. “Većina žena je bila zapo­slena, radile su puno radno vrijeme i bile su ponosne na to.” Za njih su posebno važni bili društveni kontakti s drugim ženama, što su omogućavali susreti na radnom mjestu. Tamo su, za razliku od po­slijeratne američke domaćice zatvorene u predgrađu (vidi sljedeće poglavlje), žene mogle razmjenjivati savjete i informacije vezane uz svoj pojedinačni obiteljski i bračni život. Sindikalni im je život nudio mogućnosti putovanja i druženja izvan radnoga vremena, što je doprinosilo razvedenosti društvenog i socijalnog iskustva u ekonomiji usmjerenoj na (samo)ograničavanje i lišavanje (građan­skih) aspiracija za društvenošću i ispraznim trošenjem vremena.

Vida Tomšič, vodeća partijska ideologinja i teoretičarka ‘ženskoga pitanja’ u pogledu oslobođenja žene bila je neumolji­vo jasna. Samo obrazovanje može spriječiti stvaranje nazadnjač­kih predodžbi o ženi i njezinoj seksualnosti, kao i to da negativno stigmatizira samohrane i izvanbračne majke

U tom su smislu žene u socijalizmu proživljavale ono druš­tveno iskustvo koje je njihovim kolegicama s druge, kapitalističke strane, povijesno klizilo iz ruku. Dok su žene u ranom socijaliz­mu za razliku od poslijeratne američke domaćice bile primo­rane proživljavati tek okljaštrenu priču potrošačkoga društva, bile su u prednosti kad se radilo o njihovu društvenom životu. Prisiljene nositi se s ideologijom proletarijata prožetom moder­nizacijom podjele rada koju je programima radničkoga turizma i slobodnoga vremena za američki proletarijat u prvoj polovici 20. stoljeća već bio izumio Henry Ford, bar su se mogle pohvaliti time da obrazovanje koje su stekle nije bilo potrošeno u obitelj­skim kontekstima “upravljanja domom i kućanskim poslovi­ma”; osim toga, bar su se u službenim pričama mogle pohvaliti time što ne moraju, kao što su morale njihove zapadne “sestre”, skrivati stupanj svoje naobrazbe ako su željele pronaći muža (usp. Friedan 1963: 28).

Bračni život

Obrazovanje je imalo važnu ulogu i u osvješćivanju vezanom uz žensko seksualno oslobođenje. Zapadni model braka u tom je tre­nutku utemeljen na načelu “bivanja zajedno” [togetherness]. To je izraz koji je u sad-u smislio časopis McCall’s, koji je označavao organizaciju obiteljskoga i bračnoga života u kojem “muškarci i žene ne traže ispunjenje kao pojedinci izolirani jedno od drugoga, nego kao obitelj, koja dijeli zajedničko iskustvo” (Kellog i Mintz 1988: 180; usp. i Spigel 1992). Bračne se partnere shvaćalo kao dva romantična dijela cjeline koji međusobno razmjenjuju pažnju, milovanja i nježnosti, aurom bračne sreće i ljubavi ispunjavajući sveukupan obiteljski i susjedski život oko sebe. Televizijske serije pedesetih godina prošloga stoljeća predstavljaju idealističko-ti­pološke reprezentacije te ideologije bračne idile (npr. Harry and Ozzie, I Love Lucy, Fathers Know Best), a tek detaljno analitičko čitanje u dominantnim televizijskim tekstovima toga vremena otkriva šupljikavost koja svjedoči o gorkoj istini cijene koju su žene plaćale za tu idilu (Melencamp 1986; Spigel 1992). Osim toga, prevladavajuća slika koju promoviraju tadašnji američki tisak i televizija predstavlja bijelu obitelj iz predgrađa, s ocem obitelji koji u vrtu iza kuće priprema roštilj i majkom koja mu u pregači (iznimno u podređenoj ulozi kuharice) asistira u tom poslu, s dvoje djece koja provode vrijeme prije obiteljskoga ručka poslušno i veselo se igrajući loptom.

Kako se ta slika bračne sreće razlikuje od socijalističkoga braka? Vida Tomšič je u pogledu oslobođenja žene bila neumolji­vo jasna. Samo obrazovanje može spriječiti stvaranje nazadnjač­kih predodžbi o ženi i njezinoj seksualnosti, isto onako kao što samo obrazovanje može spriječiti da se negativno stigmatizira samohrane i izvanbračne majke. Ističe se veza između spolno­ga i društvenoga odgoja, a isto tako i između rodne i ekonomske emancipacije: “Ovisnost žene o muškarcu”, piše Tomšič, “koju često primjećujemo i kao poremećaj u spolnim odnosima, svaka­ko je materijalno uvjetovana time što žena mora dopuštati svo­ju ovisnost sve dok ne postane sposobna živjeti od svoga rada” (Tomšič 1978: 406).

U priručniku Vaš zajednički život (1961), na primjer, koji je država darivala mladim bračnim parovima, istaknuta je važnost ljubavi među partnerima utemeljene na međusobnom poštiva­nju i razumijevanju potreba drugoga. Egalitarni moral trebao bi prevladavati i u spolnom životu koji bi trebao težiti harmoniji i uzajamnoj pažnji. Zreo bi se odnos trebao izražavati u osjećaju pripadanja jednoga drugome, to jest u “osjećaju međusobne osob­ne pripadnosti” (ibid., 35; isticanje u izvorniku). Tu, dakle, pro­nalazimo podudaranje koncepata bračnoga života između dviju antagonističkih poslijeratnih kultura, pri čemu jedna ne poznaje drugu; zato samo istančan analitički um uspijeva razmrsiti pitanje o tome kako istovjetne emocionalne obiteljsko-bračne struktu­re osjećanja mogu služiti dvama politički, ideološki i idejno tako različitim društvenim poredcima. Kontekst se, kad je riječ o socijalističkom konceptu “zajed­ničkoga”, nalazi u sitnom detalju. Brak je predstavljao razvojnu postaju u oblikovanju cjelovite osobe na kojoj se podudarao druš­tveni i privatni život. “Bračni se odnosi najčešće oblikuju u stvar­nosti svakodnevnoga posla, ponašanja i navika… Najbolja pripre­ma za bračni život i osnovni osobni temelj zdravih bračnih odnosa zbog toga su zreo karakter i stečena sposobnost u spoznavanju samoga sebe i svoga bračnoga partnera” (ibid., 33; isticanje u izvorniku).

Seksualnost bi trebala težiti osjetilnom i intimnom, umjesto da bude riječ samo o “bezdušnoj seksualnoj tehnici” (ibid., 41). Odgovornost za postizanje duhovno zadovoljavajućeg seksualnog života bila je na muškarcu, koji se morao odreći svoje uloge gos­podara zainteresiranog samo za svoje potrebe. Ženi je, s druge strane, nametnuto seksualno zavođenje muža te priprema para za seksualni čin. Priručnik s tim u vezi ističe kako su ženine emo­cionalne potrebe drugačije od muškarčevih, koji obično ne uživa u postkoitalnom “emocionalnom trenutku”. Upravo povijesno “naslijeđena” grubost i nedostatak osjetljivosti trebali bi ga, na preporuku priručnika, upozoriti na to da se nakon seksualnog čina posveti milovanju žene.

Na temelju tog službenog priručnika možemo zaključiti kako je socijalistički diskurs javno prepoznavao žensku seksual­nost, i to čak u vidu aktivnoga samoispunjenja. Oba su partnera dobila upute za poboljšanje spolnoga i bračnoga života, no zani­mljivo je da je muškarcu nametnuto breme promjene patrijarhal­nih navika u krevetu, kao da je socijalistički brak trebao postati priča o uspjehu. Žena je u toj interpretaciji upravo u svojoj “žen­skosti” i ženstvenosti, dakle u svojoj (patrijarhalnoj) senzibilnosti i osjećajnosti, već bila idealan lik socijalističkoga braka.

Socijalističko majčinstvo

Treće polje na kojem se ostvarivala slika nove, socijalističke žen­skosti, bilo je majčinstvo i briga za djecu. U vizualnim reprezen­tacijama ranih poslijeratnih izdanja Naše žene žena je najčešće prikazivana na javnom mjestu. Vizualno seljenje žene iz privat­nosti u javnost imalo je ideološko političko poslanje, pri čemu je liku majke pripalo središnje funkcionalno mjesto.

Vida Tomšič, vodeća partijska ideologinja i teoretičarka “ženskoga pitanja”, poslijeratnim se ženama obratila neposred­nim povijesnim obraćanjem: “Naša glavna zadaća je posao na obnovi i izgradnji naše domovine. […] A u tom poslu gospodarske obnove nećemo pokazati razumijevanje samo za potrebe svoje kuće i svoga kraja, nego ćemo uzeti u obzir potrebe cjeline, po­trebe cijele naše domovine” (Naša žena 1945, 4–5: 57). U članku Ugledajmo se u vrijedne radne brigade, Naša žena je ponudila uzor prijenosa ženske privatne obiteljske uloge na platno kolektivno­ga djelovanja. “Unatoč slaboj prehrani, odjeći i obući, djevojke i žene svaki dan nastoje pomoći susjedima i suseljanima kojima je [pomoć] stvarno potrebna”, zabilježila je vizualno opremivši pri­log fotografijom majke koja s djecom sadi krumpir (nž 1945, 2–3: 36). Reprezentacija “društvenoga kao proširenoga domaćinstva” (Jalušič 1999), koja je lik majke postavila u središte, svjedoči o simboličkoj moći koju je časopis namijenio majčinstvu. Time je žensko ograničeno polje brige za obitelj mogla proširiti na me­taforu preživljavanja zajednice uopće.

Socijalizam je, piše Vlasta Jalušič, žene emancipirao kao ani­mal laborans te su one u sferi društvenoga rada prije privatne funk­cije obavljale javnu (Jalušič 1999). Tragove takve “emancipacije” pronalazimo u priči o “drugarici Vuki”, u kojoj naizgled uobičajena priča iz svakodnevnog života žene uredničkom intervencijom pre­rasta u kolektivni ideal. “Drugarica Vuka je po zanimanju obrtnica. Ima svoju postolarsku radionicu. Unatoč tomu što je postolarski posao ispunjava radošću, Vuka mora obavljati još desetke drugih poslova, tako da nerijetko mora odgoditi svoj postolarski posao.”