Nacional donosi ulomak iz putopisne knjige ‘Vrt razgranatih staza’ u kojem menadžer poslovnih komunikacija i povremeni medijski komentator Oleg Maštruko piše o nepoznatim detaljima Paragvaja, jedne od devet zemalja Latinske Amerike koje je proputovao tijekom više godina

Asunción, glavni grad Paragvaja. Ovih dana čitam da millennials biraju lokacije za putovanja po tome koliko su “instagramabilne”, tj. koliko će atraktivno izgledati u selfiejima i drugim slikama na Instagramu. Taj Instagram probao sam jače isfurati u nekoliko valova i svaki put izgubio interes. Fotka po meni gotovo uvijek traži popratnu priču, kao što se vidi iz pristupa ovom putopisu. OK, ponekad je fotka mrak i bez priče (one iz jugozapadne Bolivije, npr.), a ponekad je i priča mrak bez fotke, ali u prosjeku najbolje funkcioniraju zajedno. Instagram je po definiciji samo keljilište slika bez mogućnosti razrade dublje priče i posve je jasno, po matematičkim i fizičkim zakonima, da će to konvergirati ka krivulji najblesavijeg, najbanalnijeg i najplićeg sadržaja – selfieji ili blesavoće prema kojima su čak i selfieji dubok sadržaj… o tome da je naglasak na slikama mobitelom, a ne ozbiljnim fotoaparatom i optikom, da i ne govorim.

Enivej, sve to drobim da kažem kako je Asunción totalno neinstagramabilan grad i kao takav millennialima nezanimljiv. Meni je prvi susret bio šok – nakon Filadelfije ovo je očit povratak u Treći svijet, ali, opet, ni približno onakav Treći svijet kakav je bio u Boliviji. Više kao mješavina između Pripjata i Siska. Grad je, kako kažu Ameri, run down, dakle neodržavan i propao. Centar je prepun praznih prostora, kao Ilica, ali mnogo gore.

Ovdje vidimo jedan tipičan asunsionovski kontrast – raspala napuštena ruševina i iza nje relativno pristojna višekatnica. Cijeli centar grada pun je ovakvih kontrasta.

Jedna od zgodnijih stvari u Asunciónu – iako je to daleko od neke prave atrakcije – jest šetnica uz rijeku Paraguay te livade, igrališta i plaže uz obalu rijeke… kao zagrebačka obala Save v2.0…

Nije nešto za past u nesvijest od ljepote, ali, eto, da se malo upoznate i s ovim gradom i načinom na koji ti ljudi provode vrijeme. Kao i La Paz, Asunción mi ne predstavlja posebno bitan cilj u putopisu, ali realno mi je ugodniji od La Paza i lakše bih tu ostao i mnogo duže, da zbog nečeg moram. Ležeran je grad – kad nema prosvjeda, a i kad ima, strance ne diraju – u nizini je, nema strmih ulica, ljudi su mi mnogo bliži, hrana je bolja, pa ajd’…

Bude po gradu takvih scena… ekipica okrenula i zapalila auto, za vrijeme tko zna kakvih prosvjeda, tko zna kad… glavna fora je što je ova zgrada iza ni manje ni više nego “Nacionalna komanda policije”, pompozno iskićena trobojnicama kao da ju je Kolinda ukrašavala.

A spaljeni auto, neka stoji, sve je laganini, tko da se uzbuđuje oko toga, neki uhljeb policajac? Neće posa uteć! Pa važnija je crven-bijelo-plava lenta na zgradi. Ovo je baš prava sličica Asuncióna. Nije neka premium turistička lokacija, ali takve me ionako ne zanimaju.

Kad smo kod auta, Južna Amerika je raj za prastare, kultne modele auta koje se u EU-u više ne može naći. Stare VW Bube, Renoi, Citroeni, Fiati… naletio sam i na legendarni Pežo 504, kad sam ga vidio, suza je kanula. Takvi još deru po Africi. Tko ne misli da je to najbolji auto ikad (iza možda Moskviča), nek mi se sam anfrenda…

Hotel Asuncion Palace, jedna od najpovjesnijih zgrada u Asunciónu, iz 1850-ih…

Katedrala u Asunciónu, za serijal Expiations… uvijek se sjetim usporedbe jednog mog wargamerskog znanca – “sijali su nešto tako učestalo kao Španjolci katedrale po Latinskoj Americi”. E pa to je jedna od tih.

I pored katedrale se neki nešto bune, resistencia, sindicato, universidad, trabajadores… djelatnici sveučilišta? Kampiraju tu i igraju briškulu, ali da nema zezancije, vidiš po parolama i transparentima. Je li ovo njihov Slobodni filozofski s dodatnim ironičnim twistom da je u pitanju universidad católica? Samo se šalim, iskreno nemam pojma što žele i kakva im je stvarna ili izmišljena nepravda nanesena. Prenosim ulične sličice i crtice sa šetnji Asunciónom, možda rezultat bude 2 posto veće zadovoljstvo životom u Hrvatskoj, a možda i ne.

Kao i La Paz, Asunción mi ne predstavlja posebno bitan cilj, ali realno mi je ugodniji od La Paza i lakše bih tu ostao i mnogo dulje. Ležeran je grad – kad nema prosvjeda, a i kad ima, strance ne diraju

Hrana je u Paragvaju dobra. Ovo je ozbiljno kaubojska, mesna zemlja, tu se steakovi jedu za gablec, kao kod nas ćevapi. Nije nešto što traži poseban izlazak ili velike novce. Tu ih zovu lomo ili lomito, ali terminologija nije ista u svim španjolskim zemljama. Ovo je odličan lomo u restoranu Bolsi, u umaku od 4 vrste sira i šampinjona i s kroketima, za 60 kuna. Nisam ljubitelj steaka, a ni stručnjak za procjenu, ali kad god sam to jeo u Zagrebu, bilo je preskupo i razočaravajuće, par puta čak i brutalno razočaravajuće. Ovdje je relativno jeftino i odlično.

Bolsi ima web-stranicu i hrpetinu lajkova na Fejsu, to je vjerojatno lokal s najboljim omjerom popularnost – ugled – kvaliteta u Asunciónu.

Tu je i odgovor što se jede u njemačkim kolonijama, uglavnom isto što i u ostatku Paragvaja, uz pokoji njemački detalj kao štrudle i slično.

**********

Paragvaj je bio jedna od prvih zemalja Amerike koja je uvela željeznicu, u 1850-ima, za vrijeme vladavine Solana Lópeza, lika koji je opisan na početku ovog dijela knjige. Lik je bio lud, i paranoičan, i diktator, ali je imao neke napredne ideje za to doba. Gurao je željeznicu, uz engleske savjete i know how, a vojsku je organizirao uz njemačke savjete i know how, tako da su ih neki smatrali “latinoameričkom Pruskom”. Naravno, bijući luđak, u jednom se momentu preračunao, objavio rat trima zemljama i tako ga temeljito izgubio da je uopće u povijesti bilo malo ratova s tako katastrofalnim posljedicama za neku zemlju.

Sve ovo opisano je u odlomcima o Ratu Trojne alijanse. Željeznica je čak imala i ulogu u tom ratu.

Parna lokomotiva u malom muzeju željeznice prva je u Paragvaju, po nekim njihovim statistikama i prva na kontinentu, ali taj podatak nakon provjere ipak ne drži vodu. Glavna pruga išla je za Encarnación, i dalje za Argentinu.

Željeznica je unazad 30 – 40 godina izgubila na popularnosti, gradnjom cesta, kao uostalom i svugdje u svijetu. Od 2006. u Paragvaju više ne vozi nijedan vlak. Postoji jedan mali izuzetak, ali o tome poslije. Ostao im je mali smiješni muzej željeznice…

I opet neki prosvjedi, ali ovi su fakat ogromni. Došla je ekipa – seljaci, campesinos – i napravila čitavo šatorsko naselje na Plazi Independenciji, a taj trg je velik. Ima možda i 1000 ljudi i stotinjak šatora. Šatori su neki jadni, najlonske vreće i komadi kartona, metala, paleta… ali očito su tu dugo i namjeravaju još dugo ostati. Na središnjem mjestu trga neki lik drži govor, vjerojatno na gvaranskom jer ne razumijem ništa.

Policija je odmah preko puta, ne obaziru se jedni na druge ni 2 posto. Ovo je očito neka long term stvar koja se vuče mjesecima i govorancije se drže svakodnevno – kao da itko mari za njih? Očito ne. Koliko sam shvatio iz Google Translatea nekih webova, traže da se proglasi “poljoprivredno izvanredno stanje” (nepogoda? emergency?) i oprost nekih dugova.

To vam je Asunción, šetnica uz rijeku, red protesta, pa red policije, pa red još malo protesta sa spaljenim autima, vlast ne jebe nikog dva posto, ako im se nešto ne svidi, nakelje barikade s pandurima, polusrušeni centar, hrpa naoružanih ljudi na ulicama (panduri, zaštitari, vojska), dobra klopa i to je to… proveo sam vas ko da ste bili tu.

Hrana je u Paragvaju dobra. To je ozbiljno kaubojska, mesna zemlja, tu se steakovi jedu za gablec kao kod nas ćevapi. Odličan steak u umaku od 4 vrste sira i šampinjona i s kroketima koštao je 60 kuna

Filadelfia mi je nakon ovog još ljepša, a ni Hrvatska ne zvuči tako loše. Evo ova epizoda ipak je spadala u tagline – „Dvjesto godina nesreće“…

Ima još jedna dobra fora vezana uz Paragvaj… kad se vozite zemljom, na raznim zgradama, poljoprivrednim imanjima, istraživačkim farmama, razvojnim projektima vidi se na ulazu ogromna tabla sa zastavama Paragvaja i Tajvana, kao, to je financirala vlada Tajvana, isto kako se kod nas, a zapravo kod nas ni približno koliko bi trebalo, vidi zastava EU-a kod projekata za koje je lovu dao EU.

Čudna ljubav. Zašto Tajvan? Paragvaj je jedna od svega 20 zemalja na svijetu i JEDINA u Južnoj Americi koja je priznala Tajvan kao jedinu i legitimnu vladu Kine. Ovo je zasluga ili «zasluga» već spominjanog desničarskog diktatora Stroessnera, koji je krajem pedesetih priznao ROC, a ne PRC jer očito nije podnosio komuniste. Kako kaže Wikipedia: “Partnerstvo između antikomunističkih vlada generala Alfreda Stroessnera i generalissima Čang Kaj Šeka bilo je posve prirodno.”

ROC – Republic of China, Tajvan, otok, Čang Kaj Šek. PRC – People’s Republic of China – divovska zemljetina, Mao, itd., ekipica koja se jako, jako ljuti ako netko prizna ROC.

Tajvan, lud od ljubavi i zahvalnosti, tako financira sve i svašta u Paragvaju, kojem je to više nego potrebno. Za dodatnu foru – zemlje su antipodi, nalaze se točno na suprotnim stranama globusa.

E sad, bilo bi jako zanimljivo da netko potegne povijesni bottom line i izračuna je li se ova odluka Paragvajcima financijski isplatila ili nije… Uobičajeni kineski proizvodi ionako pronađu put do paragvajskih polica… no za suradnju na nekim hi tech poljima kineska vrata sasvim sigurno čvrsto su im zatvorena.

Još jedan citat s Wikipedije, Tajvanci silno žele konkretizirati ljubav s Paragvajcima i ponuditi im tržište za… nešto, ali to ne ide lako. Kako je komercijalni ataše tajvanske ambasade u Asunciónu objasnio: “Stalno pokušavam shvatiti što možemo kupiti od Paragvajaca. Prilično je teško jer nemaju ništa za ponuditi.”

Komunizam izvan pravila

You’re in for a treat!!! Posjet prvom komunističkom selu na svijetu! To se ne viđa svaki dan…

Kako sam objasnio, Paragvaj je otpočetka ili barem nakon završetka katastrofalnog Rata Trojne alijanse, u kojem je ostao bez pola stanovništva i bez oko 80 – 90 % muškaraca, imao vrlo liberalnu politiku useljavanja. Ukratko, tu je mogao doći svatko i bilo tko, plus njegov brat. Osnivane su kolonije na čudačkim temeljima, ponekad nacionalnim, ponekad religijskim, ponekad ideološkim, sve i svašta.

Australac William Lane pokretač je laburističkog New Australia Movementa. Godine 1893., nezadovoljan političkom i svakom drugom situacijom u Australiji, skupio je 238 kolonista, ukrcao ih na brod i doselio se u Paragvaj, gdje su osnovali naselje Nueva Australia. Koncepti su bili šaroliki, tako šaroliki da se s nekima današnji lijevi woke i SJW likovi baš i ne bi složili, ali dajmo Laneu i ekipi pravo na slobodu izbora i udruživanja.

Načela kakva su postavili osnivači: common hold, a ne common wealth; bratstvo bijelaca s engleskog govornog područja; doživotni brak; održavanje colour linea (ne znam na što se ovdje misli, boju kože?); potpuna odsutnost alkohola; komunizam.

Common hold se odnosio na to da svaki član kolonije, u slučaju odustajanja, ima pravo na povlačenje svog udjela u zajedničkom bogatstvu.

Kao i u slučaju menonitskih kolonija, teško je odrediti gdje prestaje socijalizam ili komunizam, a gdje počinje libertarijanizam. Ideja da se ljudi sličnih pogleda, pa i komunističkih, slobodno udruže, sve dok nikog drugog ne tjeraju na prihvaćanje svojih načela, uopće nije problematična niti bi ijedan libertarijanac ili liberal tu imao što prigovoriti. Već je tu pitanje kakav je to bio komunizam ako nije uključivao diktaturu nad svima ostalima. Neki dobar i u sebe zatvoren komunizam, i očito drugačiji od onog kako su to drugi komunisti zamišljali preuzimajući kompletne zemlje i namećući drugima svoja pravila uz čuvenu diktaturu proletarijata. William Lane nije imao nikakvu želju drugima nametati išta ako sami to ne odaberu.

Tajvan, lud od ljubavi i zahvalnosti, financira sve i svašta u Paragvaju, kojem je to više nego potrebno. Za dodatnu foru – zemlje su antipodi, nalaze se točno na suprotnim stranama globusa

Kao prvi legitimni takav eksperiment na svijetu, kolonija je u to doba privukla priličnu pažnju ljubitelja lijevih i socijalističkih ideja diljem svijeta.

Dakle, Paragvaj je pravi petri dish za razne lude utopijske eksperimente. Ovaj konkretni nije baš uspio, stvar se raspala nakon desetak godina. Danas od Nove Australije nema gotovo ništa. Kolonija nema nikakav australski sadržaj, a još manje socijalistički ili komunistički. Originalni naseljenici davno su se raselili.

Zadržano je ime, zapravo čak ne ni ono – selo se sad zove Nueva Londres (Novi London), ali na ulazu je uz ostale i australska zastava i sjećanje na čudački eksperiment Williama Lanea i njegovih originalnih 238 doseljenika. Zadržan je i neki osnovni raspored sela, tj. kolonije koja se prostire dosta velikim područjem. Ceste su neasfaltirane, zemljane, iako ovo nije nikakav udaljeni kraj kao Chaco, u koloniju se ulazi odmah s jedne od glavnih cesta u Paragvaju. Pojedinačne farme uglavnom su razbacane onako kako su bile i pri osnivanju kolonije.

Menonitske kolonije u Chacu uspjele su i cvatu, privlače nove useljenike. Komunistička utopija u mnogo plodnijem kraju raspala se nakon desetak godina. Samo toliko. Spavaš li mirno, Guevara Ernesto Che?

Neke mršave krave bauljaju prašnjavom cestom… propade vam komunizam, drugovi Australci! Raspala vam se kolonija prije nego što ste stigli, npr., ugostiti Trockog u bijegu od Staljina!

Naravno, ovdje se malo šalim, kako sam napisao, od originalne kolonije nije ostalo skoro ništa, samo zanimljiva lokacija i neki osnovni raspored farmi, tako da ne možemo originalne doseljenike, kakva im god bila ideologija, kriviti za ove mršave krave. Doduše, nije mi jasno zašto je cesta neasfaltirana i sve izgleda nekako jadno. Ponavljam, ovo nije neki udaljeni predio kao Chaco, ovo je usred Paragvaja, u regiji gdje je sve pokriveno asfaltom i relativno OK, ovo je odmah do glavne ceste… ne kužim zašto ovi ljudi žive kao amiši ili menoniti, a menoniti u Chacu kao – uzorni australski komunisti.

Stvari su u Paragvaju izokrenute! Kao zastava, sve ima dvije strane… kakva čudna zemlja…

Tipična ulica s kućama i imanjima u Nueva Australiji. Od ovakvih cesta i stotinjak vrlo, vrlo razbacanih kućica s velikim imanjima okolo sastoji se naselje.

Brijem da većina kuća nije iz vremena originalne kolonije, ali nisu ni mnogo različite, parcele i tlocrt kuća ostali su više-manje isti iako su se vlasnici i, dakako, ideologija izmijenili.