Iz vlastitoga iskustva mogu reći da bez šutnje ne mogu komunicirati. U najautentičnijim iskustvima prijateljstva, ali i ljubavi, ljubavi prema ocu, majci, braći, najljepši trenutci su kada se miješaju riječ, gesta i šutnja. Prošloga tjedna posjetio me jedan prijatelj: „Kako je?“ – „Dobro.“ Bili smo ovdje, on i ja… Razgovarali smo o nekim stvarima, govorio mi je o svojoj ženi, djeci i unucima. Bilo je dobro. A onda smo zašutjeli. U miru. To je bilo lijepo. Onda je on mene nešto pitao pa sam ja njega nešto pitao. Proveli smo zajedno sat vremena, ali mislim da smo u tih sat vremena govorili samo pola sata. Bila je to komunikacija mira, prijateljstva. Bilo je lijepo. Ja sam bio sretan, a i on. Šutnja ne smije biti kao škrob što se stavlja na ovratnike košulja. To bi bila rigidnost, formalna, a ne istinska šutnja, rekao je Papa Franjo Dominiqueu Woltonu.

Protokolarna…

To onda više nije šutnja. Šutnja je nježna, srdačna, topla, ljubazna. U teškim trenutcima bolna. Ne postoji kvalitetna komunikacija ako nismo sposobni šutjeti. U šutnji se rađa sposobnost slušanja, razumijevanja, shvaćanja, ali i trpljenja kada ne možemo shvatiti. Ne shvaćam i zato trpim. Istinska je komunikacija ljudska.

Govorimo o Bogu. Komunikacija je trojstvo, po načinu prenošenja to je otajstvo. Biblija nam kaže da je Bog stvorio muškarca i ženu na svoju sliku. To vrijedi i za njihovu međusobnu komunikaciju. Riječima, milovanjem, spolnošću, šutnjom… I sve je to sveto. Komunikacija se ne kupuje. Ona se ne prodaje. Ona se daje. Može se komunicirati na autentičan način kao mi sada. Glumiti komunikaciju bilo bi manipulacija, varanje. Često sam gledao programe na televiziji – od devedesetih više ne gledam televiziju, to je zavjet Gospi – u kojima su razgovarali važni ljudi: umjetnici, liječnici, znanstvenici, studenti, ali sam rijetko kada vidio istinsku komunikaciju.

Igrali su svoje uloge? Ma znate, komunikacija je uvijek jako složena. Zna se dogoditi nešto što izmakne sudionicima…

Sada mislim na ono što sam napisao za mlade za ovogodišnji susret u Krakovu. Uzeo sam sliku gradnje mostova, a ne zidova. Ne znam jesam li vam to rekao – o tome sam razmišljao – što je temeljni most? Kakvu vezu jedan čovjek može uspostaviti s drugim čovjekom? Koji je najljudskiji most? Uzeti za ruku. Kada nekome stisnem ruku, izgradio sam most.

Da, naravno… To je prvi most. Sve ćete ih pozvati da pred vama grade mostove?

Da. Toga sam se prvi put spontano sjetio u Keniji. Na velikomu stadionu u Nairobiju sve je bilo puno mladih. Tu je bio i predsjednik republike, njegova vlada, ministri. Rekli su mi da je jedna od „najvrućijih“ tema plemenska pripadnost. To je u Africi veoma snažno. Kenija je zemlja u kojoj su velika većina kršćani – katolici i anglikanci – a predsjednik je katolik. I svi su bili ondje – kršćani, muslimani – svi. I oni iz suprotstavljenih plemena. Ja slabo govorim engleski. Imam poteškoća s izgovorom. Čak ni španjolski dobro ne izgovaram. Imam problema s izgovorom, moram se jako truditi da bih ispravno izgovarao. No morao sam održati taj govor. Bogu hvala, imao sam odlična prevoditelja, tamošnjega svećenika koji dolazi s Gibraltara kojemu su i engleski i španjolski materinski jezici.

On razumije što želim reći i može to dobro prenijeti jer me dobro poznaje. U jednomu trenutku rekao sam mu: „Ne mogu ovako govoriti pred stadionom punim mladih ljudi.“ I počeo sam improvizirati na španjolskome. On me odmah slijedio. Ako mu nešto nije bilo jasno, snalazio se na pravi način. U trenutku kada sam došao do ključne točke, do zatvorenosti u plemensku pripadnost, rekao sam: „Dosta toga tribalizma! Ponovite sa mnom: ‘Dosta tribalizma!’ Recite to rukama, napravimo mostove!“ I svi su se na stadionu uzeli za ruke, čak i predsjednik republike. Stvorili su te mostove i počeli su razmišljati o tome da je prvi most primiti se za ruku.

To se, uostalom, radi i na misi. Da, komunikacija je najprije nešto ljudsko i tjelesno.

Nismo anđeli!

Naravno. Meni se u Latinskoj Americi i u Africi sviđa to da se svi dodiruju. U SAD u, naprotiv, ljudi se jedni drugima lijepo smiješe, ali ostaju na razdaljini. Hladno. Nitko se ne dodiruje, svi se boje uznemirivanja…

A zašto? Mislim da sam to već spominjao kada sam govorio o filmu Babeteina gozba.

O tome govorim kao katolik – što je pomalo riskantno reći jer može biti shvaćeno kao neekumenski – no među kršćanima je teško zamisliti da se nešto slavi samo i isključivo riječju. Treba lomiti kruh, piti iz kaleža, zagrliti se, pozdraviti se… U tomu se ilmu jasno vidi transformacija ljudi koji su bili „zatvoreni“ isključivo u riječ i koji poslije brodoloma, zahvaljujući toj kuharici, nauče biti sretni na drukčiji način.

Želim još nešto reći o komunikaciji.

Osobno, gotovo nikada ne pijem. Svakodnevno uopće ne. No ljudski gledano, ne može se zamisliti kvalitetnu komunikaciju bez pića ili jela ili nečega što se zajednički čini. Dodirnuti, jesti, piti. Simbol toga je vino. Vino, kaže Biblija, razgaljuje ljudsko srce. Kada u Ezrinoj knjizi Nehemija vidi ljude kako plaču u hramu nakon što su čuli riječi zakona, kaže im: „Ne plačite, nego idite kući, jedite i pijte, dajte hranu onima koji nisu ništa pripremili.“ I tako se slavi Boga. Komunikacija uvijek završi na hrani, to ne kažem u vjerskomu ili sakralnom, nego u ljudskom smislu… Istinska se komunikacija događa po hrani i piću.

U Argentini imamo jednu vrlo lijepu izreku… kada želimo s nekim razgovarati, kažemo: „Naći ćemo se na kavi.“ Popit ćemo kavu. Ne ćemo „razgovarati,“ nego ćemo „popiti kavu“. A zna se da je to zbog razgovora o poslu, zbog komunikacije… No ipak se ide „na kavu“. Ovdje mislim da je arhetip vino. Jedna anegdota da vas nasmijem: u Armeniji su mi poklonili Noinu arku. Sigurno ste vidjeli na televiziji: to je velika brončana arka koja, čini mi se, teži cijelu tonu. A ovdje smo zajedno s patrijarhom posadili stablo masline. Arka još nije stigla jer je preteška, mora doći posebnim brodom. Pitao sam patrijarha: „Je li i Noa unutra?“ Odgovorio je: „Ne, ne!“, a ja sam dodao: „Pitam se je li još pijan…“ jer on je izumio vino. Armenci kažu da imaju najbolji konjak na svijetu. Prodaju ga pod imenom Ararat… Patrijarh mi je rekao da se Noa nije napio vina nego Ararata… U jednoj biblijskoj sceni spominje se opijanje: Noino pijanstvo. Ta je scena lijepa jer je puna nježnosti. Sinovi vide svojega oca (Nou) kako pijan razgolićen leži i smije se pa pokriju očevu golotinju. Opijanje može potaknuti na nježnost. Sve to kažem da objasnim kako se ne može uspostaviti istinsku komunikaciju bez građenja mosta i bez jela. Riječ sama nije dovoljna. Postoji još jedan besplatan način komunikacije: ples.

Da, to je prekrasno, i to je tjelesno.

Ljudi komuniciraju plesom. Komuniciraju tijelom, cijelim tijelom. Ima još jedan način komunikacije: suze. Plakati zajedno. Kada žena i muž bdiju nad bolesnim djetetom, oni zajedno plaču i nadaju se da će ozdraviti. Plesati, stisnuti ruke, zagrliti se, jesti i piti zajedno, plakati… Ako to ne radimo, komunikacija nije moguća. Znalo mi se dogoditi – kažem to iskreno – da propovijedam i da moram stati jer mi se plače. Kada sam doista uronjen u propovijed, komuniciram s ljudima. O raznim oblicima komunikacije na kraju bih rekao još nešto bitno, bez čega nema komunikacije: to je igra. Djeca komuniciraju igrom. Igra razvija inventivnost. Djeca su kreativna!

Da. Ona stalno nešto smišljaju.

Današnji je nogomet propao, izgubio je ljudski smisao za komunikaciju što ga je imao amaterski nogomet. Dajem ove primjere kako bih opisao tu dimenziju koju ne bismo smjeli zaboraviti: nema prave komunikacije bez besplatnosti. Besplatnost znači da smo sposobni gubiti vrijeme. Jesam li vam govorio o bračnomu paru koji je slavio šezdeset godina braka? Na audijencije srijedom dolaze mnogi mladi bračni parovi. Neki su u braku šest mjeseci i kada dođu primiti blagoslov, vidim da je mlada već trudna pa me mole da blagoslovim trbuh. To je jako lijepo. Među njima ima i starijih koji su u braku već pedeset ili šezdeset godina. Uvijek pitam da ih nasmijem: „Tko je bio strpljiviji?“ Odgovor je uvijek isti: „Oboje!“ Vidio sam bračni par koji se vrlo rano vjenčao: ona je imala petnaest, a on sedamnaest godina. Nakon šezdeset godina braka ona je imala sedamdeset pet, a on sedamdeset sedam godina. Bili su lijepi, imali su prekrasne oči. Pitao sam ih: „Jeste li se svađali?“ Oni meni: „Stalno!“ Pitam: „Jeste li zadovoljni zajedničkim životom?“ Šutjeli su, onda su se pogledali u oči i rekli mi: „Mi smo zaljubljeni.“ Kako su komunicirali o svojoj ljubavi? Najprije su se pogledali, a tek onda su odgovorili. Gesta govori sama po sebi.

Stariji ljudi imaju bolju sposobnost komuniciranja, ali ne svi. Neki se živciraju i vode ratove. Stariji imaju tu sposobnost jer su stekli mudrost. Mudrost koja dolazi s godinama.

Stariji ljudi mi mnogo toga kažu. Osjećam veliku nježnost prema starijima. Kada vidim stare ljude, napose stare gospođe s tim lijepim sjajem u očima, tražim da se papamobil zaustavi. One znaju reći jako mudre stvari. Mislim da je u današnjemu svijetu došlo vrijeme za starije ljude, za bake i djedove.

Ovaj svijet želi biti svijet učinkovitosti i rada, a marginalizira mlade jer im ne daje posla i marginalizira stare koje sprema u staračke domove. To je suicidalno. Prorok Joel (3,1) kaže: „Vaši će stari sanjati sne, a vaši mladi prorokovati.“ Došlo je vrijeme da naši stari sanjaju i da nam pričaju svoje snove kako bi mladi mogli ispuniti proročanstva i promijeniti svijet. Ovo nije trenutak za odrasle, ako tako mogu reći, za zrele ljude. Ne, protagonisti koji će spasiti svijet bit će te dvije skupine. Pod uvjetom da stari sanjaju i pričaju svoje snove i da mladi preuzmu te snove i ostvaruju ih.

U Evanđelju nalazimo prizor koji me duboko pogađa: prikazanje u Hramu (Lk 2,22–38). Taj evanđeoski ulomak četiri puta naglašava da su mladi došli ispuniti zakon i triput ponavlja da Duh Sveti nadahnjuje dvoje staraca, Šimuna i Anu. Oni imaju sposobnost sanjati snove Duha. A mladi trebaju primiti te snove i ostvariti proročanstva. Reklo bi se da propovijedam!

Kada primate šefove država i druge važne osobe, imate li vremena za šutnju?

Uglavnom ne. Ne, zato što postoji protokol. S nekim mladima, ne sa šefovima država nego s dvojicom šefova vlada i nekim mladim parlamentarcima, uspio sam ostati u tišini.

Zašto sustavno ne tražite trenutak šutnje sa šefovima država? Možda bi bilo dobro da se u međunarodnim susretima predloži trenutak šutnje. Možda bi se nešto dogodilo, autentična komunikacija. Današnji svijet tako je opsjednut brzinom, interaktivnošću, bukom… Kada biste na nekomu službenom putovanju rekli: „Ako želite, sada možemo nekoliko trenutaka šutjeti“, možda bi to bilo moguće, možda bi to imalo istinsku snagu.

To uspijevam na Trgu svetoga Petra s mnoštvom. Kada molimo Anđeo Gospodnji i u drugim trenutcima, pozivam na šutnju i cijeli trg dobro odgovara na taj poziv na šutnju.

Uvečer na dan vašega izbora, kada ste izišli na balkon, tražili ste od mnoštva trenutak šutnje.

Trenutak šutnje, molitve, i lijepo su odgovorili.

Tema šutnje, ako je možete popularizirati, bitna je u svijetu koji je stalno u buci, u trci. Naći malo tišine, to bi bio važan ljudski doprinos. Kako izraziti ono što je dobro, ljubav prema drugome, milosrđe, u svijetu koji je zasićen bukom, riječima i interakcijom?

Iz iskustva s medijima i sa svijetom komunikacije vidim da oni uzimaju ono što im odgovara. Mediji se suočavaju s četiri opasnosti. Ne govorim o komunikaciji nego o medijima. Prva je dezinformacija. Reći samo dio stvari, ono što im odgovara. Mislim na novine koje objavljuju informacije: čitatelja dovode do pogrješne procjene stvarnosti jer mu daju samo polovicu činjenica. Druga je opasnost kleveta. Uprljati drugoga. Kleveta, kako kaže seviljski brijač, nije povjetarac nego uragan. Treća je opasnost ogovaranje. Netko je možda počinio neke pogrješke u prošlosti, a onda se promijenio, možda čak tražio oproštenje. Vidi se da se drukčije ponaša. Opasnost je da mediji, kako bi potkopali njegov autoritet, podsjećaju na tu prošlost. Četvrta je opasnost ona žalosna, neugodna, gadna „bolest“ od koje pate mediji, a to je voajerističko objavljivanje i podsjećanje na najsablažnjivije i najbrutalnije događaje.

Te četiri opasnosti susrećemo posvuda u sredstvima društvenoga priopćavanja, u medijima.

Isto vrijedi i za internet.

I na to smo se navikli. Navikli smo se. Teško je u medijima naći nekoga tko o nečemu govori cjelovito, bez blaćenja, bez ugrožavanja dostojanstva druge osobe.

Da, ljudsko dostojanstvo.

Po meni mediji moraju paziti na ljudsko dostojanstvo.

Sve ovo što kažete ja govorim već dvadeset, trideset godina. Ali me ne čuju. Nadam se da će vas čuti… Zašto Crkva, napose poslije Drugoga vatikanskog sabora, ne govori o „komunikaciji“ nego o „društvenoj komunikaciji“?

U tekstovima ne nalazimo mnogo o antropološkoj dimenziji komunikacije. Možda vi znate gdje ima nešto o tome? Ima u Teologiji tijela Ivana Pavla II. On je govorio o braku i razvio teologiju tijela koja je mnoge sablaznila. Rekao je kako žena i muškarac komuniciraju, bez straha, na prirodan način. Mislim da je to bilo prvi put da jedan papa, ili Crkva na službeni način, govori o osobnoj, a ne društvenoj komunikaciji. No komunikacija je uvijek društvena stvar, čak i kada je osobna.

Da, uvijek, jer komunikacija je odnos, odnos s drugim.

Et communiquer, c’est se donner entre les mains de l’autre, komunicirati znači staviti se u ruke drugoga.

Pročitajte, molim vas, onih pet stranica sažetka što sam vam dao o mojoj teoriji komunikacije jer to je upravo ono što pišem već trideset godina…

Pa zašto onda radimo ovu knjigu…?

Ova će knjiga možda više zanimati one koji ne pripadaju nijednoj religiji jer vas takvi ljudi i ateisti često vole više nego katolici, znate to. (Smijeh.) Vi ste posljednji „komunist“ u Europi…

Nedavno sam primio francuske parlamentarce zajedno s kardinalom Barbarinom. Prije toga, u nedjelju2, prije svetkovine Krista Kralja, primio sam hodočašće siromašnih Europe, isto tako s kardinalom Barbarinom.

Da, poznajem ga.

Dobar je.

Vrlo inteligentan.

Na konklavu je došao biciklom!

Jako je dobra ideja ovdje okupiti siromašne. A što će vaš nasljednik? Morat će nastaviti! (Smijeh.)

Duh Sveti će se pobrinuti…

Da, možda, ali razlika između nas dvojice je u tome da za vas uvijek postoji Duh Sveti, a za mene to baš i nije tako sigurno. Razumijete? (Smijeh.)

Vous irez en enfer, ići ćete u pakao! (Smijeh.)

(Smijeh.) Da. Vi imate više autoriteta nego ja. A tako se slažemo. Danas vlada ludilo tehnologije, medija, interneta, društvenih mreža, ludilo brzine, interaktivnosti. Kada tvrdim da je tehnološka komunikacija uvijek lakša od ljudske komunikacije (što objašnjava njezin uspjeh) pojavljuju se stvarni otpori. Tehnologija je tako zavodljiva, a ljudski odnosi tako teški. A jedino što je u igri jest drugi. Ono što je važno su ljubav i drukčijost.

Nešto mi se dogodilo jedne nedjelje kada sam pošao u palaču na Angelus. Prilazi mi jedan biskup i kaže da je pustio skupinu od stotinjak ljudi koji su došli na blagoslov, ali da im ne moram prilaziti jer su došli samo po blagoslov. Najprije sam pomislio: „Ako im dam blagoslov izdaleka, moram učiniti ovako“ ( gesta). Izišao sam i vidio ljude koji su me čekali. To nije ni teorija ni politika nego ljudska potreba – svi su odmah došli da me dotaknu, mladi, njihovi roditelji… Pokušavali su fotograirati, snimiti selfie. Nisam još bio rekao nijednu riječ. Ah, jesam, dvanaestogodišnjemu dječaku koji je nosio majicu na kojoj je pisalo: „Moja mama uvijek čini čuda, ali sa mnom je doista pretjerala.“ Upitao sam ga: „Gdje ti je mama?“ Rekao mi je: „Evo je.“ I tako smo se zbližili. Na kraju sam morao napraviti malo reda i rekao sam: „Okupimo se svi zajedno, snimimo fotograiju i pozdravimo se.“ Doista sam morao otići na Angelus, nisam imao puno vremena, objasnio sam im i razumjeli su. Pomolili smo se Gospi, jedna Zdravomarija, jedan blagoslov, pozdravili smo se i ja sam otišao. Možete me pitati: „Kakvu ste im katehezu pružili?“ Nemam pojma, ali mislim da kateheze treba davati svećenik koji je blizak s narodom, koji se smije s narodom, koji dopušta da mu njegov narod smeta. To je komunikacija, to. Nije mi drago kada naletim na svećenika koji u svojoj župi istakne svoje radno vrijeme „od tada do tada i od tada do tada…“ Vjernik to prihvati, dođe u navedeno vrijeme i nađe tajnika, možda malo neprijazna, koji mu kaže da je svećenik previše zauzet! To je antikomunikacija i antievanđelje…

Da, to je istina. Svećenici su često tako zauzeti da nisu raspoloživi. Čovjek im se ne usudi obratiti. Imamo dojam da ako razgovaraju s Bogom, rade jako važne stvari, puno važnije nego što smo mi…

I Isus je bio jako zauzet, ali kada mu je jedan čovjek rekao da je njegov sin – ili sluga, ne znam više tko – bolestan i zamolio ga da ga ozdravi, on je rekao: „Dolazim.“ Čovjek mu je rekao da nije nužno da osobno dođe, ali je Isus bio uporan: „Ne, dolazim!“ Kada je Isus na vratima grada Naina vidio da se pokapa sin jedinac udovice, prišao je, dotaknuo ju je i ona je počela plakati. Onda je dotaknuo dječakov lijes i učinio čudo. Približiti se. Evo što želim reći: Kristova Crkva ne može biti daleko od ljudi. Kristova Crkva mora biti vezana uz ljude, povezana s njima. Suprotno tomu jest ono što čine neki političari – ne svi, ne želim ih sve skupa osuditi – koji se zanimaju za ljude samo u vrijeme izborne kampanje, a onda ih zaborave. Za mene je bliskost, čak i u pastoralnomu životu, ključ evangelizacije. Ne može se evangelizirati ako nema bliskosti.

Jedna žena koja nije vjernica ispričala mi je nešto čemu je svjedočila. „Jedan prilično imućan čovjek odvojio se od svoje obitelji, izgubio svaki kontakt s obitelji. Na kraju je bio hospitaliziran zbog bolesti u terminalnoj fazi. U krevetu pored njegova ležao je jedan drugi čovjek koji je bolovao od iste bolesti. Došao je dušobrižnik, razgovarao s tim drugim bolesnikom, a iz našega čovjeka nije mogao izvući ni riječ. Bio je posve zatvoren, nije ni s kim razgovarao. Jednoga dana bolesnik u susjednomu krevetu zamoli ga da mu donese pljuvačnicu. Naš je čovjek prvi put ustao iz kreveta i učinio mu tu uslugu. Zatim ga je ovaj zamolio da opere pljuvačnicu. Otišao je u kupaonicu, oprao je i vratio je natrag… i počeo osjećati zabrinutost, velik nemir… Počeo je razgovarati s medicinskim sestrama, s drugima. Kao da je ta mala usluga, ta bliskost, ta tjelesna komunikacija s bolesnim čovjekom otvorila neka vrata. Tri dana poslije, kada je dušobrižnik opet svratio, naš ga je čovjek pozvao i počeo mu govoriti o svojemu životu… Ne znam što je rekao svećeniku, ali tražio je pričest i umro iste večeri.“ Ta me priča podsjeća na usporedbu o radnicima jedanaeste ure. Kako jedan čin bli skosti, ponizna usluga, otvara srce. To ga je oslobodilo. Ispričat ću vam jedan povijesni događaj vezan uz komunikaciju. Na Trgu Risorgimento svoje je vrijeme provodio jedan Poljak beskućnik koji je često bio pijan. U svojemu pijanstvu pričao je da je na bogosloviji i u svećeništvu bio kolega Ivana Pavla II. i da je napustio svećeništvo. Nitko mu nije vjerovao. Netko je to ispričao Ivanu Pavlu II. i ovaj je rekao: „Pitajte ga kako se zove.“ Taj je čovjek govorio istinu! „Dovedite ga!“ Odveli su ga na tuširanje i doveli Papi. Papa ga je dočekao: „Pa kako si?!“ i zagrlio ga je. Doista, bio je napustio svećeništvo i otišao s nekom ženom. „Kako si ti?!“ Ivan Pavao II. ga je gledao… „Moj ispovjednik danas je trebao doći, ali nije došao. Ispovjedi me.“ „Samo tako?“ „Da, dajem ti dopuštenje.“ Papa je kleknuo i ispovjedio se kod njega. Zatim je primio njegovu ispovijed. Taj je čovjek postao bolnički kapelan i učinio mnogo dobra bolesnicima. Čin bliskosti i poniznosti.

Oholost onemogućuje komunikaciju. Jedini ključ koji otvara vrata komunikacije jest poniznost. Ili barem djelomična poniznost. Komunikacija između jednakih. Ili odozdo prema gore. Ako hoćeš komunicirati samo svisoka, neće ti uspjeti.

To je hijerarhija.

Spomenuli smo pakao – to nije tema o kojoj želim govoriti, ali… Jesam li vam već govorio o kapitelu u Vézelayu?

Niste.

U bazilici svete Marije Magdalene u Vézelayu nalazi se jedna od polaznih točaka hodočašća Svetomu Jakovu u Compostelli. Tamo se nalazi predivan kapitel. Na jednoj strani nalazi se Juda koji se objesio, koji je mrtav, a na drugoj dobri pastir koji ga uzima na svoja ramena i nosi ga. Kada čovjek to vidi, pita se je li se Juda spasio. To je tajna… Pogledate li lice dobroga pastira – to je Isus – vidite da mu je polovica lica tužna, a druga polovica nasmiješena. Besplatnost, poniznost: tim se riječima može uspostaviti dobra komunikacija. Zajedno jesti. Piti, plesati, slaviti.

Zadatak novinara, usudio bih se reći njegov poziv, jest, dakle, biti pozoran i tražiti istinu i tako unaprjeđivati društvenu dimenziju istinske građanske pripadnosti. U tomu smislu širenja obzora profesionalno djelovanje, dakle, ne znači samo baviti se onime što, posve opravdano, zanima jednu kategoriju ljudi, nego brinuti se za bitne elemente strukture demokratskoga društva. Diktature svih smjerova i „boja“, koje su uvijek pokušavale ovladavati sredstvima komunikacije i nametati nova novinarska pravila, trebale bi nas tjerati na razmišljanje.

I treće: poštivanje ljudskoga dostojanstva važno je u svim zanimanjima, napose u novinarstvu, jer iza prepričavanja nekoga događaja stoje osjećaji, emocije i životi ljudi. Često sam govorio o tračanju kao obliku „terorizma“ koji čovjeka može ubiti jezikom. Ako to vrijedi za pojedince u obitelji i na poslu, još više se odnosi na novinare jer njihov glas dopire do svih ljudi i predstavlja vrlo moćno oružje. Novinarstvo uvijek mora poštivati ljudsko dostojanstvo. Na mjesto nekoga članka koji je danas objavljen sutra će doći neki drugi, a život osobe koja je nepravedno oklevetana može biti zauvijek uništen. Kritika je opravdana, rekao bih čak nužna, kao i razotkrivanje zla, no to uvijek mora uključiti poštivanje druge osobe, njezina života, njezinih osjećaja. Novinarstvo ne smije postati oružje koje razara ljude, čak i narode, niti smije pothranjivati strahove od promjena ili od fenomena kao što su prisilne migracije, do kojih dolazi zbog rata i gladi.

Želio bih da novinarstvo bude sve više i više i posvuda oruđe izgrađivanja, čimbenik općega dobra, pospješitelj procesa pomirenja; da se znade oduprijeti napasti potpirivanja sukoba i da se ne služi jezikom koji potiče vatru podjela, nego da potiče kulturu susreta. Vi, novinari, svakoga nas dana podsjećate da ne postoje sukobi koje žene i muškarci dobre volje ne bi mogli razriješiti.

Zahvaljujem vam na ovome susretu i želim vam puno sreće u vašemu poslu. Neka vas Bog blagoslovi.

U srcu vas pratim svojim molitvama i molim vas da molite za mene. Hvala.