Mladi vole svoj pametni telefon i koriste ga stotine puta dnevno. Plaše se da će nešto propustiti (Fear of missing out, skraćeno fomo) ili čak izgubiti mobilni telefon ili internetsku vezu (Nomore phone phobia, skraćeno nomofobija), rastreseni su i veća je vjerojatnost da će zbog dugoročne česte uporabe razviti fantomske osjećaje, poremećaj pažnje i/ili depresiju. Sama prisutnost pametnog telefona na stolu smanjuje kvocijent inteligencije i sposobnost razmišljanja.

To ponajprije iznenađuje. Uostalom, zovu se pametni telefoni, a drugo, društvene mreže spadaju u najčešće korištene aplikacije. Budući da su ljudi vrlo društvena bića, što znači da se sreća i zadovoljstvo u životu često doživljavaju putem društvenih kontakata, uporaba pametnih telefona trebala bi ići ruku pod ruku s većom kvalitetom života i, prije svega, manje negativnih emocija. Pametni telefoni, međutim, ne čine vas pametnima ili sretnima, nego naprotiv: oni umanjuju školski uspjeh i – putem društvenih mreža – smanjuju osjećaj dobrobiti, zadovoljstva i vode do negativnijih stanja poput anksioznosti i depresije. Možemo čak reći da se radi o depresiji Facebooka ili pametnih telefona.

To da bi uporaba pametnog telefona trebala pružiti olakšanje, kao što se djelomično tvrdi, ili barem ne bi trebala imati nikakve veze s razvojem depresije, kao što se ponekad navodi, čini se nevjerojatnim s obzirom na spomenute nalaze. Pametne telefone reklamira se njihovim brojnim sjajnim značajkama koje bi mladima trebale toliko olakšati život da više ne mogu zamisliti život bez njega. Slijedom toga, gotovo svaka mlada osoba u Njemačkoj (više od 95 %) trenutno posjeduje takav uređaj. Mladi ga dnevno koriste – ovisno o vremenu istraživanja i zemlji – između tri četvrtine sata (UK, 2017.) i pet i pol sati (Južna Koreja, 2016.). U SAD-u je to oko četiri sata, u Njemačkoj i preko tri sata. Život bez pametnog telefona? – Za mnoge nezamislivo! Ponekad je život s pametnim telefonom čak i pakao, kao što pokazuju izvješća o mobbingu, neobuzdanoj (anonimnoj) agresivnosti, izgubljenom povjerenju, krađi podataka, razvodima zbog Facebooka ili čak depresiji uzrokovanoj pametnim telefonima. – Kako zapravo stvari sada stoje?

ŠTO JE ISTINA?

Pitanje kako stvari zapravo trenutno stoje može se činiti čudnim suvremenicima sklonima intelektualizaciji: „Kako možete biti toliko naivni i pitati tako nešto? Naposljetku, ovo pitanje pretpostavlja da nešto zaista stoji, ali to je sve samo kulturno preuređeni konstrukt! Ne možemo se pretvarati da rečenice možemo uspoređivati sa stvarima, kao što to pretpostavlja teorija korespondencije istine.“ Oni koji tako razmišljaju nastavit će tvrditi da se usporediti jedna s drugom mogu samo rečenice, primjerice rečenica „ovdje pada kiša“ s rečenicom „ovdje ne pada kiša“ – samo jedna može biti istina. Međutim, ta teorija korespondencije istine pada u vodu najkasnije onda kada postane jasno:

■ da se neke stvari uopće ne mogu dokazati ili

■ da moramo (također i u znanosti) živjeti s kontradikcijama.

Iskrenom intelektualcu ne preostaje ništa drugo nego pragmatična teorija istine, prema kojoj se – pažljivo formulirano – poneki ponekad mogu složiti oko toga što se (možda) može nazvati istinom.

Tko razmišlja ovako ili slično, vjerojatno nikad nije primijetio da na pitanja poput „Doktore, je li to rak?“, „Kapetane, tonemo li?“ ili „Gospodine direktore banke, jesam li švorc?“ nikad nećemo odgovoriti navodno jedinim intelektualno poštenim protupitanjem „Koju teoriju istine pretpostavljate?“

– Po mom mišljenju, primjeri prilično jasno pokazuju sljedeće: istina je u onome što je na stvari – što svakog poštenog i ozbiljnog postavljača pitanja čini „teoretičarom korespondencije“! A sumnja li u odgovor stručnjaka, traži daljnje dokaze za njegove odgovore – to može biti jednostavna činjenica („voda mi je u svakom slučaju došla do grla“), teorija („ove sjene na vašoj rendgenskoj slici ukazuju na zloćudni tumor“) ili mješavina obojega („prema posljednjem unosu u vašoj štednoj knjižici i teoriji poslovnog upravljanja: da“).

Dakle, istina je u korespondenciji i koherentnosti – tko to smatra proturječnim, ne govori ništa („it’s not even wrong“, kao što se ponekad čuje u engleskom jeziku) – a u pitanju je i pragmatizam: da se radi o nečem važnom – bolesti, smrti, siromaštvu – moglo bi se raspravljati dovijeka. Ako se radi samo o kobasici, u nekom se trenutku morate prestati svađati i donijeti odluku i djelovati. Dakle, možemo se uvijek pitati kakvo je nešto zaista, a istina nije „konstrukt“ nego i stvarnost. A ona je, kao što ćemo uskoro vidjeti, vrlo važna.

Od izbacivanja fraza „utemeljeno na dokazima“ i „znanstveno utemeljeno“ iz istraživačkih prijedloga za 2018. Ministarstva zdravstva Trumpove administracije 15. prosinca 2017. i posljednjem pretjerano poniznom intelektualcu trebalo je postati jasno da plahost u pogledu istine ima malo koristi u odnosu na djelovanje vođeno razumom! Umjesto toga, svi bismo trebali biti ponosni na činjenicu da naša cjelokupna kultura funkcionira na temelju dokaza, jer je to jedini razlog zašto letimo avionima, koristimo anesteziju i operiramo ili se oslanjamo na sredstva protiv bolova, baš kao i na navigacijski sustav u automobilu – a da uopće o tome ne razmišljamo!

Kako stvari zaista stoje što se povezanosti pametnog telefona i depresije tiče? Čini se da brzinski pogled na medicinsku literaturu sugerira da se o vezi između uporabe pametnog telefona s jedne strane i povećane vjerojatnosti razvoja depresije s druge strane već nekoliko godina sve više raspravlja. Ali stvari nisu tako jednostavne, jer se nemali broj unosa – pogotovo oni iz posljednje dvije godine – ne bavi depresijom kao posljedicom uporabe pametnih telefona, nego pokušajima uporabe pametnog telefona za dijagnozu i liječenje depresije. Što o tome da mislimo? Je li pametni telefon uzrok depresije ili terapija? Hoćemo li vraga ovdje istjerati Belzebubom?

Pitanje ni u kom slučaju nije samo od akademskog interesa. S jedne strane, depresija je jedna od najčešćih bolesti, pa svako povećanje vjerojatnosti pojave treba shvatiti ozbiljno jer pogađa veliki broj ljudi. Pogledajmo podatke za Njemačku: svake godine više od pet milijuna ljudi u Njemačkoj oboli od (unipolarne) depresije. Kada bi uporaba pametnih telefona povećavala rizik od razvoja depresije za deset posto, to bi bilo pola milijuna više bolesnih ljudi samo u Njemačkoj! To nije misaoni eksperiment, kao što pokazuju sljedeće činjenice:

■ Djevojke koje su na Facebooku duže od tri sata dnevno u dobi od 13 godina imaju dvostruku šansu za razvoj depresije u dobi od 18 godina, pokazalo je britansko istraživanje na gotovo 1000 mladih.

■ Budući da jedanaest posto svih djevojaka u Velikoj Britaniji provodi na Facebooku tri ili više sati dnevno, tu spoznaju moramo shvatiti ozbiljno.

■ Incidencija samoubojstava u Sjedinjenim Državama udvostručila se između 2007. i 2015. u djevojčica i mladih žena (s 2,4 na 5,1 na 100 000), pokazalo je istraživanje Centra za kontrolu bolesti. Prema analizi psihologinje Jean Twenge i suradnika taj je trend vjerojatno povezan s povećanom uporabom pametnih telefona i društvenih mreža.

Nadalje, društvena mreža Facebook nedavno je izvan Europe pokrenula „servis“ koji se sastoji od automatskog traženja znakova suicidalnosti u unosima korisnika, a koji zatim uz pomoć Facebookovih računala i machine learninga ta saznanja može povezati s drugim korisničkim podatcima. Kao rezultat, na Facebookovim računalima pojavljuju se „obrasci“ ponašanja koji su povezani sa suicidalnošću i koje se može tražiti. Kada računalo pronađe ono što traži u pojedinačnom slučaju, na korisnikovom se ekranu pojavljuje sljedeće: „Netko misli da vam treba pomoć.“

U Facebooku su željeli, a sada to i mogu, pravovremeno prepoznati samoubilačke namjere i u hitnim slučajevima organizirati pomoć prijatelja ili psihologa. Motivacija za to bili su nadaleko objavljeni slučajevi samoubojstava koji su na Facebooku emitirani uživo putem videozapisa: prije otprilike godinu dana jedna je dvanaestogodišnjakinja iz SAD-a snimila svoje samoubojstvo i video objavila uživo. Otprilike mjesec dana poslije jedan 14-godišnjak je učinio to isto, a u listopadu 2017. godine 54-godišnji otac u Turskoj upucao se pred kamerom jer se kći zaručila bez njegova dopuštenja.

FACEBOOK I SAMOUBOJSTVA

Facebook je svoje algoritme opsežno testirao do jeseni 2017. godine, a prema vlastitim podatcima, kontaktirao je ili čak imao više od 100 suicidalnih korisnika koje je kontaktiralo specijalno osoblje. Funkcija otkrivanja suicidalnih namjera ne može se isključiti pa joj ne možete pobjeći. „Naravno, Facebook tu nije djelovao samo radi zaštite svojih korisnika, nego i iz vlastitog interesa“, komentirao je ARD Tagesschau 28. studenoga 2017. Jer ako se tvrtku u javnosti stalno povezuje sa samoubojstvima, to šteti njezinoj slici.

Takvo se djelovanje može pozitivno ocijeniti, kao što je to primjerice učinio Jakob Henschel iz Upravnog odbora Njemačkog društva za prevenciju samoubojstava: „Ako Facebook objave korisnika ionako analizira u svrhu oglašavanja i istraživanja tržišta, onda se ti podatci barem mogu iskoristiti i za pomoć u krizama.“ Taj se „servis“ doduše može smatrati i trojanskim konjem, kojim Facebook kao „pružatelj usluga“ želi zagaziti dublje u naše privatne živote. Tu sumnju pojačava i činjenica da osnivač Facebooka Mark Zuckerberg „servis“ nije uveo u Europu zbog znatno strože zaštite privatnosti, ali istodobno daje do znanja da bi to rado učinio ako Europa odluči ublažiti svoje visoke standarde zaštite privatnosti. Dakle, nemojmo se zavaravati: za gospodina Zuckerberga to je samo posao!

DŽEPNA PSIHIJATRIJA ILI DIVLJI ZAPAD?

Ništa drugačije nije ni s mnogim aplikacijama na temu depresije koje su u međuvremenu iznikle: „testirajte se“ jeste li depresivni („Depression Test“), „Razmišljajte pozitivno!“ („Think more positive!“, „Optimism“) ili terapija („najlakši i najučinkovitiji način da ponovno napunite mozak u samo pet minuta dnevno“). Sve su mahom „besplatne“, ali shvatili smo da to samo znači da smo platili u drugoj valuti: našim osobnim podatcima. Ali jesu li ti programi koji se mogu izvoditi na ekranu našeg džepnog telefona zaista digitalni spasitelji („digital lifeline“) ili samo džepni psihoterapeuti („portable therapist in every pocket“) dostupni svima („we can now reach people that up until recently were completely unreachable“)? Čini se da je čak i Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) u to barem prije nekoliko godina vjerovala, budući da je njezin akcijski plan od 2013. do 2020. godine uključivao preporuku „podržati, na primjer, liječenje elektroničkim i mobilnim zdravstvenim tehnologijama“.

No, prije nego što priteknu javna sredstva i tu i tamo se bace niz vjetar, bilo bi korisno prvo se zapitati ima li od njih koristi. Trenutno postoji više od 120 aplikacija za prevenciju samoubojstava na kojima do sada jedva da su napravljena ikakva istraživanja, kao što pokazuju tri pregledna rada za programe za prevenciju samoubojstava pametnim telefonima. Učinci i nuspojave tih navodno pokretnih pomagača u džepu praktički su nepoznati, zbog čega autori tri znanstvena rada ne preporučuju njihovu upotrebu. Nedavno objavljen pregled Smartphone Technologies and […] depression dolazi do istog zaključka.

U spomenutom komentaru u časopisu Nature – pod nazivom Pocket Psychiatry. Mobile mental-health Apps have exploded onto the marked […] – možete pročitati da se digitalna ekonomija kreće mnogo brže nego što je znanstveni radovi mogu opravdati. U članku je citiran i predsjednik Radne skupine za procjenu aplikacija pametnih telefona Američke psihijatrijske asocijacije koji kaže da se sve to trenutno čini kao Divlji zapad zdravstvene zaštite.

Uvjeti kao na Divljem zapadu poznati su iz drugih područja poput pedagogije. Tu se bez ikakve znanstvene podloge, odnosno bez podataka koji bi empirijski mogli sve to opravdati, dizala halabuka oko „digitalnog učenja“ iako je narušilo obrazovanje i zdravlje djece. Oni koji ne vjeruju u to mogu posjetiti Didactu, prema vlastitim navodima „najveći svjetski sajam obrazovanja“. Ne radi se više o tome kako djeca uče, nego o tome kako uplašenim roditeljima i nesigurnim učiteljima uz malo banalnog „edutainmenta“ prodati elektroničko smeće sutrašnjice. Kad bi se takva digitalna propaganda primijenila u medicini, bilo bi to više nego sramotno. Tako nešto u medicini nije zamislivo. Neodgovorna potjera za profitom rezultirala bi, naime, mrtvima.

EPIDEMIJA SE PRODAJE POD ZDRAVLJE

Razmjeri narušenog zdravlja 3,8 milijardi korisnika pametnih telefona diljem svijeta već dugo opravdavaju da možemo govoriti o epidemiji pametnih telefona, zbog čega ova knjiga nosi upravo taj naslov. Jer pokazalo se da nas pametni telefoni muče na više načina, kao što je već nekoliko puta naglašeno: uzrokuju pretilost, nepravilno držanje, nesreće, kratkovidnost i poremećaje ovisnosti, kako o samim pametnim telefonima, tako i o drugim opojnim tvarima poput alkohola i nikotina. Postoje i interakcije između tih posljedica, poput predijabetičkog metabolizma zbog nedostatka sna, koji povećava sklonost prekomjernoj težini. Dijabetes tipa II zauzvrat pojačava depresiju – i obrnuto. Treći primjer: potrošnja interneta povezana je s povišenim krvnim tlakom, koji povećava kardiovaskularni rizik od pretilosti. Uza sve to, postoje mentalni i psihološki poremećaji, kao i poteškoće u učenju i školski problemi, što rezultira nižim stupnjem obrazovanja i zauzvrat povećanom vjerojatnošću demencije u starosti.

Činjenica da se ta tehnologija danas prodaje kao najmoderniji promicatelj zdravlja je kao da medicina širom svijeta danas govori o šećeru kao novom čudesnom lijeku, jer šećer zapravo u nekim hitnim slučajevima može pomoći (na primjer, dijabetičarima u hipoglikemiji). „Samo doza čini otrov“, još jednom moramo citirati Paracelsusa, a istodobno shvatiti da dopuštamo beznadno predoziranje naše buduće generacije pametnim telefonima – sa svim njegovim rizicima i nuspojavama. A zašto to radimo? Jer najbogatije tvrtke na svijetu lobiraju ne bi li postale još bogatije. Te tvrtke nije briga za fizičko i mentalno zdravlje kao ni za obrazovanje budućih generacija: naposljetku, radi se o milijardama. To vrijedi i za farmaceutsku industriju, ali su u farmaceutskom sektoru stvari vrlo jasno regulirane: učinci moraju biti dokazani, a nuspojave poznate i ocijenjene kao relativno male da bi novi medicinski postupak mogao izaći na tržište.

Ako pogledamo učinke i nuspojave pametnog telefona s ove točke gledišta, rezultat je vrlo jasan: u usporedbi s dokazima o jasno povezanim zdravstvenim rizicima i nuspojavama, dokazi o učincima vrlo su skromni: manje od malih, dosad još neponovljene studije, koje su mahom bile pilot-istraživanja, a pritom još financirane od strane proizvođača aplikacija. Isto tvrde u međuvremenu objavljeni pregledi i metaanalize na temu pametnih telefona i zdravlja općenito, kao i aplikacija za depresiju.

Prvobitno oduševljenje – čak i kod Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) i Britanske nacionalne zdravstvene službe (NHS) – ubrzo je splasnulo: nakon što je objavljen popis „sigurnih i pouzdanih“ aplikacija, istraga o 14 aplikacija preporučenih za liječenje depresije i tjeskobe pokazala je da samo četiri imaju neki oblik dokazane učinkovitosti. Autori studije su u skladu s tim zaključili: „[…] kako bi se osiguralo da aplikacije ne donose više štete nego koristi, važno je da se aplikacije koje trenutno preporučuje Nacionalna zdravstvena služba (NHS), a koje ne koriste nikakve metode kojima bi se mogle ispitati ili čije ispitivanje nije pokazalo dokaze o njihovoj učinkovitosti uklone s popisa“. To se dogodilo, ne samo britanskom NHS-u, nego i (globalnom) WHO-u. Jer upravo preporuke poznatih javnih tijela mnogi ljudi rijetko preispituju i uzimaju zdravo za gotovo. Osim toga, nedokazane tvrdnje često vode u neutemeljene nade, posebno za one koji su naročito ranjivi i mogu učiniti malo za svoju sudbinu: anksiozni, ljudi slabijeg imovinskog stanja ili obespravljeni. Dakle, vrlo je slično kao u pedagogiji, gdje uvijek sve pogađa djecu koja još ne mogu preuzeti odgovornost za sebe! Funkcionalna zajednica ne smije si to dopustiti. Kad govorimo o zdravstvenom sustavu, tako uspostavljeni mehanizmi djeluju i u tom području: „Kupnja i uporaba aplikacija čija klinička učinkovitost još nije dokazana nije samo mogući gubitak novca, nego također može povećati anksioznost, posebno među onima koji istodobno imaju najvišu razinu potrebe i najmanje pristupa učinkovitim terapijama“, pišu autori studije, što je u konačnici dovelo do povlačenja preporuka Svjetske zdravstvene organizacije (WHO).

Kad je riječ o obrazovanju, postavlja se pitanje: kada i gdje se točno u pedagogiji dogodilo da su nadležna tijela priznala svoje pogrešne odluke uzimajući u obzir nove znanstveno utemeljene činjenice? Odgovor na to pitanje s pravom čini liječnika ponosnim i trebao bi svim nastavnicima dati razlog za razmišljanje! Da ponovimo: u medicini se nove metode moraju provjeriti prije nego što se uvedu i utvrde da su bolje od prethodnih. Inače se neće uvesti. U pedagogiji se prvo nešto uvede, a zatim provjerava djeluje li. Dosta često se ispostavilo da je beskorisno, pa čak i štetno; primjeri sežu od poučavanja teorije skupova u prvom razredu do uvođenja kalkulatora, od pisanja po sluhu ili osmogodišnje srednje škole sve do uvođenja računala, prijenosnih računala, bijelih ploča, tableta, WLAN-a i pametnih telefona.

APLIKACIJE O BOLESTIMA

Osim depresije (za koju postoji više od 1500 aplikacija za pametne telefone), postoji čitav niz kliničkih slika za koje je sada dostupna dijagnoza i/ili terapija putem aplikacija. Na primjer, za dijabetes je razvijeno još više aplikacija – više od 1700. I premda je ta klinička slika i po svojoj patofiziologiji mnogo bolje shvaćena od depresije i ima jasne, tj. pouzdane i nedvosmisleno interpretirane varijable ishoda (npr. vrijednost HbA1c u krvi), prve nasumične, kontrolirane studije o aplikacijama za dijabetes ne pokazuju nikakve učinke. Nije onda iznenađujuće da kod mnogo složenije depresije nije ništa bolje: pametne aplikacije za dijagnosticiranje i liječenje depresije obećavaju puno i ima ih mnogo. Do sada, međutim, nisu ispunile ono što obećavaju, nego umjesto toga sadrže rizike i nuspojave. Pored kojih dolaze i već poznati rizici i nuspojave same uporabe pametnih telefona.

Ta su saznanja osobito relevantna u području neurologije, jer postoji posebno visoka razina vulnerabilnosti s obzirom na izgradnju povjerenja i gubitak povjerenja, posebno kod ljudi s mentalnim oboljenjima. Stoga bi u ovom trenutku trebalo također napomenuti da su studije o sigurnosti podataka u zdravstvenim aplikacijama dale zastrašujuću sliku: većina aplikacija je privatne podatke prosljeđivala nekriptirane na poslužitelje davatelja usluga, a da korisnici za to nisu znali ili barem bili upozoreni na razmjere i činjenicu nedostatka enkripcije. Studija iz SAD-a na 24 405 (!) mobilnih zdravstvenih aplikacija otkrila je da ih je barem 95 posto imalo barem jednu sigurnosnu rupu u pogledu zaštite podataka.

Naposljetku, mora se uzeti u obzir da je poznato da uporaba pametnih telefona ima izravne negativne učinke na emocije (Tablica 2). Na primjer, nedavno objavljena studija iz SAD-a na 295 učenika (57,1 posto žena) prosječne dobi od 20 godina pokazala je ne samo vrlo značajnu povezanost uporabe pametnih telefona sa strahom (fomo), nego i s negativnim emocijama. Žene su sve u svemu bile više pogođene od muškaraca. To posljednje je posljedica činjenice da su žene društvenija bića, više se koriste društvenim mrežama, više se uspoređuju s drugima i na taj način su općenito podložnije negativnim učincima medija poput Facebooka. Studija iz Libanona (poslije Kuvajta druge arapske zemlje s najviše pametnih telefona po glavi stanovnika) istraživala je vezu između uporabe pametnih telefona, depresije i ovisnosti o pametnim telefonima među 688 studenata od 21 godine (53 posto muškaraca). Podatci su prikupljani u jesen 2014. i proljeće 2015., pri čemu su zabilježeni ne samo opseg upotrebe pametnih telefona, nego i anksioznost, depresija, osobnost, ovisnost o pametnim telefonima i niz drugih varijabli. Srednja dob na početku uporabe pametnih telefona bila je 15,09 (+/- 2,12) godina, a prekomjerna uporaba (pet ili više sati dnevno radnim danima) utvrđena je u 49 % ispitanih. U četvrtine (26,5 %) studenata bile su prisutne razne fobije, a petina (21,8 %) ih je bila depresivna. Učestala uporaba pametnih telefona bila je popraćena anksioznostima, depresijom, poremećajima spavanja i ovisnosti o pametnim telefonima. Pokazalo se i da je osobnost tipa A (okarakterizirana agresivnošću, kompetitivnošću, ljutnjom, cinizmom i smanjenim stupnjem povjerenja) za razliku od osobnosti tipa B (koju karakterizira nonšalantnost, opuštenost i strpljenje) sklonija učestalijoj uporabi pametnih telefona. Mlađa dob na početku uporabe pametnih telefona, kao i uporaba pametnog telefona za ubijanje vremena i manje kontakata s obitelji (uz pomoć pametnog telefona), bila je povezana s učestalijom uporabom pametnih telefona. Istraživanja iz Švedske, Turske, Južne Koreje i Kine dala su slične rezultate.

Američka psihologinja Jean Twenge već se neko vrijeme bavi posebnostima mladih ljudi u svojoj zemlji. Analizirajući nacionalnu statistiku smrti i pregledavajući skupinu više od pola milijuna mladih, došla je do zastrašujuće prije spomenute činjenice da se u SAD-u broj samoubojstava među djevojčicama u dobi od 15 do 19 godina u razdoblju od sedam godina udvostručio (2007. do 2015.). Broj samoubojstava porastao je i kod mladića, ali ne dvostruko, nego samo nešto manje od trećine (31 %). Kohortna studija na 506 820 adolescenata od 9. do 12. razreda ispitala je odnos između sklonosti samoozljeđivanju. Psihijatri govore o suicidalnom ponašanju, s jedne strane, i razmjerima uporabe pametnih telefona i društvenih mreža, s druge. Znakovi suicidalnog ponašanja zabilježeni su anketom, u kojoj je na prva tri pitanja trebalo odgovoriti „da“ ili „ne“:

1. „Jeste li se tijekom posljednjih 12 mjeseci zaista osjećali depresivno i beznadno da barem dva tjedna niste činili gotovo ništa od onoga što obično radite svaki dan ili gotovo svaki dan?“

2. „Jeste li ozbiljno razmišljali o pokušaju samoubojstva tijekom posljednjih 12 mjeseci?“

3. „Jeste li u posljednjih 12 mjeseci napravili plan na koji ćete način izvršiti samoubojstvo?“

4. „Koliko ste si puta tijekom posljednjih 12 mjeseci pokušali oduzeti život?“

Mogući odgovori na posljednje pitanje bili su „uopće ne“, oni su bili šifrirani s „ne“, te „jednom“, „dva ili tri puta“, „četiri ili pet puta“ i „šest ili više puta“, a svi su bili šifrirani s „da“.

Na taj je način utvrđen broj pitanja na koje je odgovoreno s „da“. Iz psihijatrijskog istraživanja poznato je da depresivni simptomi (neosnovana tuga, odbojnost, beznađe), razmišljanja o vlastitom samoubojstvu, konkretne ideje o tome kako to izvršiti („planovi“) pa čak i raniji pokušaji samoubojstva povećavaju rizik od počinjenja samoubojstva. Ako postoji čak i jedan od tih znakova samoubojstva, povećava se vjerojatnost stvarnog samoubojstva.

Pored toga, studijom je bila obuhvaćena i uporaba ekranskih medija (u satima dnevno). To je omogućilo da se to dvoje poveže, s jasnom vezom između korištenja elektroničkih medija i suicidalnosti (Slika 2): adolescenti koji su tri ili više sati dnevno koristili elektroničke medije odgovorili su s „da“ na barem jedno od četiri pitanja 34 % češće od adolescenata koji su dnevno provodili samo dva ili manje sati koristeći elektroničke medije. Ne treba spominjati da su do sada najčešće korišteni elektronički medij pametni telefoni i da su najčešće korištene aplikacije među mladima društvene mreže. Dakle, radi se o pametnim telefonima i Facebooku ili WhatsAppu.

Ostale aktivnosti koje ne uključuju ekrane bile su u jasnom kontrastu s elektroničkim medijima. One su također ispitane i pokazale su pozitivne učinke, tj. bile su povezane sa smanjenom suicidalnosti. To su bili: sport, obavljanje kućnih poslova, čitanje knjiga ili drugog materijala tiskanog na papiru, pohađanje misa (u SAD-u je to puno češće među mladima nego ovdje) i naravno, prije svega, stvarni, pravi, društveni kontakti, izravno s drugim ljudima.

Da zaključimo: Suprotno uvriježenom mišljenju da će nam pametni telefoni donijeti sreću, činjenice pokazuju upravo suprotno: pametni telefoni čine nas nezadovoljnima, nesretnima i dugoročno depresivnima, pa čak i povećavaju vjerojatnost samoubojstva. Barem je to rezultat ozbiljnih istraživanja američkih znanstvenika iz nedavne prošlosti. Već je dugo poznato da je depresija jedna od najčešćih bolesti i da se njezina učestalost značajno povećava, posebno među mladima.

Te se činjenice ne smiju zanemariti, posebno kad su u pitanju prethodno neuspjeli pokušaji uporabe pametnog telefona i određenih aplikacija (kojih je sada stotine) kao lijeka za depresiju. A ako šef Facebooka želi ublažiti naše europske zakone o zaštiti podataka kako bi se navodno još boljim korištenjem Facebooka spriječila samoubojstva, onda je to u osnovi čisti cinizam, jer on za gašenje vatre preporučuje akcelerator (da još jednom spomenem već u 6. poglavlju spomenutu usporedbu). Trebamo biti oprezni i ne upuštati se u takvo nešto.

8. Usamljeni samci

Ne sviđa mi se riječ „megatrend“, jer općenito ne vjerujem u pretjerivanja i novotvorenice: poticajna izlaganja i top-teme obično su dosadnija izlaganja i teme. (Jeste li to već primijetili?) Međutim, kad je riječ o porastu broja samaca, riječ megatrend definitivno je prikladna, jer trend življenja u jednini – kao individua – utječe na sva područja života: hrana dolazi u sve manjim pakiranjima jer ljudi kuhaju za jednog i jedu sami. Naša kućanstva sve su manja (Slika 1), zbog čega se dugoročno gradi više manjih stanova (za samce). Svatko tko kupuje automobil tri puta razmisli o tome treba li mu obiteljska kočija koja guta benzin ili radije kupuju brzi mali dvosjed (premda su se ta razmatranja dosad činila manje relevantnima za djelovanje). Ovaj trend, međutim, nije ograničen samo na prehrambenu i automobilsku ili građevinsku industriju, nego je odavno našao svoj put do naših duša, zbog čega utječe i na psihijatriju – granu neurologije. Nekretnine, pokretljivost, hrana, spas duše – ako se trend koji utječe na sve to ne može nazvati megatrendom, koji bi se onda mogao?

SAMCI U NJEMAČKOJ

Prvo nekoliko činjenica: u Njemačkoj trend samačkog života traje već godinama. U 2015. godini u Njemačkoj je broj kućanstava iznosio nešto manje od 41 milijuna, od čega su nešto manje od 17 milijuna kućanstava bila samačka (Slika 1). Iako oko 50 posto ljudi u Njemačkoj još uvijek živi u klasičnoj obitelji (roditelji s jednim ili više djece), udio je prije bio veći i već desetljećima opada. Broj domaćinstava u Njemačkoj povećava se puno brže od broja stanovnika, pa se smanjuje i broj ljudi po kućanstvu.

Osim toga: naše zakonodavstvo i naša socijalna politika omogućavaju parovima da se više uopće ne vjenčaju i da se lakše razdvajaju: ako je 1950. u Njemačkoj na deset brakova samo jedan bio razvrgnut, danas je to svaki treći. Parovi s djecom također se mogu lakše razdvojiti, tako da djeca odrastaju samo s jednim roditeljem i na taj se način već od rane dobi navikavaju na samački život. Uobičajeno je – iako u prosjeku 1,5 djece po ženi – svejedno samo jedno dijete.

Osim opadanja važnosti braka i obitelji u posljednjih nekoliko desetljeća, starenje također igra važnu ulogu u rastu samačkih kućanstava: ljudi žive sve dulje i zato što muškarci u prosjeku umiru oko šest godina prije nego žene (a već su pri sklapanju braka godinu ili dvije stariji), ima mnogo udovica. Njih je bilo već nakon Drugog svjetskog rata (govorilo se o „ratnim udovicama“), ali trend ka „feminizaciji starosti“ (kako se ovaj fenomen naziva u relevantnoj literaturi) u osmom desetljeću nakon rata raste. „Udio žena među 60-godišnjacima i starijima trenutno je preko 60 %. Taj se udio povećava s godinama“, može se pročitati u priručniku Socijalni plan za starije osobe. Doduše, kućanstvo s 2 osobe (uglavnom u braku) još uvijek je najčešći oblik života u starosti, s udjelom malo manjim od 50 posto. No, u priručniku je navedeno i sljedeće: „Sve više ljudi živi samo u starosti. Diljem zemlje to se odnosi na oko 40 posto stanovništva starijeg od 65 godina, a u velikim gradovima udio je još veći. Njih 85 % su žene. Jedan od razloga za to je i dalje viša stopa smrtnosti među muškarcima. Međutim, stariji samci (neoženjeni, razvedeni ili razdvojeni) sve više određuju trend samačkog života u starosti, a među njima su nadprosječno češće muškarci.“ Nekoliko (preostalih) muškaraca imitira žene i sustižu ih po izolaciji i osamljivanju!

GRADOVI I PAMETNI TELEFONI

Druga dva velika trenda također potiču trend izolacije: trend života u gradu (urbanizacija) i trend provođenja sve više vremena s elektroničkim medijima (medijatizacija). Osobito u zemljama u razvoju, sve veća urbanizacija uzrokuje nagli pad nataliteta. Stopa nataliteta u Adis Abebi/Etiopiji ili u mnogim vijetnamskim gradovima iznosi 1,4 i tako je čak ispod prosjeka, poznatog niskog nataliteta od 1,5 u

(visoko razvijenoj) Njemačkoj. U glavnom gradu Irana Teheranu žene u prosjeku imaju manje djece – naime samo 1,3 po ženi.

Ako upitate ljude zašto su stariji ljudi samci, muškarci i žene dijelom će dati različite odgovore: dok je glavni razlog koji navodi 28,7 % muškaraca „previše sam sramežljiv i upoznajem malo ljudi“ (samo 16,1 % žena to kaže), najčešći razlog (30,2 %) kod žena je „moja očekivanja od partnera su previsoka“ (muškarci: 25,5 %). Gotovo dvostruko više žena (9,7 %) smatra se prestarima (muškarci 5,9 %), a više od dvostruko više žena (12,4 %) od muškaraca (5,9 %) misli da plaše druge. U pogledu potrebe za neovisnošću („još se ne želim odreći svoje neovisnosti“: muškarci 27,7 %, žene 26,6 %), razočaranja u ljubavi („nesretno sam zaljubljen/a“: muškarci 10,7 %, žene 10,4 %) ili važnosti profesionalne aktivnosti („posao mi je trenutno važniji“: muškarci 15,4 %, žene 15,6 %) među spolovima gotovo da i nema razlike. Na temelju tih statistika u otprilike polovici svih slučajeva čini se da je samački život starijih ljudi njihov vlastiti izbor.

Pogriješit će onaj koji iz navedenih činjenica zaključi da je samotnjaštvo prije svega problem starijih ljudi. Upravo suprotno, trend je najizraženiji među mladima. To je, između ostalog, povezano s drugim spomenutim trendom, snažno rastućom medijatizacijom čitavog našeg života. Na to posebno utječu mladi. Digitalizacija ljude ne spaja, kako se često voli tvrditi, već uzrokuje povećanje nezadovoljstva, depresije i usamljenosti – pogotovo društvene mreže, kao što je prikazano u prethodnom poglavlju.

MREŽA MLADE ČINI USAMLJENIMA

U studiji objavljenoj u časopisu American Journal of Preventive Medicine početkom 2017. godine, na uzorku od 1787 odraslih osoba u dobi od 19 do 32 godine koja je bila reprezentativna za Sjedinjene Države, autori su ispitali povezanost između iskustva usamljenosti i korištenja društvenih mreža. Izmjereno je utrošeno vrijeme i učestalost pristupa za ukupno jedanaest društvenih mreža – Facebook, Twitter, Google+, YouTube, LinkedIn, Instagram, Pinterest, Tumbir, Vine, Snapchat i Reddit. Studijom je obuhvaćen i doživljaj usamljenosti pomoću četiri pitanja. Sve osobe podijeljene su u tri skupine prema stupnju usamljenosti: „ne baš usamljen“ (42 %), „umjereno usamljen“ (31 %) i „vrlo usamljen“ (27 %). U cijeloj skupini svi su u prosjeku proveli 61 minutu dnevno koristeći društvene mreže, odnosno u prosjeku pretraživali internetske stranice 30 puta tjedno. Samo 58 osoba (3,2 %) uopće ne koristi društvene mreže. Ako pogledamo samo te dvije izmjerene varijable (usamljenost i korištenje društvenih mreža), uvidjet ćemo da kod onih koji koriste društvene mreže više od dva sata dnevno, za razliku od onih koji ih koriste manje od pola sata, postoji dvostruko veća vjerojatnost da će osjetiti usamljenost. Ne samo duljina korištenja, nego i broj posjeta određenim internetskim stranicama pokazao je sljedeći rezultat: kod onih koji su društvene mreže potražili više od 58 puta tjedno postojala je više od tri puta (3,4 puta) veća vjerojatnost da će postati usamljeni, za razliku od onih koji su društvene mreže posjećivali manje od devet puta tjedno. Iako je u analizu podataka uključen prihod, obrazovanje, dob i spol sudionika, taj je rezultat bio jasan: jasna, statistički značajna povezanost između korištenja društvenih mreža i usamljenosti.

Netko bi sada mogao reći da depresivni, usamljeni ili nezadovoljni ljudi češće koriste društvene mreže poput Facebooka, odnosno da smjer ne vodi od Facebooka prema nezadovoljstvu, usamljenosti i depresiji, nego obrnuto. Stoga je važno da su sada dostupni i longitudinalni, čak i eksperimentalni podatci, koji ne ostavljaju sumnju u smjer veze.

Odnos između uporabe Facebooka i subjektivnog osjećaja blagostanja ispitan je u longitudinalnoj studiji na 82 osobe mlađe od 20 godina. Ispitanici su u razdoblju od dva tjedna nasumično kontaktirani SMS-om pet puta dnevno i upitani da podijele subjektivni osjećaj blagostanja u datom trenutku kao i ukupan osjećaj zadovoljstva životom, te broj puta koji su koristili Facebook od posljednjeg SMS-kontakta, što je pokazalo izravan negativan utjecaj uporabe Facebooka na osjećaj subjektivnog blagostanja nakon toga (Slika 2). Nije bilo obrnutog utjecaja (ograničeno blagostanje dovodi do veće upotrebe Facebooka). Sve u svemu, složene analize dodatnih podataka prikupljenih putem upitnika pokazale su vrlo jasno da se učinak ne može pripisati drugim faktorima, nego Facebooku – odnosno uporaba interneta doprinosi gubitku osjećaja blagostanja.

Smjer veze, a time i kauzalnost, mogao bi se objasniti i kontroliranim, nasumičnim eksperimentalnim istraživanjem na 1095 volontera: nakon nasumične raspodjele po skupinama, polovica ljudi morala je u potpunosti odustati od Facebooka na tjedan dana. Studija je provedena u Danskoj; sudionici su 86 posto bile žene prosječne dobi od 34 godine, imali su u prosjeku 350 prijatelja na Facebooku i svakodnevno su koristili Facebook jedan sat. Sudionici u grupi koja je morala odustati od Facebooka imali su problema sa sudjelovanjem jer je 13 posto njih navelo da su svejedno koristili Facebook, i to samo jednom (jer je bilo „hitno“). Zanimljivo je da je bilo i problema s kontrolnom skupinom jer je njihova uporaba Facebooka pala s gore spomenutog sata na 45 minuta tijekom jednotjednog eksperimenta, što je moglo dovesti do obescjenjivanja učinaka. Sve u svemu, studija je pokazala znatan (p < 0,001) porast zadovoljstva životom onih koji tjedan dana nisu koristili Facebook. Emocionalno stanje također im se znatno poboljšalo (p < 0,001), pri čemu su učinci bili veći kod onih koji su prethodno puno koristili Facebook.

Autor rezultate jasno komentira na sljedeći način: „Milijuni sati svakodnevno se potroše na Facebooku. Sigurno smo sada povezaniji nego ikad prije, no čini li ta nova povezanost išta dobro za naše blagostanje? Prema ovoj studiji, odgovor je ne. Prvo, ta studija pruža uzročne dokaze da napuštanje Facebooka dovodi do veće kognitivne i afektivne dobrobiti. Drugo, studija je pokazala da (uzročni) dobitak blagostanja varira u odnosu na uporabu Facebooka. Ispostavilo se da najviše profitiraju najveći korisnici Facebooka […]. Jednostavnim jezikom: ako ste čest korisnik Facebooka, trebali biste koristiti Facebook manje kako biste povećali osjećaj blagostanja. Možda će vam biti teško promijeniti ponašanje na Facebooku. Ako je to slučaj, razmislite o tome da u potpunosti obrišete račun.“

„JA“ UMJESTO „MI“

Podatci o učincima društvenih kontakata na razvoj mozga sugeriraju da postoji izravna uzročno-posljedična veza: stvarni društveni kontakti dovode do snažnijeg razvoja onih područja mozga koja su uključena u obradu društvenih informacija („social brain“, kako se ta područja često nazivaju), što proizlazi iz podataka pokusa na životinjama, a u međuvremenu čak i iz podataka dobivenih na ljudima. Trend samotnjaštva ima psihološke posljedice koje spadaju u područje neurologije: samotnjaštvo ide ruku pod ruku s naglaskom na „ja“ i gubi se „mi“, na što su ponajprije ukazivali kulturni kritičari poput pisaca, a što je sada na razne načine i empirijski utemeljeno. Već prije 40 godina tadašnja mlada baby-boom generacija nazvana je i Generacijom Ja, „sa svoluksuzom da se bave sami sobom koji su uživali milijuni običnih ljudi“, kao što je to američki pisac Tom Wolfe opisao 1976. godine. Potpuno u skladu s motom uspješne američke stručnjakinje za oglašavanje Shirley Polykoff: „Ako ionako imam samo jedan život, želim ga proživjeti kao plavuša.“

Djecu te generacije roditelja više se fotografiralo, snimalo, više im se dodvoravalo i više im se odavalo priznanje za ono što su radila (što god to bilo) od bilo koje druge generacije prije. Paradigmatična za to neviđeno ispiranje mozga je televizijska emisija Mr. Roger’s Neighbourhood (Susjedstvo gospodina Rogersa) s kojom su djeca u Sjedinjenim Državama odrastala od 60-ih. Ukupno je snimljeno 905 polusatnih emisija koje su se emitirale između 1963. i 2001. godine, posebno za djecu od dvije do pet godina. Njihov sadržaj – temu kršćanskog krštenja „Ti si poseban!“ – iznosio je uvijek nasmijani, ljubazni pastor Fred Rogers na kraju svake emisije stojeći na vratima svojoj maloj publici riječima: „Iz svakog dana učini poseban dan. A znaš kako: jednostavno tako da budeš svoj. Postoji samo jedna osoba na svijetu koja je poput tebe i to si ti. I ljudi te vole zato što si ono što jesi.“ Djeci ionako vrlo samopouzdane baby-boom generacije bila je usađena još snažnija (da ne kažem pretjerana) samocentričnost, koja s jedne strane više nije bila uravnotežena drugim kršćanskim vrijednostima poput zajednice, dobročinstva i solidarnosti, a s druge strane nije bila utemeljena na bilo kakvom osjećaju postignuća i sposobnosti. Stoga ne iznenađuje da se na tim temeljima, a sve više i zbog sveprisutnosti digitalnih informacijskih tehnologija, pojavila mlada generacija milenijalaca, za koju se koristi i termin „Generation Me“ ili generacija „Look Me Me“. Američki publicist Christopher Orlet iznio je kritičku primjedbu 2007. godine: „Ja osobno nisam bio dio generacije milenijalaca koji su odrasli s prekomjernom dozom samopouzdanja i samopromocije, što je u kombinaciji diglo savršenu oluju narcizma.“ Prema njemu, dvije trećine studenata pokazivalo je 2007. godine iznadprosječni stupanj samoveličanja – 30 posto više nego 25 godina prije. Milenijalci su samopouzdaniji, sigurniji i ludo zaljubljeni u sebe, ali za to nemaju nikakvog temelja, žali autor, pozivajući se izričito na njihov niži stupanj obrazovanja, veću površnost, „patetičnu bijedu“ (doslovno!) i manju emotivnu zrelost. Ovdje se ne koristi pojam narcizma u smislu psihijatrije, nego prema općoj uporabi u smislu pretjeranog samoljublja. Narcisima nedostaje obzira i emocionalne topline, njihovi odnosi su kratki i karakteriziraju ih neiskrenost i nevjera, kao i kontrola i nasilje. Stoga je dokazani porast narcizma pokrenut psihološkim upitnicima od velike važnosti za temu samotnjaštva. To je pokazala metaanaliza podataka dobivenih od ukupno 49 818 studenata s različitih sveučilišta u razdoblju od 1982. do 2008., kao i druga studija na 4152 studenta jednoga sveučilišta od 1994. do 2009.

Ne samo u Sjedinjenim Državama, nego i u drugim zemljama, poput Finske, došlo je do pomaka u vrijednosti s općih globalnih i socijalnih pitanja na privatna, poput zdravlja, smrti i usamljenosti. Takva kulturološka promjena nije vidljiva samo u stavovima i navikama ljudi, nego se može iščitati iz kulturnih proizvoda – npr. knjiga, tekstova, televizijskih programa, filmova. U tu svrhu posljednjih su godina razvijene tehnike koje omogućuju statističko vrednovanje velike količine tekstova. Takve kvantitativne analize kulturnih pojava dovele su do pretpostavki i solidne baze podataka.

Funkcija Googleove tražilice Ngram omogućava statističku procjenu tekstova koje pojedinac nikada nije mogao pročitati. Na primjer, pet milijuna knjiga (s poznatim mjestom i datumom objavljivanja), uključujući 13 posto fikcije i 87 posto publicistike, pretraženo je zbog učestalosti pojavljivanja pojedinih riječi ili izraza u dužini do pet riječi, tako da su promjene u pojavama riječi s vremenom postale objektivno mjerljive. Pomoću te metode američki su znanstvenici ispitivali uporabu riječi poput „ja“ ili „mi“ u razdoblju od 1960. do 2008. godine, drugim riječima, razdoblju u kojem je izvršena smjena generacija s baby boomera na milenijalce. Uporaba riječi „mi“ smanjila se za deset posto, a uporaba riječi „ja“ porasla je za 42 posto.

U većoj studiji s 40 riječi poduzete su metodološke mjere da se isključe sustavne pogreške u statistikama – od pristranosti znanstvenika do sve češće uporabe riječi koje se trenutno koriste. Na primjer, ispitanici su regrutirani za generiranje individualističkih ili kolektivističkih pojmova, a drugi su ispitanici procjenjivali te riječi na temelju njihove razine individualnosti ili zajedništva (što se tiče njihova značenja). Na taj je način određeno „top 20“ individualističkih i kolektivističkih pojmova (Tablica 1).

Analiza učestalosti svih 20 individualističkih riječi pokazala je da su se one povećavale između 1960. i 2008. godine: korelacija između pojave i godine iznosila je 0,87 (p < 0,001). Jednostavna usporedba učestalosti pojavljivanja 20 individualističkih riječi 1960. godine (0,096 %) s 2008. godinom (0,115 %) također je pokazala jasno povećanje, jačina efekta (sa standardnim odstupanjem od 0,0063) može se izračunati

s d = 3,02. Tijekom tog vremena nije bilo značajnih promjena u uobičajenim riječima.

U trećem istraživanju izrazi do pet riječi generirani su na isti način, ocijenjeni, i odabran je „top 20“ i vrednovan u skladu s incidencijom po godinama. „Top 20“ individualističkih fraza glasi (ovdje samo na engleskom izvorniku): „All about me, captain of my ship, focus on the self, I am special, I am the greatest, I can do it myself, I come first, I get what I want, I have my own style, I love me, I’m the best, looking out for number one, me against the world, me first, my needs, self love, self reliance, self sufficient, there’s only one you.“

Dvadeset odgovarajućih kolektivističkih fraza bile su: „Sve zajedno; ujedinjenje; duh zajednice; zajedničko dobro; život u zajednici; zabrinutost za zajednicu; doprinos zajednici; potrebno je selo; osjećaj zajedništva; dijeljenje resursa; snaga kroz jedinstvo; zajedništvo je važno; potrebe svih; zajedno smo jači; stojimo zajedno; mi smo jedno; možemo to zajedno; raditi kao tim; raditi za cjelinu.“ Kao i kod ispitivanja pojedinih riječi, ponovno je došlo do značajnog porasta individualističkih izraza tijekom razdoblja ispitivanja (r = 0,90, p < 0,001; porast s 0,000093 % u 1969. na 0,00016 % u 2008.; standardno odstupanje 0,00022; d = 3,05), dok se uporaba kolektivističkih izraza nije bitno promijenila.

Zajedno autori interpretiraju svoje rezultate kao jasan, objektivan signal da američku kulturu od 1960. više oblikuju individualističke ideje. Riječima autora: „Ova studija pokazuje da uporaba jezika u knjigama od 1960. odražava rastući individualizam u SAD-u. Jezik u knjigama odražava sve veći kulturni etos, a taj etos sve više karakterizira usredotočenost na samoga sebe i jedinstvenost.“

Ljude treba suditi ne samo po njihovim riječima, nego prije svega po njihovim djelima. Stoga je važno da se narcizam mjerljivo pretvara u sebičnost kada je u pitanju djelovanje: dok se više od 90 posto mladih u Americi izrazilo pozitivno o dobrotvornom radu, više od polovice ih radije gleda televiziju ili provodi vrijeme u posjetima ili čitanju umjesto da nešto učine u dobrotvorne svrhe. Također je poznato da mladi od 18 do 25 godina od svih dobnih skupina najmanje daruju u dobrotvorne svrhe. Da se to ne može jednostavno povezati sa sve većim ekonomskim poteškoćama mladih pokazuje činjenica da se nasilje nad drugim ljudima također povećalo u posljednja dva desetljeća.

Studenti ove generacije više nisu zainteresirani za svoje područje, nego za stjecanje diplome uz najmanje truda: „This is a bottom-line society, so students are smart to seek the most direct route to the bottom line“, citira Orlet jednog profesora sociologije pa nastavlja: „The old model was a collegial one in which students and professors alike sought knowledge for knowledge’s sake. The new model is ‘I paid my money, give me my grade and degree.’“

Uz porast ljubavi prema sebi (narcizam), znanstveno se može dokazati smanjivanje suosjećanja (empatije). Vijesti o nesrećama u kojima nitko nikome ne pomaže gotovo su dio svakodnevnog života. Smanjuje se poštovanje prema policajcima ili liječnicima, sve se više osjećamo ugroženima od njih. U jesen 2016. godine četvero je ljudi prekoračilo umirovljenika koji je bez svijesti ležao ispred bankomata, podignulo novac i ponovno ga prekoračilo ne pomogavši mu. Pomogla mu je tek peta osoba, no muškarac je poslije umro u bolnici. „Oduvijek je bilo tučnjava“, kažu policajci, „ali ljudi danas protivnika udaraju na ulici čak i kad on već nepomično leži na podu.“ Takve anegdote samo ilustriraju ono što je sada poduprijeto i čvrstim dokazima: empatija ljudi se smanjuje.

Metaanaliza 72 studentske ankete tijekom tri desetljeća (1979. – 2009.), koja je uključivala podatke od ukupno 13 737 studenata, pokazala je značajnu smanjenost empatije (empathic concern) i sposobnosti prihvaćanja perspektive drugoga (perspective taking). Međutim, druge karakteristike osobnosti, poput mašte ili poznatih problema s drugima, o kojima ih se također pitalo, tijekom godina bile su stalne. Od 2000. godine smanjenost empatije i mogućnosti poistovjećivanja bili su posebno izraženi (Slika 3).

U svojoj raspravi zašto empatija kod ljudi opada, autori ukazuju na paralelne trendove među mladima, poput sve veće materijalističke perspektive. U istraživanju 2006. godine, 81 % starijih od 18 do 25 godina izjavilo je da je „bogaćenje“ jedan od najvažnijih ciljeva njihove generacije, a za njih 64 % to je bio najvažniji cilj. Samo 30 % ispitanih izjavilo je da je najvažniji cilj „pomoći potrebitima“ (Pew Research Center 2007).

GUBITAK DRUŠTVENOG KAPITALA

U angloameričkom jezičnom području često se govori o društvenom kapitalu i njegovu gubitku. No, riječ „kapital“ ovdje je zavaravajuća, jer ono što podrazumijeva nisu čovjekova financijska sredstva, nego njegova društvena mreža. To je „elastični“ pojam s čitavim nizom različitih definicija – ovisno o istraživačkom polju ili istraživačkoj disciplini u kojoj se koristi. Riječ je o altruizmu, povjerenju, zajednici, koheziji i naposljetku o „društvenom ljepilu“ koje društvo drži zajedno i u prvom redu omogućava njegovo funkcioniranje. S medicinskog stajališta, poznato je da je količina društvenog kapitala koja je na raspolaganju članovima društva jasno povezana s boljim zdravljem, nižom stopom kriminala i učinkovitijom ekonomskom aktivnošću. Stoga zaključak da se u nedavnoj prošlosti u nekim društvima (poput Sjedinjenih Država) društveni kapital smanjio ne treba podcijeniti. S gledišta neurologije i općeg zdravlja, kritički treba sagledati društveni razvoj koji vodi prema samotnjaštvu.

Da zaključimo: biti samac nije dobro ni za pojedinca ni za zajednicu. Možemo se nadati da će razmišljanje o tom trendu i danas dostupnim opcijama mjerenja i objektiviziranja pomoći da se nešto promijeni. Kao što su epidemiologija i zdravstvena ekologija već učinili mnogo dobra, ne samo za pojedinca, nego i za društvo, tako će i neurologija dati svoj doprinos našem društvu svojim nalazima o „društvenom mozgu“. Ljudi su bića zajednice i samo su u zajednici stvarno sretni. Elektronički mediji i prije svega pametni telefoni razdvajaju nas više nego što nas spajaju – o tome bismo trebali bolje promisliti.