PHOTO: Profil

Ive Mihovilović je 10. travnja 1941. grubom silom izbačen iz „Novosti“, dva mjeseca poslije dobio je i formalni otkaz, a nedugo potom izbačen je iz Društva novinara, čime mu je bilo onemogućeno da se zaposli bilo gdje drugdje u novinama, jer je to po novim propisima nove države bilo moguće samo članovima društva. On, uostalom, i nije želio raditi u ustaškim novinama. Krajem 1941. Ive Mihovilović već je bio uvelike angažiran u ilegalnim organizacijama pokreta otpora ustaškim vlastima. On je, naravno, vrlo loše primio dolazak ustaša na vlast, ne samo stoga što je to za njega značilo prekid uspješne novinarske karijere i egzistencijalne nedoumice, nego i stoga što je to vidio kao još jednu pobjedu globalnog nacifašizma i još jednu prepreku u borbi istarskih Hrvata za nacionalnu i političku emancipaciju, ali i – zbog ustaške antižidovske politike – kao izravnu prijetnju njegovoj obitelji. Kad je Ante Pavelić 18. svibnja 1941. u Rimu potpisao u ime NDH s Italijom tzv. Rimske ugovore, bilo je jasno da se NDH neće truditi da se Istra vrati u sastav hrvatskog nacionalnog korpusa, nego je Pavelić tim ugovorima – štoviše – Italiji prepustio da anektira još neke značajne dijelove hrvatskih teritorija u Dalmaciji, a dopustio da Italija kontrolira i dodatni teritorij u unutrašnjosti.

U emigrantskoj zajednici istarskih Hrvata u Zagrebu vladalo je tog proljeća veliko nezadovoljstvo onim što se događa i zabrinutost za budućnost, ali i odlučnost da se pokuša nešto činiti da se sve to zaustavi i promijeni. Nova vlast smjesta je naišla na otpor u raznim dijelovima zemlje, pa tako i u Zagrebu, već u proljeće 1941. poduzete su prve akcije protiv vlasti, agitacija, sabotaže i oružane akcije. Početkom ljeta došlo je do ustanka na sisačkom području, a potom u Lici. U tome su posebno aktivni bili komunisti, ali nisu bili jedini.

Štoviše, komunisti su u Zagrebu bili malobrojni, ali u ilegalnoj aktivnosti jedini dobro organizirani. Zagreb je uoči rata imao oko 200.000 stanovnika, bio je u velikoj mjeri i industrijski grad pa je bilo dosta radnika, među kojima su komunisti bili najaktivniji. Ipak, u Zagrebu je tada bilo samo oko 500 organiziranih članova Komunističke partije. U Kraljevini Jugoslaviji Komunistička partija bila je izvan zakona i morala se prilagoditi uvjetima rada u ilegalnosti. Stoga i nije mogla biti osobito brojna. No bitno više bilo je ljudi ljevičarskih, čak i marksističkih i komunističkih uvjerenja, koji nisu bili organizirani članovi KP, ali su bili spremni uključiti se u ilegalne aktivnosti protiv novih vlasti na liniji Komunističke partije i u sklopu njene ilegalne organizacije, ali na platformi tzv. Narodnooslobodilačke fronte, šire i masovnije organizacije antifašista.

Iako je među komunistima vladala stroga konspiracija, iako su se ponašali prema unaprijed pripremljenim planovima i procedurama, organizacijski je stanje bilo vrlo kaotično, jer su se stalno događale kadrovske promjene, a i one organizacijske. Bila je velika fluktuacija partijskih kadrova, brojno stanje komunističkih ćelija stalno se mijenjalo jer su neki aktivisti bili hapšeni, drugi su odlazili u partizane, ako bi postojala opasnost da će biti otkriveni, na njihova mjesta često su dolazili ljudi iz partizana. Veze između pojedinih ćelija održavale su se i raskidale po potrebi i prema prilikama, a neke ćelije neko bi vrijeme bile povezane s jednom višom vezom, a potom bi bila prebačena pod ingerenciju druge. Pojedinci su često bili seljeni s jednog zadatka na drugi.

Načelno, postojala je stanovita hijerarhija, na čijem je vrhu bio Mjesni komitet Komunističke partije Hrvatske, čije se članstvo stalno mijenjalo, i to sasvim neformalno, već prema potrebama trenutka. Grad je bio podijeljen na šest rajonskih komiteta, koji su bili podređeni Mjesnom komitetu. Ti su rajonski komiteti bili u načelu teritorijalno organizirani, ali su pojedine ilegalne grupe ili ćelije znale biti vezane za pojedini rajonski komitet i po drugim kriterijima. Prvi rajonski komitet pokrivao je Maksimir, Drugi Trnje, Treći Medveščak, Četvrti centar grada, Peti Trešnjevku, a Šesti Črnomerec. Rajonski komiteti imali su pod sobom partijske ćelije, u cijelom Zagrebu bilo ih je ukupno 53, najvećim dijelom po tadašnjim tvornicama i poduzećima, ali je bilo i ćelija drukčije vrste, na sveučilištu, među željezničarima i drugdje.

Uz tu partijsku strukturu bile su vezane i organizacije, kružoci ili grupe čiji članovi nisu nužno bili komunisti, pa i razne grupe sastavljene od antifašista, koji nisu bili komunisti ili su među njima komunisti bili u manjem broju, ali su bili spremni da se uključe u ilegalni rad. Jedna takva grupa bila je i grupa Istrana, kojoj je pripadao i Ive Mihovilović, a koja je bila vezana uz Šesti rajon. Kasnije, kako se širio krug nepartijaca koji su se priključivali ilegalnoj aktivnosti, počeli su se mijenjati nazivi organizacijskih jedinica, kako bi se pokazao njihov novi sastav, te su tako počeli funkcionirati Mjesni odbori Narodnooslobodilačke fronte, a potom su formirane i druge strukture Narodnooslobodilačke fronte.

Po svemu sudeći, Ive Mihovilović je neformalno surađivao s ilegalnim pokretom već od 1941. godine, ali je formalno ušao u ilegalni pokret u ljeto 1942. U početku je djelovao ponajprije kroz tu grupu Istrana. On je bio vrlo poduzetan, kao bivši novinar poznavao je mnogo ljudi pa je razvio razne aktivnosti koje su nadilazile prvotnu sferu djelovanja u miljeu istarske emigracije. On sam o tome poslije nije htio ništa govoriti, ali su neke osobe koje su ga u to vrijeme poznavale i s njim surađivale bile nakon rata spremne o njegovu radu svjedočiti. Tako su novinar Vlado Majer8 i sveučilišni profesor Josip Roglić, koji su s njim surađivali u ilegalnim aktivnostima, 1951. dali izjavu:

„Ive Mihovilović vršio je razne zadatke, obavještajnu službu političkog i vojnog karaktera, suradnju u ilegalnoj štampi i raspačavanje štampe, skupljanje novčanih doprinosa i materijala, povezivanje i prenošenje uputstava, održavanje sastanaka, upućivanje na oslobođeni teritorij itd. Bio je član Mjesnog narodnooslobodilačkog odbora za grad Zagreb.“

O tome kakvu je aktivnost organizirao Mihovilović, kojem je konspirativno ime bilo „Težak“, ali se služio i imenima „Agronom“ i „Buconjić“, svjedočila je neposredno nakon rata Jana Koch, zagrebačka književnica i dobrovoljna sestra Crvenog križa, koja je s njim surađivala od listopada 1943. Ona se sjeća:

„U ono vrijeme prebacivao je drug Mihovilović naše drugove u šumu (u partizane – op. a.) i izvršavao sve naloge i zadatke šume a koji su meni bili poznati. Nabavljao je sav tiskarski materijal, počam od vrpca, boja, strojeva, kao i čitave cinkografske uređaje, baterije, akumulatore itd. Preko njega odilazila bi i dolazila pošta iz šume, i svi izvještaji vojničke naravi, zatim izvještaji industrije, bankarstva, osiguravajućih zavoda itd. U kući gdje stanujem pohranjen je bio novac (crvena pomoć), i to milijunske svote, kojima je disponirao drug Mihovilović, a sa znanjem mojim i moje prve niže veze drugarice Bože Borošić rođene Ribar. Kroz druga Ivu Mihovilovića upoznala sam i njegovu vezu druga ing. Ivu Richtmanna (Mirka), koji je iz moje kuće otišao u šumu. Njegovu drugaricu i tek rođeno dijete zaštićivao je drug Mihovilović. Da to nije bilo jednostavno, potvrđuju činjenice, što je drug Richtmann bio vojni obaveznik kojeg je svaki čas tražila policija.“

Jana Koch imala je 35 godina kad je počeo rat. Bila je tada već etablirana književnica, socijalno osjetljiva i svjesna ratnih opasnosti koje su prijetile pa se već 1939. uključila kao dobrovoljka u Crveni križ i preuzela ulogu organizatorice podmlatka organizacije. Kad je počeo rat, odmah se uključila u terenski rad i od samog početka predano sudjelovala u različitim akcijama pomoći ratnim stradalnicima, ali i žrtvama ustaških represalija. Posebno veliku ulogu imala je 1942. u spašavanju kozaračke djece. Na planini Kozari u sjeverozapadnoj Bosni u tamošnjim srpskim selima razvio se širok i jak partizanski pokret, koji je počeo prijetiti i važnoj željezničkoj prometnici Zagreb-Beograd, pa su Nijemci i ustaše odlučili da ga unište. Planina je opkoljena i pokrenut je napad u kojem su partizanske snage uvelike uništene, ali je masovno stradalo i tamošnje civilno stanovništvo. Iza pobijenih civila ostalo je mnogo dječje siročadi, koju su ustaše otpremile u brzo organizirane dječje logore, gdje su uvjeti bili loši, gdje su vladali glad i bolesti pa je velik broj djece umirao. U jednom od takvih logora od 7000 zatočene djece umrlo ih je 4000.

Kad se za to pročulo, veliku akciju njihova spašavanja organizirala je Austrijanka Diana Budisavljević, rođena Obexer. Ona se 1891. rodila u Innsbrucku i mladost provela u rodnom gradu, gdje je upoznala dr. Julija Budisavljevića. Julije Budisavljević bio je sin Bude Budisavljevića, pobratima Lavoslava Vukelića. Došao je u Innsbruck na studij medicine i ostao ondje raditi kao asistent na fakultetu. Vjenčali su se 1917., a dvije godine poslije preselili se u Zagreb. On je postao ugledan zagrebački liječnik, bio je osnivač Klinike za kirurgiju Medicinskog fakulteta, kojoj je bio predstojnik.

Čim je počeo rat, Diana Budisavljević angažirala se u humanitarnom radu, posebno za srpsku ratnu siročad. Ona je organizirala tim ljudi koji je pomagao toj djeci još od 1941., kad su otkriveni strašni uvjeti u logoru za srpske žene i djecu u Lobor Gradu, ali je najveću aktivnost pokrenula 1942. oko kozaračke djece, blisko surađujući s Janom Koch. Pružala je pomoć u lijekovima, sanitarnim potrepštinama, odjeći za djecu iz zaliha Crvenog križa. Jako se zalagala za tu djecu, obilazila državne institucije kako bi dobila pristup do njih u raznim logorima i sabiralištima, uspjela ih prebaciti u centre za pomoć koje je organizirala na više lokacija u Zagrebu, organizirala liječničku skrb, socijalnu pomoć, prihvat te djece u zagrebačkim obiteljima, ali i drugdje. Vodila je detaljnu kartoteku o svakom djetetu, kako bi se naknadno moglo poraditi na njihovoj identifikaciji i potrazi za roditeljima i rodbinom. U toj kartoteci bili su podaci o 12.000 djevojčica i dječaka koje je spasila. Tijekom rata pisala je dnevnik, u kojem je na dosta mjesta spominjala suradnju s Janom Koch. Taj je angažman nastavila sve do kraja rata, kad su njezinu aktivnost prekinule nove komunističke vlasti, preuzevši njezinu kartoteku i onemogućivši joj daljnji rad.

Jana Koch se s vremenom potpuno posvetila tom poslu, a njezinim šefovima u Crvenom križu sve je više smetalo što njezino djelovanje poprima ljevičarska politička obilježja pa je izbačena iz Crvenog križa. Bila je onemogućena da sudjeluje u humanitarnim akcijama na terenu pa se više angažirala u izravnim aktivnostima ilegalne partizanske organizacije u Zagrebu, i to u obavještajnoj sferi. Od srpnja 1943. viša joj je veza bio Joža Kamkelj, a nakon što je on ujesen otišao, bio je to Ive Mihovilović, s kojim je intenzivno surađivala.

U tom ilegalnom radu Jani Koch uvelike su naruku išle okolnosti u vezi s mjestom gdje je stanovala tijekom Drugog svjetskog rata, u Jurjevskoj 27. Jurjevska ulica vodi od Gornjeg grada prema sjeveru do Cmroka, u južnom dijelu tu su kuće u nizu, a upravo oko broja 27 počinju se redati vile s vrtovima. Kuća u kojoj je ona stanovala bila je lijepa i prostrana samostalna kuća s jako velikim vrtom, koji je završavao šumom. Ta je vila po projektu arhitekta Kuna Waidmanna i graditelja Hermanna Bolléa sagrađena 1881. kao neorenesansni jednokatni ljetnikovac za tadašnjeg podbana Jovana Živkovića, ali je kuću 1894. kupio bliski rođak biskupa Josipa Jurja Strossmayera pa je kuća otada bila u vlasništvu njegove obitelji. Prije Drugog svjetskog rata naslijedila ju je Strossmayerova pranećakinja Zlata Lubienski, koja ju je dala preurediti te je kuća, umjesto da bude ljetnikovac za jednu obitelj, preuređena tako da u njoj bude više stanova. Grofica Lubienski kretala se u visokom društvu, dosta je putovala, a bila je velika ljubiteljica umjetnosti i kazališta pa je skupljala slike i posjećivala kazališne premijere. Ona je 1934. u Zagrebu prisustvovala gostovanju slavne njemačke kazališne glumice Tille Durieux. Tom se prilikom s njom upoznala i potom sprijateljila, nakon što su otkrile da su u daljnjem srodstvu.

Tilla Durieux rodila se u Beču 1880., pravo joj je ime bilo Ottilie Godeffroy, a njezin otac bio je ugledni kemičar. Pohađala je glumačku školu, počela nastupati 1901. u jednom njemačkom kazalištu u Češkoj, a potom je dobila angažman u Poljskoj. Bila je vrlo nadarena i sklona tadašnjem modernom ekspresionističkom kazališnom izrazu pa je otišla u Berlin, gdje je od 1903. do 1913. radila sa slavnim režiserom Maxom Reinhardtom i sljedećih se godina jako afirmirala. Potom je nastupala diljem srednje Evrope. Bila je jako cijenjena i popularna, upoznala je mnogo poznatih ličnosti iz umjetničkog svijeta. Bila je vrlo upečatljive fizionomije pa su je slavni slikari rado portretirali, među ostalima u svojim poznim danima Pierre-Auguste Renoir, a i Max Liebermann, Oskar Kokoschka, Max Oppenheimer i Franz von Stuck.

Triput se udavala, odreda za Židove. Prvi muž bio joj je secesijski slikar Eugen Spiro i u braku s njim bila je samo dvije godine. Potom se udala za uspješnog trgovca umjetninama Paula Cassirera, koji je počinio samoubojstvo u sobi do sudnice kad je nakon 16 zajedničkih godina proglašen njihov razvod. Tilla Durieux ubrzo se opet udala za poslovnog čovjeka Ludwiga Katzenellenbogena, s kojim je pred nacistima prebjegla u Švicarsku, a 1937. su stigli u Zagreb i nastanili se u stanu u kući Zlate Lubienski u Jurjevskoj. To im je trebao biti samo predah na putu za SAD preko Grčke i Turske. Sa sobom su nosili sve što im je bilo vrijedno i važno pa je Tilla Durieux u Zagreb donijela i svoju veliku zbirku vrijednih slika.

Baš kad su krenuli prema Grčkoj Njemačka je napala Jugoslaviju pa su ih ratne okolnosti razdvojile. Tilla Durieux se morala vratiti u Zagreb, a njezin muž uspio je ući u Grčku, ali su ga ondje Nijemci uhapsili i otpremili u Njemačku, gdje je ubijen. Tilla Durieux se ponovno našla u Jurjevskoj 27. Bila je ljevičarka, antinacistica, odlučna da se angažira u otporu Nijemcima i ustašama. Našla se u stanovitoj zamci, jer je morala ostati u Zagrebu, a živjela je igrom slučaja u dijelu grada gdje su se nakon okupacije smjestili Nijemci. Pokretu otpora pristupila je preko Jane Koch, koju je upoznala jer su obje stanovale u istoj kući Zlate Lubienski. Tilla Duriex ovako je opisala što se tih godina događalo u Jurjevskoj 27:

„Radili smo u malim grupama, u stvari smo poznavale samo malo ljudi, a i njih samo pod ilegalnim imenima. Primale smo lijekove koje smo morale sakrivati dok po njih ne bi došao kurir; stizali su dokumenti koje smo u zapečaćenim bocama zakopavale u našem vrtu. Taj posao sam ja radila. U međuvremenu sam počela uzgajati kuniće da nam pribavim nešto mesa koje gotovo da se nije moglo kupiti, i kretala se mnogo vani, tako da nije moglo biti napadno kad bih radila u vrtu. U zoru sam dječjom lopaticom i rukama zakopavala te boce u našem dvorištu gdje su se stalno nalazili njemački vojnici. Bile smo nepovjerljive i prema susjedima. Premda smo se što je moguće više suzdržavale od bilo kakvih društvenih aktivnosti, tu i tamo bismo posjetile obitelj G. u kojoj je glava obitelji bio čovjek koji ne samo da je ljubio glazbu, već je bio i izvrstan pijanist.“

Kako je vrijeme prolazilo Tilla Durieux je sve više vremena provodila u vrtu. Povećavao se broj kunića, pa ih je bilo već sedamdesetak, a za njihovo hranjenje svakog jutra i večeri je trebalo po dva sata. Uz to, mnogo je vremena provodila obrađujući vrt, zapravo baveći se tim dokumentima zakopanim u bocama. Između ostalog, tamo je bila zakopana i dokumentacija Diane Budisavljević o kozaračkoj djeci.

Jana Koch također se sjećala:

„Znam da je drug Mihovilović podržavao stalnu vezu sa Higijenskim zavodom, zatim sa Ministarstvom vanjskih poslova i Ministarstvom zrakoplovstva, a kroz mene i sa Ministarstvom vojnim. Osim toga imao je čovjeka koji ga je izvještavao o najmanjim, možda i najvrjednijim detaljima o razgovoru Pavelića sa svojim opskrbnikom, pa i o povratku Navratila i njegovom prijemu kod tog razbojnika prilikom kapitulacije Rumunjske.“

Ive Mihovilović i Jana Koch vrlo su blisko surađivali pa ju je on posjećivao u njezinu stanu u Jurjevskoj 27, očito joj donoseći materijale da budu zakopani u vrtu kuće. Preko Ive Mihovilovića stanoviti broj ljudi otišao je u partizane. On je znao neke kanale za to, kako je svjedočila Jana Koch, „i jedan kratki i brzi kanal za slučaj bijega, kojim sam se smjela poslužiti samo u krajnjoj nuždi“. Među onima koji su išli tim Mihovilovićevim kanalima bilo je i nekih poznatih ljudi.

Veza Mihovilovića u Ministarstvu zrakoplovstva, koju spominje Jana Koch, išla je preko Franje Fuisa, Mihovilovićeva novinskog kolege i velikog prijatelja, kojem je Mihovilović bio vjenčani kum. Mihovilović je ilegalno surađivao s nekoliko svojih novinskih kolega, pa i s Fuisom. Fuis je bio zaljubljenik u zrakoplove i imao mnogo znanaca među pilotima i aviomehaničarima, pa i u Ministarstvu zrakoplovstva. Fuis je u tom ministarstvu bio jako popularan, jer se i nakon smjene vlasti nastavio baviti novinarskim poslom te je radio razne pozitivno intonirane reportaže o zrakoplovcima. No Fuis je bio ljevičar i to su nove ustaške vlasti znale te su ga nekoliko puta privodile i ispitivale. Kada je drugi puta oslobođen iz zatvora u svibnju 1941. godine on je s grupom prijatelja iz školskih dana iz zrakoplovne škole u Divuljama kraj Splita, koji su sada služili u zrakoplovstvu vojske NDH na zagrebačkom aerodromu Borongaju, oformio ilegalnu organizaciju, koja se zvala „Galeb“. U toj grupi osim Fuisa bili su njegov stari drug iz Divulja, časnički namjesnik pilot Ivan Jakovlić, zatim piloti Miško Pintarić i Vjenćeslav Pejša, te još nekolicina zrakoplovaca i tehničara. Grupa je djelovala skoro dvije godine.

Ive Mihovilović je 10. travnja 1941. grubom silom izbačen iz ‘Novosti’, a potom i iz Društva novinara, čime mu je bilo onemogućeno da se zaposli bilo gdje u novinama. Obitelj je ostala bez primanja pa je sljedeće ratne godine živjela od hipoteka

Bila je s ilegalnim pokretom u Zagrebu povezana preko Mihovilovića. Fuis je Mihovilovića spojio s Jakovlićem, koji mu je davao povjerljive spise iz Ministarstva. Te bi materijale iznosili iz zgrade Ministarstva na Maksimirskoj cesti i nakon presnimavanja vraćali. Fuis je Mihoviloviću nabavljao i razni vojni materijal i potrepštine. Svoja poznanstva iskorištavao je za ilegalno prikupljanje materijala i skupljanje informacija od raznih zaposlenika Ministarstva koji su simpatizirali partizane. U jednom trenutku rodila se ideja da se pokuša oteti jedan avion, napuniti ga raznim korisnim materijalom i preletjeti na partizanski teritorij. Tko je došao na tu ideju, nije poznato, vjerojatno sam Fuis, ali je poznato da su na njenoj realizaciji radili zajedno Fuis i Mihovilović.

Nakon kapitulacije Italije, Fuis je trebao ići na račun ustaškog filmskog poduzeća da snimi film o Dalmaciji. Dobio je 4000 metara filma i dva stručnjaka za snimanje. On je predložio da će zajedno sa tim filmom i tom dvojicom otići u partizane. Mi smo to primili. Bilo je dogovoreno da će ići autom, ali su uspjeli da idu avionom. Fuis je poznavao pilote i mogao je da izabere pilota koji je bio u sporazumu s njima. Fuis je našao još jednog simpatizera. Išlo je njih pet i trebali su da se spuste na oslobođeni teritorij. On je tražio od partizana informaciju gdje da se spusti. Rečeno mu je da se spusti negdje u Lici. Tražio je i damu se dade jedno pismo kojim bi netko iz zagrebačkog ilegalnog pokreta potvrdio da on prelazi u partizane. To mu je pismo trebao dati Ive Mihovilović.

Plan je bio da za tobožnje snimanje Dalmacije Fuis i njegovi drugovi uzmu avion tipa „Potez 25“ i pokušaju njime odletjeti u Otočac, gdje je tada bilo sjedište Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH-a), najvišeg organa civilnih partizanskih vlasti.

„Potez 25“ bio je francuski avion, prvi put proizveden 1924., mali dvokrilac, jednomotorac s dva sjedala, koji je neposredno prije Drugog svjetskog rata bio glavni borbeni lovac francuskog zrakoplovstva. No, otad su se i u Francuskoj i drugdje gradili mnogo moderniji, brži i snažniji lovački avioni pa je „Potez 25“ već 1940. povučen u Francuskoj iz lovačkog zrakoplovstva i služio je u pomoćne svrhe. No u NDH ti su avioni činili glavninu zračne flote. U sastavu ratnog zrakoplovstva NDH bila su 42 aviona tog tipa, koji su naslijeđeni iz arsenala Kraljevine Jugoslavije.

Fuis je o tom planu razgovarao sa svojim kolegama iz ilegalne grupe „Galeb“. Zbog loših vremenskih prilika i slabe vidljivosti u Zagrebu i okolici let je bio dva puta odgađan. Napokon je osvanula srijeda 13. listopada 1943., dan koji je zbog probijanja Sunčevih zraka kroz niske i razvučene oblake na obzorju bio pogodan za polijetanje.

Fuis je tog jutra oko 10 sati napustio svoj dom u Iločkoj ulici broj 16 na Trešnjevci pozdravivši se sa suprugom Katom i kćerkom Dunjom. Nije uzeo svoj fotoaparat nego ga je ostavio supruzi da s njim može slikati djevojčicu. Tramvajem se uputio u centar grada. Oko podneva Fuis se u kavani hotela „Dubrovnik“ našao sa Ivom Mihovilovićem koji mu je predao šifrirano pismo za partizansko vodstvo u Otočcu što ga je dobio od Matetića. Fuis se potom taksijem uputio na Borongaj. Putnici su se okupili na aerodromu, te se ukrcali u avion i poletjeli. Trebao je to biti kratak let, od Zagreba do Otočca ima 120 kilometara zračne linije, pa su na odredištu trebali biti najviše za jedan sat. Letjeli su bez instrumenata, bez radio-veze, te su skrenuli sa rute. Čekali su ih da slete na dva mjesta, na Borongaju, gdje su tamošnjim aerodromskim vlastima rekli da će se nakon snimanja iz zraka vratiti, ali i u Otočcu gdje im je bilo stvarno odredište. Ni na jednom, ni na drugom mjestu nisu se pojavili.