Putem prema Južnoj Americi, Freddie se zaustavio u New Yorku, gdje je započeo pregovore za kupnju stana u centru. Gej scena Velike Jabuke neprestano ga je privlačila još od njegova prvog posjeta 1970-ih, a grad mu je predstavljao prirodan dom s obzirom na njegovo neumorno traganje za pravom ljubavi i sjajnim seksom. Umoran od neprestanog boravka u hotelima, Freddie je htio pustiti korijene u gradu pa je Sylvia Stickells, supruga njegova bliskog prijatelja i organizatora turneja Gerryja Stickellsa, u njegovo ime pregledala njujorško tržište nekretnina. Sylvia je pronašla otprilike stotinu stanova, kuća i apartmana koje su Freddie ili Peter Freestone pogledali te se, naposljetku, Freddie odlučio za prekrasan stan s gotovo panoramskim pogledom na New York City, s balkonom koji je gledao na 59th Street Bridge. Pregovori o kupovini trajali su nekoliko mjeseci, ali Freddie je bio uvjeren da je donio pravu odluku kada se upustio u kupnju nekretnine na adresi 425 East 58th Street.

Dok je kupovina novog doma bila u tijeku, Freddie se pridružio ostatku Queena na putovanju prema Južnoj Americi te su 26. veljače sletjeli u Buenos Aires kao prvi zapadni bend koji je posjetio argentinsku prijestolnicu. Zemlja u koju su Queen stigli bila je u previranjima i nalazila se usred takozvanog “Prljavog rata “, zloglasne kampanje koju je argentinska vojna diktatura vodila od 1976. do 1983. protiv osumnjičenih lijevo-orijentiranih vojnih protivnika. Uz učestala kršenja građanskih prava, procjenjuje se da je hunta predvođena Jorgeom Rafaelom Videlom ubila 30.000 stanovnika. Vladina delegacija dočekala je bend u zračnoj luci te su, u društvu naoružanih čuvara, Freddie i ostali članovi provedeni kroz sigurnosne službe i odvezeni u hotel Sheraton u Buenos Airesu u kojem će biti smješteni i u kojem ih je, najvjerojatnije, argentinska tajna policija mogla držati na oku. U tom je razdoblju svoga života Freddie bio u burnoj vezi s body builderom Peterom Morganom koji je doletio u Buenos Aires kako bi bio s njim. Morgan je bio izbacivač u londonskom klubu Heaven, a njegov je dolazak značio da je Mercuryjeva svita u Argentini, osim Morgana, uključivala Paula Prentera, Petera Freestonea, Jima Beacha i njegovog bivšeg ljubavnika Joea Fanellija (koji je ondje bio kao njegov osobni kuhar). Uz izuzetak Beacha, svi su oni bili gej te je, posljedično, ova turneja očigledno stvorila podjelu između Freddiejeve družine i ostatka benda. No, bez obzira na to je li podjela postojala ili ne, na sceni su Queen bili besprijekorni profesionalci te se na njihovoj prvoj svirci u Argentini pojavilo više od 50.000 ljudi kako bi ih gledali dok sviraju set od 29 pjesama. Gledatelji televizijske postaje Canal 9, koji su brojili više od 30 milijuna, svjedočili su koncertu održanom sljedećeg dana na istom mjestu, koncertu na kojem se Freddieju na sceni pridružila argentinska nogometna superzvijezda, Diego Maradona.

Sljedeći koncert u Argentini trebao je biti održan u Mar del Plata, obalnom gradu smještenom 400 km južno od Buenos Airesa. Prije tog koncerta, međutim, a s obzirom na politički karakter Argentine u ono vrijeme, hunta je vidjela ogroman potencijal u smislu političkog PR-a koji je mogla postići ako iskoristi posjet Queena, posebice u eri nadolazećih izbora pa je bend bio pozvan na večeru s vladarem zemlje, generalom Violom. I dok su Freddie, Brian i John prihvatili poziv i večerali s Violom ( “Kako je lijepo što imaju predsjednika koji se zove po cvjetiću! “, rekao je Freddie, Roger Taylor je odbio, komentirajući da je u Argentini kako bi svirao ljudima, a ne političarima.

Stigavši u Mar del Platu na sljedeći koncert, Freddie je otkrio da njegov hotelski apartman ima pogled na promenadu. Njegov novi ljubavnik, Peter Morgan, pridružio se Freddieju na ovom putovanju, ali dok su bili u Mar del Plati, Morgan je htio otići sam u šetnju. To je odgovaralo Freddieju, s obzirom na sigurnosni rizik, i bio je više no sretan što je Morgan htio šetati sam. No, kada je Freddie izišao na balkon da se divi pogledu, dobio je i više od pogleda na krajolik. Freddie je dolje na promenadi, ispod svoga prozora, uočio Morgana s drugim muškarcem, nekim dosta mlađim od Freddieja, a iz njihovog je govora tijela bilo jasno, prema riječima Petera Freestonea, da Morgan i taj čovjek nisu bili samo prijatelji. Vrativši se u hotel, Morgan je inzistirao da se ništa nije dogodilo, ali to je samo dodatno razbjesnilo Freddieja. I tako je, poput Tonyja Bastina prije njega, Morgan ukrcan na prvi avion za London, a Freddie je ponovno bio sam.

Nakon koncerta u Mar del Plati, Queen su odsvirali još jedan koncert u Rosariu prije no što su se vratili na finalnu svirku u Buenos Airesu. Bend je iz Argentine odletio u Brazil. Sanjarili su da će svirati na poznatom stadionu Maracana u Rio de Janeiru, ali nedavna promjena zakona koju je proveo guverner Rija glasila je da se stadion može koristiti samo za “nogometne utakmice i kulturne ili religiozne događaje, u koje se koncert Queena nije ubrajao “. I tako su, umjesto na najveći stadion u Brazilu, Queen bacili oko na drugi po redu, Estádio do Morumbi u Sao Paolu. Taj je stadion zabilježio rekordnu posjećenost od 138.032 gledatelja tijekom jedne nogometne utakmice, no niti jedan rock bend nije nikada ondje zasvirao.

Kada su pregovori za koncert bili dovršeni, ulaznice su stavljene u prodaju i rasprodane toliko brzo da je dodan i drugi datum. I tako su 20. ožujka 1981. Queen odsvirali koncert pred 131.000 ljudi, što je u to vrijeme bila najveća publika na plaćenom koncertu jednog benda bilo gdje u svijetu. Queen će se vratiti u Južnu Ameriku kasnije iste godine, kako bi održali šest koncerata u Venezueli i Meksiku, no u međuvremenu su se uputili natrag u Europu kako bi počeli raditi na svom desetom studijskom albumu; albumu koji će, unatoč tome što će imati singl koji će osvojiti prva mjesta na ljestvicama, usmjeriti bend u drugačijem glazbenom smjeru, otuđiti ga od obožavatelja i proizvesti stvari koje će glazbeni časopis Q kasnije uvrstiti na ljestvicu “15 albuma na kojima su veliki rock izvođači izgubili nit “.

Queen su u lipnju 1981. u Münchenu počeli raditi na novom albumu, Hot Space. Ponovno su surađivali s producentom Mackom i inženjerom Davidom Richardsom. Obojica su radili s Queenom na The Game, a uspjeh donekle groove pjesme Another One Bites the Dust učinio ih je odlučnima da ponove istu formulu. Jedna od prvih pjesama na kojima su Queen radili u Münchenu bila je Freddiejeva oda Johnu Lennonu Life Is Real (Song For Lennon). Druga pjesma koju je Freddie napisao za taj album, snimljena u ranoj fazi snimanja bila je Cool Cat. Bila je to prva pjesma koja je bila zajednička skladba, a skladali su je Freddie i John Deacon. Tijekom snimanja, Deacon je svirao sve instrumente, uključujući bubnjeve, gitaru i sintisajzer, a Freddie je odradio vokale, uz plan da David Bowie snimi prateći vokal. Kasnije tijekom ljeta, Bowie je stigao na snimanje u Mountain Studios. Za vrijeme rada u studiju, Bowie i Queen su započeli improviziranu svirku koja je rezultirala stvaranjem hit singla Under Pressure. Snimanje je potrajalo oko 24 sata, a pokretale su ga obilne količine alkohola i kokaina. “Svega je bilo napretek “, otkrio je Mack. “Under Pressure se pojavila posve slučajno, dragi moji “, rekao je Freddie. “David [Bowie] je jednoga dana svratio da nas vidi u studiju čiji smo tada bili vlasnici, u Montreauxu, gdje smo upravo radili. Počeli smo nešto zajedno mućkati i sve se odvilo vrlo spontano i uistinu vrlo brzo. “

“Svi smo na neki način doprinijeli “, prisjeća se Brian May, “a moj je doprinos bio grubi riff u D duru, koji mi se već ranije motao po glavi. No, ono oko čega smo se svi uzbudili bio je riff koji je počeo svirati Deacy, šest istih nota, a onda jedna četiri tona niža nota. Ding-ding-ding-didl-ing-ding, tako nekako. No, iznenada smo ogladnjeli pa smo se odlučili spustiti u lokalni restoran gdje smo nešto pojeli i poprilično toga popili. (Lokalno vino Vaux koje se pije u Montreauxu je dobro čuvana tajna.) Dva-tri sata kasnije, vratili smo se u studio. “Kako je išao onaj tvoj riff, Deacy? ” kaže Bowie. “Išao je ovako “, kaže John Deacon. “Ne, nije tako “, kaže Bowie, “nego ovako. ” Bio je to čudan trenutak, jer još uvijek pred očima imam sliku kako DB prilazi i stavlja svoju ruku na Johnovu ruku koja se tresla od bijesa i zaustavlja ga. Trenutak je bio napet jer se situacija mogla razviti u oba smjera. Deacy nije baš ljubazno primao kada mu je netko govorio što treba raditi, pogotovo uz fizičko miješanje u njegovu svirku! No, bio je dobre volje i sve je dobro prošlo. A onda smo počeli svirati – koristeći taj riff kao početnu točku. “

“Svi smo zajedno tražili put kroz glazbenu podlogu “, nastavlja May, “a onda je David dao neobičnu ideju za stvaranje vokala. Bio je poznat po tome što je riječi pjesama pisao sakupljajući komadiće papira na kojima su bili različiti citati. A mi smo učinili nešto slično kada je u pitanju refren pjesme. Kada je podloga bila gotova, David je rekao, ‘Dobro, sada će svatko od nas otići u kabinu za snimanje vokala i pjevati onako kako misli da bi melodija trebala ići – čisto napamet – i iz toga ćemo složiti vokale.’ A upravo smo to i učinili. Neki od originalnih dijelova čak su dospjeli u finalnu verziju. Dio kada Freddie pjeva ‘b-b-b-boom-ba’, taj scat[46] dio, bio je dijelom inicijalne snimke koji je otpjevao napamet. Čudno, nije li? Zato su riječi pjesme tako tajnovite, barem dio njih, u svakom slučaju. Bili smo došli do trenutka kada je netko morao preuzeti kontrolu, a mislim da je pošteno reći da je David zgrabio uzde i odlučio da želi racionalizirati riječi i njima reći ono što je on smatrao da bi trebale govoriti. “

“Pjesma je iz temelja napisana jedne večeri kad sam ih posjetio u studiju “, otkrio je Bowie na svojoj internetskoj stranici 2004. “Vjerujem da su Freddie i ostali već napisali riff pa smo potom zajednički dodali različite akorde kako bismo stvorili povezani komad glazbe. Onda smo Freddie i ja smislili svaki svoju glavnu melodiju. Dakle, kada čujete da pjeva Freddie, to je napisao on, a kada čujete da pjevam ja, to je bilo moje. Potom smo zajedno radili na tekstu. Još uvijek ne mogu vjerovati da smo cijelu stvar napisali i snimili tijekom jedne jedine večeri. Popriličan poduhvat za nešto što je zapravo poprilično složena pjesma. ” Spontanost snimanja pjesme bila je takvih razmjera da izdavač Queena nije uopće bio svjestan postojanja pjesme (koja se u originalu zvala People On Streets). Međutim, kada su saznali da su Queen i Bowie napravili zajedničku pjesmu, postali su odlučni objaviti je što je prije moguće pa je pjesma dovršena u Power Station u New Yorku, gdje je miksana u Bowiejevom i Mercuryjevom prisustvu, uz Rogera Taylora, koji je tijekom miksanja prerastao u mirotvorca.

Miksanje pjesme, koje je trajalo 18 sati, bilo je ispunjeno Bowiejevim i Mercuryjevim prepucavanjima do tih razmjera da je Bowie navodno zaprijetio da će blokirati objavu Under Pressure kao singla. “Bilo je teško “, prisjeća se Brian May, “jer su u igri bila četvorica vrlo drskih momaka i David, koji je imao drskosti koliko i svi mi zajedno. David je u smislu teksta preuzeo pjesmu. Gledajući unatrag, to je sjajna pjesma, ali je trebala biti drugačije miksana. Freddie i David žestoko su se posvađali oko toga. “

Zapravo, unatoč drskosti i sukobu talenata koji su surađivali na Under Pressure, David Bowie bio je predani suradnik. Nakon njegove smrti u siječnju 2016. brojni komentatori pisali su kako je “koristio svoju veliku slavu kako bi pomogao u popularizaciji umjetnika koji bi bez njega imali manje izgleda. “13 Queen su tada bili vrlo uspješni, ali Under Pressure je pokazao Bowiejevu jedinstvenu darežljivost prema svojim kolegama. Hilton Als je pisao: “Rock zvijezde nisu baš poznate po svojoj darežljivosti prema drugim umjetnicima; potrebno je mnogo truda da se dođe do slave i ostvari takva snažna prisutnost. Još u ranoj fazi Bowie je shvatio da je više bio svoj – da je više bio u doticaju sa sobom – kada je gradio mostove između različitih svjetova. “

Uz Queen i Davida Bowieja potpisane kao autore, Under Pressure je bila objavljena krajem listopada 1981. Postala je drugi singl Queena koji je dosegnuo prvo mjesto u Velikoj Britaniji, gotovo šest godina nakon njihovog prethodnog broja jedan, Bohemian Rhapsody. Under Pressure je također osvojila prva mjesta ljestvica u Argentini i Nizozemskoj te ušla u Top 10 u još devet zemalja. Međutim, u SAD-u je dosegnula tek 29. mjesto na ljestvicama unatoč tome što je Slant Magazine napisao da je to “najbolji samostalni singl koji je bilo koji od izvođača [Queen i David Bowie] objavio tijekom 80-ih “.

Siječanj 1981. bio je izrazito hladan mjesec u New York Cityju. Dana 5. siječnja temperatura se spustila na minus 23 stupnja Celzija, no u prostorijama bolnice St. Luke’s-Roosevelt Hospital na adresi 1111 Amsterdam Avenue, liječnici nisu bili toliko zabrinuti oko vremena; više ih je brinuo jedan mladi pacijent imenom Nick, koji je bio na kraju životnih snaga. Nicka je u bolnicu u studenom prošle godine doveo njegov dečko kada je ovaj imao nekakav napadaj. Ne znajući u što gledaju, liječnici su mladom homoseksualcu dijagnosticirali toksoplazmozu, bolest koja se obično susreće kod mačaka. Također je pokazivao znakove Kaposijevog sarkoma koji je sve više brinuo liječnike u gradu, jer se taj mjesec u New Yorku pojavilo 20 sličnih slučajeva kožnih lezija. “Svi su koristili popperse,[47] amil nitrat. Sumnjali smo da bi moglo biti zbog toga “, prisjetio se dr. Alvin Friedman-Kien.

Na žalost, za Nicka se više nije moglo učiniti ništa te je preminuo 15. siječnja 1981. Samo mjesec dana ranije – a u početku se činilo da ne postoji nikakva poveznica – u bolnici Mount Sinai Beth Israel Hospital na First Avenue u New Yorku umro je jedan njemački pacijent. Taj je tridesettrogodišnji Nijemac bio primljen u bolnicu u lipnju 1980. s krvavim proljevom i niskim brojem bijelih krvnih zrnaca. Tri mjeseca je radio kao kuhar na Haitiju, no nitko nije smatrao da bi nešto u vezi toga moglo biti sumnjivo. Unatoč liječenju, pacijentove su se kognitivne sposobnosti tijekom nadolazećih mjeseci2 smanjile te mu se aktivirao citomegalovirus u oku. Citomegalovirus (CMV) je uobičajeni virus koji pripada herpes- virus porodici, a prenosi se putem tjelesnih tekućina. Općenito se aktivira samo kod ljudi čiji je imunološki sustav oslabljen, poput onih s neliječenim HIV-om. Njemački pacijent preminuo je u prosincu 1980., a samo mjesec dana kasnije, drugi pacijent, bolničar, primljen je u bolnicu Mount Sinai Beth Israel Hospital uz simpto- me pneumocistične pneumonije (pneumocystis carinii pneumonia ili PCP). Preminuo je ubrzo nakon toga, a njegova je obdukcija pokazala da je i on bio zaražen citomegalovirusom.

Donna Mildvan, šefica odjela za zarazne bolesti u toj bolnici, proučavala je spolno prenosive zaraze probavnog trakta kod homoseksualnih muškaraca niz godina i nije nimalo sumnjala da su se pred njom našli znakovi nove bolesti. Obratila se kolegi Danu Williamu, zaposlenom u njujorškom Zdravstvenom odsjeku, kako bi mu prenijela svoju zabrinutost. I sam otvoreno gej, Dan je proučavao slučajeve spolno prenosivih bolesti u gradu. Kako bi to uspio, okupio je skupinu homoseksualnih muškaraca i pomno ih proučavao kako bi izradio studije slučaja i prikupio detaljne podatke. Tijekom svoga rada uočio je da je određen broj njegovih subjekata imao otečene limfne čvorove. Trojica su razvili simptome Kaposijeva sarkoma, što također ukazuje na kompromitiranost imunološkog sustava. Kada je to priopćio Donni Mildvan, počeli su sumnjati u najgore: “Doista smo vidjeli kako se cijela ta stvar ispisuje ispred nas “, prisjeća se ona. “Nismo niti mogli sanjati da će biti takvih razmjera. No, znali smo da smo uplašeni. Bili smo doista uplašeni. “

S druge strane grada, dr. Alvin Friedman-Kien je u bolnici New York University’s Medical Center pregledavao gej muškarca čiji su simptomi u potpunosti zbunili druge liječnike. Kada ga je pregledao, otkrio je da ima točkice boje lavande na stopalima, kojima se niti jedan drugi liječnik nije posvetio. Napravivši biopsiju, Friedman-Kien je bio iznenađen kada su rezultati pokazali da je riječ o Kaposijevu sarkomu. Dva tjedna kasnije, Friedman-Kien je primio još jednog muškarca, glumca, koji je imao slične biljege na licu i koji se mučio kako bi šminkom prikrio Kaposijev sarkom. Jedini povezujući čimbenik između svih tih slučajeva bila je činjenica da su svi pacijenti bili homoseksualni. Friedman-Kien je žurno oformio skupinu gej liječnika koji su se specijalizirali za liječenje homoseksualnih muškaraca i za četiri su tjedna samo u New Yorku otkrili 20 slučajeva Kaposijeva sarkoma.

Friedman-Kien nazvao je Marcusa Conanta, kolegu medicinara iz San Francisca. Conant je bio dermatolog i rekao je Friedman- Kienu za još šest slučajeva Kaposijeva sarkoma u San Franciscu. I svi ti slučajevi dogodili su se gej muškarcima. Kada je Conant to htio prokomentirati s Marionom Salzbergerom, dekanom studija Dermatologije na University of California u San Franciscu, Salzberger je rekao: “Ovo nije nekakva nova manifestacija stare bolesti. Homoseksualnost postoji barem od vremena Aleksandra Velikog, a ovo nismo ranije vidjeli. Ovo što se nalazi pred nama je nova bolest. “4 Uskoro se počelo javljati još liječnika koji su se susreli sa sličnim slučajevima u svojoj praksi, ali ipak, u toj ranoj fazi, nitko nije shvaćao ozbiljnost situacije. U Los Angelesu se pojavio prvi slučaj kod kojega su primijećeni simptomi slični onima iz New Yorka i San Francisca. “Bio je poznat kao Queenie, sam je sebe tako zvao “, priča dr. Jerome Groopman. “Bio je vrlo tužna osoba, imao je možda 18 godina. Bio je ulična prostitutka s izblajhanom plavom kosom. Dijagnosticiran mu je pneumocystis. Potom je razvio težak slučaj invazivnog perianalnog herpes simpleksa koji je bio toliko agresivan i tako ga je teško bilo kontrolirati da je zahtijevao kiruršku intervenciju. Bilo je doista odvratno. A na kraju je umro. “

U New Yorku, glasine o gej bolesti počele su kružiti homoseksualnim krugovima. Dr. Lawrence Mass, jedan od prvih njujorških liječnika koji su shvatili da postoji nekakav problem, kontaktirao je u travnju 1981. Centar za kontrolu bolesti (CDC) u Atlanti kako bi se raspitao jesu li glasine točne. Glasine su opovrgnute, ali to nije zaustavilo Massa da napiše članak za gej novine The New York Native pod naslovom Glasine o bolesti uglavnom neutemeljene. Objavljen 18. svibnja 1981., članak je započinjao riječima: “Prošlog tjedna pojavile su se glasine da je nekakva nova egzotična bolest pogodila gej zajednicu u New Yorku. Evo činjenica. Dr. Steve Phillips iz New York City Department of Health objasnio je da su glasine većim dijelom neutemeljene. Svake godine, otprilike 12-24 slučaja infekcije organizmom iz skupine protozoa, pneumocystis carinii, prijave se na području grada New Yorka. Taj organizam nije egzotičan; zapravo ima ga posvuda. No većina od nas na njega ima prirodan imunitet ili ga lako stekne. ” Dr. Mass je u svom članku zaključio, koristeći se dokazima koji su mu bili predstavljeni, da u to vrijeme nisu postojali dovoljni dokazi da bi se stvorila jasna poveznica između nove bolesti i gej zajednice.

“U to vrijeme nismo imali pojma o opsegu onoga s čime smo suočeni “, kasnije je rekao dr. Mass. “Nismo niti znali o čemu je riječ. Nije bila jasna komponenta infekcije. Po samoj svojoj definiciji bila je to epidemija, jer je došlo do pojave nove bolesti s kojom su bili povezani smrtni slučajevi. Epidemiologija nije bila dovoljna da bi bolest bila prepoznata kao spolno prenosiva. U to vrijeme, nije postojala zaštita građanskih prava LGBT zajednice. A napetosti vezane uz gej pitanja i bitke za prava gej osoba bile su eksplozivne. “6 Na zapadnoj obali u Los Angelesu, tridesettrogodišnji imunolog pri UCLA Michael Gottlieb proučavao je pet slučajeva gej muškaraca koji su svi pokazivali slične simptome: kroničnu groznicu, otečene limfne čvorove, proljev, afte i osipe. Na kraju su svi razvili pneumocističnu pneumoniju (PCP). Tih su pet slučajeva naveli Gottlieba i službenika za otkrivanje epidemija u Los Angelesu zaposlenoga u Centru za kontrolu bolesti da napišu Tjedno izvješće o pobolu i smrtnosti, objavljeno 5. lipnja 1981.

Dvojica od pet muškaraca koje je Gottlieb proučavao u Los Angelesu već su umrli u vrijeme kada je izvješće objavljeno. To je izvješće predstavljalo prekretnicu, ali je uglavnom prošlo neprimijećeno kod novinara i ostalih liječnika. Tek je drugo Tjedno izvješće o pobolu i smrtnosti dr. Alvina Friedman-Kiena, u kojem je opisano otkriće Kaposijeva sarkoma kod 26 gej muškaraca u New Yorku i Kaliforniji, od kojih su osmorica umrli u roku 24 mjeseca nakon što im je dijagnosticiran, pobudilo zanimanje novinara diljem nacije. U svom je izvješću Friedman-Kien opisao kako su od tih 26 muškaraca “šestorica pacijenata imali pneumoniju (zbog uzročnika pneumocystis carinii), a jedan nekrotizirajuću toksoplazmozu središnjeg živčanog sustava. Jedan od pacijenata s pneumonijom također je imao žestoku infekciju herpesom simpleksom koja mu se neprestano vraćala; razbuktalu kandidijazu i kriptokokni meningitis.

” Članak je osim toga otkrio da je, u četiri tjedna koja su prošla od proteklog izvješća objavljenog 5. lipnja 1981. u kojem je opisano pet slučajeva “pneumocistične pneumonije kod homoseksulanih muškaraca iz Los Angelesa, otkriveno još deset novih slučajeva na području te savezne države. [To] ukazuje da prethodnih pet slučajeva nisu predstavljali izoliranu pojavu. ” Tjeskobno upozorenje glasilo je: “Liječnici bi trebali biti na oprezu. “

The New York Times je zaprimio primjerak izvješća prije njegove objave i pod dramatičnim naslovom Rijetki oblik raka otkriven kod 41 homoseksualca otkrio kako su liječnici u New Yorku i Kaliforniji dijagnosticirali 41 slučaj rijetkog i često u kratkom roku smrtonosnog oblika raka među homoseksualnim muškarcima. “Uzrok zaraze je nepoznat, a još uvijek ne postoje dokazi o načinu prijenosa. Ali liječnici koji su postavili dijagnoze, uglavnom u New York Cityju i području Zaljeva San Francisca, upozoravaju druge liječnike koji liječe veći broj homoseksualnih muškaraca na taj problem u nastojanju da pomognu u prepoznavanju još slučajeva i smanjenju proteka vremena do primjene kemoterapije “, objavile su novine, završivši članak riječima, “Dr. Curran je rekao da ne postoji očigledna opasnost zaraze ne-homoseksualaca. “Najbolji dokaz tome “, rekao je ‘je taj što do sada nisu prijavljeni slučajevi bolesti izvan homoseksualne zajednice ili kod žena’. “7 U tom se razdoblju nova bolest nazivala GRID (eng. Gay Related Immune Deficiency), što je bilo ime koje je zauvijek utjelovilo povezanost homoseksualnih muškaraca s AIDS-om i samo dodatno pojačalo strah u široj zajednici da je riječ o “gej kugi “. Strah i osjećaj gađenja koje je ta bolest izazivala među heteroseksualnom populacijom u ono vrijeme bili su toliki da je dobrotvornim prikupljanjem priloga za liječenje raka u homoseksualaca, koje je organizirao romanopisac Larry Kramer u New York Cityju, prikupljeno samo 124 dolara.