Primijenimo li proračune Mare Prentiss za SAD na globalno gospodarstvo, najvažnije je da su u smislu gustoće naseljenosti i dostupnosti sunca i vjetra prosječni uvjeti daleko bliži onima u SAD-u nego u Njemačkoj i Ujedinjenom Kraljevstvu. U jednome članku iz 2019. Mara Prentiss objašnjava i kako nam, zahvaljujući nizu različitih pristupa, među kojima su baterijska pohrana i jednostavna poboljšanja sustavâ prijenosa energije, „znanost i tehnologija ne onemogućuju da u SAD-u ostvarimo gospodarstvo koje se temelji na 100 posto obnovljivoj energiji“.6

Noame, i vi gorljivo podupirete ideju o Zelenom New Dealu. Je li taj projekt namijenjen spašavanju planeta ili spašavanju kapitalizma, kao što ponekad tvrde neki kritičari s lijeve strane spektra?

NOAM CHOMSKY: Ovisi o tome kako se razvija. I valja uočiti da to nisu alternative. Određeni oblik Zelenog New Deala ključan je za „spašavanje planeta“. Koji oblik? Najbolji odgovor koji znam onaj je koji je Bob razradio u tančine i maločas ukratko izložio. U slučaju uspjeha, Zeleni New Deal mogao bi također „spasiti kapitalizam“ u smislu da bi dokinuo suicidalne sklonosti „istinski postojećeg kapitalizma“ i doveo do nekog praktično provedivog oblika organizacije društva koji bi se mogao naći unutar vrlo širokog i ne posve čvrstog spektra nečega što bismo mogli nazvati „kapitalizmom“. Osobno se nadam da će ići i mnogo dalje i smatram da takve težnje nisu nerealne, no to je već neko drugo pitanje.

Jedna od tema povezanih s klimatskim promjenama o kojoj se govori u sve širim krugovima potencijalna je uloga koju nove disruptivne, remetilačke tehnologije mogu igrati u pročišćavanju zraka od akumuliranog ugljikova dioksida. Među njima su i radikalni tehnološki zahvati poput geoinženjeringa. Što mislite o takvim ugljik-negativnim tehnologijama?

ROBERT POLLIN: Tehnologije negativne emisije obuhvaćaju široku kategoriju mjera čiji je cilj ili ukloniti postojeći CO2 ili u atmosferu ubrizgati sredstva za hlađenje kako bi se suzbilo djelovanje CO2 i drugih stakleničkih plinova na zagrijavanje. Jedna od širokih kategorija tehnologije uklanjanja upravo je hvatanje i svojevrsno zarobljavanje ugljika. Jedna je od kategorija tehnologija hlađenja i ubrizgavanje aerosola u stratosferu.

Cilj je tehnologija za hvatanje ugljika ukloniti ispušteni ugljik iz atmosfere i prebaciti ga, obično cjevovodima, u podzemne geološke formacije, gdje se može trajno držati. Jedna je od jednostavnih i prirodnih varijanata hvatanja ugljika i aforestacija (tj. pošumljavanje). To znači da treba povećavati šumski pokrov ili gustoću u ranije nešumovitim ili deforestiranim područjima „reforestacijom“ – što je uobičajeniji izraz – kao jednom od komponenata.

Opća kategorija tehnologija za hvatanje ugljika još nije dokazana u komercijalnim razmjerima, unatoč višedesetljetnim naporima da se to nekako postigne. Jedan od većih problema u vezi s većinom takvih tehnologija mogućnost je istjecanja ugljika do kojeg bi došlo zbog manjkavih sustava transporta i čuvanja. Te će se opasnosti samo povećavati u mjeri u kojoj će se hvatanje ugljika komercijalizirati i početi funkcionirati unutar strukture poticaja kod kojih će održavanje sigurnosnih standarda umanjiti zaradu.

S druge strane, pošumljavanje može biti vrijedan doprinos unutar šireg spektra mjera za smanjenje emisije. Razlog se krije u tome što pošumljena područja prirodno apsorbiraju CO2, i to u znatnoj mjeri. Međutim, u vezi s pošumljavanjem glavno je pitanje zapravo koliko ono može djelovati na apsorpciju CO2 već akumuliranog u atmosferi ili služiti kao protuteža novih emisija koje izaziva nastavak sagorijevanja fosilnih goriva. U jednoj pomnoj analizi koju su nedavno proveli Mark Lawrence i njegovi kolege iz Instituta za napredno proučavanje održivosti u Potsdamu, u Njemačkoj, autori zaključuju da bi pošumljavanje do 2050. realno moglo smanjiti razinu CO2 za između 0,5 i 3,5 milijardi tona godišnje.7 No, kao što smo već naveli, aktualna globalna emisija CO2 iznosi 33 milijarde tona. Ako je ta procjena Lawrencea i njegovih kolega čak i približno točna, to znači da pošumljavanje svakako može poslužiti kao komplementarna intervencija unutar šireg programa energetske tranzicije, ali ne može ponijeti glavni teret postizanja nulte emisije do 2050.

Ideja ubrizgavanja temelji se na rezultatima koji su utvrđeni nakon erupcije vulkana Pinatubo na Filipinima 1991. godine. Zbog te je erupcije došlo do velikog izbacivanja pepela i plina, što je stvorilo sumporne čestice ili aerosole, koji su se potom uspeli u stratosferu. Zahvaljujući tome prosječna temperatura na Zemlji petnaest mjeseci bila je niža za 0,6 stupnjeva.8 Tehnologije koje se sad istražuju nastoje na umjetan način replicirati učinak te erupcije hotimičnim izbacivanjem čestica sulfata u stratosferu. Neki istraživači tvrde da bi to bila cjenovno vrlo učinkovita metoda suzbijanja djelovanja stakleničkih plinova.

Istraživanje koje su proveli Lawrence i njegovi kolege osvrće se na sve glavne tehnologije s negativnom emisijom: hvatanje ugljika, ubrizgavanje aerosola i pošumljavanje. Završni zaključak glasi da nijedna od tih tehnologija trenutačno nije u razvojnoj fazi u kojoj bi mogla znatno poništavati globalno zagrijavanje. Oni tako pišu:

Predložene klimatske tehnike geoinženjeringa ne mogu poslužiti kao pouzdan oslonac za znatan doprinos… Čak i kad bismo im se aktivno posvetili i kad bi s vremenom profunkcionirale kako je zamišljeno u globalnim razmjerima, vrlo je lako moguće da ne bi bile provedive prije druge polovine stoljeća… A to bi vrlo vjerojatno bilo prekasno da se dovoljno suzbije zagrijavanje zbog sve viših razina CO2 i drugih sila koje djeluju na klimu kako bismo ostali unutar granica od 1,5 stupnjeva – vjerojatno čak i granice od 2 stupnja – osobito ako nastojanja na ublažavanju nakon 2030. znatno ne nadmaše planirana nastojanja u sljedećem desetljeću.

‘Naprimjer, industrijska proizvodnja mesa, čak i zanemarimo li etičke obzire, ne bi se smjela tolerirati jer uvelike pridonosi globalnom zagrijavanju’

Taj zaključak Lawrencea i njegovih suautora posve je u skladu sa zaključcima Raymonda Pierrehumberta, kojeg je ranije spomenuo Noam. Kao što smo već vidjeli, Pierrehumbert, vodeći suautor Trećeg izvještaja o procjenama IPCC-ja, u radu iz 2019., pod naslovom „U suočavanju s klimatskom krizom nema plana B“, nedvosmisleno naglašava da geoinženjering ne nudi praktično provediva rješenja klimatske krize.

Noame, što vi kažete u vezi s time? Bismo li trebali istraživati i mogućnost primjene tehnoloških rješenja u borbi protiv klimatske krize s kojom se suočava planet?

N. C.: Nisam dovoljno tehnički upućen i stručan da bih o tome doista mogao suditi, ali čak i bez toga postoji više nego dovoljno razloga da se radikalni oblici geoinženjeringa smatraju posljednjom mogućnošću koju treba upotrijebiti ustraju li ljudi u poricanju onoga što im je pred očima. Pierrehumbertov članak koji sam spomenuo ranije nudi pomnu i vrlo razumnu analizu tehničkih mogućnosti kao i njihovih velikih ograničenja. Usto jasno daje do znanja da itekako imamo razloga baviti se mogućim tehnološkim rješenjima u mjeri u kojoj su provediva i potencijalno djelotvorna te dok smo razmjerno uvjereni da neće biti štetna – a to nije beznačajno jer postoje ne samo neizbježno neizvjesni elementi nego i stalni kompromisi. Tako stoga postoji širok konsenzus o potrebi da se ide u smjeru elektrifikacije – koja zahtijeva bakar, neobnovljivi izvor koji se, barem uz tehnologiju kojom danas raspolažemo, može eksploatirati jedino metodama vrlo štetnima za okoliš. Takve je dvojbe vrlo teško izbjeći, no to nije razlog da agresivno ne istražujemo onakve tehnologije kakve smatramo najprimjerenijima napredovanju u smjeru održivog i zdravog ekosustava. Geoinženjering zapravo pokriva širok raspon mogućnosti. U općem značenju, ljudi se njime bave već dugo – primjerice od dušika dobivaju umjetno gnojivo. Takvu praksu nije lako izbjeći, zbog veće potražnje za poljoprivrednom produktivnošću povezanom s porastom broja stanovništva i dostupnijom zemljom koju guta urbanizacija. No, kao što je Bob već rekao, takvi pristupi imaju i dobro poznate neprihvatljive posljedice, osim ako se pomno ugrade u progresivne oblike upravljanja zemljištem, kojima treba pridodati tehnologije za uklanjanje ugljika iz atmosfere, što je također jedan od oblika geoinženjeringa.

Potrebno je učiniti daleko više. Industrijska proizvodnja mesa, čak i zanemarimo li etičke obzire, ne bi se smjela tolerirati jer uvelike pridonosi globalnom zagrijavanju. Moramo iznaći načine na koje ćemo prijeći na prehranu koja se temelji na bilju, a dolazi iz održive poljoprivredne prakse, što nije nimalo jednostavno.

Još općenitije, cjelokupan socioekonomski sustav koji se temelji na proizvodnji radi stjecanja zarade, s prirođenim imperativom za rast bez obzira na posljedice, ne može se više podržavati. A postoje i temeljna pitanja vrijednosti koja ne možemo zanemariti. Što je dostojan život? Treba li tolerirati odnos gospodara i sluge? Treba li nam cilj biti maksimalizacija proizvodnje robe za prodaju – a taj imperativ u svijest su nam duboko usadile cijele divovske djelatnosti posvećene izmišljanju potreba? Te odlike suvremenog društva još je davno istražio Thorstein Veblen. Nema sumnje u to da postoje više težnje koje donose više zadovoljstva.

Ima li u budućoj ekonomiji s nultom stopom emisije mjesta za nuklearnu energiju?

R. P.: Godine 2018. nuklearni izvori osiguravali su oko pet posto ukupne električne energije u svijetu. Gotovo 90 posto nuklearne energije u svijetu proizvodi se u Sjevernoj Americi, Europi, Kini i Indiji. Kad je riječ o tome da svijet do 2050. ostvari cilj od nulte stope neto emisije CO2, nuklearna energija pruža znatnu prednost time što ne ispušta CO2 niti ikako zagađuje zrak.

I zato mnogi odlučno zagovaraju veliko širenje proizvodnje nuklearne energije kako bismo došli do svjetske ekonomije s nultom stopom emisije. Među tim je zagovornicima i James Hansen, koji je nekada radio u NASA-i. Hansen je desetljećima bio najpoznatiji klimatolog na svijetu koji se borio za odlučno djelovanje protiv klimatskih promjena. Godine 2015., zajedno s kolegama, također istaknutim klimatolozima, Kerryjem Emanuelom, Kenom Caldeirom i Tomom Wigleyjem, napisao je:

Klimatski sustav zanima emisija stakleničkih plinova – a svejedno mu je potječe li energija iz obnovljivih izvora ili iz nuklearnih izvora kojih ima u izobilju. Neki tvrde da je izvedivo da sve potrebe za energijom zadovoljimo obnovljivim izvorima. Takvi scenariji o 100-postotnoj obnovljivoj energiji umanjuju važnost ili posve zanemaruju pitanje sporadičnosti držeći se nerealističnih tehničkih pretpostavki… Velike količine nuklearne energije silno bi suncu i vjetru olakšale da ispune taj energetski jaz.

‘Naprimjer, industrijska proizvodnja mesa, čak i zanemarimo li etičke obzire, ne bi se smjela tolerirati jer uvelike pridonosi globalnom zagrijavanju’

Hansenov stav snažno je poduprt u izdanju World Energy Outlooka iz 2019., časopisa koji izdaje Svjetska agencija za energiju. Riječ je o najuglednijem izvoru za sva pitanja u vezi s globalnom energijom. U Outlooku iz 2019. zaključuje se da će, „uz obnovljivu energiju i tehnologije [hvatanja ugljika], nuklearna energija biti potrebna za prijelaz na čistu energiju širom svijeta“.

Međutim, kad se tako zalažu za nuklearnu energiju, ti zagovornici moraju umanjiti važnost cijelog raspona temeljnih problema koji bi bili neizbježno povezani sa svakim velikim programom proširenja broja nuklearnih reaktora u svijetu. Ti problemi, dakako, počinju od pitanja utjecaja na okoliš i javne sigurnosti, a među njima su i:

Radioaktivni otpad. U njemu ima uranijevih ostataka i nusproizvoda, potrošenog goriva iz reaktora, kao i drugog otpada, koji prema američkoj Upravi za informacije o energiji „može ostati radioaktivan i opasan za čovjekovo zdravlje još tisućama godina“.

Čuvanje potrošenog reaktorskog goriva i zatvaranje elektrana. Potrošeno gorivo iz reaktora vrlo je radioaktivno i nužno ga je pohraniti u posebno konstruirane bazene ili posebno konstruirane kontejnere. Kada nuklearna elektrana prestane raditi, potrebno je na siguran način prekinuti njezino funkcioniranje i radioaktivnost svesti na razinu koja omogućuje da se to mjesto koristi za druge svrhe.

Politička sigurnost. Očito je da se nuklearna energija može koristiti i za proizvodnju smrtonosnog oružja, a ne samo struje. Širenje nuklearnih kapaciteta stoga povećava opasnost da se tih kapaciteta domognu i organizacije, vlade ili neke druge skupine koje bi tu energiju upotrijebile kao instrument rata ili terorističkog djelovanja.

Havarija nuklearnih reaktora. Nekontrolirana nuklearna reakcija u nekoj nuklearnoj elektrani za posljedicu može imati raširenu kontaminaciju zraka i vode radioaktivnošću, i to na stotine kilometara od reaktora.

Desetljećima je svijetom vladao stav da su te opasnosti povezane s nuklearnom energijom razmjerno male i da se s njima možemo nositi, kada se usporede s prednostima. Međutim, taj je stav opovrgnut nakon katastrofalne havarije u japanskoj nuklearnoj elektrani Daiichi u Fukushimi u ožujku 2011., izazvane potresom od 9 stupnjeva u regiji Tōhoku i cunamijem koji je uslijedio. I premda još nisu posve jasni razmjeri svih posljedica, najnovije procjene troškova stavljanja te elektrane izvan uporabe i osiguravanja odštete žrtvama govore o oko 250 milijardi dolara.

Očito je da su sigurnosni propisi u Fukushimi doživjeli spektakularan krah. A nemojmo smetnuti s uma da se to dogodilo u Japanu, gospodarstvu s visokim prihodima i zemlji koja je posljedice nuklearne sile osjetila više nego ijedna druga zemlja. Ako se pokazalo da su japanski propisi o nuklearnoj sigurnosti neuspješni, zašto onda očekivati da će se znatno snažniji i djelotvorniji propisi provoditi negdje drugdje na svijetu dođe li do velikog povećanja broja novih nuklearnih reaktora? Može se pretpostaviti da bi to veliko širenje obuhvatilo i zemlje koje za javnu sigurnost mogu odvojiti daleko manje sredstava nego Japan.

Tako dolazimo i do šireg pitanja troškova. Čak i prema Ministarstvu energetike same Trumpove vlade, cijena dobivanja električne struje iz nuklearne energije sada je oko 30 posto viša nego kad je riječ o solarnim izvorima i vjetru na kopnu. Osim toga, cijena obnovljivih izvora, osobito solarnih, već cijelo desetljeće naglo pada, a vrlo su izgledna i daljnja velika smanjenja cijene. S druge strane, nuklearna je energija na „negativnoj krivulji“ – što znači da joj cijena s vremenom raste, velikim dijelom, iako ne i posve, zbog sve veće svijesti o tome da istinski pokušaji da se na minimum svedu opasnosti od nove katastrofe poput one u Fukushimi znače milijarde dolara dodatnih troškova kako bi se mreži pridodao još samo jedan nuklearni reaktor. I upravo je zato divovska multinacionalna tvrtka Westinghouse, koja je desetljećima globalni predvodnik na području izgradnje nuklearnih elektrana, bila prisiljena 2017. proglasiti bankrot.

Čak je i Međunarodna agencija za energiju, zagovarajući nuklearnu energiju u World Energy Outlooku iz 2019., ponudila tek slabašnu argumentaciju. Po njezinim procjenama, kad bi napredna gospodarstva posve odbacila nuklearnu energiju kao sastavnicu tranzicije na čistu energiju te se koncentrirala na obnovljive izvore, ishod bi bili „pet posto viši računi za struju u naprednim gospodarstvima“.15 Ako je riječ o najgorem mogućem scenariju, nekakvih pet posto povećanja cijene struje očito je trivijalan iznos koji bi trebalo platiti kako bi se izbjegli svi posve jasni troškovi i opasnosti neizbježno vezani uz nuklearnu energiju.

Pri zagovaranju globalne tranzicije na čistu energiju tijekom sljedećih trideset godina, moglo bi se postojećim nuklearnim elektranama koje dobro funkcioniraju dopustiti da nastave raditi tijekom uobičajenog životnog vijeka takvih postrojenja. Ali nastavak njihova rada u sljedećih deset-dvadeset godina ne smije se brkati s masovnim širenjem broja novih reaktora kada znamo da ulaganjem u energetsku učinkovitost i obnovljive izvore možemo za trideset godina doći do globalne ekonomije s nultom stopom emisije.

N. C.: Iskreno ne znam. Opasnosti su očite i dobro poznate. Uz aktualnu tehnologiju, raspolaganje nuklearnom energijom nije daleko od mogućnosti proizvodnje nuklearnog oružja, što je istinska noćna mora. A postoje i tehnički problemi koji nisu riješeni, poput rješavanja pitanja nuklearnog otpada. Nadam se da postoji izlaz iz aktualne krize bez pribjegavanja nuklearnoj energiji, ali imam dojam da se te mogućnosti ne bismo trebali jednostavno odreći.