Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Kraj’ u kojem povjesničar Ian Kershaw opisuje posljednje dane nacističkog režima te pokušava objasniti koliko su Nijemci bili spremni podupirati Hitlera, čak i kada su znali da vodi zemlju do uništenja

Iznimno je rijetka činjenica da je postojala zemlja koja je mogla i bila spremna boriti se u ratu sve do potpunog uništenja. Jednaka je rijetkost da elite moći neke zemlje, a najuočljivija među njima bila je vojna elita, nisu u stanju ili nisu voljne smijeniti vođu koji ih očito sa sobom vodi prema dolje, u potpunu katastrofu. Pa ipak, svima je bilo jasno što se događa i da je, u sve većoj mjeri, što je bilo neminovno, to nagnuće prema sveukupnoj nacionalnoj katastrofi – posvemašnjem vojnom porazu, fizičkom uništenju, neprijateljskoj okupaciji i povrh svega, moralnom bankrotu – bilo upravo ono što se događalo u Njemačkoj 1945. godine. Pokazao se dugotrajan proces nemilosrdnog kolapsa najmoćnije europske države izložene izvanjskom vojnom pritisku, kao i autodestruktivna dinamika – nipošto ograničenu samo na Hitlera – ugrađena u nacističku državu. Razlozi zbog kojih se Njemačka odabrala boriti do samoga kraja, a bila je sposobna to činiti, složeni su i ne mogu se svesti na neku površnu generalizaciju.

Saveznički zahtjev za „bezuvjetnom predajom“, često promatran kao odbacivanje bilo kakve alternative nastavku borbe do kraja, ne pruža odgovarajuće objašnjenje. Njemačka je propaganda naravno eksploatirala taj zahtjev u svojim neprekidnim nastojanjima da učvrsti volju da se izdrži do kraja, tvrdeći da je neprijatelj, i na zapadu i na istoku, naumio razoriti samo postojanje njemačke nacije. No u posljednjim je mjesecima sve manje ljudi, kao što smo vidjeli, vjerovalo u takve poruke, barem što se tiče zapadnih sila.

Važnije su bile implikacije ove politike na režimske elite. Nedvojbeno, „bezuvjetna predaja“ bila je voda na Hitlerov mlin, s obzirom na to da je on inzistirao da ne može biti nikakvog razmišljanja o kapitulaciji. „Bezuvjetna predaja“ pak učinila je nemogućim okončanje rata na zapadu – o čemu je većina njemačkih vođa, doduše ne i Hitler, bila spremna pregovarati – bez istodobnog okončanja i na istoku. Čak je i Dönitzova administracija nakon Hitlerove smrti odbila tu opciju – jer je značila osudu na sovjetsko zarobljeništvo za gotovo dva milijuna Nijemaca – sve dok Eisenhower nije onemogućio taj izbor, produživši tako rat za još osam dana punih krvoprolića i patnje. S druge strane, zahtjev za „bezuvjetnom predajom“ nije potaknuo Vrhovno zapovjedništvo Wehrmachta na bilo kakvo propitkivanje njemačke strategije od početka 1943. – ako je uopće i postojala ikakva cjelovita strategija, osim ideološki uokvirenog autodestruktivnog poriva da se borba produlji do trenutka potpune propasti. Tako je bilo osigurano korisno opravdanje za borbu do kraja. No to nije bio i uzrok te odlučnosti.

Tvrdnja da je sve to potkopalo mogućnost da pokret otpora pridobije širu potporu te da poveća vjerojatnost svrgavanja Hitlera također ostaje dvojbena teorija. U svakom slučaju, „bezuvjetna predaja“ nije, naravno, spriječila pokušaj državnog udara. Stauffenberg i njegovi urotnici u bombaškoj zavjeri u srpnju 1944. djelovali su potpuno svjesni savezničkog zahtjeva i, da su uspjeli, odmah bi pokušali izmoliti uvjete za mir. Većina Hitlerovih paladina i brojni generali bili bi voljni, kao što smo već naveli, u jednom ili drugom trenutku pokušati dogovoriti put prema nagodbi, da se Hitler s time složio, nepokolebani nepopustljivim savezničkim stavom.

Njemačka propaganda eksploatirala je saveznički zahtjev za ‘bezuvjetnom predajom’ tvrdeći da je neprijatelj naumio razoriti samo postojanje njemačke nacije

Iako je „bezuvjetna predaja“ nedvojbeno bila faktor u jednadžbi, ne može biti smatrana odlučujućim ili prevladavajućim razlogom koji je ­Nijemce tjerao da nastave s borbom. Churchill je kasnije odbacivao tvrdnju da je „bezuvjetna predaja“ bila pogreška koja je produljila rat. Zapravo, otišao je toliko daleko da je ustvrdio kako bi alternativna ponuda s uvjetima mira, koju su Saveznici nekoliko puta pokušavali sastaviti, naštetila bilo kakvom njemačkom pokušaju pregovaranja o miru, s obzirom na to da su uvjeti „izgledali toliko strašno kada su bili stavljeni na papir i toliko su premašivali ono što je zapravo bilo učinjeno, da bi njihovo objavljivanje samo potaknulo njemački otpor“.

Kao ključan čimbenik ne mogu se promatrati ni savezničke strateške i taktičke pogreške koje su potkopale saveznička nastojanja da rat što prije privedu kraju, pridonijevši tako odgađanju završetka velikog sukoba, istodobno privremeno jačajući samopouzdanje njemačkih branitelja. Zasigurno su učinjene znatne pogreške koje su pridonijele nesposobnosti Saveznika – nakon iskrcavanja u Normandiju na zapadu te prodora Crvene armije kroz Poljsku na istoku – da završe s Njemačkom do Božića, što su u svom prvotnom optimizmu smatrali mogućim.

Na zapadu je razilaženje u strateškim ciljevima između Eisenhowera i Montgomeryja, ojačano njihovim osobnim razlikama (uglavnom zahvaljujući arogantnoj osobnosti potonjega te donekle ukorijenjenim antiameričkim predrasudama unutar britanske vojne elite), spriječilo da se potpuno iskoristi prodor u Francuskoj u kolovozu 1944. nakon kojega je njemačka zapadna bojišnica bila u velikom kaosu. Kao rezultat toga – uz britanski neuspjeh da se osigura luka u Antwerpenu te katastrofu u Arnhemu – Wehrmacht je uspio pojačati obranu na zapadu te zaustaviti savezničko napredovanje za nekoliko dragocjenih tjedana. Saveznici nikad nisu potpuno povratili početni zamah – a i pretrpjeli su daljnje privremene zastoje za vrijeme Bitke u Ardenima – do ožujka 1945. godine. Također, na istočnoj bojišnici, pogreške Crvene armije u operativnom planiranju utjecale su na to da masovni napad u ljeto 1944., koliko god bio razoran za Wehrmacht, nije doveo do ranijeg kraja rata. Smioni napad na pomeranijsku obalu, čega su se pribojavali oni koji su planirali njemačku obranu, raščistio bi put za mnogo raniji napad na Berlin nego što se on zapravo dogodio te bi mogao potencijalno dovesti do potpunog kolapsa mnogo prije svibnja 1945. godine.

Ono što se moglo dogoditi Britancima i Amerikancima na zapadu, a Sovjetima na istoku, da su izabrane drugačije strategije, može naravno biti samo predmetom spekuliranja. Možda bi rat bio gotov mnogo ranije. No jednako tako je moguće da su neke druge pogreške ili oklijevanja – jer rat neizbježno izaziva česta iznenađenja i rijetko ide prema planovima napisanima na papiru – mogli odigrati svoju ulogu i spriječiti mnogo brži završetak rata.

U sličnoj sferi zapravo uzaludnih spekulacija jest i pitanje kakav je mogao biti ishod rata da je atentat na Hitlera bio uspješan te da su državu preuzeli urotnici koji su stajali iza zavjere iz 1944. godine. Da su uspjeli, Stauffenberg i uspješni urotnici neupitno bi pokušali doći do mira na zapadu, no gotovo sigurno ne i na istoku. Vrlo vjerojatno, zapad bi odbio razmišljati i o čemu drugom nego o „bezuvjetnoj predaji“ na svim bojišnicama, jer bi se u protivnome raspala koalicija sa Sovjetskim Savezom koja se u svojoj biti zasnivala na potpunom zatiranju njemačkog militarizma kao i nacizma. Vođe uspješnog prevrata, s mrtvim Hitlerom, tada bi bili suočeni s izborom da prihvate uvjete potpune kapitulacije ili nastave borbu. Vjerojatno bi se osjećali prisiljeni pristati na potpunu predaju. Rat je tako mogao biti gotov u srpnju 1944. čime bi se izbjeglo golemo krvoproliće koje se dogodilo idućih mjeseci. No bi li se s time složilo vojno vodstvo, posebno na istoku? I bi li se s time složili okorjeli nacisti, među kojima su najistaknutiji bili oni unutar SS-a? Čvrsto poduprte novom legendom o „nožu u leđa“, sa slikom mrtvoga, herojskog Führera – prikazanog kako ga ubijaju vlastiti časnici dok vodi njemačku borbu za nacionalni opstanak – moćne unutarnje snage možda bi se uspjele oduprijeti i srušiti vladu. Mogao je uslijediti građanski rat kod kuće.

Dok su se god borili do izmaka snaga kako bi izbjegli da ih neprijatelj pregazi, Nijemci su, kakvi god bili njihovi motivi i želje, pomagali režimu da nastavi funkcionirati

Po prirodi stvari, beskonačna zaokupljenost takvim spekulacijama u stilu „što bi bilo kad bi bilo“ ne može ponuditi prave odgovore. Ova je knjiga pak pokušala prikazati ono što se zaista dogodilo, a ne ono što je moglo biti, te na temelju toga procijeniti razloge zbog kojih se Njemačka borila do samoga kraja. Na temelju dokaza iznesenih u prethodnim poglavljima, sada je vrijeme da posložimo zajedno sve kockice.

Prije svega, jasno je da nije bilo točno da je narod podržavao Hitlera i nacistički režim do samoga kraja, kako se katkada tvrdi. „Ljudi više nemaju povjerenja u vodstvo“, pisalo je u internom izvještaju, jednom od mnogih koje smo citirali, iz ožujka 1945. godine. „Sve se više iz dana u dan dovodi u pitanje Führera i kritizira ga se.“ Povezanost s Hitlerom od vrha do dna društva, istina, bila je barem nakratko ojačana u srpnju 1944., nakon neuspjeha Stauffenbergove bombaške zavjere. Kao što smo vidjeli, Hitlerova sve manja popularnost doživjela je uspon među civilnim stanovništvom i vojnicima na prvoj crti bojišnice, sudeći prema pismima vojnika kući. Također, većina je generala, čak i onih koji nipošto nisu bili entuzijastične pristalice režima, bila prilično potresena atentatom na Hitlera, kao što pokazuju njihovi privatni dnevnički zapisi i primjedbe koje nisu bili namijenjene javnosti. No osim tog kratkog oporavka, Hitlerova je popularnost blijedila još od zime 1941., a do 1944. i 1945. bila je u slobodnom padu. Znatne rezerve njegove popularnosti preostale su među manjim dijelom populacije koji se sve više smanjivao – premda, treba istaknuti, bila je riječ o manjini koja je još uvijek imala moć. Sve u svemu, do početka 1945. potpora Hitleru bila je vrlo niska.

Do tada je i Nacistička stranka bila naširoko omražena. Kako je priznao Goebbels, Stranka je uvelike odigrala sve svoje karte prije kraja, postala je meta ogorčene odbojnosti kako su njezini dužnosnici netragom nestajali, zanemarujući narod. Usprkos intenziviranim propagandnim naporima, izvještaji koje je dobivao Goebbels bili su jasni. Propaganda je mogla učiniti malo ili ništa da pobije ono što su ljudi vidjeli svojim očima. Njezine vatrene poruke narod je sve više prezirao u svojoj želji za okončanjem rata te se neizbježno okretao protiv režima koji je donio Njemačkoj tolike jade. Malo se toga može reći o stajalištu prema kojem je „narodna zajednica“ zadržala svoju koherentnost i integrativnu snagu koja je podupirala rat. „Narodna zajednica“, kojom se tako često hvalisalo, zapravo se rastočila još mnogo prije nego što je glavni cilj postao spašavanje vlastite glave.

Pa ipak, postojala je djelomična privrženost koja je bila daleko od potpore režimu, ali je objektivno još uvijek stajala iza njega. Ključno je bilo da je postojanje režima bilo isprepleteno s obranom zemlje i domovine – svrhom koju je podržavala većina Nijemaca, čak i kad su već prezirali Hitlera i naciste. Velik dio stanovništva, kao što su priznali i brojni interni izvještaji, žudio je za krajem rata. No postojala je očita ambivalentnost. Samo je malen broj ljudi htio stranu okupaciju, a najmanje od svega da ih okupiraju Rusi, od kojih su svi strahovali. No dok su se god borili do izmaka snaga kako bi izbjegli da ih neprijatelj pregazi, Nijemci su, kakvi god bili njihovi motivi i želje, pomagali režimu da nastavi funkcionirati. Koliko god bila demoralizirana, velika većina Nijemaca u svakom slučaju nije mogla učiniti ništa drugo nego nastaviti s borbom.

Teško je dovoljno snažno naglasiti ulogu koju je igrao strah. Bez njega se mogao dogoditi narodni ustanak. No režim je predstavljao veliku opasnost za vlastite građane, sve veću i veću nakon snažnog jačanja terora u veljači 1945. godine. Itekako opravdano, narod je bio jako zastrašen. Teror, koji je prije bio izvažan, u svom se samrtnom hropcu vratio među stanovništvo same Njemačke, a ne samo njezinih proganjanih manjina. Broj dezertera među običnim vojnicima, uključujući i one koji su „izgubili“ svoje postrojbe, povećao se. Vojni sudovi, kao što smo primijetili, reagirali su drakonskim kaznama. Prijeki sudovi, koji su uvedeni sredinom veljače, bili su obično ruglo i uglavnom su izricali smrtne kazne, a početkom ožujka, kada su postali mobilni, „leteći prijeki sudovi“, mogli su se pojaviti bilo gdje u području uz crtu bojišnice i u samo nekoliko minuta osuditi na smrt sve one koji su prijavljeni kao zabušanti, defetisti ili subverzivci, a kazna bi smjesta bila izvršena. Zapanjujuće je da su vojni sudovi donosili smrtne presude čak i nakon njemačke kapitulacije. Također, među civilima, svatko tko bi prešao crtu, pa makar i u očaju, mogao je naposljetku očekivati vrlo okrutnu odmazdu. Uvelike zahvaljujući zastrašujućem učinku takvog terora, narod je bio deprimiran, rezigniran, umoran od rata i pesimističan, ali ne i buntovan. Oni koji su se usudili podići svoj glas, a kamoli poduzeti ikakvu akciju protiv režima, bili su grubo sasječeni. Većina je, što je razumljivo, zauzela stav da ne može napraviti ništa – osim čekati kraj i nadati se da će Amerikanci i Britanci stići prije Rusa.

Zahvaljujući zastrašujućem učinku terora, posebno kad se vidjelo da Njemačka gubi rat, narod je bio deprimiran, rezigniran, umoran od rata i pesimističan, ali ne i buntovan

Pa ipak, ne može se sve objasniti strahom. On je opravdano objašnjenje ponajprije u najširim društvenim slojevima. Deseci tisuća vojnika dezertirali su, a mnogi su se suočili sa smrtnom kaznom kao posljedicom. No čak i u tim okolnostima, imajući na umu širi učinak zastrašivanja drastičnom kaznom koja je čekala one koji su se odbijali boriti, velika većina ih nije dezertirala – pa čak ni pomislila na dezertiranje. Oni su se nastavili boriti, često fatalistički, čak i nevoljko, ali gotovo uvijek – čak i u posljednjim očajnim tjednima – s velikom predanošću, pa i entuzijazmom. To se nije moglo postići samo strahom. Na višim pak razinama Wehrmachta, među višim časnicima koji su imali moć odlučivanja i zapovijedanja, strah je igrao nezamjetnu ulogu. Osim onih koji su bili uključeni u bombašku zavjeru, generale nitko nije terorizirao. Neki su i smijenjeni, ali nisu bili smaknuti.

Za njemački narod, a još više za rasne i političke žrtve nacizma, sve jači teror popraćen silnom patnjom nije mogao završiti prije nego što je sam režim bio uništen vojnom silom. To nije nevažno, s obzirom na to da su mnogi od onih koji su bili na vlasti, osobito oni na visokim položajima unutar režima, ali i dužnosnici i predstavnici stranke i njihovih podružnica na regionalnoj i lokalnoj razini, shvatili da su porušili sve mostove za sobom i da nemaju budućnosti. Stranački i SS-ovi vođe bili su upleteni u najgora zvjerstva usmjerena protiv Židova i ostalih. Goebbels je to promatrao kao čimbenik koji je pozitivan za osiguravanje njihova neprekinutog fanatizma i potpore režimu (što je često bilo pothranjivano i vjerovanjem u neku okrutnu „židovsku osvetu“). Hitler je razmišljao na potpuno isti način. Dok se nacistička vlast raspadala, režim je sve više bjesnio, a policijski, SS-ovi, regionalni i lokalni stranački dužnosnici uzimali su stvari u provincijama u svoje ruke. Stotine njemačkih građana pali su kao žrtve nekontroliranog nasilja nacističkih očajnika u posljednjim tjednima režima, često pokušavajući spriječiti besmisleno razaranje svojih gradova ili sela u neprekidnim borbama kako se neprijatelj približavao. Zatvorenici i strani radnici sada su više od ostalih bili izloženi divljem i nesputanom nasilju. S neprijateljem pred vratima, besmisleni forsirani marševi tisuća zatočenika koncentracijskih logora, među kojima su mnogi bili Židovi, ostavili su za sobom bezbrojne mrtve, a ostale prestravljene i traumatizirane.

„Očajničke akcije“ mnogih stranačkih aktivista u posljednjim tjednima odražavale su spremnost onih koji su itekako bili svjesni da nemaju budućnosti da povuku za sobom u propast i svoje neprijatelje, da izvrše osvetu prema dugogodišnjim protivnicima, da izravnaju svoje račune, i da se pobrinu da oni, koji su odbacivali režim, ne mogu trijumfirati nakon njegova pada. Iako su ti fanatici bili uistinu manjina, bili su istodobno manjina koja još uvijek ima vlast nad životom i smrću. Njihovi autodestruktivni porivi pratili su one Hitlera i režimskog vodstva, pomažući svojom brutalnošću jamčiti da će se nacistička vlast nastaviti te da će bilo kakva manifestacija otpora odozdo biti brzo ugušena.

Nakon srpnja 1944. stranka i njezine podružnice sve su više zauzimale prostor izvan vojne sfere te su dobile silno proširene ovlasti nad stanovništvom i civilnom administracijom. Martin Bormann iskoristio je svoju bliskost s Hitlerom i zapovijedanje nad središnjom stranačkom administracijom da iznova ojača Stranku i oduzme državnoj administraciji bilo kakvu važnost u kreiranju politike. „Doba borbe“ iz vremena prije nego što je Stranka došla na vlast 1933. bilo je opetovano prizivano kako bi se poticalo aktiviste da poduzmu radikalne korake za dovršenje „nacističke revolucije“.

Ispod Bormanna ključnu su ulogu igrali gaulajteri. Kao povjerenici za obranu Reicha, nadležni za civilnu obranu u svojim područjima, imali su golemo područje djelovanja te su se mogli uplitati u gotovo sve sfere svakodnevnog života (i nametati prijeke osude za neposluh). Oni i njima podređeni činovnici na oblasnoj i lokalnoj razini kontrolirali su, među ostalim, distribuciju hrane, prisilnu evakuaciju građana iz ugroženih područja, pravo pristupa skloništima od zračnih napada, raščišćavanje ruševina nakon bombardiranja i obvezno novačenje prisilne radne snage na obrambenoj infrastrukturi. Bili su i ključni poslanici za Goebbelsov „totalni rat“ koji su češljali posljednje ljudske rezerve iz ureda i s radnih mjesta kako bi ih unovačili u Wehrmacht. Uzlet stranačke dominacije nije učinio ništa na stvaranju modernizirane administracije. No uvelike je ojačao njegov stisak nad vladom i društvom. U posljednjim mjesecima rata Njemačka nikad nije bila bliža potpuno mobiliziranom i militariziranom društvu. Većina Nijemaca bila je potlačena, zastrašena i podjarmljena kao nikad ranije. Dotad gotovo da više nije bilo ni jednog vida života koji je ostao lišen uplitanja Stranke i njezinih podružnica.

Golem korak prema potpunoj militarizaciji društva bilo je uvođenje Volkssturma u jesen 1944. godine. S vojnog aspekta, Volkssturm je bio gotovo beskoristan. Izrugivali su ga kao toliko spominjano i iščekivano „čudotvorno oružje“ te je općenito bio predmetom poruge. To je bio znak, koji su svi shvatili, koliko je očajno pravo stanje stvari. Razboriti su pojedinci činili sve što su mogli da izbjegnu službu u njemu, i to opravdano, s obzirom na velike gubitke, osobito na istočnoj bojišnici. No kao kontrolna poluga režima, daleko od toga da nije imao ikakvu važnost. Njegovo je pak vodstvo često bilo u rukama žestokih nacista, koji su sve više bili uključeni u mnoge „redarstvene akcije“, uključujući i zločine protiv onih Nijemaca koji su bili smatrani kukavicama ili defetistima.

Unatoč sve većem prelijevanju stvarne moći iz ruku državne birokracije – uvelike svedene na instrument administrativnog operativnog poslovanja – u ruke Stranke na svim razinama, režim se također do samoga kraja održavao sofisticiranom i iskusnom birokratskom mašinerijom. Prevladavane su brojne velike teškoće kako bi se nastavilo funkcionirati, makar i uz izrazito opadanje učinkovitosti, osobito u posljednjim mjesecima, kada je ostalo malo ili ništa za upravljanje. Bez organizacijskih kapaciteta koje su imali obrazovani, dobro uvježbani civilni službenici na raznim razinama, administracija bi zasigurno mnogo ranije doživjela rasap. Pravosudni je sustav, također, još uvijek producirajući drakonske kazne, nastavio funkcionirati do kraja, izražavajući sve ekstremniji teror prema njemačkim građanima te progonjenim manjinama. U civilnim službama postojala je bezuvjetna lojalnost, ne posebno prema Hitleru, nego prema apstraktnom pojmu „države“, kao i predanost onome što se smatralo „dužnošću“.