Nacional donosi ulomak iz autobiografije ‘Brianovi životi’ u kojem pjevač Brian Johnson opisuje detalje svog dolaska u jednu od najpopularnijih svjetskih rock grupa AC/DC

Tijekom tih prvih tjedana 1980., telefon je u radionici neprestano zvonio. Auto-salon hoće krov na šest automobila. Nova gaža. Poziv na audiciju. Mama koja kaže da dovedem djecu na ručak u nedjelju. Još jedna gaža. Ellisov ured iz Soha. Bio sam iscrpljen. A onda sam jednog jutra početkom ožujka podignuo slušalicu i čuo ženu s vrlo jakim istočnonjemačkim naglaskom. I možda zato što sam pogledao previše ratnih filmova, zvučala je kao da sam na ispitivanju.

„Fi ste Brijan Jonson?“, željela je znati. „Tko pita?“, odgovorio sam.

„To sad nije fašno. Fašno je da morate ići u Londoun i pjefati z gruppen“. „Pjefati?“ „Pjefati. Fi ste Brijan Jonson, pjefač, ja?“

„A pjevati… Je, ja sam. A što to točno želite od mene?“

„Pjefati“. „Dobro, taj dio sam shvatio“. „Mit eine rock gruppen“. „Dobro, ali gledajte… Žao mi je, no prestao sam ići na audicije. Već sam u jednom bendu i upravo se spremamo…“

Prvo pravilo ratnih filmova je da na pitanje uvijek odgovarate protupitanjem. „Ne mogu fam reći ime ofe gruppen“. „U redu, nema veze, jer kao što sam rekao, ne idem više na audicije“. Uslijedila je duga stanka. „Da snate ime“, nastavila je, „ne bi rekli ‘nein’“.

Počela me malo živcirati, jer stvarno sam se morao vratiti na posao, ali bio sam i strašno znatiželjan. „Ako je ta ‘rock gruppen’ tako velika, može mala pomoć?“ Još jedna duga stanka. Zatim težak uzdah.

„Mogu fam reći inicijale“, kazala je. „Dobro?“ „A.S.“. Razbijao sam glavu, ali stvarno mi nijedan bend nije padao na pamet. „Žao mi je“, rekao sam, „ali zaista ne zn… “ „Und D.S.“.

Sada je bio moj red da napravim stanku. Malo mi je bilo teško povjerovati u ovo što čujem. Nema šanse da ova žena radi za njih.

„Mislite na… AC/DC?“ „Scheisse! Prefiše sam rekla!“

Prije nego što nastavim, vjerojatno bih trebao spomenuti da je razdoblje između nastupa na Lobley Hillu i poziva žene iz Istočne Njemačke bilo stvarno frustrirajuće. Najviše zahvaljujući šefu Davyja Whittakera koji mu je odbio dati tjedan dana slobodno kako bismo mogli otići u London i početi raditi na pjesmama. Red Bus je sada imao vlastiti studio i htjeli su da ondje snimamo, ali jednostavno nije bilo izvedivo. Dave bi nakon posla u petak navečer morao voziti petsto kilometara u jednom smjeru, pa petsto kilometara u drugom kako bi stigao na posao u ponedjeljak ujutro. Vremena za bilo kakav ozbiljan posao između jednostavno nije bilo. Uspjeli smo snimiti jednu pjesmu – zvala se Rockin’ with the Boys i napisali smo je moja malenkost, Derek i Dave Robson, ali Red Bus je neće objaviti dok materijal za cijeli album ne bude spreman. Sve dok nismo imali singl na top-listama, Davy neće ostaviti posao, a isto tako, njegov mu šef nikada neće dati slobodne dane da mu pomogne po pitanju glazbene karijere. Tipična kvaka. Na kraju sam uzeo stvari u svoje ruke i nazvao Davyjevog šefa, što vjerojatno nije bila baš najpametnija stvar. Davy je radio kao dostavljač za Calor Gas i poznavao je sve mušterije, znao gdje žive, kakva im boca plina treba i kada; logično da šef nije želio ostati bez njega. Čim se javio na telefon, postalo mi je jasno da nemam nikakvo uporište. Nisam bio slavan ili nešto. Sve što sam mogao napraviti bilo je igrati na kartu fair-playa.

„Bok, ja sam Brian“, rekao sam. „Pjevač sam u Davyjevom bendu. Dobili smo priliku snimiti ploču u Londonu. Trebamo biti u Londonu u nedjelju navečer, prespavati u hotelu, a Davy će se vratiti do četvrtka“. „Ne“, glasio je odgovor. „A jel’ smijem pitati zašto?“ „Ne“. „Jeste li uopće razmislili ili kažete ‘ne’ samo zato što možete?“ „Odgovor je ne, ne i ne. Jučer. Danas. Sutra“. „Ma dajte čovjeku priliku!“, izlanuo sam se. „Sjajan je bubnjar i ovo je velika prilika za nas. Sigurno imate nekoga tko ga može pokriti? To su samo četiri dana i kad se vrati spreman je odraditi dodate smjene“.

Pjesma nije nikada objavljena, ali nakon što sam se pridružio AC/DC-u puno su je puštali u SAD-u, a danas je možete pronaći online kao animirani spot. „Ako ode u London“, odgovorio je šef, „dobit će otkaz“. To mi je bilo previše. „Znate što?“, rekao sam. „Vi ste jebeni seronja“. „Molim?“ „JEBENI ŠUPAK“. Zalupio sam slušalicom. Na kraju, Davy je u Calor Gasu radio sve do mirovine, a meni to jednostavno nije imalo nikakvog smisla.

Nisam znao kako se osjećati nakon što sam primio poziv od AC/DC-a. Iste sekunde kada sam čuo ime benda, sjetio sam se tragičnog događaja od prije samo nekoliko tjedana. Ken mi je prvi priopćio vijest dok smo bili u radionici. „Hej, Briane, znaš onu pjesmu koju pjevaš, Whole Lotta Rosie?“ „Što s njom?“ „Tip koji je pjeva je umro“. „Nije, gledao sam ga u Top of the Popsu“. „Ovdje piše da su ga našli mrtvog u nečijem autu, kažu da je bio nesretni slučaj“. „Molim? Ne može biti… Daj da vidim“. Oteo sam mu novine iz ruke i pročitao članak… I jednostavno nisam mogao shvatiti kako se to dogodilo. Tih sam dana bio posve neupućen u opasnosti koje donosi prekomjerno pijenje ili uzimanje bilo koje droge. Dio toga bila je činjenica da nitko iz mog kruga i u mom svijetu nije imao novca za drogu. I svi smo ustajali uglavnom u cik zore i odlazili na posao, pa opijanje do besvijesti baš i nije bila neka opcija. Nikad nisam popušio džoint, a što se težih droga tiče, nikad mi ih nitko nije ponudio i ne znam nikoga tko se drogirao, bile su posve izvan mojih spoznaja. Dakle, za mene je bila šokantna vijest da je momak poput Bona, samo godinu dana stariji od mene i u vrhunskoj formi kao da je sportaš, mogao tek tako umrijeti u najboljim godinama. Bonova je smrt bila tragedija, ne samo za njegovu obitelj, kolege iz benda i prijatelje, nego za sve koji su voljeli rock glazbu. Whole Lotta Rosie jedna je od najboljih rock pjesama svih vremena, ako se mene pita, i samo jedna od brojnih klasika koje je napisao i snimio s AC/DC-em: od Let There Be Rock do Dirty Deeds Done Dirt Cheap. I naravno, Bon i dečki su prošlog ljeta uspjeli nadmašiti sami sebe s albumom Highway to Hell. Zahvaljujući tom dragulju i naslovnoj pjesmi o teškom životu na putu konačno su se nakon šest godina neprekidnih nastupa uspjeli nametnuti kao headliner.

Album im je došao do osmog mjesta u Britaniji i do 17. u SAD-u – ondje su postajali popularniji nego u Europi. Bili su i u Top of the Pops s drugim singlom Touch Too Much. Gledao sam taj nastup na TV-u prije par tjedana. Bon je izgledao kao da se dobro zabavlja. Naposljetku, vjerojatno je znao da su AC/ DC zahvaljujući albumu Highway to Hell bili na putu da postanu veliki bend. U međuvremenu, ja JOŠ UVIJEK nisam povezao da je Bon onaj tip iz Fanga s kojim sam se smrzavao u Torquayju sedam godina ranije. Trebat će neko vrijeme… Žena iz Istočne Njemačke koja me nazvala nije mi htjela reći svoje ime, pa sam ga sam smislio – Olga-Volga. Koliko sam uspio pohvatati, Olga je radila u uredu tipa po imenu Peter Mensch, bivši računovođa koji je postao menadžer. Kad god bih joj postavio neko pitanje, odgovorila bi mi ledenom šutnjom ili s „To ne mogu reći“.

Nikako mi nije bilo jasno kako je moje ime završilo na njihovom popisu pjevača. Nije imalo smisla. Prošlo je sedam godina od Geordieja i manjih hit singlova, a bio sam celebrity jedino u smislu da svi u mojoj kući znaju kako se zovem. Kasnije, znatno kasnije, saznao sam da je moje ime došlo iz više različitih izvora. Postojao je jedan fan AC/DC-a u Clevelandu koji je bio na koncertu Geordieja i pismeno predložio Peteru Menschu da me bend „isproba“. Bio je tu i južnoafrički producent Robert ‘Mutt’ Lange – radio je Highway to Hell – koji je također bio upoznat s Geordiejem i spomenuo me Angusu i Malcolmu. A kasnije sam saznao i da im je Bon rekao za mene nakon naše avanture u Torquayju.

Drugo pitanje koje me mučilo bilo je žele li Angus i Malcolm uopće nastaviti dalje bez Bona? I opet, trebalo mi je dugo da doznam cijelu priču, ali odgovor bi u tom trenutku bio „ne“ da nije bilo Bonovih roditelja, Ise i Chicka (skraćeno od Charles). Oni su rekli Angusu i Malcolmu kako bi Bon želio da AC/DC nastave dalje i završe album na kojem su tek počeli raditi. U najmanju ruku, mislili su da bi to bila dobrodošla distrakcija za bend, nešto što bi im pružilo malo utjehe i pomoglo da se nose sa svojom tugom. U glavi mi je bio kaos nakon razgovora s Olgom. Bio sam polaskan i uzbuđen zbog poziva na audiciju. Djelovalo je nestvarno – idem na audiciju u bend koji je poznat u cijelom svijetu. Znao sam i da mora biti na desetke drugih kandidata koji se natječu za isto mjesto i nisam bio siguran da ću imati snage prolaziti kroz sve iščekivanje i razočaranje. Osobito sada kada je mom malom bendu išlo jako dobro.

Saberi se, Briane. Pogledaj činjenice. Imaš 32 godine, živiš s mamom i tatom. Imaš uspješan poslić i uspješan mali bend. Imaš djevojku s kojom si sretan, imaš dvije prekrasne kćeri kojima možeš priuštiti puno toga – sve ide sjajno. I zašto bi to napravio? Reći ću ti zašto, jer jebeno moram. Ali prvo, kako dovraga da organiziram odlazak u London tako brzo? Morao bih otkazati sve poslove za taj dan. Kenu je trebao Austin Maxi za posao – tog će tjedna kada je zakazana audicija biti puno posla – a moj je auto u to vrijeme bio divlji i temperamentni Jaguar XJ koji je imao vlastitu ćud i često je bio loše volje.

„Mislim da ću im se zahvaliti“, rekao sam Kenu nakon što sam mu prepričao razgovor. „Ali moraš barem probati, Briane“, odgovorio mi je. „Gle, ionako neću dobiti posao“, već sam se počeo odgovarati od toga. „Uzet će nekoga koga poznaju. Vjerojatno nekog Australca“. „Ajde prespavaj i razmisli“, predložio je Ken. Prije nego što sam uspio nazvati Olgu-Volgu i reći joj što sam odlučio, uslijedio je još jedan posve neočekivani poziv. S druge strane žice bio je moj stari prijatelj André Jacquemin. Ostali smo u kontaktu, a on je osnovao Redwood Studios u Londonu. „Želiš li zaraditi 350 funti?“, pitao me. „Što god želiš da radim za te novce“, rekao sam mu, „odgovor je – da“. „Izvrsno“, nasmijao se. „Trebaš doći do Londona na jedan dan i snimiti reklamu za usisivač. Ne mogu ti obećati da će upotrijebiti tvoju reklamu; ipak ti je konkurencija velika gospođa koja pjeva gospel, ali svejedno ćeš biti plaćen“. Kotačići u mojoj glavi počeli su se okretati i prije nego što je dovršio rečenicu. „A kad me to točno trebaš u Londonu?“, upitao sam. Istog dana kada je i audicija za AC/DC. „Moram porazgovarati sa svojim poslovnim partnerom“, rekao sam kroz smijeh. Nisam se veselio samo audiciji. Nikada prije nisam radio reklame i svidjela mi se ideja da ću snimati u potpuno novom, vrhunskom studiju kao što je Redwood. U tom je trenutku ušao Ken i vidio mi izraz lica. „Zašto si tako zadovoljan?“, pitao me. Ispričao sam mu za poziv. „Briane, mislim da ti netko tamo gore pokušava nešto reći“, nasmiješio se.

Nakon rasprave kako najbolje doći do Londona, odlučio sam odjebati sve i uzeti Jaguar. I sišao s A1 kako bih se našao s Andréom u Redwood Studios. Nakon pjevanja o usisnoj snazi usisivača, osjećao sam se jebeno fantastično. U ugovoru mi je bila uključena i naknada za izvođenje; stran koncept bilo kome iz rock’n’roll biznisa ‘70-ih. Napokon, oko 15:30 došlo je vrijeme da se odvezem nekih pet kilometara kroz London do Pimlica – tih je dana putovanje trajalo samo petnaestak minuta – gdje mi je rečeno da je na kraju garaže za aute prostor za probe i pogon za snimanje po imenu Vanilla Studios. Mjesto gdje ću se naći s bendom za audiciju. Dok sam stigao i našao parking, ogladnio sam. Bio sam budan od rane zore, odvozio petsto kilometara i bilo je još vremena za ubiti do 17 sati kada sam bio „naručen“. Ušao sam u stari, pravi predratni londonski kafić. Naručio sam šalicu čaja i mesnu pitu. Ženi za pultom – barem mislim da je bila žena – s usana je visjela cigareta, a pepeo je letio na sve strane čim bi progovorila. Po pitanju higijene nije izgledalo obećavajuće. Činjenica da kora pite nije popuštala naletima zubi, noža ili nokta bila je jasan pokazatelj njezine starosti i porijekla. U ime zaštite zdravlja ustao sam od stola, stavio kapu na glavu i odlučio se suočiti s nepoznatim na drugoj strani ulice. Pravo je čudo da sam uopće pronašao ulaz u studio, bio je tako dobro skriven. Ali jesam i odjednom sam se našao unutra gdje su me pozdravili tehničari benda. Bili su usred partije bilijara. Nisam ni trepnuo, a već sam stavio novčić na stol što je značilo da igram iduću partiju. Bilo nam je super. Baš smo se lijepo napričali i nasmijali. Jednostavno sam pretpostavio da je bend bio zauzet nekim poslom, jer da nisu, došli bi po mene. A oni su cijelo vrijeme sjedili u prostoriji za probe, gledali na sat i pitali se gdje je onaj tip iz Newcastlea.

Na kraju su po mene poslali menadžera turneje, Iana Jefferyja. „Jel’ netko vidio onog Geordieja?“ „Ja sam onaj Geordie“. Svi su me pogledali posve šokirani. „Ti si Brian?“ Kimnuo sam glavom. „O jebote, pa čekamo te već sat vremena!“ Nikome nije palo na pamet da me išta pita, izgledao sam kao jedan od običnih radnika. Ako su dečki iz benda i bili na rubu živaca, dobro su to skrivali. Zapravo, napravili su sve da se osjećam kao kod kuće. „Jel’ ovo vaše lokalno pivo?“, pitao me Malcolm pružajući mi bocu Newcastle Brown Alea. Tako tipično za Malcolma. „Mogao bih popiti jedno“, nasmiješio sam se. „Hvala, druže“. „Što ti se pjeva?“, upitao me Malcolm, onako ležerno. Oh, Bože, kakvo pitanje… Nisam odmah htio početi s nekom pjesmom AC/DC-a, jer oni bi je znali napamet i bili bi vrhunski, a ja bih se tek zagrijavao, pa to baš i ne bi bilo na pravoj razini. Rekao sam Nutbush City Limits, klasik Tine Turner. Angus, koji dotad nije prozborio ni riječ, pogledao me u čudu, ali nije izgledao kao da mu izbor pjesme smeta. „Položio si prvi test“, rekao je Malcolm, mrtav-ozbiljan. „Koji?“, upitao sam. „Nisi rekao Smoke on the Water. Nutbush. Dobra pjesma. Svi spremni?“ „Iz kojeg?“, napokon je progovorio Angus. „Mislim da ide iz ‘A’?“, odgovorio sam. Malcolm me pogledao i pitao: „‘A’? Jesi siguran?“ „Aha“.

‘A’ je visoki rock tonalitet; područje Roberta Planta. Rock tonalitet rock tonalitetima. A onda je Malcolm rekao: „Ček’, mislim da sam skužio. Može“. Odjednom su se pridružili Phil i Cliff, Angus se ubacio, glave su se zaljuljale i krenuli smo. Čekao sam svoj ulet u pjesmu, a oni su čekali da čuju taj glas da vide je li im se isplati ili ne. I bio je to najintenzivniji trenutak u mom životu. Svirao sam sa sjajnim malim bendom, ali ovo… Ništa me nije pripremilo za taj zvuk. Nešto najbolje što sam ikad osjetio i čuo i počeo sam pjevati kao da mi život ovisi o tome. „Ovo je bilo zabavno“, rekao sam i skoro se raspekmezio. Za mene je ovo bila čista magija.

A onda je došao pravi test. „Hoćemo sad nešto naše?“, upitao je Malcolm. „Samo reci koju ćemo…“. Kao da sam uopće morao razmišljati. „Whole Lotta Rosie“, rekao sam. Bez obzira koliko bio dobar osjećaj svirati Nutbush, ali Whole Lotta Rosie bila je gotovo izvantjelesno iskustvo. Čim smo počeli svirati, uhvatila me čudna drhtavica i čudni su mi trnci prošli tijelom. Osjećao sam kao da je Bon ovdje u prostoriji s nama, smješka se i pijucka svoju rum- colu. Imajte na umu da je jedva prošlo mjesec dana otkako je umro. I eto me, u toj malenoj prostoriji, pjevam njegovu prepoznatljivu pjesmu, a Angus, ta nezaustavljiva sila prirode, stoji pored mene.

Kada je počeo „kidati“ solo, bilo je tako glasno i tako ponosno da sam se cijeli naježio. Svaki član benda svirao je kao da mu život ovisi o tome. I tako to radi AC/DC. Zvučalo je tako ispravno. Ovo je bio rock’n’roll. Ovako sve treba biti. I odjednom je svemu došao kraj i došlo je vrijeme odlaska. „Hvala vam“, rekao sam im misleći da je to to. „Dečki kod kuće mi neće vjerovati kada im budem ispričao. I jedva čekam reći im…“. Za mnom je izašao jedan mladić predstavivši se kao Peter Mensch. Imao je čupave obrve, raščupanu kosu i njujorški naglasak. Teško da je mogao imati više od 27 godina. Činio se kao vrlo cool tip i jako ležeran za glazbenog menadžera. „Hej, Briane, kamo ćeš?“, pitao me. „Moram nazad kući“, odgovorio sam mu. „U radionici me čekaju tri Cortine i jedan Datsun Cherry, a svi su još jučer trebali dobiti vinilni krov“. „Ne, ne, ne“, rekao je Peter, „dečki bi voljeli da ostaneš…“. „Ah, volio bih da mogu. Ali ja sam jedini koji zna namjestiti taj krov i stvarno moram krenuti“. Već je bilo 20:30. Nisam mogao vjerovati kako je vrijeme brzo prošlo. „Ajd’ barem popij još jedno pivo prije odlaska“. „Imam pet sati vožnje po A1, stići ću kući tek oko pola dva ujutro, a onda u devet moram otvoriti radionicu. I još sutra imamo svirku…“. Peter je podignuo ruke i pogledao me s razočaranjem. „Jel’ te barem mogu nazvati kad stigneš kući?“, upitao je. „U svako doba dana“, rekao sam mu.

I to je zadnje što ću ikada čuti od njega, pomislio sam. Nazad za Newcastle nisam toliko vozio, više sam plutao. I nisam razmišljao u smislu kao da sam dobio posao. Sasvim suprotno. Više nego ikad bio sam uvjeren da je posao samo bajka; bio sam prestar, prenizak i definitivno nedovoljno Australac. Ali nije mi ni bilo previše važno. Doživio sam nešto što rijetko tko doživi u životu – pjevao sam s bendom AC/DC i naravno, u džepu sam imao ček na 350 funti uz Andréovo obećanje „naknade za izvođenje“ i novih angažmana. Život je bio dobar. Zapravo… nikada nije bio bolji. Jedva sam čekao reći dečkima iz benda o ovom ludom iskustvu iz Londona. Kako je audicija završila – i očito nije dovela ni do čega – neće se morati plašiti da će utjecati na sam bend i na album koji smo počeli raditi.

Ali čim sam ujutro kročio u radionicu, telefon je već zvonio. „Da?“ „Peter Mensch šeli rasgovarati z Fama“. Olga. Zadnja osoba koju sam očekivao u ovo doba dana. „Dobro“, rekao sam. „Kad bi bilo zgodno?“ „Ostanite na liniji“. Uslijedilo je: „Hej… dobro jutro, Briane. Peter je“. „Bok, Peter“, rekao sam. „Želim ti zahvaliti za sinoć. Bilo je to jedno od mojih najdražih iskustava u životu. Zahvali momcima u moje ime, stvarno nisu mogli biti bolji“.

Peter se nasmijao: „Naviknut ćeš se na Angusa, ne priča puno“. „Ono pivo je bilo fini detalj“, dodao sam. „Vidi“, rekao je Peter, „htjeli bismo da opet dođeš“. O, sranje…