Objavljeno u Nacionalu br. 1150, 10. svibanj 2020.

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Velikani povijesti’ u kojem je njemački povjesničar Martin Zimmermann opisao život i rad svjetskih izumitelja koji stoje iza najvećih tehničkih i znanstvenih dostignuća bez kojih je današnji svijet nezamisliv

JOHANNES GUTENBERG (oko 1400., Mainz – 3 .2. 1468., Mainz)

Otac tiskarstva

Johannes Gutenberg iz Mainza izumio je u 15. stoljeći u Europi tiskanje knjiga s pomoću pokretnih slova. U Kini su slične metode bile poznate nekoliko stoljeća prije toga, ali je taj izum bio prava senzacija. On je znatno pojednostavio prenošenje znanja. Petnaesto stoljeće bilo je doba dubokih promjena, doba velikih putovanja svjetskim morima, novih strujanja u umjetnosti, ali i doba stalnih ratova u Europi. Svijet se nalazio na prijelazu srednjeg vijeka u novo doba. Mainz je tada bio jedan od najvažnijih njemačkih gradova, ali i pozornica brojnih socijalnih i političkih sukoba. Gutenberg se ondje rodio kao sin trgovca. Izučio je zlatarski zanat. Ono malo što znamo o Gutenbergu potječe iz sudskih spisa i govori nam uglavnom o plaćanju poreza i sporova zbog nasljedstva u koje je bio upleten. Ne postoji ni njegova slika, a svi kasniji portreti čiste su izmišljotine. Ambiciozno građanstvo imalo je u ono doba jaku potrebu za obrazovanjem. Znanje se čuvalo u knjigama i s pomoću njih prenosilo. Knjige su se prije Gutenberga tiskale drvotiskom. Papir se stavljao na drvenu ploču s urezanim slovima, koja je bila premazana bojom, te otisnuo. To je bio vrlo zahtjevan i dugotrajan postupak. Zato su se knjige morale pisati rukom, što također nije bilo lako. Jednom redovniku trebalo je pola godine da prepiše Bibliju. Knjige su zbog toga bile ne samo rijetke nego i vrlo skupe i dostupne samo bogatim ljudima. Gutenberg je kao mladić proveo nekoliko godina u Strasbourgu i ondje zarađivao novac obradom metala. Njegova darovitost zahvaćala je kako tehničko tako i umjetničko područje. Oko 1450. godine, kad se već vratio u rodni grad, posudio je novac od odvjetnika Fusta iz Mainza. Riječ je bila o velikom iznosu potrebnom za veliki projekt, naime, za otvaranje tiskarske radionice s vlastitim pomoćnicima. U toj je radionici Gutenberg između 1452. i 1454. godine tiskao Bibliju na latinskom jeziku. Biblija mu je donijela veliku slavu, ali očito malo novca jer je najveći dio zarade pripao suvlasniku Fustu. Najvažnija Gutenbergova zamisao bila je rastavljanje teksta na manje dijelove te velika i mala slova i interpunkcija. Elementi su zatim u velikim količinama lijevani kao obrnuta slova.

Koliko je primjeraka Biblije otisnuo Gutenberg?

Kruna Gutenbergova stvaranja bila je četrdesetdvoredna Biblija, koju je oko 1450. godine s dvadesetoricom svojih suradnika otisnuo u 180 primjeraka. Svaki je primjerak imao više od tisuću stranica. Danas postoji samo još 48 primjeraka. Tom Biblijom, koja se ubraja među najljepše tiskane knjige na svijetu, Gutenberg je dokazao da je njegovo tiskarsko umijeće u estetskom smislu u najmanju ruku bilo jednako vrijedno kao i pisanje rukom.

Širenje tiskarstva

Za samo nekoliko godina umijeće tiskanja knjiga proširilo se iz Mainza po cijeloj Njemačkoj i susjednim zemljama. Razlog tomu bili su crkvenopolitički sporovi koji su nekoliko godina prije Gutenbergove smrti doveli do zauzimanja Mainza. Službujući nadbiskup bio je protjeran zajedno s velikim brojem nepoželjnih građana Mainza, među kojima je bilo i nekoliko tiskara. Oni su tražili utočište u gradovima u kojima je zbog žive trgovine ili sveučilišta postojala dnevna potreba za knjigama. Oko 1500. godine bilo je već 260 mjesta s više od tisuću tiskara, koje su u četiri desetljeća izdale 30.000 knjiga i tiskale dvadeset milijuna primjeraka.

JAMES WATT (19. 1. 1736., Greenock (Škotska) – 19. 8. 1819., Heathfield (Engleska)

Stroj koji je promijenio svijet

Prije tristo godina konstruirani su prvi motori. Do tada je čovjek bio ovisan o vjetru, vodi ili mišićima, ako je trebao nešto okretati, pokretati ili crpsti. Radove su obavljali najčešće konji, volovi i druge životinje ili sami ljudi. Škotski inženjer James Watt nije izumio parni stroj, ali je izumio iznimno učinkovit stroj, pogodan za industrijsku proizvodnju. Još kao dječak James Watt je razvio veliku spretnost u radionici svojega oca koji je bio tesar i izrađivao naprave za brodove. Ondje je upoznao funkciju mnogih nautičkih naprava te sam izrađivao modele dizalica i drugih strojeva. Postao je precizni mehaničar i od 19. godine života radio je na sveučilištu u Glasgowu. Ondje je izrađivao matematičke instrumente i održavao tehničke modele i naprave. Jednoga dana 1764. godine popravljao je model newcomenova parnog stroja. Ubrzo je shvatio da je stroj neekonomičan i da troši previše pare. Obuzela ga je želja da ga poboljša. Učio je strane jezike kako bi mogao čitati o parnim strojevima proizvedenim u drugim zemljama. Osim toga, vršio je pokuse s vodenom parom kako bi ispitao odnos između gustoće, temperature i pritiska. Wattov prvi i najznačajniji izum bio je stroj u kojem se para kondenzira u vlastitom prostoru. Tim strojem, koji je patentirao 1769. godine, za četiri puta je poboljšao djelotvornost Newcomenova stroja – ponajprije zbog toga jer se gubitak pare smanjio na najmanju moguću mjeru. Watt je osim toga radio na poboljšanju brtvljenja klipova i cilindara. Tako je gotovo sva para ostajala u stroju. Nakon dugogodišnjeg rada na izumima Watt je pronašao poduzetnika koji mu je pomogao pripremiti proizvodnju i poticao ga na nova rješenja. (Watt je u to vrijeme živio u Birminghamu u Engleskoj.) Godine 1776. proradili su prvi strojevi izrađeni po Wattovim nacrtima: stroj za izvlačenje vode iz ugljenokopa i stroj za rad u željezari. Strojevi, koji su u usporedbi sa starim strojevima donijeli velike uštede na gorivu, brzo su se probili. Wattov parni stroj nije unaprijedio samo iskapanje ugljena i ruda, nego je ubrzo našao primjenu i u mlinovima te predionicama pamuka. Budući da su se veliki strojevi nalazili samo u središnjim radionicama, polako je počela nestajati do tada veoma raširena kućna radinost. Nije potrajalo dugo i parni je stroj unio revolucionarne promjene u promet, posluživši kao pogon za brodove i parna kola. Parna su se kola pokazala posebno dobra na tračnicama i tako je nastala željeznica. Watt se 1800. godine povukao iz posla s parnim strojevima. Bio je već odavno bogat čovjek, vrlo poštovan i mogao je u miru promatrati pobjednički pohod svojega izuma u industriju.

Čemu su služili prvi parni strojevi?

U Engleskoj je oko 1700. godine počelo cvjetati gospodarstvo i bilo je potrebno mnogo ugljena za gorivo. Mnogi su ugljenokopi, međutim, bili tako duboki da ih je poplavila podzemna voda. Voda se morala izvaditi crpkama. Dok nije bilo parnog stroja, to su radile tisuće radnika i konja. Te su jame bila mjesta na kojima su novi strojevi bili prvi put primijenjeni.

KS i Watt

James Watt je uveo konjsku snagu (KS) kao mjeru za rad. To je bila zavidna veličina, ali su učinkoviti parni strojevi često zamjenjivali rad velikog broja životinja. U Wattovu čast je poslije po njemu nazvana jedinica za mjeru snage električne struje. U međuvremenu se jednica mjere watt koristi za konjsku snagu.

THOMAS ALVA EDISON (11. 2. 1847., Milan (Ohio) – 18. 10. 1931., West Orange (New Jersey)

Izumitelj kao iz priče

Thomas Alva Edison rodio se 1847. godine kad je elektricitet za mnoge bio samo beskorisno znanstveno naklapanje. Kad je umro, već su cijeli gradovi bili osvijetljeni električnom strujom. Edison je omogućio korištenje električne energije na gotovo svim područjima čovjekova života. On je bio pravi, ‘punokrvni’ izumitelj, pun ideja, poduzetnosti i smisla za poslovanje i živio je u vremenu kojemu je njegova darovitost bila potrebna. Već je i sam broj njegovih patenata svjetski rekord. Tijekom života prijavio ih je više od tisuću! Mnogi su ga već za života smatrali najvećim izumiteljem svih vremena. Električna žarulja, gramofon, elektrana, filmski projektor, ali i električna stolica – sve su to bili ili njegovi vlastiti izumi ili osposobljavanje postojećih izuma za tržište. Sin trgovca drvima i žitaricama samo je kratko pohađao školu. Zbog nagluhosti, koja se povećavala kako je stario, postao je knjiški moljac. Odmalena je bio znatiželjan i volio je izvoditi pokuse. Kad je imao petnaest godina, napravio je malu tiskaru i počeo izdavati tjedne novine. Godine 1863. počeo je učiti za telegrafista. U početku mu nagluhost nije smetala jer su Morseovi znakovi ispisivani na papiru kao točke i crte, ali se sustav promijenio baš za njegova naukovanja i znakovi su stizali u zvučnom obliku u slušalice. Edison je morao potražiti drugi posao. Onako znatiželjnom i punom energije, to mu unatoč sumnji u dobivene ≈preporuke√ nije bilo teško. Tada je došao njegov prvi važan izum, telegrafski prenosivi aparat s pomoću kojega su se preko žice mogle prenositi dvije poruke istodobno. U isto vrijeme izumio je i pisač koji je električne signale pretvarao u slova i koji se poslije koristio na burzi za pokazivanje tečaja dionica. Prodajom električnih telegrafa Edison je zaradio tako mnogo novca da je 1876. godine opremio vlastiti laboratorij. Edison je marljivo radio i stalno je držao korak s vremenom tako da je za mnoge tehničke probleme vrlo brzo pronalazio odgovarajuća rješenja. Pri radu na novim izumima katkada mu je u pomoć priskočila i slučajnost. Tako je, na primjer, pri izvođenju pokusa s podvodnim telegrafskim vodovima otkrio da električni otpor ugljika ovisi o pritisku. To je otkriće primijenio kod izrade mikrofona. Njegov mikrofon s ugljenim zrncima i danas je sastavni dio telefona i mikrofona. Edisonovi pokušaji da poboljša telegrafe doveli su ga 1877. godine do izuma gramofona. Dvije godine nakon toga izumio je električnu žarulju. Doduše, i drugi su desetljećima prije Edisona pokušavali pretvoriti električnu struju u svjetlo. Ali tek kad se toga prihvatio Edison, koji je već bio slavan, našlo se dovoljno investitora koji su financirali potrebne istraživačke radove. Tako je Edison nakon kratkog vremena mogao predstaviti svoj svjetleći proizvod. To je upotpunilo slavu najvećeg izumitelja na svijetu. Godine 1884. umrla je Edisonova supruga kojom se oženio 1871. godine. Ostao je sam s troje male djece, a nakon dvije godine ponovno se oženio. Obitelj se preselila u West Orange, mjesto u blizini New Yorka gdje si je Edison izgradio velik, nov istraživački laboratorij. Edison nije imao mira ni u starosti i nije se odmarao na lovorikama. Radio je i istraživao i nakon osamdesetog rođendana. Kad je Edison 1931. godine umro, u europskim i američkim velegradima na minutu su se ugasila ulična i kućna svjetla u spomen čovjeku koji je imao glavnu ulogu u pronalasku žarulje, i ne samo u tome.

Kako je Edison konstruirao žarulju?

U električnom vodiču, na primjer, u metalnoj žici, struja proizvodi toplinu. Ako je struja dovoljno jaka, žica će se užariti i svijetlit će. Problem je bio pronaći prikladan materijal za žicu, koji može izdržati veliku toplinu i koji neće pregorjeti. Edison je prvo načinio više od tisuću i dvjesto pokusa s platinskom žicom, zatim s pougljenom pamučnom niti i s drugim tvarima, ali je tek 1879. godine otkrio da su pougljene bambusove niti najbolje. U današnjim su žaruljama »niti« ponovno metalne, naime, izrađene su od volframa.

Kako je funkcionirao Edisonov gramofon?

Edison je pokušavao pronaći mogućnost trajnog zapisivanja izgovorene riječi. Uzor mu je bio Morseov telegraf koji je zapisivao poruku u obliku točaka i crta. Edison je također koristio papir, ali ga je premazao voskom. Električni su signali po voštanom papiru vodili iglu koja je u vosak urezivala udubine iz kojih se poslije mogao dobiti zvuk, doduše, kriješteći. Edison je poboljšao svoj izum tako što je zapisivao ton na valjak obavijen staniolom. Kad je 1877. godine predstavio napravu javnosti, mnogi su vjerovali da je riječ o nekakvoj čaroliji. »Čarobnjak« Edison uknjižio je još jedan svjetski uspjeh.

NIKOLA TESLA (10. 7. 1856., Smiljani – 7. 1. 1943., New York)

Čarobnjak struje

Teško bi bilo pronaći znanstvenika kojemu moramo toliko biti zahvaliti na blagodatima suvremene civilizacije kao što je to slučaj s Nikolom Teslom. U tom smislu naša je svagdašnjica njegov najveći spomenik. Nikola Tesla rođen je 1856. u Smiljanima nedaleko od Gospića. Nikolin otac bio je pravoslavni svećenik, vrlo rječit i sa smislom za poeziju, a majka, iako neobrazovana, bila je inteligentna žena vješta u pronalaženju različitih pomagala za kućne poslove. Tesla je vrlo rano pokazao pronalazački talent, kao dječarac izradio je vodeno kolo bez lopatica i minijaturni stroj koji su mahanjem krila pokretali hruštevi. Osnovnu školu i nižu realnu gimnaziju Tesla je završio u Gospiću, a višu realku 1873. u Karlovcu. Nakon završene gimnazije obolio je od kolere i oporavljao se gotovo dvije godine pa školovanje nastavlja tek 1875. na Visokoj tehničkoj školi u Grazu. Godine 1880. sluša predavanja na Karlovu sveučilištu u Pragu, ali zbog nedostatka sredstava iduće godine odlazi u Budimpeštu i zapošljava se u Centralnom telegrafskom uredu mađarske vlade. Već u tom razdoblju Tesla je došao do jednoga od svojih najvažnijih otkrića ∑ ideje okretnog magnetskog polja i mogućnosti njegove primjene u indukcijskom motoru. Na temelju tih ideja godinu dana kasnije izradio je u Strassbourgu prvi izmjenični dvofazni motor. Tim izumom postavljeni su temelji suvremene elektrotehnike i proizvodnje izmjenične struje. Godine 1884. Tesla odlazi u New York i zapošljava se u Edisonovu laboratoriju kao jedan od njegovih najbližih suradnika. Suradnja dvojice znanstvenika nije bila duga vijeka jer je Edison, štiteći svoje patente istosmjerne struje, na sve načine ometao primjenu sustava izmjenične struje. Tesla napušta Edisona i 1887. uspijeva osnovati vlastiti laboratorij. Njegove patente uskoro otkupljuje tvorničar George Westinghouse. Slijedećih godina Tesla je s Westinghouseovim inženjerima radio na praktičnoj primjeni svojih izuma. Između ostaloga trebalo je iznijeti pobjedu u oštrom sukobu sa zagovornicima korištenja istosmjerne struje koji su se bezobzirno obrušili na izmjeničnu struju upozoravajući na opasnosti koje njezina uporaba donosi. Ipak, puštanje u rad prve moderne izmjenične hidrocentrale na slapovima Nijagare 1895., koju je Westinghouse izgradio na temelju Teslinih izuma, predstavljalo je upravo konačnu pobjedu Teslina koncepta proizvodnje i prijenosa električne energije. Tesla se ipak nije zadržao na dobro plaćenom mjestu u tvrtki Westinghouse, već se vraća samostalnim istraživanjima u svome laboratoriju. Početkom 1889. konstruirao je prvi generator struje visoke frekvencije i počeo se baviti istraživanjem u to doba potpuno nepoznatog područja visokofrekventnih električnih titraja. Na tom će polju ostvariti niz genijalnih otkrića, a njegov visokofrekventni transformator i indukcijske zavojnice omogućit će nastajanje novih grana tehnologije od radijske i televizijske tehnike do radarskoga sustava, elektroterapije i fluorescentne rasvjete. Tesla je bio pionir radijske tehnike jer je otkrio da svojom zavojnicom može slati i primati radiosignale. Godine 1895. u požaru je izgorio Teslin laboratorij sa svom dokumentacijom i tako mnoga njegova istraživanja vratio na početak. Otkriće radioveze smatrao je jednim od svojih najvećih izuma. Tim je veće bilo njegovo razočaranje kada je patent za izum radija pripisan talijanskom fizičaru Marconiju jer je Tesla nekoliko godina prije Marconija javno demonstrirao mogućnost radioveze i pokazao modele brodova na daljinsko upravljanje. Tu nepravdu ispravio je 1943. Vrhovni sud SAD-a presudivši da Tesli pripada primat na polju radiotehnike. Posljednji veliki Teslin projekt, gradnja divovskoga odašiljačkog tornja na Long Islandu, koji je trebao omogućiti uspostavljanje veza sa svim krajevima svijeta, ali i poslužiti za ostvarenje još jedne velike Tesline ideje – bežičnog prijenosa energije – zbog nedostatka novca nikada nije dovršen. Čovjek koji je prokrčio put tehnološkom razvoju modernoga doba umro je u New Yorku 1943. osamljen i pomalo zaboravljen.

Teslini suvremenici Edison, Westinghouse i Marconi

Thomas Alva Edison bio je veliki američki izumitelj, ali i veliki Teslin rival. Bio je samouk, što ga nije sprječavalo da prijavi više od 1000 patenata, iako su neki bili i plagijati. Izumio je žarulju sa žarnom niti i izgradio u New Yorku prvu električnu centralu.

George Westinghouse (1846. – 1914.) bio je izumitelj, inženjer i industrijalac. Njegov odnos s Teslom bio je i poslovan i prijateljski. Znatno je pomogao proboju tehnologije izmjenične struje. Sam je izumio pneumatsku kočnicu za vlakove.

Talijanski inženjer Guglielmo Marconi (1874. – 1937.) uspio je 1901. poslati radijski signal preko Atlantskoga oceana, za što je 1909. dobio Nobelovu nagradu. Tesla je jednom prilikom izjavio da se Marconi pritom poslužio sa 17 njegovih patenata.

WERNHER VON BRAUN (23. 3. 1912. Wirsitz u današnjoj Poljskoj – 16. 6. 1977., Alexandria (Virginia)

Nijemac dovodi Amerikance na Mjesec

Rakete su bile poznate u Kini već u trinaestom stoljeću i ubrzo su stigle u Europu, gdje su se počele koristiti kao oružje. No, trebalo je proći još nekoliko stoljeća dok rakete nisu čovjeka odvele na Mjesec. Njemački znanstvenik Wernher von Braun izumio je rakete koje su ubijale ljude i rakete koje su čovjeka odvele na Mjesec. Wernher je bio dijete imućnih roditelja plemenita podrijetla. Majka mu je za krizmu darovala teleskop i otada mu svemir više nije dao mira. S oduševljenjem je čitao knjigu Svemirska raketa vizionara Hermanna Obertha (1894. ∑ 1989.), u kojoj su opisane fizikalne osnove putovanja svemirom. Wernher do tada nije znao previše o matematici i fizici, ali sad je dobio volju za učenjem u školi. Ubrzo je bio najbolji u razredu, maturirao je prije vremena, studirao u Berlinu i ubrzo dobio priliku surađivati s Hermannom Oberthom. Krajem 1934. godine Wernher von Braun, novopečeni doktor fizike, slavio je prvi praktičan uspjeh: njegove rakete ‘A1’ i ‘A2’, koje je od milja nazvao ‘Max’ i ‘Moritz’, dosegle su visinu od dvije tisuće metara. To je uspio postići samo zato što je vojska pokazala zanimanje za njegove zamisli. U Peenemündeu, malom mjestu uz Baltičko more, podignuta je ustanova za vojne pokuse, gdje su se pod Braunovim tehničkim vodstvom proizvodile rakete koje su poslije bile upotrebljene u Drugom svjetskom ratu. Agregat A4, usavršeni ‘Max’ i ‘Moritz’, bio je prva velika raketa na svijetu. Raketa je bila dugačka petnaest metara, domet joj je bio 250 kilometara i mogla je nositi tonu eksploziva. Prvi je put poletjela 1942. godine. Nacionalsocijalisti dali su joj ime ‘V2’. Dijelove rakete izrađivali su radnici na prisilnom radu u golemim, podzemnim halama. Tisuće radnika izgubile su pritom živote. Godine 1944. dvanaest tisuća takvih raketa bilo je ispaljeno na Nizozemsku, Belgiju i London. Wernher von Braun i njegovi suradnici razvijali su tada još snažnije oružje koje je trebalo dosegnuti do Amerike. Rat je završio 1945. godine i Njemačka je izgubila. Wernher von Braun znao je da će svoj rad na raketama moći nastaviti samo u Americi. Stavio se američkoj vojsci na raspolaganje. Amerikanci su pak znali da su Nijemci u gradnji raketa bili daleko ispred svih drugih naroda pa su preostale rakete ‘V2’, raketne dijelove i nacrte prevezli u Ameriku. Wernher von Braun i njegovih stotinu suradnika također je preselio u Ameriku. U Sjedinjenim Američkim Državama se nakon rata počeo provoditi vrlo ambiciozan raketni program. S jedne strane, trebalo je proizvoditi vojne rakete dometa nekoliko tisuća kilometara, a s druge strane, trebalo je na većim visinama istražiti Zemljinu atmosferu i napokon osvojiti svemir. Kad je Sovjetski Savez 1957. godine svojim Sputnikom, prvim satelitom u svemiru, ponizio Sjedinjene Američke Države, Wernher von Braun dobio je zeleno svjetlo za razvoj rakete Saturn. Kao voditelj NASA centra ‘Marshall Space Flight Center’, trebao je konstruirati raketu za svemirske letove. Von Braun, koji je 1955. godine dobio američko državljanstvo, u javnosti se do kraja života zalagao za letove u svemir. Bio je pokretač stvaranja rakete Saturn V. Tom su raketom Amerikanci 1969. godine stigli na Mjesec. San čovječanstva, ali i osobni dugogodišnji san Wernhera von Brauna, postao je stvarnost.

Što je NASA?

»National Aeronautics and Space Administration« (NASA) američka je uprava za zrakoplovstvo i svemirske letove. Osnovana je 1958. godine kao odgovor na ruske uspjehe u svemirskim letovima. Djelovanjem NASA-e u Americi su se jasno razgraničili programi vojnog i civilnog istraživanja svemira.

Karakter znanosti

Wernher von Braun bio je domoljub, prvo u Njemačkoj, a onda u Americi. Ljubavlju prema domovini objašnjavao je i svoj rad na raketnom programu u nacističkoj Njemačkoj. Zastupao je mišljenje da znanost i tehnika same po sebi ne mogu biti ni dobre ni loše, nego to postaju tek po svojoj primjeni. »Znanost nema moralnu dimenziju. Ona je poput noža. Kad se nož dade kirurgu i ubojici, svaki od njih upotrijebit će ga na svoj način.« Wernheru von Braunu moglo bi se odgovoriti da znanstvenici ne bi trebali izrađivati noževe za ubojice.

GUGLIELMO MARCONI (25. 4. 1874., Bologna – 20. 7. 1947. Rim)

Signali koji obilaze svijet

Talijanski fizičar Guglielmo Marconi izumitelj je bežične telegrafije i prijenosa radiovalova. Svojim je napravama premostio oceane i time povezao kontinente i ljude. Guglielmova majka bila je Irkinja. Često ga je vodila sa sobom kad je odlazila u posjet rodbini u Engleskoj, svakako, na štetu njegovoga školovanja. Međutim, jedan njihov susjed u Bologni bio je fizičar pa je dječaka zainteresirao za elektricitet i elektromagnetske valove – pojave koje su znanstvenici u to doba tek počeli shvaćati. Guglielmo nije studirao, ali se ipak prihvatio poboljšanja odašiljača i prijamnika novih valova. Te valove, koji se još zovu i ≈Hertzovi valovi√, otkrio je nekoliko godina prije njemački fizičar Heinrich Hertz (1857. – 1894.). Hertzovi su pokusi pokazali ono što su teorije već nagovijestile, naime, da postoje elektromagnetski valovi, koje možemo reflektirati, skupiti i lomiti kao i vodene ili zvučne valove. Elektromagnetski valovi se međusobno razlikuju po valnoj dužini (kao i vodeni valovi). svjetlost i toplinsko zračenje također su elektromagnetski valovi. Hertz je svoje valove proizveo radioinduktorom, a odaslane valove dokazao u slobodnom prostoru na udaljenosti od nekoliko metara s pomoću žičane petlje u kojoj je nastala struja. Marconi je 1894. godine počeo vršiti pokuse sličnom opremom. I on je koristio radioinduktor te žičane petlje kao antene. Uz pomoć slušalica mogao je čuti signale. Valovi su bili nevidljivi i širili su se poput svjetlosnih. Godine 1895. konstruirao je napravu kojom je mogao slati signale na udaljenost od nekoliko kilometara. U Italiji nikoga nije zanimala Marconijeva naprava, ali se jedan Marconijev rođak u Engleskoj zauzeo za njega kod glavnog inženjera britanske pošte. Tako je Marconi 1896. godine otišao u Englesku i doživio uistinu velik uspjeh. S pomoću balona i zmajeva podizao je antene u visinu i tako postizao sve veće dosege emitiranih signala. Godine 1897. prijavio je patent za svoj izum te utemeljio poduzeće ‘Marconijevo društvo’. Ubrzo je posvuda nailazio na priznanje pa i u Italiji. Godine 1899. uspostavio je radiovezu preko La Manchea. Takav način prijenosa poruka pokazao se korisnim. Međutim, najveći Marconijev uspjeh tek je morao doći. Još se vjerovalo da signal, koji se kretao pravocrtno, zbog zakrivljenosti Zemljine površine nije mogao doprijeti dalje od 200 do 300 kilometara. Unatoč tomu, 1901. godine signal je od Cornwalla u Engleskoj stigao na Newfoundland. Slova Morseove abecede prevalila su put dugačak 3000 kilometara. Na taj je način 1918. godine vijest iz Engleske poslana u Australiju! Marconijev sustav uskoro su preuzele britanska i talijanska ratna mornarica. Godine 1907. uspostavljena je prekomorska telegrafska služba za javnu upotrebu. Marconi je za radove na bežičnoj telegrafiji 1909. godine podijelio Nobelovu nagradu za fiziku s njemačkim fizičarom Ferdinandom Braunom (1850. – 1918.).

Tužna vijest o Titaniku

Vjerojatno najpoznatiji »marconigram« (tako su se onda zvali bežični telegrami) bila je vijest o potonuću Titanika 1912. godine.