Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Borovo, 2. svibnja 1991.’ u kojem Tomislav Orečić na temelju dokumenata i svjedočenja aktera analizira jednu od najvećih tragedija Domovinskog rata, kada je ubijeno 12 pripadnika Specijalne policije iz Vinkovaca

Od ljeta 1990. godine, nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj, na području Republike Hrvatske dolazi do niza oružanih sukoba između srbijanskog agresora i pripadnika Ministarstva unutarnjih poslova. Intenzitet srbijanske agresije naglo se povećavao od ožujka 1991. godine, a prvi sukob sa žrtvom dogodio se na području Plitvičkih jezera krajem istog mjeseca. Već mjesec dana nakon toga dolazi do mnogostruko većeg sukoba na vukovarskom području.

Naime nakon što su mještani Borova srpske etničke pripadnosti koji su se priključili agresiji na Republiku Hrvatsku u noći s 1. na 2. svibnja 1991. zarobili dvojicu pripadnika MUP-a iz PU Osječko-baranjske pripadnici Specijalne policije PU Vinkovci krenuli su oko podneva osloboditi kolege. Njih su u Borovu u zasjedi dočekali mnogobrojni naoružani lokalni Srbi i pripadnici srpskih paravojnih postrojbi iz Srbije. Toga dana ubijena su dvanaestorica pripadnika Specijalne policije iz Vinkovaca, a 22 su ranjena.

Poginuli su Stipan Bošnjak rođ. 1955. iz Nuštra, Luka Crnković rođ. 1970. iz Otoka, Josip Culej rođ. 1966. iz Jarmine, Mladen Ćatić rođ. 1971. iz Županje, Janko Čović rođ. 1965. iz Ivankova, Zoran Grašić rođ. 1969. iz Otoka, Antun Grbavac rođ. 1961. iz Nijemaca, Željko Hrala rođ. 1968. iz Ivankova, Zdenko Perica rođ. 1965. iz Nuštra, Marinko Petrušić rođ. 1966. iz Tovarnika, Mladen Šarić rođ. 1965. iz Novih Jankovaca i Ivica Vučić rođ. 1961. iz Vinkovaca.

Taj događaj označio je novo, još žešće razdoblje srbijanske oružane agresije na Republiku Hrvatsku. Borovo nakon 2. svibnja bilo je mjesto gdje se nalazio koncentracijski logor za sve osobe nesrpske nacionalnosti koje su uhićene na području Tenje, Dalja i Borova naselja te za stanovnike Borova koji su odbili stati na stranu srbijanskog agresora. Pitanje odgovornosti za pogibiju dvanaestorice hrvatskih redarstvenika još nije riješeno.

Borovo je službeni naziv mjesta u kojemu se dogodila pogibija 12 hrvatskih redarstvenika 2. svibnja 1991. godine. Inačica naziva Borovo Selo pojavila se u medijima, a onda i u široj javnosti, uključujući i određenu dokumentaciju, upravo 1991. godine, vjerojatno da se naglasi razlika između naselja Borovo i vukovarske gradske četvrti koja se kolokvijalno nazivala Borovo naselje. Upravo iz tog razloga u većini literature koja spominje događanja u Borovu 2. svibnja 1991. godine, kao i medijskim člancima, koristi se termin Borovo Selo 2. svibnja 1991. godine. Borovo je većinski nastanjeno stanovništvom srpske etničke pripadnosti, nalazi se sjeveroistočno od grada Vukovara u Istočnoj Slavoniji, na području Republike Hrvatske. Srbizacija vukovarskog područja, ako izuzmemo tursku kolonizaciju, započinje prvim godinama Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Naime, turska kolonizacija je pojam kojim se označava sustavno popunjavanje novoosvojenih područja naseljavanjem Vlaha i Srba tijekom 15. i 16. stoljeća, koje je obuhvaćalo područja Hercegovine, Bosne, južne Ugarske i zemlje Hrvatskog Kraljevstva od Drave do Jadrana. Završena je mirom između Austrijskog i Turskog Carstva 1606. godine, a novi seobni valovi vlaške zajednice i Srba krenuli su već na razmeđu 16. i 17. stoljeća na poticaj Austrije koja je tražila stanovništvo za područje Vojne krajine. Nastavno na to provedena je austrijska kolonizacija koja je rezultirala Vlaškim statutima iz 1630. Tim su statutima Vlasi i Srbi dobili privilegirana prava. Dakako valja spomenuti i mletačku kolonizaciju gdje su Mlečani pokušali Vlasima i Srbima pojačati antiturski limes u zaleđu dalmatinskih gradova.

No, da se vratimo na prve godine Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Tada dolazi do srpske kolonizacije Srijema 1919. i 1920. te se Vukovarski županijski odbor za agrarnu kolonizaciju izuzima Zagrebačkoj direkciji i prebacuje na Novi Sad, a područja oko Vukovara i Srijema naseljavaju se solunskim dobrovoljcima, Srbima koji su ratovali u Prvom svjetskom ratu. Borovo je smješteno na samoj obali Dunava. Sa susjednom Vojvodinom, odnosno Srbijom, bilo je u vrijeme ratnih događanja povezano skelom. Predsjednik Mjesne zajednice bio je Ranko Božić, doktor u seoskoj ambulanti bio je dr. Mladen Jović, a vodeću ulogu u seoskom lovačkom društvu i ulogu jednog od glavnih zapovjednika u selu igrao je Siniša Rakazović. Tada je postojao specifikum da uvijek jedno selo terorizira grad. Primjerice u slučaju Vinkovaca su to bili Mirkovci, a u slučaju Vukovara to je bilo upravo Borovo. Vukovar je tada bio blokiran okolnim selima naseljenim većinskim pravoslavnim stanovništvom, pa tako i Borovom. Borovo je, pokazat će se kasnije, bilo prekretnica iz puzajuće u otvorenu agresiju na Hrvatsku. Život u Hrvatskoj dijeli se na razdoblje do Borova 2. svibnja i od tada.

DOGAĐANJA UOČI AKCIJE

Uz već spomenuta događanja u travnju na vukovarskom, odnosno borovskom području, valja spomenuti i izvještaj medijima Josipa Džaje, tadašnjeg načelnika PU Vinkovci, o stanju na području vukovarske i vinkovačke općine. Naime u njegovom izvješću Glasu Slavonije 3. travnja navodi se blokada ceste Borovo–Dalj. Također je navedeno da se tijekom noći preko Dunava iz Vojvodine u Borovo prebacuje grupa naoružanih Šešeljevih četnika te je istaknuto kako naoružani pripadnici Srpske demokratske stranke blokiraju Borovo. On je potvrdio da je središte zbivanja Borovo iz kojeg kreću sve ostale aktivnosti po pitanju nemira i oružanog terora koje se događaju na području navedenih općina. Činjenicu da je Borovo bila pripremljena utvrda paravojnih formacija i skladište naoružanja potvrđuju i drugi izvori koji navode kako se svakih deset dana vrše izmjene i dolaze svježe snage, da neprovjereno ima oko 2000 četnika u Borovu te da je selo puno četnika i da je vojska na njihovoj strani. Valja spomenuti i navedene konstantne dojave o miniranju pruga koje povezuju Vukovar s Vinkovcima i s mjestom Dalj, gdje je pruga, uz mnoštvo lažnih dojava, kod Borova, uistinu bila minirana.

Pripadnici PU Vinkovci u periodu prije događanja u Borovu imali su zadaće čišćenja dijela Vinkovaca od benzinske postaje prema Mirkovcima desetak puta jer je na tom području običavalo doći do pojedinačnih incidenata koje su izazivali Srbi. U to su vrijeme već postojale barikade na izlazu iz Vinkovaca. Tada još uvijek nije bilo većih incidenata. Tri dana prije samog odlaska u Borovo deset pripadnika SJP Vinkovci odlazi u Policijsku upravu Vukovar gdje su bili na dužnosti, odnosno u pripravnosti, a samo dan prije srbijanskih ubojstava hrvatskih policajaca u Borovu (dakle 1. svibnja 1991. godine) prvo odjeljenje, prvi vod SJP Vinkovci, koje će međuostalim sudjelovati u samoj bitci, bilo je u poslijepodnevnim satima raspoređeno s lijeve i desne strane ceste Nuštar–Bršadin sa zadaćom osiguravanja patrole prometne policije. U Bršadinu su tada već bile postavljene barikade mještana srpske etničke pripadnosti. Tu su ostale do kobnog jutra 2. svibnja. Oko 8:00 sati ujutro zapovjednik prvog voda Ilija Cota došao je i izdao zapovijed da se kreće u bazu gdje će se dobiti nastavak uputa. Baza je bila stadion današnjeg HNK Cibalia u Vinkovcima. Stadion je bio obučni centar. Ondje se između ostalog obučavalo i o naoružanju. Poslije dolaska na stadion izvršila se popuna naoružanja te se dvama autobusima i dvama automobilima marke Land Rover krenulo u Vukovar. Nije se očekivao nikakav otpor ni oružani sukob, pa se nije ni ponio kompletan okvir municije. Zapovijed je bila da se ide u Borovo po dvojicu kolega koje su noć ranije zatočili srbijanski teroristi. U Borovo se krenulo oko 11:30 h.

ZAROBLJAVANJE ZVONIMIRA MEKOVIĆA I DALIBORA KRIŽANOVIĆA

U noći 1/2. svibnja dvije policijske ophodnje PU Osijek, naoružane kratkim naoružanjem krenule su u redovnu izviđačku ophodnju u pravcu Dalj–Borovo. Nju su činili u jednom vozilu Jurica Tolj i Marijo Marinović te u drugom Zvonimir Meković i Dalibor Križanović. Bili su u civilu, a radilo se o vozilima crvenom VW Golfu 1 te Zastavi 101. Njihova ingerencija dopirala je nekoliko desetaka metara prije Borova. I njihov, kao i zadatak kolega s vinkovačke strane, prije samoga događaja u noći 1./2. svibnja, tijekom ožujka i travnja bio je sprječavanje prijelaza pripadnika paravojnih formacija plovnim putem preko Dunava. Prije svega na području Savulje, područja koje se nalazi prije ulaza u Borovo s osječke strane, na suprotnoj strani Dunava noću su dolazili kamioni koji su dovozili naoružanje, ponajprije čiklovima, čamcima, a neko vrijeme čak i bojnim brodom Kozara koji je bio dio riječne flotile JNA. Učestalo su se vršile zasjede kako bi se to spriječilo. Isto se događalo i na području Dalja gdje su se također odvijale iste radnje i vršile ophodnje u svrhu sprječavanja, sve do tragedije koja se i tamo dogodila. U kobnoj ophodnji 1./2. svibnja u Dalju su u policijskoj postaji zastali zamijeniti baterije u motorolama i pitali je li moguć prolaz do Vukovara kroz Borovo, budući da su bili u civilu, te jesu li barikade još tamo. Namjera im je bila kupiti hranu za policajce u policijskoj postaji u Dalju kako se ne bi morali vraćati do Osijeka. Prošli su kroz Borovo bez da ih je itko zaustavio. Na zavoju prema Borovu naselju s desne strane oko 2:30 u noći, zamijetili su zastavu s četiri ognjila (očila) te pored nje jugoslavensku zastavu. Budući da je bio mrak, zastava je bila vidljiva jedino zato što je bila osvijetljena. Događaj se zbio u ulici koja se proteže od ulaza u Borovo iz smjera Vukovara prema centru sela. Zove se Glavna, no tada, 1991. godine, nosila je naziv Ulica Jugoslavenske Narodne Armije (JNA). Tu su zastali te pri izlasku iz vozila imali namjeru ukloniti spornu zastavu, no tada je na njih otvorena oružana vatra. Zapravo, upali su u zasjedu koja je bila u obliku potkove.

Jurica Tolj je pogođen u stopalo, a Marija Marinovića zrno je okrznulo po glavi. Tako ranjeni, uspjeli su upaliti vozilo i pobjeći, dok su također ranjene Mekovića i Križanovića teroristi odmah zarobili. Zarobljeni su zapazili da srbijanski teroristi koji su ih uhitili posjeduju puške marke Thompson te četnička obilježja. Skupilo ih se tridesetak. Kada su vidjeli Križanovića, izravno su mu se obratili govoreći: Križanoviću, majku ti jebem ustašku, konačno si dolijao. S obzirom na to da on te ljude nikada nije vidio i nije ih poznavao, za pretpostaviti je da su oni vjerojatno imali dojavu o njemu jer je on s tečaja Prvog hrvatskog redarstvenika otišao u Lučko i potom došao u Osijek osnovati Specijalnu policiju.

Nakon toga Križanovića i Mekovića pješice vode selom ruku svezanih žicom. Lokalni Srbi tukli su ih grabljama i lopatama. Zatvorili su ih najprije u neku garažu u koju su došli Šoškočanin i Marko Lončarević, Mekovićev bivši kolega, bivši milicioner i jedan od rijetkih koji se odazvao pozivu na odlazak u specijalce, koji mu je rekao: Što ti to treba da ti zapovijeda mladi ustaša?, misleći na Križanovića. Šoškočanin je naveo da su u selu četnički vojvode i da je to vekovna četnička zemlja, a potom naredio sanitetu da im malo saniraju rane. Pred jutro su ih odvezli u vikendicu vlasnika Đorđa Petrovića u predjelu Savulja na obalu Dunava u mali poljski WC. Ispred su bila dva naoružana četnika. Kad je tko ulazio da ih vidi, udarao ih je kundakom u glavu. Stavili su im jutene vreće i deke na glavu, a potom ih čiklovima preko Dunava prevezli na srpsku stranu.

Mercedesom s JNA tablicama oficiri koji su ih dočekali najprije su ih odvezli u policijsku postaju u Novi Sad oko 11:00 sati prijepodne. Tamo su obojica dobili veće batine nego u Borovu. Potom je netko naredio da ih odvezu u bolnicu u Novom Sadu gdje je jedan od liječnika Križanoviću namjerno zašio usta nakrivo rekavši da ustaša nikada više ne priča normalno. Tu su im između ostalog zašivene i prostrijelne rane, čime su im liječnici svjesno naškodili jer se prema kirurškim pravilima prostrijelne rane ne zašivaju zbog opasnosti od infekcija. Nakon toga, vjerojatno dojavom tadašnjeg predsjednika Vlade RH Josipa Manolića, budući da je Križanović bio tjelohranitelj predsjednika Tuđmana i u Predsjedništvu Vlade, kada se pročulo da je to on, Petar Gračanin, savezni sekretar unutrašnjih poslova Jugoslavije, na inicijativu Predsjednika Vlade, posreduje njihovo vraćanje u osječku bolnicu. Oni su tek drugi ili treći dan u bolnici saznali što se dogodilo u Borovu. Prema njihovim izjavama, organizatori u Borovu bili su: Milan Ilić, Vukašin Šoškočanin i Marko Lončarević.

ORGANIZACIJA AKCIJE

Kada su se Jurica Tolj i Marijo Marinović vratili ranjeni u PU Osijek, na najviši stupanj pripravnosti dignute su gotovo sve policijske postaje na području Vukovarsko-srijemske i Osječko-baranjske županije, od Vinkovaca, Županje, Vukovara do Osijeka te već oko 4:30 sati vukovarska postaja naziva Borovo i njihovog vođu Vukašina Šoškočanina koji odgovara da ne zna ništa o napadu na hrvatske policajce. Isto je učinio oko 9:00 sati ujutro i Josip Džaja, načelnik PU Vinkovci te je dobio isti odgovor. No, oko 9:30 nazvao je i treći načelnik, sada PU Osijek Josip Reihl-Kir, no ovoga je puta Šoškočanin priznao da zna za napad i čak iznio tvrdnju da su pucali hrvatski policajci te da je jedan mještanin i ranjen. Budući da se razgovorom telefonskim pozivima ništa nije postiglo, u Vukovar su na sastanak došli između ostalih načelnik PU Osijek Josip Reihl-Kir, PU Vinkovci Josip Džaja, pomoćnik zapovjednika za temeljnu policiju PU Vukovar Miljenko Turudić te načelnik Operativnog odjela PU Vinkovci Stipan Bošnjak. Reihl-Kir zagovarao je polazak u akciju, Miljenko Turudić bio je neutralnog stajališta, Bošnjak je podržao Kira, dok je Džaja bio protiv. Za vrijeme sastanka stigao je nalog koji je potpisao Slavko Degoricija, zamjenik ministra unutarnjih poslova Josipa Boljkovca, da se krene u akciju spašavanja.

Miljenko Turudić navodi kako je došao fax iz Ministarstva da se isplanira akcija i ako pregovori ne uspiju da se ide u akciju oslobađanja. Bio je prisutan kad je načelnik Džaja pregovarao sa Šoškočaninom koji nijednu ponudu nije htio prihvatiti. Na sastanku, dok se razrađivao plan oslobađanja, pored Turudića je sjedio Branko Budić i u jednom mu trenu rekao da ne idu u akciju jer je, prema njegovim saznanjima, to klopka za naše snage. Turudić se javio za riječ i iznio da se, prema saznanjima koje ima PU Vinkovci, u Borovu nalazi negdje oko 1000 raznih dobrovoljaca iz Srbije i da su na Savulji stacionirani odredi Dušan Silni, Beli orlovi i ostale Šešeljeve četničke formacije – Tamo smo imali naše policajce, koji su inače bili domaći Vukovarci i koji su znali donositi te podatke, a ti podatci su se podudarali s podacima naše obavještajne službe. Kada je Turudić iznio da nije pametno ići u akciju, tada je pokojni načelnik Reihl-Kir skočio i rekao da zna da su oni HDZ-ovci kukavice spremni žrtvovati svoje ljude (Zvonimira Mekovića i Dalibora Križanovića, op. a.). Turudić je replicirao i rekao da, ako bude akcije, on će u njoj biti, ali se boji da Reihl-Kir neće. Bošnjak je bio za akciju jer je poznavao mještane Borova i smatrao da su to dobri ljudi koji nikome neće učiniti nikakvo zlo.

REKONSTRUKCIJA

Dva autobusa i dva automobila marke Land Rover, u kojima se nalazila SJP iz Vinkovaca, zastala su u Vukovaru gdje je bila tvrtka Auto Will. Tu su se zadržali oko pola sata. U autobuse je ušao načelnik Operativnog odjela Policijske uprave Vinkovci Stipan Bošnjak koji je opisao situaciju. Ponovio je zapovijed da se u Borovo ide po dvojicu kolega iz PU Osijek koje su u noći zarobili srbijanski teroristi. Rekao je da će se u selu pregovarati o njihovom puštanju, a ako se ono pokuša spriječiti, naređena je upotreba kemijskih sredstava te uzvraćanje na pucnjavu ako do nje dođe. U Borovo se dakle krenulo nakon pola sata zadržavanja u Vukovaru u formaciji: Opel Rekord IDA–Land (Range) Rover–Land Rover, a odmah iza njih na otprilike 400 metara udaljenosti i dva autobusa vinkovačke autoprijevozničke tvrtke Polet.

LOKACIJA: MJESNA ZAJEDNICA I AMBULANTA

U centar sela stiže 12–13 ljudi u automobilima. Prije nego su stali, već je netko tko je očigledno držao stražu, zapucao. Na otvorenu vatru prema policajcima odgovoreno je istom mjerom. Dio policajaca ulazi u Mjesnu zajednicu gdje nikoga ne nalaze. Dio se sklonio u kuće, a dio u Dom zdravlja i ljekarnu u sklopu Mjesne zajednice. Ondje su zatekli žene i djecu koja su tamo ostavljena. Tu su se zadržali između tri i pol i četiri sata, koliko je trajala akcija. Autobus je bio oko 400 metara iza. U centru je viđeno pedesetak ljudi koji su pucali po policajcima, a u smjeru Vukovara i više. Za policajce koji su se nalazili u prostorijama u središtu sela otežavajuća je okolnost bila što se radilo o montažnim objektima čiji je samo jedan dio bio zidan, dok su ostali građeni od siporeksa i sličnih materijala, pa je gotovo sve što je ispucano prolazilo kroz zidove. Pucalo se iz puškomitraljeza, strojnica, snajpera i raznog lovačkog oružja. Policajci nisu imali vezu s ostalim kolegama koji su se nalazili kod caffe-bara San Marino i onima koji su ostali na ulazu u selo, budući da je JNA stalno gazila vezu. Iz tog razloga nisu imali ni podatke o tome što se tamo događa. No, činjenica je da je kasnije JNA razdvojila sukobljene strane te da bi vjerojatno svi poginuli da nije bilo potpukovnika Dušana Lončara koji je rukovodio razdvajanjem sukobljenih strana. To potvrđuju i određeni medijski istupi u snimkama sudionika na licu mjesta, koje su snimili srbijanski mediji, gdje pojedini pripadnici izričito tvrde da bi pobili sve policajce da nije došla JNA. Ulaskom JNA u Borovo četnici počinju otvarati vatru i prema njima, a u trenutku kada je JNA zaprijetila da će uzvratiti, dolazi do smirivanja situacije. Nakon toga u prostorima ambulante započinju pregovori između specijalaca, Dušana Lončara i Vukašina Šoškočanina.

Uoči akcije Miljenko Turudić je rekao da se, prema saznanjima koje ima PU Vinkovci, u Borovu nalazi oko 1000 raznih dobrovoljaca iz Srbije i da su na Savulji stacionirani odredi Dušan Silni, Beli orlovi i ostale Šešeljeve četničke formacije

Iz ovoga se može zaključiti da JNA nije dopustila ulazak hrvatskih snaga s osječke strane koje su trebale doći transporterima preko Dalja i Erduta te je zbog toga suodgovorna za žrtve koje su se dogodile, ali s druge strane na kraju je pomogla da broj žrtava ne bude i veći. U konačnici, iz grupe koja se nalazila u centru sela, šest je policajaca poginulo, a tri su ranjena. Policajci su ranjavani u noge, a ostali koji bi im išli pomoći također su ranjavani te bi naposljetku iskrvarili i umrli. Ranjeni su Zlatko Ereš, Martin Matković i Marko Markić koji je dobio puščani metak u desnu nogu, odnosno rikošet koji se odbio od kopče na maski koja je bila uz nogu, što je ublažilo udarac. Martin Matković dobio je metak iz Thompsona u području abdomena, no imao je pancirku, što mu je spasilo život. Antun Grbavac, Josip Culej i Ivica Vučić Dalton ostali su pred Mjesnom zajednicom. Oni su poginuli. Josip Culej koji je bio ranjen, mučki je ubijen tako da su ga dovukli do stupa dvorišne kapije te mu cjepanicom nabili glavu prema prsnom košu. Njegovo lice bilo je neprepoznatljivo, a tijelo raskomadano. Sljedeći dan kada je dovezen u policijsku postaju u Vukovaru bio je u zavarenom metalnom sanduku jer je unakažen do neprepoznatljivosti.

Ostali su policajci nakon završetka akcije izvučeni iz sela BOV-ima po završetku pregovora JNA i PU Vinkovci, a mrtve je izvlačila hitna medicinska služba iz Vinkovaca. Zoran Grašić poginuo je odmah po dolasku, dok je Zoran Crnković poginuo dok se išlo pomoći Grašiću. Željko Hrala pogođen je u nogu i njega se uspjelo uvući u kuću pokraj Mjesne zajednice da mu se pomogne, polijevalo ga se vodom, no nakon otprilike sat-sat i pol iskrvario je i umro. U toj su se kući zatekla i dva Mađara koja su se tada uplašili da će pobiti i njih zajedno s policajcima. Žestini borbi u samome centru govore u prilog činjenice kako je na ulicama „bilo tragova krvi, dijelova ljudskih organa, pa čak i dijelova ljudskog mozga.“

LOKACIJA: CAFFE–BAR SAN MARINO

Prema sjećanju pripadnika SJP-a Vinkovci iz autobusa kojim je upravljao Ilija Omrčan, drugo je odjeljenje izašlo kod pruge koja je pred ulazom u Borovo, dok je prvo odjeljenje ostalo u autobusu i krenulo dublje prema centru sela. U selo se ušlo oko 12:05 h. Prema izjavama svjedoka, ulice su bile puste; na njima nije bilo nikoga osim jednog čovjeka starog oko 40 godina, koji je vozeći bicikl stazom, ugledavši autobus bacio bicikl i pobjegao u dvorište. Prije toga, netko je dobacio da se vozi što dublje u selo, što je dovelo do negodovanja dijela pripadnika SJP-a. Pripadnici SJP posumnjali su da se radi o klopci te su zahtijevali od vozača da ne ide na otvoreni trg. Autobus se zaustavio ispred caffe-bara San Marino. Ispred autobusa bili su pripadnici SJP-a s vozilima. Po zaustavljanju otvorena je puščana paljba sa svih strana, te su počeli izlaziti iz vozila i lijegati po cesti i kanalima ispod osobnih automobila.