Objavljeno u Nacionalu br. 1126, 24. studeni 2019.
Nacional ekskluzivno donosi ulomak iz knjige ‘I’m Your Man – Život Leonarda Cohena’ u kojoj glazbena kritičarka Sylvie Simmons opisuje život jednog od najvažnijih i najutjecajnijih pisaca i pjevača na prijelazu stoljeća
Što ako je to sve zajedno bila greška, taj život riječi i pjesme, paradoksa i koana, ljubavi tražene i napuštene, svega tog pjevanja, svih tih molitava? Te stare ideje koje je slijedio i dokumentirao disciplinirano, promišljeno, hrabro, očajno, uza smijeh i ozbiljno od onoga dana u siječnju 1944. kad je maleni devetogodišnji dječak napisao nekoliko riječi mrtvom ocu i zakopao ih u snijeg. Što ga je pokretalo? Koji je bio plan iza svega? Je li znao odgovor? Bila je 2012. godina, Leonardu je bilo sedamdeset osam godina i razgovarali smo – zapravo, uglavnom sam ja govorila; kod takva bi ispitivanja njegov glas jenjao u smjeru napola zadubljena pogleda, a možda i potpuno odsutna – o tome kako završiti biografiju čovjeka koji je još uvijek živ i koji nije prestao raditi, kakve bi sve čitatelj zaključke mogao iznijeti nakon šestotinjak stranica. Promislivši nakratko o tome dao mi je alegoričan odgovor. “Kuću u kojoj se nalazimo nisam ja sagradio. Nisam je osmislio. Nisam o njoj mnogo razmišljao. Kupio sam je s još dvoje ljudi, Roshijevih studenata, i to zato jer je bila blizu [Roshijevu] zendu. Sviđala mi se nenamještena, kakva je bila kad sam je tek kupio. I nije me briga predstavlja li me. Bilo je trenutaka kad sam mislio: ‘Oh, moram nešto učiniti s njom, želim da me predstavlja’, ali sada me više nije briga, ne zanima me što je unutra.”
Složio se da je “strastveno usmjeren na svoj posao, ali”, kazao je, “nikada nisam bio svjestan izbora. Uistinu ne znam koji sam izbor imao. Jednostavno mi se činilo da od početka radim to što radim i nastavljam to raditi i dalje. A ima nešto i u tome da vodiš bilješke, nešto što bi ti moglo pomoći ako vodiš evidenciju kako postupiti razumno, nešto što bi ti razjasnilo stvari. Bio sam potpuno zaokupljen time. A što se tiče mog posla, moraš znati da je sve što radiš, što god to bilo, posve sićušno u širokom razmjeru stvari. Ali, s druge strane, to je tvoj posao, stoga se odnosiš prema njemu s poštovanjem. Izvan toga ne događa se mnogo, što je u redu, jer ne želiš da ti se događa previše toga. Samo se trudiš dovršiti pjesmu. Znaš da ćeš uskoro otići sa zabave. Neće to trajati zauvijek; počet ćeš brinuti o svom zdravlju, stoga bih volio dovršiti što je više stvari moguće.”
Bila je ondje gomila bilježnica, kutije prepune papira s nedovršenim poslom. Leonard nije volio nedovršene stvari; prema vlastitim riječima, bio je “uredan tip”. Tijekom godina koje su vodile prema njegovu povratku na scenu, kazao je da se i sam osjećao nedovršenim. Nije zaboravio na posao koji mu je predstojao, ali nije osjećao hitnost, odnosno važnije, strukturu. “Treba mi struktura. Imam izdašan kapacitet za nered. Poput svakog pisca, proveo sam velik dio života improvizirajući u pokušaju da pronađem samopoštovanje koje ćete pronaći samo u poslu dovršenom tog dana. Nije to uvijek lako postići jer je posao težak, a smetnji mnogo.” Potrebnu strukturu pronašao je živeći kao redovnik na Mount Baldyju, kuhajući, radeći za Roshija i vozeći ga. “Cijeli mi je dan bio isplaniran, a ako uhvatim trenutak za pisanje, iskoristit ću ga.” Sljedeći put osjetit će je na turneji 2008. / 2010.: “Na kraju radnoga dana nalaziš se u hotelskoj sobi s gitarom, nitko ti ne smeta i život opet dobiva određeni smisao koji život civila ne podrazumijeva uvijek. Takve su mi se situacije oduvijek sviđale.” Rekao je da su ga bend i ekipa stalno nazivali pitajući ga kad bi se mogli vratiti na turneju. “Dijelim taj osjećaj s njima. Jer mislim da će ti svatko reći kako u stvarnim odnosima među glazbenicima i ekipom i publikom i poslom postoji neobična dinamika. Posebna je to odlika.” Nakon uspjeha te turneje bilo je pregršt dvorana i zemalja koje su mu nudile novac za svirku. A Leonard se želio vratiti na pozornicu. Jedino ga je obveza prema Roshiju – što je značilo svakodnevnu vožnju liječniku – držala prikovana za kuću. Roshi je tada imao sto pet godina.
‘Na kraju dana nalaziš se u hotelskoj sobi s gitarom, nitko ti ne smeta i život opet dobiva određeni smisao koji život civila ne podrazumijeva uvijek. Takve su mi se situacije oduvijek sviđale’
Kad je Roshi navršio devedesetu, tri godine nakon što je Leonard iz Los Angelesa otišao na Mount Baldy kako bi skrbio za svog prijatelja i učitelja vjerujući da su mu to posljednje godine života, rekao mu je: “Oprosti mi što nisam umro.” Leonard je posudio Roshijeve riječi ispričavši mi se što je knjizi uskratio uredan kraj time što nije umro nakon trijumfalne turneje. Nimalo se nije ustručavao govoriti o smrti. Smrt u njegovim razgovorima, njegovu humoru ili njegovu poslu nije bila stranac. Od samoga je početka opsjedala njegovu poeziju i pjesme i on je s njom prije više desetljeća postigao neku vrstu prijateljskog dogovora.
Pitala sam ga nosi li još uvijek bilježnicu, vodi li neku vrstu evidencije. Nosi i vodi. Predložila sam mu da bi njegov posljednji zapis trebao biti kraj ove knjige. Izvadio je notes iz džepa, okrenuo posljednju stranicu na kojoj je nešto zapisao i pročitao je u sebi. Zatim je prolistao nekoliko stranica unatrag i ovoga puta pročitao ih naglas.
“San od sinoć. Čuo sam da nam je dopušteno ući u žensku sobu. Otvorio sam vrata. Bila je to ženska kupaonica. Vidio sam ženu kako se šminka, ne, kako skida šminku. Nisam smio biti ondje i nisam želio ostati. Požurio sam van. Još jedna vrata. Otvorio sam ih i ušao u malu sobu. Iza paravana čuo sam mladu ženu kako razgovara s terapeutkinjom. Nisam bio siguran smijem li tu biti, ali učinilo mi se da su pravila nekako dvosmislena te da ću, ako me otkriju, moći opravdati svoje prisustvo. Kraj vrata se nalazio uzak poljski krevet s čistim plahtama i laganim pokrivačem. Uvukao sam se unutra i počeo pozorno slušati ispovijed mlade žene. Ne sjećam se što je pričala, ali odjednom je stala i rekla: ‘Leonard Cohen nas sluša.’ Obje su došle do kreveta. Pretvarao sam se da spavam, da ih ne slušam. Pravio sam se da se polako budim. I probudio sam se u svojoj hotelskoj sobi, 4904 u hotelu Melbourne Sofitel.”
Nekoliko mjeseci nakon što mi je povjerio ovaj san s turneje, Leonard me nazvao da mi kaže kako je završio novi album pa je prvotni kraj biografije bio odgođen. Kod njega sam preslušala album Old Ideas promatrajući ga kako sjedi pognute glave, zatvorenih očiju, pjesnik laureat slomljenih i nesavršenih, koji je pozorno slušao ne bi li čuo kakvu nesavršenost. Kad nije otkrio ništa, odnosno ništa što bi ugrozilo izdavanje albuma, proslavili smo vinom i sladoledom na balkonu, a Leonard nas je odlučio plesom vratiti na prvo izdanje knjige omiljenom pjesmom njegove majke, “The Donkey Serenade”.
Vratio se na turneju s bendom. Godinu i tri mjeseca trosatnih koncerata po Europi, Americi, Kanadi, Novom Zelandu i Australiji, od kolovoza 2012. do prosinca 2013. Ništa se nije moglo mjeriti s tim dvjema turnejama: postojana kvaliteta izvedbe, tiha pozornost, elegancija i strahovita poniznost, vragolast crni humor, intimnost, odnosno iluzija intimnosti u dvoranama koje su sve samo ne intimne – i ono drugarstvo, osjećaj suosjećanja koji je uvijek bio prisutan, da smo svi u tome zajedno, svi smo u tome nestabilnom brodu i probijamo se kroz tamu, svatko je od nas slomljen, ali možda smo svi zajedno sveti. Leonard se snalazio u tami. Suočio se s njom lice u lice od samoga početka i iz nje crpio inspiraciju za svoj rad. Ali ako su nam te dvije izvanredne turneje išta pokazale, bilo je to da je on usmjeren na pronalaženje svjetla.
Bile su to turneje među onima s najvećom zaradom u to doba, a iznjedrile su i četiri albuma uživo: Live in London (2009.), Songs from the Road (2010.), Live in Dublin (2014.) i Can’t Forget: A Souvenir of the Grand Tour (2015.). Leonard je na drugoj turneji nastavio uvoditi nove pjesme te se, kao i prije, čim je posljednji koncert bio gotov, vratio poslu na novome albumu s Patrickom Leonardom. Ponovno su ga dovršili u rekordnom roku. Devet mjeseci. Popular Problems, najavio je Leonard, bit će objavljen na njegov osamdeseti rođendan. (Objavljen je nekoliko dana poslije.) S uobičajenom mješavinom tame i veselja, u opisu piše da postavlja “novu nijansu i brzinu nade i očaja, tuge i radosti”.
Vidjela se jasna razlika u tonu od blage produkcije albuma Old Ideas čiji je jesenji sjaj naveo mnoge kritičare da ga tretiraju kao Leonardov posljednji pozdrav. Popular Problems zvučao je više suho, s više ironije, više energije. Kako na albumu, tako i na pozornici, Leonard kao da se obnovio. U početnoj pjesmi “Slow”, senzualnom, polaganom bluesu, odbacio je svaki spomen godina: “Klonim se brzih radnji… / I ne zato što sam star /… Sporost mi je u krvi”. Početni stihovi iz “Born in Chains”, gospel-blues pjesme o egzodusu Židova potječu još iz osamdesetih, kao jedna od ranijih skica za “I Can’t Forget”. “A Street”, koja je objavljena u pisanu obliku u New Yorkeru, bila je pjesma koju je Leonard napisao 2001. s bivšom zaručnicom, Anjani. Tekst govori o izdaji, ratu i gubitku, ali glavna je tema opstanak. “Almost Like The Blues”, još jedna pjesma objavljena u New Yorkeru, uglazbljuje mučenje, silovanje, holokaust i “sve moje loše kritike” (ironičan zaron u narcizam) u ritmičnom latino ritmu. Epska “Nevermind”, koja je niknula kao pjesma u Knjizi čežnje, bavi se ugnjetavanjem i ratom raseljenim narodima. U “Samson in New Orleans”, crkvenoj pjesmi posvećenoj poplavljenu gradu i podijeljenoj zemlji, violina svira sporu elegiju. Ali “iako su vijesti loše”, pjeva u posljednjoj pjesmi na albumu, “Zbog tebe pjevam / Tu Aleluju”. Leonard je, primijetio je njegov dugogodišnji prijatelj Leon Wieseltier, “imao neobičan odnos s tamom: u njoj je pronašao priliku za uzlet. Njegov stav prema prihvaćanju nije bio temeljen ni na čemu jeftinom poput sreće”.
Leonard je Popular Problems posvetio Roshiju, koji je umro 27. srpnja 2014. u sto osmoj godini u bolnici u Los Angelesu. “Postali smo bliski prijatelji”, kazao je Leonard, “a ta se veza tijekom godina samo produbljivala.” Opisao je Roshija kao nekoga “kog zaista zanima – ili ga uopće nije briga – tko sam ja, stoga je to tko sam ja počelo venuti, a što sam se manje brinuo o tome tko sam, bolje sam se osjećao”. Zbog toga mu je bio “vrlo koristan prijatelj”, ali i višenamjenski patrijarh. Kad je u javnosti buknuo seksualni skandal vezan uz Roshijevo dugogodišnje ponašanje prema mnogim njegovim učenicama, Leonard na tu temu nije rekao ni riječ. Roshiju su ga i privukle mane svetoga čovjeka, njegova dvostruka uloga grešnika i spasitelja, a Leonard će biti zadnji koji će tvrditi da je sam bezgrešan. Duboko je uronio u proučavanje pukotina i slomljena stanja, bio je to njegov bojni poklič. Te je godine doživio još jedan veliki gubitak. Dva tjedna prije njegova osamdesetog rođendana, u osamdesetpetoj godini umrla je njegova sestra Esther Cohen. Toliko oproštaja, čak i za osobu koja je rekla da ga privlače oproštajni govori. Sav taj prostor koji ostaje kad ti prolaznost uzme sve – prijatelje, obitelj, libido, sklonost alkoholu, zdravlje – možeš ispuniti samo radom. Leonard je stoga zapalio cigaretu i bacio se na posao. Pomirio se sa starošću. Nazvao ju je “jednim od najmilosrdnijih načina za oproštaj”. Šalio se o tome na pozornici upozorivši publiku da se nakon određene dobi prestanu gledati u zrcalo koje povećava u hotelskim kupaonicama, baš kao što se prije nekoliko desetljeća šalio o izgubljenim prijateljima i bolovima na mjestima gdje se nekoć igrao u “Tower of Song”. Kad je o tome ozbiljno razgovarao, bilo je to da izrazi zahvalnost što mu Glas S Neba koji je oduvijek čuo, čak i ako ga nije mogao razumjeti, sada govori da samo nastavi raditi ono što mora. “U ovoj fazi to je jako milosrdno. Sad više”, kazao je, “ne čujem onaj glas koji govori: ‘Sve ćeš sjebati.’ Golem je to blagoslov.”
Nimalo se nije ustručavao govoriti o smrti. Smrt u njegovim razgovorima, njegovu humoru ili njegovu poslu nije bila stranac. Od samoga je početka opsjedala njegove pjesme
Starost je Leonardu odgovarala. Čovjek u šeširu i odijelu kao da je bio više u miru sa sobom nego mladi Leonard. Toliko je priča o glazbenicima i pjesnicima koji su završili nesretno, no Leonard je postao sretnijim, produktivnijim, uspješnijim i općenito se osjećao bolje nego ikada prije. Bio je na vrhuncu. Album Old Ideas popeo se na vrh ljestvica u jedanaest zemalja, Popular Problems u deset, a nagrade su dolazile same od sebe: četiri nagrade Juno u Kanadi, Brit Award u Ujedinjenom Kraljevstvu i – jedina za koju se čini da je iskazao zanimanje – novoutemeljena nagrada PEN-a Nove Engleske 2012. za književnu izvrsnost u pisanju pjesama koju je podijelio s Chuckom Berryjem. Na ceremoniji je naglas pročitan mejl Boba Dylana u kojem je Chucka Berryja nazvao “Shakespeareom rock’n’rolla”, a Leonarda “Kafkom bluesa” uza završne riječi, “Chuck, doista si napisao knjigu s velikim slovom K, a čestitam i Leonardu koji je još uvijek piše”.
Spremao se novi album. No, iako britka uma, Leonarda je izdalo tijelo. Starost i turneje uzele su svoj danak. Nema više skakanja na pozornicu i bacanja na koljena, imao je kompresijske frakture kralježnice. Borio se i s rakom. Nepokretan zbog boli, riječima čovjeka vojničkih navika, bio je “osuđen na vojarnu”. Djeca su bila zabrinuta zbog njegova sve lošijeg zdravstvenog stanja. “Adam je osjetio da moj oporavak, pa čak i život, ovisi o povratku na posao”, kazao je Leonard. “Preuzeo je projekt, stavio me u medicinska kolica kako bih mogao pjevati i dovršio pjesme.” Budući da se Leonard nije mogao uspeti stubama u studio u kojem je snimio sve albume nakon Ten New Songs, Adam je uspostavio privremeni studio u dnevnom boravku – s računalima, zvučnicima i mikrofonom na blagovaoničkom stolu. Preuzeo je na sebe i produkciju albuma.
“Imao sam posla s bolesnim starcem”, kazao je Adam, “ali s takvim bolesnim starcem koji je pokazivao nadnaravne razine predanosti poslu i fokusa, na što nitko nije mogao ostati imun. Naši susreti bili su neodložni, slatki i konstruktivni. Kao da smo bili nošeni krilima nekoga misterioznog vjetra.” Nekim je danima Leonard mogao raditi svega sat do dva. No jednom je prilikom Adam svjedočio kako mu je otac ustao iz stolice i zaplesao pred zvučnicima. “Znali smo imati urnebesnih, ezoteričnih svađa potpirenih medicinskom marihuanom”, rekao je Adam, “ali i epizoda blažene radosti koje su znale potrajati satima, kada bismo jednu pjesmu puštali stalno iznova, poput mladića.”
U srpnju 2016. do Leonarda je doprla vijest da Marianne Ihlen umire u bolnici u Oslu. I ona je bolovala od raka, ali je, poput Leonarda, odlučila zadržati to za sebe. Leonard joj je istoga časa napisao nježno pismo. “Najdraža Marianne, samo sam malo iza tebe, dovoljno blizu da te primim za ruku. Ovo je staro tijelo odustalo, baš kao i tvoje, i svaki dan će doći nalog za iseljenjem. Nisam nikad zaboravio tvoju ljubav i tvoju ljepotu. Ne moram ništa više reći. Sretni ti puti stara prijateljice. Vidimo se usput. Ljubav i zahvalnost. Leonard.” Dva dana poslije, Marianne je izgubila svijest i tiho preminula.
“Spreman sam umrijeti”, rekao je Leonard New Yorkeru. Govorio je takve stvari i prije, ali s osamdeset dvije godine to je svakako bila mogućnost.
Brojne su novine prenijele njegove riječi i počele pripremati osmrtnicu. Leonard je u to vrijeme dovršavao novi album. Na konferenciji za novinare održanoj u kanadskom konzulatu u Los Angelesu zanijekao je glasine o skoroj smrti. “Mislim da sam malo pretjerao. Čovjek se s vremena na vrijeme prepusti samodramatičnosti”, kazao je. “Namjeravam živjeti zauvijek.” Zahvalio je sinu i kćeri na “nevjerojatnoj podršci tijekom ovoga nedavnog lošeg razdoblja”. Adam je sjedio na stolici kraj njega kako bi mu bio pri ruci. Leonard je bio vidljivo slab i teško je dolazio do daha, ali na pitanja je odgovarao mješavinom šarma, poniznosti i skretanja s teme reciklirajući tu i tamo poneki stari odgovor, velikodušan s ono malo vremena i energije koliko je imao, ali istodobno ne odajući previše: ne, ne zna odakle pjesme dolaze jer da zna odlazio bi onamo češće; ne, ne smatra se religioznom osobom i nema spiritualnu strategiju: “Vučem se poput mnogih drugih u tim sferama.” No rabinu Mordecaiju Finleyju kazao je da sve što je napisao smatra liturgijom.
Toliko je priča o glazbenicima i pjesnicima koji su završili nesretno, no Leonard je u starosti postao sretnijim, produktivnijim, uspješnijim i općenito se osjećao bolje nego ikada prije
“Kako stvoriti djelo koje će nas dirnuti u srce?” pitao se Leonard još devedesetih godina. “Ne želimo voditi površan život. Želimo se jedni prema drugima odnositi ozbiljno, prema svojim prijateljima, prema svom poslu. Ozbiljnost u sebi nosi određeni oblik senzualnosti. To je nešto čega smo gladni.” Leonardov četrnaesti i posljednji studijski album bio je savršen primjer te osjetilne ozbiljnosti; bio je to vjerojatno najbogatiji, najintenzivniji album u životu punom bogata i senzualna rada. Nazvao ga je You
Want It Darker – bez upitnika, dakle bila je to izjava. Na mračnom omotu prikazan je Leonard na prozoru – prozori su oduvijek imali posebno mjesto u njegovim pjesmama – s cigaretom u ruci. Na albumu su se našle pjesme o svršetcima i obračunima i odlascima – od svakoga, od svačega, odsvuda, iz bara, od kartaškog stola, iz hrama, prokletog brda. Na albumu se našla i emotivna “If I Didn’t Have Your Love”, no gotovo da nije bilo traga romantičnoj ljubavi ili tjelesnoj utjesi. U “Leaving the Table” pjevao je, bez stvarne gorčine, “bijedna zvijer je ukroćena”; u “Treaty” – pisao ju je dvadesetak godina – zvučeći mudro i umorno, kao da se ispričavao svojim muzama: “Oprostite što natjerah vas da budete duhovi; samo jedan od nas je stvaran, a to niste vi.” No album je sadržavao neku intimnost, u glasu mu se osjetila nježnost, možda zato što je prvi – i posljednji – put tako blisko surađivao sa svojim sinom.
Slojevi su se stapali; isti su se prizori pojavljivali u različitim pjesmama i pod različitim maskama: anđeli, demoni, svijeće, plamenovi, trgovci, zatvorenici, Isus. Voda se pretvarala u vino pa natrag u vodu. Ono što je nekoć prigrlio sada je odbacio. U materijalnom je svijetu bilo pravedničkog bijesa, ali i otuđenosti. Bilo je tu bijesa prema Bogu s kojim je tako duboko i tako dugo razgovarao; bez obzira na to bio je spreman pokoriti se Njegovoj volji. “Hineni” – “Ovdje sam” – pjevao je u naslovnoj pjesmi u kojoj su sudjelovali pjevač i zbor iz kongregacije Shaar Hashomayim iz Montreala, iz sinagoge koju je utemeljio Leonardov pradjed Lazarus Cohen. “Taj ‘hineni’”, objasnio je Leonard, “taj iskaz o spremnosti, kakav god ishod bio, on leži u duši svakoga od nas. Sve nas pokreću duboki impulsi i želje da služimo, iako možda ne možemo odrediti one kojima smo sami voljni služiti. To je jednostavno dio moje prirode, a mislim i svih nas, predati se u kritičnome času kad se nužda obznani. Tek kad se nužda obznani, moći ćemo u sebi odrediti tu želju da služimo.”
Leonard je umro u snu u svom krevetu 7. studenog 2016. nakon što je usred noći pao. Pokopan je tri dana poslije prema vlastitoj želji u običnom lijesu od borovine uza svoje roditelje na groblju Shaar Hashomayim u Montrealu. Sprovod je bio malen i intiman; nije htio veliki sprovod, samo obitelj i nekoliko bliskih prijatelja. Leonard je bio svjestan da mu vrijeme istječe. Ali do posljednjeg je časa stajao na prvoj crti bojišnice – njegov je rad to zahtijevao – bilježeći ono što je vidio, “evidentirajući stvari”, kao što je sam kazao, “ne bi li sve nekako postalo jasnijim”.
Komentari