Kada se razmišlja o ostavštini Franje Tuđmana, prvoga predsjednika RH, onda se nužno mora razmišljati u kontekstu i onih kategorija koje je davne 1898. godine ruski marksist G. V. Plehanov opisao u svojoj kultnoj studiji K pitanju o ulozi ličnosti u historiji. (Nije nimalo slučajno da je ta knjiga na hrvatski jezik prevedena odmah poslije Drugog svjetskog rata, 1947. godine, iako se u toj studiji, zapravo, osporava građanska teza o prenaglašenoj „ulozi velikih pojedinaca u stvaranju povijesti“ u odnosu na ekonomske komponente, koje su djelatne u određenoj historijskoj situaciji. No, bez obzira na ovaj „nezgodni detalj“, moglo bi se reći da je prijevod te studije svakako predstavljao integralni dio jedne dobro osmišljene strategije o nužnosti stvaranja kulta Josipa Broza Tita/JBT. Moramo biti iskreni i priznati da je Titov kult uspio nadživjeti i državu kojoj je on bio na čelu, jer neka njegova politička rješenja, kao što su: politika nesvrstanosti, ideja radničkog samoupravljanja, bratstva i jedinstva, u nekim su međunarodnim političkim krugovima ostavila duboki trag. Ovdje nemamo namjeru propitivati opravdanost takvih razmišljanja, ali mora se reći da su i takva stajališta o djelovanju JBT prisutna.

Želim vjerovati da u slučaju Tuđmana njegov kult neće nadživjeti hrvatsku državu, jer će političke elite u Hrvatskoj imati adekvatne odgovore na sve buduće političko-ekonomske izazove, što se niti za jednu jugoslavensku političku elitu u 80-im godinama prošloga stoljeća ne može reći. Te elite ne samo što nisu imale adekvatne odgovore na sve one recentne historijsko-političke izazove, nego većinu njih, kao što je pad Berlinskog zida, sama pojava i neke od posljedica djelovanja Solidarnosti u Poljskoj, kao i pojava nove generacije ljudskih prava, „žensko pitanje“, LGBT zajednice, nisu ni percipirale kao neki ozbiljniji društveno-politički problem!

Konačno, pristojna vremenska distanca omogućava nam da bez prevelikih ideoloških strasti, ove ili one ideološke provenijencije, sudimo o cjelokupnom političkom i inom djelovanju F. Tuđmana. Prije svega, ova pristojna distanca trebala bi nam omogućiti da se to djelovanje pravilno kontekstualizira. Tek kada se to učini, moguća je i relativno objektivna valorizacija njegova „djela i lika“!

Nema nikakve dvojbe da naši nacionalisti, ma što god bi to trebalo značiti, nisu baš previše sretni s nekim tekstovima, i ne samo tekstovima, ‘mladoga Franje Tuđmana’

Nema nikakve dvojbe da naši nacionalisti, ma što god bi to trebalo značiti, nisu baš previše sretni s nekim tekstovima, i ne samo tekstovima, „mladoga Tuđmana”. Isto tako, hrvatski antifašisti nikako ne uspijevaju razumjeti neke aspekte djelovanja „kasnoga Tuđmana“, pa su razloge za tu njegovu, njima neprihvatljivu političku metamorfozu pronalazili u prilično trivijalnim motivima, od toga da se radi o klasičnom slučaju pretjerane ambicije jednoga uredskog generala, koji je – zbog toga što drugi nisu u stanju, na pravilan način, vrednovati njegove „vrijednosti“ – odlučio prijeći na „drugu, neprijateljsku stranu“, pa sve do toga da se u njegovu slučaju radi isključivo o hirovima/mušicama jednog „lošeg karaktera“.

No, i pored svih tih paušalnih objekcija, neprijeporno je da je F. Tuđman svoju političku viziju „slobodne i samostalne Hrvatske“ u konačnici uspio realizirati, u određenom povijesnom trenutku, pada Berlinskog zida, totalnog i planetarnog urušavanja komunističke ideologije, „jugoslavenske krize“ i posvemašnje sterilnosti hrvatskih komunista (koji su i u tim prijelomnim povijesnim trenucima željeli prakticirati, ni manje ni više, nego nekakvu imaginarnu „jugoslavensku sintezu“, u koju u tom trenutku u Jugoslaviji više nitko nije vjerovao, koji nikako nisu uspijevali prepoznati dominantne „znakove ulice“, koji su mislili da je „događanje naroda“ u susjednoj republici prolazna politička devijacija – vjerovali ili ne, neki naši politolozi u bauljanju te rulje vidjeli su demonstraciju „najvišeg stupnja demokracije“). Naravno da je ta realizacija „slobodne i samostalne Hrvatske“ mogla biti puno elegantnija, s puno više demokratskog sadržaja, ekonomski pravednija, a socijalno manje bolna! No, opet je u pitanju taj nesretni historijski kontekst!

Naime, i F. Tuđman, kao uostalom i većina „hrvatskih disidenata“, nije imao elementarnog pojma o ekonomskim strategijama. Svi su se oni iscrpljivali u lamentiranju o slavnoj hrvatskoj prošlosti, o naciji, o njezinu identitetu, o izgubljenim tradicijama, o velikim žrtvama… O ekonomskim pitanjima govorili su isključivo načelno, tako što su papagajski reciklirali neka opća mjesta o važnosti i prednostima tržišne u odnosu na plansku, državnu ekonomiju. I da ne bude nikakve zabune, i moja malenkost, na jednak je način sudjelovala u svim tim aktivnostima: „usta puna demokracije, a o ekonomskim pitanjima na razini studenta prve godine ekonomije“! (Stoga i nije čudno da su nam neki „spretni ljudi“, koji su uglavnom pripadali starim političkim nomenklaturama, oteli i demokraciju, i naše iskrene snove… Doduše, nije bila u pitanju samo naša posvemašnja nezainteresiranost za to prevažno područje života, nego i neka zakonska rješenja Ante Markovića, posljednjeg jugoslavenskog premijera, koji je svjesno omogućio pripadnicima partijskih, političkih i inih elita da se bez prevelikog napora domognu ogromnog društvenog kapitala i da ga, preko noći, legaliziraju i privatiziraju.) Nadalje, kod mnogih protagonista hrvatske tranzicije sama ideja civilnog/građanskog društva bila je i više nego maglovita. Mnogi su naivno mislili da će višestranački i slobodni izbori riješiti sve naše probleme, odnosno da ćemo sve te probleme, probleme vezane uz privatizaciju, prelazak s planske na tržišnu ekonomiju, implementaciju svih demokratskih vrijednosti, slobode medija, građanska i ina prava, „u hodu“ rješavati. Nažalost, mnogi od njih nisu imali elementarni uvid ne samo u recentnu, nego ni u relevantnu teorijsku literaturu o svim tim delikatnim temama. Nažalost, nitko zbog svega toga nije bio baš nešto previše nesretan. I, ako se zna da su se svi ti procesi odvijali u nemogućim, ratnim uvjetima, onda bismo, na kraju balade, morali biti i zadovoljni rezultatima te tranzicije: Hrvatsku je kao novu političku činjenicu priznao svijet, postala je punopravnom članicom, manje-više, svih međunarodnih organizacija. 2009. godine postat će i dio NATO-saveza, a od 1. srpnja 2013. godine i 28 članicom EU! Sve to osim Slovenije nije uspjelo niti jednoj drugoj republici bivše države. I tu činjenicu trebalo bi u našem javnom prostoru ne samo respektirati, nego i pravilno valorizirati. Naravno da se u svim tim procesima nismo svaki puta ponašali na odgovarajući način. Bilo je tu puno nepotrebnog lutanja, neshvatljive tvrdoglavosti, nepotrebnih vojnih avantura, koje ne samo što nisu bile dobro osmišljene, nego nisu bile, na pravilan način ni medijski predstavljene, objašnjene. Prije svega u međunarodnoj javnosti. Stoga je međunarodna javnost vrlo često o nama sudila na temelju ograničenih informacija i lošeg poznavanja naših (ne)prilika, naše povijesti, naše kulture…

Hrvatski antifašisti nikako ne uspijevaju razumjeti neke aspekte djelovanja ‘kasnoga Tuđmana’, pa su razloge za tu njegovu političku metamorfozu pronalazili u prilično trivijalnim motivima

Ono što se Tuđmanu mora priznati, to je iskrena želja da dođe do historijskog pomirenja unutar hrvatskog nacionalnog korpusa. Jer upravo je ta činjenica uvelike utjecala na konačni rezultat Domovinskog rata. Naime, to je bio rat u kojem su na istoj strani sudjelovala i djeca partizana i onih drugih. Da toga nije bilo, teško da bismo u ovome ratu pobijedili. Nažalost, to zajedništvo trajalo je (pre)kratko i sada smo svjedoci da se tema „obiteljskih nesreća“, pripadnosti ovoj ili onoj ideologiji, ponovo otvara bez ikakvih valjanih razloga. Isto tako, neshvatljivo je kako se neki od nacionalista olako odriču dijelova svoje nedavne povijesti, pa je onda logična posljedica da nam netko drugi kolonizira narativ o antifašizmu. Antifašizam u normalnoj zemlji ne bi smio biti tema dnevne politike i uvjereni smo da takvo što Tuđman ne bi dopustio. Doduše, i on je nevoljko učinio nekoliko koncesija, dug vremenu, pa nam se sada to kao bumerang vraća. Isto tako, krajnje su neprihvatljivi stavovi da su se pobjednici poslije 1945. godine ponašali šlampavo i da je broj (civilnih) žrtava trebao biti puno veći! Treba samo zamisliti kako bi se proveo autor takve izjave kada bi u njemačkom parlamentu govorio o šlamperaju nacista u odnosu na nedovoljan broj ubijenih Židova! Bio bi politički i moralno mrtav za sva vremena! Nažalost, naš prag tolerancije je nepodnošljivo visok, jer je već i Voltaireu bilo jasno da nije moguće biti tolerantan prema netolerantnima!

Stoga, iskreno sučeljavanje sa svim ugodnim i manje ugodnim detaljima iz naše prošlosti, kao i odnos prema nekim univerzalnim temama (logorima, genocidima, svim žrtvama bez ikakvih ideoloških etiketa) predstavljat će ključni ispit naše spremnosti i odlučnosti da u svim aspektima života pripadamo modernom, demokratskom i civiliziranom dijelu svijeta.

Bilo kakva ozbiljnija komparacija između Tita i Tuđmana jednostavno nije moguća. Naime, prvi je djelovao u vrijeme „jakog modernizma“, čvrstih i strogih pravila igre, kada je bilo moguće i fizički eliminirati ne samo protivnike režima, nego i potencijalne suparnike, a drugi, pak, u vrijeme vladavine „slabe misli“, unutar koje je i više nego poželjno da se ama baš sve dekonstruira, relativizira, deinstitucionalizira… Jedna takva razarajuća praksa nije zaobišla ni njegovo djelovanje. Ta dekonstrukcija najčešće nije bila nježna, a često je puta bila i nepravedna! Jedino što bi Tuđmana moglo tješiti jest spoznaja da je to sudbina, manje-više, svih historijskih velikana.

Usputna sjećanja na velike dane

Ova moja sjećanja na naše slavne „dane ponosa i slave“, koji su trajali sve tamo od početka 90-ih godina pa sve do onih neponovljivih kolovoških dana 1995. godine (na prostorima istočne Hrvatske neizvjesnost o mogućem gubitku dijela hrvatskog teritorija trajala je još nešto duže; i sve je srećom bilo riješeno političkim putem, „mirnom reintegracijom“, pa su početkom siječnja 1998. godine i posljednji dijelovi RH vraćeni pod njezin ustavno-pravni poredak), kada smo svijetu briljantnim vojno-redarstvenim akcijama pokazali da se i ta famozna „treća armija u Europi“ može vojno poraziti, pišemo iz dvostruke pozicije: kao onoga koji je neposredno svjedočio o manje-više svim turbulentnim političkim i inim zbivanjima, kako onim u Osijeku, tako i onim na istoku Hrvatske, ali i iz pozicije neposrednog aktera, ratnog gradonačelnka grada u neprijateljskom vojnom okružju, poslije oporbenog saborskog zastupnika, člana jedne relevantne političke stranke, koji je jednostavno morao aktivno sudjelovati u mnogim političkim razgovorima, mučnim dogovorima s tzv „drugom stranom“, odgovarati na mnoga pitanja, pisati i razgovarati s mnogim europskim, svjetskim političarima, H. D. Genscherom, A. Mockom, J. Beckerom i drugima.

Već i tada mi je bilo jasno, a iz današnje perspektive mnogi onda nedovoljno razumljivi detalji dodatno su se iskristalizirali, da sa velikom sigurnošću zaključimo kako je vojni vrh JNA najveći krivac za sva ona tragična zbivanja koja su se na ovim prostorima dogodila početkom 90-ih godina prošloga stoljeća. Jer da vrh JNA, koji se poslije smrti Josipa Broza Tita ozbiljno počeo baviti i politikom (treba se samo sjetiti svih onih silnih noćnih partijskih sjednica kojima su poseban ton davali upravo komunisti iz JNA, koji su pored 6 republičkih i 2 pokrajinske partije predstavljali 9. dio jugoslavenske partijske strukture) nije stao na stranu političkih strategija srbijanskog političkog vrha, točnije Slobodana Miloševića i njegovih političkih trabanata, koje su uglavnom iznjedrili oni politički cirkusi u kojima su politički teoretičari vidjeli, ni manje ni više, nego „događanja naroda“, tih famoznih „antibirokratskih revolucija“, sve te političke strategije ostale bi, manje-više, mrtvo slovo na papiru, kojima bi se, s manje ili više uspjeha, suprotstavljale političke strategije hrvatskih i slovenskih komunista. Ostale jugoslavenske komunističke partije nisu bili vrijedne neke veće pozornosti, jer su uglavnom slijedile neki „srednji put“ ili su se, u konačnici, crnogorski i makedonski komunisti najčešće priklanjali srbijanskima. Ono što je bilo i više nego tragično za hrvatske komuniste što su oni, i vremenima usprkos, i svim „znakovima ulice“, i dalje tvrdoglavo inzistirali na prakticiranju neke krajnje nedefinirane „jugoslavenske sinteze“, koja je, zapravo, predstavljala najgoru moguću derivaciju one nemoguće (i pomalo uvredljive) „hrvatske šutnje“ iz 70-ih godina prošloga stoljeća, kao rezultat sloma Hrvatskog proljeća. Na taj način većina demokratskih procesa u Hrvatskoj bila je ne samo usporena, nego su neki od tih procesa bili i krajnje suspektni i kao takvi bili su zabranjeni. Svaki pokušaj bilo kakvog otvaranja “hrvatskog pitanja“ bio je strogo sankcioniran. Nacionalni narativi bili su nepoželjni u javnom prostoru socijalističke Hrvatske. (I tu bi vjerojatno i trebalo tražiti motive određenih slabosti naše duge, mučne, u mnogim detaljima i nepravedne, i spore tranzicije iz socijalističkih u demokratske političke odnose.) Nadalje, pad Berlinskog zida hrvatski su komunisti uredno prešutjeli. Sva događanja vezana uz taj povijesni datum neugodno su ih iznenadila, bolje reći svi njihovi napori sastojali su se, prije svega, u grčevitom očuvanju vlastitih političkih i inih pozicija. Naravno, riječ je o jednoj promašenoj i kratkoročnoj politici.

Puno suvislije od njih ponašali su se slovenski komunisti, kojima je ipak bilo i više nego jasno da Jugoslavija trči svoj posljednji krug, pa su oni lukavo dopustili da sve ono što oni misle a ne smiju javno reći da se te „tabu teme“ artikuliraju u omladinskom tisku, ili u snažnoj i moćnoj slovenskoj „civilnoj sceni“, alternativnim pokretima, „zelenima“, koji su bitno oplemenili, obogatili svekoliki život u tadašnjoj Sloveniji. U svakome pogledu, Slovenci su bili korak ispred svih ostalih.

Ono što se Tuđmanu mora priznati, to je iskrena želja da dođe do historijskog pomirenja unutar hrvatskog nacionalnog korpusa. Upravo je to uvelike utjecalo na konačni rezultat Domovinskog rata

Dok je ostali dio zemlje spavao dubokim, zimskim političkim snom, Slovenci su bili aktivni, pa je tako u teorijskom časopisu Nova Revija ponuđena nova slovenska politička platforma, koja je uvelike predstavljala politički otklon od vladajuće, partijske. Ubrzo su i Srbi odgovorili onim famoznim Memorandumom, koji je na drugi, navodno „znanstveni/objektivni“ način zapravo uobličio političke namjere S. Miloševića. I sada u igru ulazi i onaj „nervozni vojni vrh“, JNA, koja je kao duboko nezadovoljna postojećim političkim odnosom u državi, kojoj kao smeta sterilnost i neučinkovitost jugoslavenskih političara, njihove stalne, iscrpljujuće svađe, nemogućnost postizanja bilo kakvih suvislih i dugoročnih dogovora, a sve to vodi raspadu „voljene im države“. U tom momentu jedino je JNA spremna da bude jedino jamstvo, jedina alternativa jednom takvom nemogućem i nepodnošljivom stanju. Onda nismo znali, ali danas je poznato da je admiral Branko Mamula (tom neponovljivom liku krajem 80-ih godina prošloga stoljeća ondašnja uprava osječke univerze dat će titulu počasnog doktora te univerze, moramo priznati da su nam motivi te dodjele i više nego jasni, ali mi ipak nije jasno da baš nitko u ondašnjem Senatu nije imao nikakvu, pa čak ni benignu primjedbu na taj sramotni čin da se vojniku, upitnog znanstvenog pedigrea, koji se usput bavio ozbiljnim švercom „opasnog oružja“, bojnih otrova, u zemlje „trećeg svijeta“, a taj podatak morao je biti poznat ondašnjim članovima Senata, jer je o tome naveliko pisala ljubljanska Mladina, koju je, by the way, bilo moguće u to vrijeme kupiti i u Osijeku), jedno vrijeme i savezni ministar vojske, već sredinom 80-ih godina prošloga stoljeća ozbiljno razmišljao o jednom „vojnom udaru“, kojim bi se riješili svi problemi u zemlji. Srećom taj idiotski čin nije se dogodio, ali je bio jasan pokazatelj načina na koji jedan dio ondašnje vojske ozbiljno razmišlja. No, nas kudikamo više muči ponašanje onih hrvatskih komunista koji su sigurno morali znati kako razmišljaju neki ljudi u toj armiji, koju smo svi mi itekako bogato financirali. Zašto su i oni prešutjeli tu krajnje zabrinjavajuću činjenicu da u toj armiji postoje i takvi likovi koji su imali ozbiljne namjere postati nešto poput „jugoslavenskog Jaruzelskog“ i koji su hladno odobravali sve one i više nego jasne teritorijalne promjene vojnih oblasti, pa je tako istok Hrvatske bio pod direktnom jurisdikcijom I. beogradske vojne oblasti.

Tako sam i upoznao general-majora Savu Jankovića (nesretnik je poslije svih vojnih poraza koje je ta njegova armija doživjela jednostavno preminuo, a želim vjerovati da se to dogodilo pošto je konačno shvatio svu besmislenost i ništavnost ideje kojoj je vjerno služio; to više što se nipošto nije radilo o glupom čovjeku, dapače), koji mi je eksplicitno već krajem 90-ih rekao da na jednom prostoru može biti samo jedna vojska. Na njegovo veliko iznenađenje ja sam se otprve složio s njegovom kratkom vojnom podukom, pa sam mu šeretski odgovorio: posvema ste u pravu, dragi moj generale (to je bio moj odgovor na njegovo ironično tituliranje moje malenkosti, „dragi moj gradonačelniče“), na teritoriju Hrvatske bit će samo hrvatska vojska!

Do našega susreta došlo je poslije nekih događanja u Osijeku, sitnih nesporazuma u odnosu nove političke vlasti u gradu koja smatra da je elementarna pristojnost da zapovjednik osječkog garnizona prvi posjeti tu novu vlast, a ne da ona ide na noge jednom pukovniku, koji usput i nije bio baš nešto previše pametan, a sve to kolidiralo je i s onim poznatim slučajem u Petrinji kada su, krajem listopada1990. godine, „ugroženi“ Srbi u Petrinji zatražili zaštitu od vojske (iznova nas čudi ta iznimna maštovitost „kosovaca“, uistinu trebalo je smisliti tu „strašnu“ priču o „ugroženosti“ i dovući lakovjerni svijet pred vojarnu) i general je dobio zadatak da ispita kakvo je uistinu političko stanje u gradu. Već tada je bilo jasno da JNA odustaje od toga da ubuduće slijedi doktrinu JBT, a samo koji tjedan poslije, u zagrebačkom Danasu, u razgovoru s Miroslavom Lazanskim Veljko Kadijević, tadašnji ministar vojske (ministar iz „hrvatske kvote“, vjerovali ili ne), javno će, orbi et urbi, objaviti da JNA mijenja svoju vojnu i političku doktrinu, tako što se definitivno odustaje od koncepta „općenarodne obrane“! I kada se tome doda da je, opet zahvaljujući nekim nerazumnim potezima hrvatskih komunista početkom svibnja iste godine oduzeto oružje Teritorijalnoj obrani SR Hrvatske (i više je nego cinično da su nas ubijali oružjem koje smo mi sami platili), totalni je rat mogao početi! Sve ostalo je povijest, a rezultate ti suludih političkih i vojnih odluka mogli smo vidjeti 5. kolovoza 1995. godine, kada se, još jednom, potvrdila ona stara maksima: David/narod uvijek pobjeđuje Golijata/JNA i sve one njezine nesretne derivate, paračetničke postrojbe, „Bele orlove“, „arkanovce“ ili kako su se već ti „psi rata“ zvali…

I pokazalo se da smo bili u pravu kada smo se složili s konstatacijom nesretnog generala S. Jankovića: na jednoj teritoriji može egzistirati samo jedna vojska, ergo: od tada na teritoriju RH postoji samo hrvatska vojska!