Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Sjećanje na Anne Frank’ u kojem je Nizozemka Miep Gies opisala događaje od 4. kolovoza 1944., kada je iz njezina stana u Amsterdamu Gestapo odveo djevojčicu Annu Frank i njezinu obitelj koju su supružnici Gies skrivali

Ja nisam heroj. Na kraju sam dugog, dugog niza dobrih Nizozemaca koji su činili isto što i ja ili više – mnogo više – u onim mračnim i strašnim vremenima od kojih nas dijele godine i godine, ali koja, u srcima nas koji svjedočimo o njima, kao da su bila jučer. Ne prođe ni dan a da ne mislim o onome što se tada događalo.

Tih je godina više od dvadeset tisuća Nizozemaca pomagalo u skrivanju Židova i drugih kojima je trebalo skrovište. Spremno sam činila što sam mogla kako bih pomogla. Moj suprug također. Nije bilo dovoljno.

Nema ničeg posebnog u vezi sa mnom. Nikad nisam željela posebnu pozornost. Samo sam bila spremna činiti ono što se tražilo i što se u ono vrijeme činilo nužnim. Kad su me uvjerili da ispričam svoju priču, neizbježno sam se zamislila o mjestu koje Anne Frank zauzima u povijesti i o tome što njezina priča danas znači milijunima koji su njome bili dirnuti. Rečeno mi je da se svake večeri kad sunce zalazi, negdje u svijetu diže zastor u znak početka kazališnog komada napravljenog prema Anninu dnevniku. Ako uzmemo u obzir mnoga izdanja knjige Het Achterhuis (Skrovište) – objavljene na engleskom pod naslovom Anne Frank: The Diary of a Young Girl – te brojne prijevode Annine priče, njezin je glas dosegnuo najudaljenije kutke svijeta.

Moja mi je suradnica Alison Leslie Gold rekla da će moja sjećanja na to kako su se odvili svi ti tužni događaji naići na odaziv. Budući da su svi ostali sada pokojni, ostajemo samo moj suprug i ja. Pišem o tim događajima onako kako ih pamtim.

U duhu izvornoga Annina dnevnika odlučila sam i dalje se koristiti nekim od imena koja je izmislila za brojne sudionike. Sastavila je popis pseudonima koji je pronađen među njezinim papirima. Po svoj prilici, htjela je prikriti identitet osoba u slučaju da bilo što od njezinih iskustava tijekom skrivanja bude objavljeno nakon rata. Moj nadimak Miep, primjerice, koji je prilično uobičajen nizozemski nadimak, Anne se nije zamarala mijenjati. Mojeg supruga Jana preimenovala je u “Henka”. A naše prezime Gies postalo je “Van Santen”.

Kad je dnevnik prvotno objavljen, gosp. Frank odlučio je upotrijebiti Annina imena za sve osim za svoju obitelj, iz poštovanja prema njihovoj privatnosti. Radi usklađenosti s Anninim dnevnikom, a i radi očuvanja privatnosti, i ja sam tako postupila, koristeći se ili varijacijama Anninih izmišljenih imena ili imenima koja sam sama izmislila za osobe koje se ne spominju u Anninu dnevniku. S tom iznimkom da sam se ovaj put koristila svojim pravim prezimenom Gies. Pravi identitet svih tih osoba brižljivo je dokumentiran u službenim arhivima Nizozemske.

Moja je priča – priča vrlo običnih ljudi za neobično strašnih vremena. Vremena kakva se, od srca se nadam, više nikad neće ponoviti. Na nama je običnim ljudima širom svijeta da tako i bude

Odonda je prošlo više od pedeset godina i u pogledu nekih događaja zabilježenih u ovoj knjizi mnoge pojedinosti pamtim tek nejasno. Rekonstruirala sam razgovore i događaje najvjernije što sam mogla. Nije lako iznova oživljavati najsitnije potankosti tih sjećanja. Ni nakon tolikih godina nije postalo nimalo lakše.

Moja je priča – priča vrlo običnih ljudi za neobično strašnih vremena. Vremena kakva se, od srca se nadam, više nikad, nikad neće ponoviti. Na nama je običnim ljudima širom svijeta da se pobrinemo da tako i bude.

Miep Gies

Bio je sasvim običan petak ujutro, 4. kolovoza 1944. Čim sam došla na posao, otišla sam u skrovište po popis za kupovinu. Osamljeni nakon što su dugu noć proveli zatvoreni zajedno, moji su prijatelji žudjeli za tim da ih netko posjeti. Anne je kao i obično bila puna pitanja i nagovarala me da malo porazgovaram s njom. Obećala sam da ćemo poslijepodne, kad se vratim s namirnicama, nas dvije sjesti i pošteno se napričati. No razgovor će morati pričekati do tada. Vratila sam se u ured i prihvatila se posla.

U uredu su, preko puta mene, radili i Elli Vossen i Jo Koophuis. Negdje između jedanaest i dvanaest dignula sam pogled. Na vratima je stajao čovjek u civilnoj odjeći. Nisam čula vrata. U ruci mu je bio revolver, uperio ga je prema nama. Ušao je. “Ostanite gdje ste”, rekao je na nizozemskom. “Ne mičite se.”

Zatim je otišao prema stražnjem uredu u kojem je radio gosp. Kraler, ostavivši nas same. Bili smo skamenjeni.

Jo Koophuis mi je rekao: “Miep, mislim da je došao dan kojeg smo se bojali.”

Elli je počela drhtati i tresti se. Gosp. Koophuis je pak svako malo pogledavao prema vratima. Činilo se da je čovjek s revolverom došao sam.

Čim je izašao iz našeg ureda, žurno sam izvadila ilegalne bonove, novac i Henkov ručak iz svoje torbe. Zatim sam čekala. Bilo je otprilike vrijeme kad je Henk dolazio da zajedno ručamo. Ubrzo sam čula dobro poznat zvuk Henkovih koraka na stubama. Prije nego što je stigao ući, skočila sam sa stolca, otrčala do vrata, otvorila ih, zgrabila ga za ruku i rekla mu: “Henk, ovdje je pošlo po zlu.”

Sve sam mu gurnula u ruke i malo ga pogurala. Henk je odmah shvatio i bez oklijevanja nestao.

Isprekidano dišući, brže-bolje vratila sam se za svoj radni stol prije nego što se čovjek s revolverom vrati i vidi da nisam poslušala njegovu zapovijed.

Nakon što je Henk otišao, gosp. Koophuis opazio je da je Elli vrlo uzrujana i da plače. Posegnuo je u džep i izvadio novčanik, pa ga je dao Elli i rekao joj: “Uzmi ovo. Otiđi u ljekarnu u Leliegrachtu. Vlasnik mi je prijatelj. Dat će ti da se poslužiš telefonom. Nazovi moju suprugu i reci joj što se dogodilo, a nakon toga nestani.”

Elli mi je uputila prestrašen pogled. Kimnula sam u znak slaganja s gosp. Koophuisom. Uzela je novčanik i odjurila kroz vrata.

Gosp. Koophuis zagledao mi se u oči i rekao: “Miep, i ti možeš otići.”

“Ne mogu”, odgovorila sam. Bila je to istina. Nisam mogla.

Jo Koophuis i ja sjedili smo ondje kako nam je bilo naloženo otprilike četrdeset pet minuta. Zatim se neki drugi čovjek pojavio na vratima, ušao u naš ured i pozvao Koophuisa da pođe s njim, pa su zajedno otišli u ured gosp. Kralera. Ostala sam za stolom, ne znajući što se događa igdje drugdje u zgradi, previše prestrašena da bih zamišljala što bi se moglo događati.

Čula sam otvaranje nekih vrata. Ulaz u skladište također je bio otvoren. Koophuis se vratio ne zatvorivši vrata za sobom, tako da sam mogla vidjeti kroz skladište koje se protezalo između Kralerova ureda i prednjeg ureda. U tom trenutku neki je Nijemac došao za Koophuisom i čula sam kako mu na njemačkom kaže: “Predajte ključeve mladoj dami.” Potom se vratio u Kralerov ured.

Koophuis mi je prišao, predao mi ključeve i rekao: “Miep, nemoj se miješati u ovo.”

Odmahnula sam glavom.

Prodorno se zagledao u mene. “Ne. Nemoj se miješati. Na tebi je da spasiš što se ovdje može spasiti. Nitko to ne može osim tebe.”

Zatim mi je, prije nego što sam uspjela pojmiti značenje njegovih riječi, stisnuo ruku i vratio se u Kralerov ured; ovaj put zatvorio je vrata.

U tih nekoliko trenutaka na pamet su mi pale dvije stvari. Prvo, nešto mi je bilo poznato u vezi s naglaskom tog Nijemca; i drugo, palo mi je na um da oni možda misle da ja ništa ne znam o tome da se netko ondje skriva.

Nakon nekoliko minuta Nizozemac koji je prvi ušao u naš ured, onaj s pištoljem, vratio se u prostoriju. Ne obazirući se na mene, sjeo je za Ellin stol meni preko puta i okrenuo neki broj na telefonu. Čula sam da traži da se pošalje automobil.

Vrata u hodnik ostavio je napola otvorena. Čula sam Nijemčev oštar glas, zatim glas gosp. Kralera, onda opet Nijemca. Iznenada mi je sinulo što mi je u glasu tog čovjeka bilo poznato. Govorio je njemački s jakim bečkim naglaskom. Zvučao je točno kao sva moja rodbina, od koje sam se razdvojila prije mnogo godina.

Taj se čovjek vratio u moj ured, ali ton mu se promijenio, bilo mi je očito da me više ne smatra nedužnom. Očito je povezao da sam i ja bila dio onoga što se držalo u tajnosti. Ušao je i stao ispred mene pa grubim glasom rekao: “Sad si ti na redu.” Ispružio je ruku i uzeo ključeve koje mi je dao Koophuis.

Ustala sam i suočila se s tim čovjekom. Mogla sam osjetiti njegov topli dah, toliko smo blizu stajali. Pogledala sam ga ravno u oči i na njemačkom rekla: “Vi ste Bečanin. I ja sam iz Beča.”

Zastao je, ukočio se. Vidjelo se da sam ga iznenadila; nije to očekivao. Nakratko je djelovao smeteno, gotovo zbunjeno, a onda je prasnuo: “Daj mi svoje dokumente. Osobne isprave.”

Izvadila sam iskaznicu, na kojoj je pisalo: “Rođena u Beču. Udana za Nizozemca.” Neko vrijeme ju je proučavao. Onda je primijetio čovjeka preko puta mene koji je razgovarao na telefon. Izderao se na njega iako je bio usred razgovora: “Izlazi van.”

Čovjek je poklopio i posramljeno se odšuljao iz ureda poput psića. Potom je Austrijanac otišao do vrata koja vode u hodnik i zatvorio ih; u prostoriji smo ostali samo nas dvoje.

Bijesno mi je bacio iskaznicu u glavu i primaknuo se, duboko se sagnuvši kao da je pognut pod naletom bijesa. “Zar te nije sram što pomažeš židovskom smeću?” izderao se na mene. Zatim me je zasuo psovkama, izgovarajući strašne riječi, govoreći da sam izdajnica i da me čeka strašna kazna. Nije mogao prestati psovati. Trudila sam se ostati pribrana i uopće ne reagirati na njegove riječi. Što se više derao, to je više gubio živce. Ushodao se od zida do zida. Odjednom se okrenuo na petama i rekao: “Što ću s tobom?”

Tog sam trenutka osjetila da imam bar djelić kontrole nad situacijom. Osjetila sam se malo sigurnije. Proučavao me je. Činilo mi se da mu mogu pročitati misli: ovdje jedno nasuprot drugome stoje dvije osobe iz iste zemlje, iz istoga grada. Jedna lovi Židove, druga ih štiti. Malo se primirio; lice mu je postalo ljudskije. Nastavio me je proučavati pa je na koncu rekao: “Iz osobne simpatije… ja osobno dopuštam ti da ostaneš. No Bog ti pomogao ako pobjegneš. Onda ćemo doći po tvog supruga.”

Kroz glavu mi je proletjelo da postupam nerazborito, ali riječi su nezaustavljivo navrle: “Ostavite mog supruga na miru. Ovo su moja posla. On o tome ništa ne zna.”

Podrugljivo se nasmijao zabacivši glavu. “Ne budi glupa. I on je upetljan u ovo.”

Otišao je do vrata i otvorio ih, potom se okrenuo i rekao mi: “Vratit ću se da provjerim jesi li još uvijek tu.”

Rekla sam sebi: možeš ti učiniti što god hoćeš, što se mene tiče, možeš i popiti otrov, ali ja ostajem ovdje.

Zatim je ponovio: “Vratit ću se da provjerim jesi li tu. Jedan pogrešan potez, pa ćeš i ti završiti u zatvoru.” Okrenuo se i ostavio me samu u prostoriji.

Nisam imala pojma kamo je otišao. Nisam imala pojma što se događa u ostatku kuće. Bila sam u užasnom psihičkom stanju. Imala sam osjećaj da tonem u bezdan. Što sam mogla učiniti? Ponovo sam sjela. Bila sam u šoku.

A onda sam čula kako naši prijatelji prolaze kroz hodnik između ureda gosp. Kralera i našeg ureda te silaze starim drvenim stubištem. Po zvuku njihovih koraka mogla sam zaključiti da silaze snuždeni poput pretučenih pasa.

Samo sam sjedila ondje, potpuno ukočena. Izgubila sam pojam o vremenu. U neko su doba dvojica radnika došla odozdo iz radionice i rekla da im je jako žao, da nisu znali.

Potom je došao Van Matto i također nešto rekao; vidjela sam da mu je Austrijanac dao ključeve koje je uzeo od mene. Nije mi bilo jasno kako je vrijeme moglo tako proletjeti. Na početku, kad je došao nizozemski nacist, bilo je jedanaest ili dvanaest sati. Zatim je, kad sam čula korake na unutarnjem stubištu, moralo biti oko pola dva. A sad se, iznenada, Elli vratila, stigao je i Henk, i shvatila sam da je već pet i da je prošao cijeli dan.

Henk je odmah rekao Fritsu van Mattu: “Čim tvoji pomoćnici odu, zaključaj vrata i vrati se ovamo.” Kad se Van Matto vratio, Henk je rekao Elli, Van Mattu i meni: “Idemo gore vidjeti kakva je situacija.”

Van Matto je nosio ključeve koje su mu dali. Svi smo otišli do police za knjige i odmaknuli je od vrata koja su vodila u skrovište. Vrata su bila zaključana; očito nisu bila razvaljena. Na svu sreću, imala sam svoj ključ, pa sam otišla po njega. Otvorili smo vrata i ušli u skrovište.

Istog trena, još s ulaza, vidjela sam da je sve ispreturano. Ladice su bile izvučene, stvari razbacane po podu. Posvuda prevrnuti predmeti. Pred mojim očima bio je prizor bezobzirne pljačke.

Zatim sam otišla u spavaću sobu gosp. i gđe Frank. Na podu, usred kaosa papira i knjiga, pogled mi je privukao mali dnevnik u crveno-narančastom kariranom platnenom uvezu koji je Anne dobila od oca za trinaesti rođendan. Pokazala sam ga Elli. Shvativši moju gestu, sagnula se, pokupila ga i predala mi ga. Sjetila sam se koliko je Anne bila sretna kad je dobila tu knjižicu da u nju zapisuje svoja intimna razmišljanja. Znala sam koliko joj je dnevnik bio dragocjen. Pogledom sam pretraživala nered u potrazi za još Anninih zapisa, a onda sam ugledala stare računovodstvene knjige i još gomilu papira za pisanje koje smo joj Elli i ja dale kad je ispisala sve stranice svojega kariranog dnevnika. Elli je još uvijek bila jako prestrašena i prepustila se mojem vodstvu. “Pomozi mi da pokupimo sve Annine zapise”, rekla sam joj.

Žurno smo grabile svežnjeve stranica s Anninim sitnim rukopisom. Srce mi je divlje lupalo od straha da će se Austrijanac vratiti i zateći nas među zaplijenjenom “židovskom imovinom”. Henk je imao pune ruke knjiga, uključujući one iz knjižnice i knjige na španjolskom dr. Dussela. Požurivao me je pogledom. Van Matto je stajao na vratima; činilo se da mu je neugodno. Moje i Elline ruke bile su krcate papirima. Henk je krenuo niz stube, Van Matto je pohitao za njim, a Elli ih je slijedila; izgledala je vrlo mlado i vrlo prestrašeno. Ja sam išla na začelju s ključem u ruci.

Na izlasku sam prošla kroz kupaonicu i krajičkom oka među vješalicama s odjećom opazila Anninu finu maramu za češljanje bež boje s raznobojnim ružama i drugim malim oblicima. Iako su mi ruke bile pune papira, posegnula sam i prstima dograbila šal. Ni dan-danas ne znam zašto.

Trudeći se da mi ništa ne ispadne, sagnula sam se da zaključam vrata za skrovište i vratila se u ured.

Ondje smo Elli i ja stajale jedna nasuprot drugoj, obje natovarene papirima.

Elli mi je rekla: “Ti si starija; ti moraš odlučiti što ćemo.”

Otvorila sam donju ladicu svojega radnog stola i počela u nju trpati dnevnik, stare računovodstvene knjige i papire. “Da”, rekla sam Elli, “sve ću zadržati.” Uzela sam papire koje je držala i nastavila puniti ladicu. “Sve ću držati na sigurnom za Anne dok se ne vrati.”

Zatvorila sam ladicu stola, ali nisam je zaključala.