FELJTON: Nepoznati život Angele Merkel

Autor:

Pixabay, Nacional

Objavljeno u Nacionalu br. 870, 30. prosinac 2014.

Nacional donosi ulomke iz biografije ‘Angela Merkel – Kancelarka i njen svijet’ autora Stefana Korneliusa, priču o intimnom životu najmoćnije žene svijeta koja otkriva vjeruje li njemačka kancelarka u sudbinu, što ju dovodi do očaja i kako razmišlja o svojim političkim protivnicima

Angela Merkel voli operu, posebno voli Richarda Wagnera u svoj njegovoj tragičnosti i sudbonosnosti. Njoj najdraže djelo je Tristan i Izolda, i to u inscenaciji Heinera Müllera, čiji je rad posjetiteljica kazališta Merkel promatrala i prije mijene u Istočnom Berlinu. Šest puta je Müllerova interpretacija te Wagnerove ljubavne katastrofe uvrštena u bajrojtski program, a Merkel tu inscenaciju smatra „gotovo genijalnom“. Možda voli svojega Tristana, jer kraljević nikad nije smio gajiti nadu u spas. Samo je smrt mogla donijeti izbavljenje za njegovu razornu ljubav.

Stvar je sasvim jasna i kod Prstena Nibelunga. Tu je interpretacija Angele Merkel jasna i jezgrovita: „Ako stvari od početka krenu loše, može se razviti štošta, ali to nikad više neće biti dobro.“ Angela Merkel zaista nije sklona prepuštati se sudbini, ali za Wagnera će uvijek pronaći emotivno objašnjenje: „Bolno mi je uopće pomisliti na to da postoje situacije u kojima se krajnji ishod ne može izbjeći. Stoga, da bi se nešto napravilo pravilno, treba to raditi pravilno od samog početka.“

Kancelarka nije mogla pronaći bolji životni moto za sebe. Činiti kako valja, od samog početka, korak po korak, metodički, mirno – to je njezin cilj ili barem joj je želja da tako djeluje. Osmisliti stvar odmah tako da se definira željeni kraj – taj radni moto ona dijeli s ministrom financija Wolfgangom Schäubleom. Neizbježnost, neminovnost događaja – Angela Merkel se toga grozi. Ne želi da je vodi netko drugi, tijek stvari želi kontrolirati i utjecati na njega. Wagnerov pompozan način, silovit svijet zvukova i teška građa romantike nimalo joj ne pristaju. Naprotiv: Angela Merkel je stilom i karakterom jednostavno antimodel vagnerovskom opernom svijetu. Ali možda si upravo stoga u svojoj strasti za tu glazbu dopušta posljednju iskricu iracionalnosti – kao što je i u svojem djetinjstvu neprestance sanjarila o onim uzorima, koji su bili veoma udaljeni od njezina života: o umjetničkim klizačima, plesačima, televizijskim zvijezdama.

Tko neko vrijeme promatra Angelu Merkel, brzo će je moći prozreti i steći o njoj neko mišljenje. Kancelarka svoja raspoloženja i svoje posebnosti pokazuje relativno otvoreno. Ona ne igra nikakve uloge, katkada se prikazuje zajedljivom i kapricioznom, nije naduta ni bahata, nije glasna ni ćudljiva. Lako je nabrojiti što Angela Merkel sve nije. Ali ako sve te osobine ne odgovaraju – koje će joj onda pristajati? Od čega je zaista istkan njezin karakter?

Većina ljudi doživljava Angelu Merkel kao „domaću“ i „normalnu“ osobu. Upravo zbog takve predodžbe o njoj zanimanje za njezinu osobu svako malo iznova se razbukta, i to svaki put kada ljudi pomisle da se ipak iza te javne predodžbe o Angeli Merkel sluti druga, drukčija osoba. Pa ne postaje čovjek kancelarom ako je potpuno transparentan. Stoga se neprestance ponovno pojavljuje jedno te isto pitanje: kakva je ona stvarno? Kako zaista razmišlja?

Odgovor je dosadan: kod Angele Merkel dobivamo ono što vidimo. Iza javne slike ne skrivaju se gotovo nikakve ogromne tajne. Tumači osobnosti i dugotrajni pratitelji dobro su istražili tu ženu. Postoji velik broj pozitivnih osobina s kojima se Angela Merkel dovodi u vezu: ona je radoznala, kaže se s pravom, željna znanja i učenja. Kad se bavi nekim problemom, onda prvo želi u potpunosti razumjeti što je na stvari. Bila riječ o mirovinskoj formuli, nekretninskom mjehuru ili Južnokineskom moru – ona zahtijeva činjenice, želi razumjeti suprotnu stranu, čak i ako ne dijeli njezine argumente. Kad se s novim francuskim predsjednikom Françoisom Hollandeom 8. srpnja 2012. sastala na jednoj od godišnjica njemačko-francuskog pomirenja u Reimsu, prvo je proučila povijest grada i odnosa. Živote stranih sugovornika ona pomno studira, neprestance u potrazi za gradivom primjerenim za rješavanje vlastitih problema.

S indijskim premijerom Manmohanom Singhom povezivao ju je posebno blizak odnos: politički životopis tog čovjeka dojmio je se još i više od njegova mirnog, staloženog ponašanja i očinske opuštenosti. Ako se Angela Merkel jednom više neće moći čuditi novim iskustvima, „to će biti kraj“, rekao je netko iz njezina okruženja. Čak i sastavljači njezina radnog rasporeda uzimaju u obzir kancelarkine sklonosti i znaju kako je treba zadovoljiti. Gotovo da nema putovanja u inozemstvo na kojem Angela Merkel nema bar jedan termin u nekoj znanstvenoj instituciji. U Indoneziji posjetila je centar za rano otkrivanje cunamija, u Kanadi institut za istraživanje mora.

Angela Merkel analizirajući korigira vlastitu sliku svijeta. Ona odvaguje argumente, pčelinjom marljivošću skuplja činjenice, tarira. Problem kod takvih dijalektičkih zasada je sljedeći: Angela Merkel radije moderira, a manje rado mnije. Ona je antiteza svakom impulzivnom političaru i svakoj ideologiji. I ona je u tome suprotni pol Gerhardu Schröderu, koji je često odlučivao emotivno. Angela Merkel tu ljudsku sposobnost cijeni – njoj samoj, međutim, nije dana. Ona je razvila velik respekt prema Schröderu, „taj je kalibar bez kraja“, rekla bi – ali u primozgu uvijek s tihim trijumfom da ga je pobijedila. Schröder je majstor momenta, jedan od najboljih njemačkih instinktivnih političara. Angela Merkel za svojeg prethodnika nalazi riječi priznanja, a sebe vidi kao njegovu sportsku rivalku.

Općenito se ljudima divi zbog sposobnosti kojima sama ne raspolaže. Schröderov instinkt, njegov osjećaj za pravu rečenicu u pravom trenutku – njoj to nije dano. Ona radije marljivo radi i napreduje. Njezin problem pritom je sljedeći: ako joj protivnik ne raspolaže racionalno dokazivim argumentima, kao što to radi ona, logička rešetka više neće vrijediti i argumenti se više neće moći međusobno odmjeravati, pa se neće moći pronalaziti ni kompromisi. Jednostavno beskrajan proces u kojem je Grčka trebala uštedjeti dvanaest milijardi i odlučiti o nekoliko reformi doveo je Angelu Merkel do očaja. Argumente za reforme i logiku štednje iznosila je na nebrojenim sjednicama Vijeća, pa i spram Grka. Protuargumenti su postajali sve rjeđi. Ali onda se politika pretvorila u bazar. A to ona nikako ne voli. Jedna od njezinih najdražih rečenica veoma je jednostavna: „Što se obeća, to se mora i održati.“

Angela Merkel voli šutljivost i sama je veoma šutljiva. „U društvu se dosta štedljivo odnosimo prema šutnji. Društvo je postalo veoma glasno“, rekla je u jednom intervjuu moderatorici Anne Will. Šutnja za nju u nekim momentima nosi u sebi nešto otmjeno. Često je šutnja i politički jednostavno obavezna – primjerice, one večeri prije izbora za Savezni parlament 2005., kad se na televizijskom sučeljavanju kandidata Gerhard Schröder razbjesnio i prorekao joj da nikad neće biti savezna kancelarka, ne uz tu tijesnu prednost i ne u sučeljavanju s njegovom strankom. Da mu je Angela Merkel nešto odgovorila, zacijelo bi bilo gotovo. Onda bi došlo do dvoboja, koji nijedno od njih dvoje ne bi preživjelo. Ovako ju je, međutim, Schröder te noći učinio žrtvom, CDU se silom prilike konsolidirao i ona je unatoč lošem izbornom rezultatu na kraju postala kancelarka. Šutnja, dakle, tišina – „za mene je to nešto veoma, veoma lijepo“.

S jedne strane. S druge je Angela Merkel jednostavno brbljavica, društvena je i elokventna i cijeni dobar razgovor. Od onih koji je neprestance moraju pratiti na putovanjima – a to su njezini glasnogovornici i referenti – ona očekuje da dadu veći doprinos od pukog stručnog znanja: nogomet, glazba, opera, umjetnost, povijest – Angela Merkel cijeni obrazovane ljude, koji stimuliraju njezine moždane stanice.

Ali postoje i razlike u odnosima – prije svega na temu otvorenosti. Angela Merkel zna biti veoma izravna, veoma pravolinijska u svojem prosuđivanju stvari, kad govori u bliskom krugu ljudi. Blisko: to je prije svega najuži krug kancelarskog ureda – ured, savjetnici, glasnogovornici, jutarnji sastanci. Bliska je i s nekoliko političkih pratitelja poput predsjednika frakcije Volkera Kaudera ili ministara Schäublea i de Maizièrea. Sve bliske suradnike povezuje sposobnost šutnje. Šutljivost je dokaz lojalnosti. Na početku kancelarskog mandata Angela Merkel je često posezala za savjetima izvana, pozivala društva na večeru, tražila eksterno razumijevanje stvari. Tijekom vremena ti su sastanci postajali sve rjeđi. Previše se pričalo. Nedavno je kod nje bio jedan profesor. Riječ je bila o Europi. Sljedećeg jutra pola Berlina znalo je da je profesor bio kod kancelarke. Sigurno ga neće pozvati tako brzo.

Angela Merkel može biti i ledeno odbojna, sarkastična i britka ako netko ne udovoljava njezinim očekivanjima. Angela Merkel postaje opasna kad se umiri, govore u uredu kancelarke. Kad postaje sve tiša i tiša, na pomolu je eksplozija. Angela Merkel ne viče, ona postaje sarkastična – i onda udari. Ako je neki problem dovoljno dugo vrio u njoj, ako ju je neki nemio suvremenik odveć dugo živcirao, ona se zatvara poput murine u svojoj spilji i izlijeće u pravom trenutku. Tu čvrstu, neumoljivu crtu njezine osobnosti iskušavaju uglavnom samo oni suradnici ili politički suborci čija sudbina ovisi o njoj i koji joj – ovo se mora reći sasvim brutalno – više ne trebaju. Njezina prominentna žrtva te vrste bio je ministar zaštite okoliša Norbert Röttgen, koji nakon izgubljenih izbora za zemaljski parlament u pokrajini Sjevernoj Rajni-Vestfaliji nije htio odstupiti, pa ga je ona hladno otpilila. Röttgen nije htio uvidjeti da je s grijehom izbornog poraza postao opterećenjem i za kabinet i za ekološku politiku.

Drukčije se ponaša prema onima o čijoj karijeri ne može odlučivati i koji su joj nužno potrebni: predsjednici koalicijskih stranaka ili šefovi vlada drugih nacija. Tu je čvrstoća nepoželjna. Tu je nepoželjno čak i izricanja sudova. Nikad ona ne bi rekla da sa šefom frakcije FDP-a Brüderleom bolje izlazi nakraj nego sa šefom stranke Röslerom. Nikad si ona ne bi dopustila da Georgea W. Busha na rang-listi simpatije uvrsti ispred Baracka Obame. Stvari su onakve kakve jesu – ona ih ne može promijeniti, dakle, prihvaća ih.

Angela Merkel svoje političke suborce i protivnike dijeli na dvije kategorije: jedni znaju šutjeti, drugi ne. Upravo u jeku krize eura ured kancelarke pozivao je svako malo čelne ljude stranaka i frakcija na razmjenu mišljenja sa šeficom vlade. Angela Merkel je veoma otvoreno govorila o stanju krize, koje čak ni stručnjacima nije uvijek bilo sasvim jasno. Svima je bilo rečeno da moraju šutjeti jer su tržišta – toliko se u međuvremenu naučilo – smjesta reagirala na svaku glasinu. S njezinim protivnikom na izborima za Bundestag 2013. Peerom Steinbrückom Angelu Merkel povezuje uzajamno iskustvo šutnje. U bankarskoj krizi 2008., kad je Steinbrück bio ministar financija, a savezna je vlada, demonstrirajući neobičnu snagu, takoreći preko noći zajamčila sve štedne uloge, oboje su još dijelili određen užitak u šutnji. Ali postojale su i faze nepovjerenja.

Profesionalnije se poslovi odvijaju s predsjednikom SPD-ove frakcije Frankom-Walterom Steinmeierom ili frakcije Zelenih Jürgenom Trittinom. Drugi iz te lige u kancelarkinu uredu slove kao manje povjerljive osobe. S druge strane, za opoziciju zna biti i opasno ako im kancelarka ukaže povjerenje: protivnik se obavezuje, traži se njegovo razumijevanje – ali politička odgovornost i urod se ne dijele. U koaliciji s FDP-om vladala je klima povjerenja između nje i ministra vanjskih poslova Guida Westerwellea. A čak ni unutar vlastite stranke nije uvijek moguća potpuna otvorenost. Dok se vanjska politika još formirala zajednički s ministrom obrane Karlom-Theodorom zu Guttenbergom, mnogo detalja iz krugova razgovora dospijevalo bi u javnost. Nakon Guttenbergove ostavke sve se stišalo.

 

Kancelarka zaista nije sklona prepuštati se sudbini, ali slaba je na fatalne ishode u Wagnerovim operama, iako je sama njihov antimodel

 

Uza svu otvorenost, Angela Merkel prema prijateljstvima ima izrazito restriktivan stav. O krugu njezinih prijatelja ne zna se gotovo ništa. U njega navodno spada hamburški SPD-političar Klaus von Dohnanyi, a nagađa se i o drugim „opernim prijateljima“. Tko se ubraja u krug njezinih prijatelja, taj o tome neće govoriti. Prema suradnicima kancelarka održava distancu, čak i voditeljicu ureda Beate Baumann oslovljava s vi i prezimenom. S nekolicinom kolega političara Angela Merkel je prešla na ti, primjerice s Guidom Westerwelleom, Edmundom Stoiberom ili Horstom Seehoferom.

U CDU-u ima više prijatelja s kojima je na ti, ali tu je i jedan izrazito tvrdoglavi slučaj s kojim je ostala na vi: Wolfgang Schäuble. Njezin prethodnik na mjestu predsjednika stranke zaista nije nesusretljiv čovjek, ali njih dvoje ostaju na vi i na lagano nepovjerljivoj distanci. Jednom su se Angela Merkel i Schäuble dali zajedno slikati za plakat za europske izbore. Tadašnji predsjednik stranke odabrao je slogan: „Ne uvijek istog mišljenja, ali uvijek na zajedničkom putu“. To je bilo iskreno. Možda Schäuble nije zaboravio kako je ona „pismo rastanka“ za Helmuta Kohla bez njegova znanja objavila u FAZ-u. Ili godinu dana prije mali obiteljski oglas u kojem je objavila vjenčanje s Joachimom Sauerom. Schäuble nije znao za vjenčanje (kao, uostalom, ni roditelji i rodbina para). To ga je pogodilo. U privatnim momentima Angela Merkel je katkada zaista ćudljiva.

U proljeće 2012. došlo je, međutim, do jednog susreta, koji je tiho pronašao put do javnosti i stoga izazvao utoliko snažniji interes: Angela Merkel je pitala Schäublea bi li otišao s njom u kino pogledati francuski film Neodirljivi, koji je u Njemačkoj prikazan pod naslovom  Skoro  najbolji prijatelji. Taj film hvaljeni je dirljivi komad koji pripovijeda priču za invalidska kolica prikovana menadžera i plemića Philippea Pozza di Borga i njegova crnog i prilično nekonvencionalnog njegovatelja. Schäuble je koketno razmislio bi li trebao otići u kino sa ženom koja mu nije supruga. Naposljetku su se oboje uvelike neprepoznati našli među publikom kina na Potsdamskom trgu. Savezna kancelarka i njezin ministar financija, skoro najbolji prijatelji – ali zaista samo skoro. Potom su još otišli na piće i gledali nogomet.

Angela Merkel je jedno vrijeme relativno otvorena srca govorila o svom duševnom životu. Otud se zna da cijeni ne samo riječcu smjernost nego i njezino značenje. Kad joj netko pristupi odveć drsko, ona će svojim suradnicima rado dati do znanja: „Taj mora postati malčice smjerniji.“ Ona sama svakim vlaknom svoga tkiva signalizira da sebe vidi u služećoj ulozi, kao strukturiranu ispunjavateljicu dužnosti. Disciplina je ključni pojam u njezinu radnom životu, točnost joj je važna, zna se itekako mučiti, podnositi beskrajne sjednice, upravo za vrijeme krize eura, izaći nakraj s nekoliko sati sna. Tada nastupa trezvene glave, sasvim bez ideologije, ali i puna taktike. Angela Merkel se tada svodi na svoju najbolju osobinu: sučeljavanje s argumentima.

Ona se drži fakata, činjenicama pobija mišljenja. Zna da se za svoju moć mora neprestance iznova boriti, da u svoju nedodirljivost nikada ne može biti posve sigurna. Upitana u jednom intervjuu o svojem odnosu spram moći, odgovorila je začuđujuće ofenzivno: „Ja nisam defetist, čovjek si ne smije dopustiti da ga ponižavaju. Držim glavu iznad vode. Ne plutam, znam kuda idem.“ Da li joj je drago što ima toliku moć, glasilo je sljedeće pitanje. Angela Merkel: „Ako čovjek tome pristupi na pravi način, to je sastavni dio posla. Ali o tome ne treba govoriti.“

Bar u ishodišnim godinama, to što je podcjenjuju bila joj je prednost. Uvijek se doimala manjom nego što je uistinu bila. Schröder ili Kohl nikada ne bi bili umanjivali vlastita postignuća. Angela Merkel bi: „Poznajem strah koji vam se javlja kad vam previše toga uspije. Zastupam mišljenje da dobru sreću uvijek prati i jednaka suma nesreće. To znači da se, ako ima mnogo sreće i proživljavam dobro vrijeme, bojim da će uslijediti loše.“ Hvalevrijedni uvidi jedne fizičarke koja je doktorirala na reakcijama raspada i koja pazi da njezin politički kozmos ne bude izložen zakonima istezanja i isparavanja.

Na kraju drugog kancelarskog razdoblja došlo je do veće opuštenosti. Iako je Angela Merkel bila pod visokim pritiskom, jer je kriza eura izazivala egzistencijalne brige, signalizirala je da je sa svojim svijetom u čistim odnosima. Dvaput je izabrana za kancelarku, izdržala je dva legislativna razdoblja. To se nije nužno moralo očekivati, nakon nespretnog starta s tijesnom većinom u Velikoj koaliciji. Još manje moglo se očekivati da će se druga šansa s njezinim navodno idealnim koalicijskim partnerom FDP-om razviti u koalicijsku katastrofu – a dugoročno se svejedno održati.

Ne, Angela Merkel sama sa sobom očito živi u miru jer je u toj nimalo jednostavnoj političkoj konstelaciji uspjela stati iznad sitničavosti dnevnog posla. Danas se njezino predsjedanje, posebice u vanjskoj politici, uglavnom ne osporava. Dok se prva predizborna kampanja za Bundestag 2005. razvila u nevjerojatno, pa i psihičko opterećenje, svom drugom ponovnom izboru ona je gledala ususret mnogo opuštenije. Nikome više ništa nije morala dokazivati. Želi se pojaviti kao mirno i sigurno sidrište usred olujna mora. Stratezi imidža i spin-doktori sretni su: napokon kancelarkine osobine mogu koristiti u njezinu korist.

Utonula u dužnost, Angela Merkel djeluje gotovo već dosadno. Ali upravo to je svih ovih godina bila tajna njezina uspjeha. Možda će se potrebe ponovno promijeniti, pa će većina čeznuti za glasnim i snažnim kancelarom. To ne bi bila Angela Merkel. Nezamislivo bi u svakom slučaju bilo da se da slikati u trijumfalnoj pozi, kao što je to učinio njezin prethodnik – sa simbolima moći poput cigare ili lepršava ogrtača. Samosvladavanje je sve, kontrola i mjera. Novac joj nije važan, bahato ponašanje – bilo kod svojeg prethodnika, bilo kod bivšeg francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozyja – ona prezire. Dosta je ako se vikendica i unajmljen stan u Berlinu održe u sferi apsolutne privatnosti.

U središtu tog privatnog svijeta nalazi se njezin suprug Joachim Sauer, jedan od najboljih kvantnih mehaničara u zemlji, priznat i u čitavom svijetu. Ako je Angela Merkel unatoč svoj eksponiranosti za mnoge i dalje misterij, onda tek Sauer živi u drugom svijetu. Dovoljno je citirati onu njegovu standardnu rečenicu, kojom uzmiče pred neželjenim istraživačima njega kao osobe: „Odlučio sam da neću voditi razgovore s novinarima, koji nisu potaknuti mojom djelatnošću sveučilišnog nastavnika i znanstvenika, nego isključivo političkom djelatnošću moje supruge.“

Ne preostaje ništa drugo nego da se poštuje ta odluka jer Sauer konsekventno uzmiče pred svakom javnošću. Njegovi politički nazori su nepoznati; njegov istinski utjecaj na rad njegove supruge ne može se procijeniti. Njegova znanstvena biografija je, međutim, više nego dojmljiva i svjedoči o nevjerojatnoj stvaralačkoj snazi. Možda bi bio spreman na razgovor o – no dobro – uzajamnom djelovanju atoma zlata i tio-arilnih-liganda na zlatnoj površini. Iako izvan svijeta fizikalne i teorijske kemije jedva da postoji netko tko bi mogao pratiti takav razgovor – o tome bi se profesor možda želio izjasniti.

Angela Merkel sasvim je rijetko davala naslutiti kakvu ulogu Joachim Sauer igra u njezinu političkom životu. Uzme li se u obzir njezina sklonost mirnim, analitičkim i distanciranim sugovornicima, kao što je, primjerice, Singh, njezin suprug mogao bi biti prototip savjetnika. Jednom je razgovore s njim nazvala „gotovo životno važnima“, drugi put ga je opisala kao „zaista dobra savjetnika“.

Kao par Angela Merkel i Joachim Sauer postavili su samonametnutom suzdržljivošću nova mjerila za političke veze i usput obrisali prašinu s diplomatskog protokola u međunarodnim državnim poslovima. Odavna su prošla vremena kad su političar i njegova supruga zajedno odlazili na putovanja u inozemstvo. Možda i zato što političar više nužno ne mora biti muškarac, a i partner mu nužno ne mora pripadati suprotnom spolu. Za vrijeme koje je Angela Merkel provela na funkciji kancelarke bitno su popustile diplomatske stege, koje su se pokazivale prije svega u antikviranoj tradiciji programa za dame – koji se sad bar zovu „programi za partnere“, ako se uopće održavaju.

 

Ona ne igra nikakve uloge, katkad se prikazuje zajedljivom i kapricioznom, ali nije bahata

 

Samit zemalja skupine G8 u Heiligendammu 2007. kojem je domaćin bila Angela Merkel bio je u svakom slučaju prvi i posljednji pokušaj Joachima Sauera da odgovara očekivanjima protokola. U međuvremenu njegovi istomišljenici i istomišljenice u čitavom svijetu već su se poveli za njegovim primjerom. Nijednog predsjednika više automatski ne prati supruga – s time je raščistila još Hillary Clinton. Državne posjete Angela Merkel apsolvira u ograničenom broju. Najviše protokolarne počasti ona radije prepušta saveznom predsjedniku. Kao kancelarka ona preferira dobro organizirane radne posjete, kod kojih je razmjena mišljenja obavljena za nekoliko sati.

Čak i u rijetkim slučajevima kad je prati na putovanjima, Sauer još odašilje male političke poruke. Dvaput je otišao s njom na put: 2006. otputovao je sa svojom suprugom u inauguralni posjet u Beč, valjda zbog glazbe. A onda ju je pratio na dodjelu Medalje slobode u SAD. Prema Americi, baš kao i kancelarka, osjeća velik afinitet, tako da i profesionalno često leti preko Atlantika. Na državnoj večeri u Bijeloj kući stisnuo je s obuzdanom euforijom ruke 208 gostiju. Doputovao je bio odvojeno i s kašnjenjem – jedan simpozij u Chicagu imao je prednost. Prioritete on postavlja sam, a ne američki protokol. Inače vrijedi krilatica: „Ja za javnost nisam zanimljiv.“

Koncept slobode Angele Merkel

Iako Joachim Sauer možda i nudi ključ za razumijevanje osobnosti i vrijednosne ljestvice Angele Merkel – njezine ideje bolje će se razumjeti uz vanjsku pomoć. Primjerice nogometnih trenera Vicentea del Bosquea ili Jürgena Klinsmanna. Angela Merkel nevjerojatno cijeni tu dvojicu nogometnih trenera. Prvo, jer voli nogomet i njihov je rad veseli. Drugo, jer je riječ o tipovima koje smatra jednostavno uzornima u pogledu držanja i uvjerenja. Ako postoji popularni prijevod za njezina vlastita uvjerenja, onda mu pristup pružaju dvojica nogometnih trenera.

Angela Merkel je bila oduševljena Jürgenom Klinsmannom i prije nego što joj je on priuštio ljetnu bajku 2006. – nacionalnu euforiju koja je zahvatila čitavu zemlju zbog uspjeha na Svjetskom nogometnom prvenstvu, pa su i političari sudjelovali u dobrom raspoloženju ljudi. Angelu Merkel je kod Klinsmanna zadivilo kako konzekventno provodi u djelo svoje predodžbe o životu, kako se nakon egzila u Kaliforniji uspio vratiti njemačkom nacionalnom timu, kako je svojim modernim metodama treninga i taktike okrenuo naglavačke Njemački nogometni savez i na kraju formirao momčad koja je iz svoje zatvorenosti crpila snagu, učinkovitost i opuštenost.

Slično stvari stoje i sa španjolskim nacionalnim trenerom Vicenteom del Bosqueom, kojega Merkel osobno ne poznaje, ali bi ga – kako je otkrila – rado upoznala, možda na kakvoj večeri. Del Bosque ne samo da je španjolski nacionalni tim bio učinio takoreći nepobjedivim nego je i igrače, tradicionalno vezane za svoje regije, ujedinio u osjećaju nacije i zajednice i posredovao im životnu psihologiju koja se bazira na slobodi i respektu.

Sloboda – to je ključ. Obojica muškaraca utjelovljuju za Merkel ideal pojma slobode. Obojica su u svojim uvjerenjima oslobodili snage, koje bi Merkel rado prepisala i društvu. Obojica su si pritom ostala vjerna: Klinsmann, koji si je postojanost osigurao preko distance prema Njemačkoj i tako zadržava jasan pogled za važne i nevažne stvari (činjenica da to radi u Kaliforniji dodatno pojačava kancelarkino divljenje); del Bosque, koji si je mogao priuštiti bilo koji dvorac na svijetu, koji se u Španjolskoj mogao dati slaviti i zatrpavati naklonošću – ali je radije kao tih, ozbiljan čovjek živio u relativnoj skromnosti i time svojim igračima pružao autentičan uzor. Klinsmann i del Bosque su, može se reći, veoma slobodni ljudi.

O slobodi će, prije ili poslije, morati govoriti svatko tko studira pogonske snage i vrijednosti Angele Merkel. Vrijednosti – kao da je riječ o odviše rabljenom terminu u vrijeme u kojem politička korektnost pruža cijeli katalog uvjerenja, u kojem se od svakog člana općinskog vijeća očekuje slobodno izlaganje o ljudskom dostojanstvu i toleranciji, u kojem svako poduzeće za uvoz i izvoz stavlja na internet svoju filozofiju i poduzetničke vrijednosti. Kad političari odjenu svoje nedjeljno ruho i počnu govoriti o vrijednostima, birači najčešće ne reagiraju. Oni žive u postideološkom razdoblju, u kojem političari moraju biti fleksibilni sa svojim uvjerenjima, žele li na izborima osvojiti većinu. Ni Angela Merkel ne bi bila postala savezna kancelarka da se ideološki ukopala umjesto da zadrži dovoljno visoku savitljivost ulijevo i udesno.

Ali postoji jedna značajna razlika između dnevnog zveckanja riječima i istinskih vrijednosti. Možda se uvjerenja mogu provjeriti tek kad su se poput sedimenta uhvatila na tlu. I možda su vrijednosti nešto poput okamenjenih uvjerenja. Upravo u vanjskopolitičkim govorima šefovi vlada rado se razbacuju svojim vrijednostima. Samo: značenje će te kaskade riječi dobiti tek kad se budu mogle mjeriti prema realnosti, budu li preživjele u svakodnevnim borbama odlučivanja. Zato je Angela Merkel u svojem ranom političkom životu još mogla tako često govoriti o vrijednostima – tek sad, nakon dva kancelarska mandata, stvara se nešto poput uzorka.

Sasvim na vrhu vrijednosne skale Angele Merkel nalazi se, dakle, sloboda. Činjenica da je sama trideset i pet godina živjela u sustavu neslobode i na vlastitoj koži osjetila što znači steći slobodu daje joj prednost u vjerodostojnosti. Začuđuje samo što je potrajalo gotovo deset godina dok Angela Merkel kategoriju slobode nije ofenzivno uvela u svoj repertoar. Isprva malo prestrašena, učinila je to na povijesnom saboru CDU-a 2000. u Essenu, gdje je izabrana za predsjednicu stranke i vjerojatno je smatrala da je došlo vrijeme da postane malo načelnija. Ondje je prošla kroz katalog vrijednosti – ne osobnih, nego onih CDU-a – iza kojih je nakanila okupiti delegate. Sloboda, odgovornost, sigurnost – to je oduvijek bilo trozvučje, koje se rado čulo i u zapadnom CDU.

Svom silinom tri godine poslije pojavila se sloboda u možda najprogramatskijem govoru što ga je Angela Merkel ikad održala: „Quo vadis, Njemačka?“, čulo se pomalo staromodno, kad je voditeljica opozicije godinu dana nakon ponovnog izbora crveno-zelene savezne vlade 1. listopada 2003. konzervativni lager pozvala takoreći na oružje. Javno je napala okoštalost i nepomičnost u zemlji i sastavila nešto poput radnog programa. U središtu se, međutim, našao pojam slobode, štoviše: vrijednosni akord načinjen od slobode, solidarnosti i pravednosti. Ono što je u toj fazi zvučalo kao klasik iz nazorskog dekaloga CDU-a, poslije se neprestance ponavljalo.

„Jer bez slobode sve je ništa!“ doviknula je predsjednica CDU-a empatično svojem auditoriju u Njemačkom povijesnom muzeju. „Sloboda znači radost djelovanja, razvoj pojedinca, radost u različitosti, odbijanje izjednačavanja, vlastitu odgovornost.“ Tako je, dakle, propovijedala političarka zaokupljena unutarnjim pitanjima Angela Merkel, u nakani da svojoj stranci ponovno skroji moderan vrijednosni korzet. Demokracija i socijalna tržišna privreda djeca su slobode, rekla je Angela Merkel. „Da bi pravednost i solidarnost ponovno mogle zaživjeti, sloboda se u našoj vrijednosnoj hijerarhiji ponovno mora uzdići s dna na vrh.“

Sloboda je još jedanput ušla u novinske naslove 2005. godine, kad je Angela Merkel prisegnula za kancelarku i za govornicom predstavila svoju vladu i njezinu politiku. „Usudimo se uzeti više slobode“, bio je i naklon Willyju Brandtu, ali i taktički potez da se dominira nad koalicijskim partnerom SPD-om. Kao i u govoru „Quo vadis“, motiv slobode upotrijebila je prije svega unutarnjopolitički – ne bi li istaknula ulogu pojedinca u zajednici, odgovornost svakoga za svoj život.

Vrijednosti su za Angelu Merkel nešto veoma osobno, pa tako ne začuđuje što ona – koja se prema vlastitom životu u javnosti odnosi krajnje rezervirano – nije htjela pod svaku cijenu kapitalizirati svoju prošlost u Njemačkoj Demokratskoj Republici. Nadalje, upada u oči da je Angela Merkel kao nositeljica simbola slobode prije svega izum inozemstva. Predsjednik George W. Bush bio je prvi koji se tako oduševio pričom o Pepeljugi s Istoka. Dramaturgija je tog života neobična, pa nije ni čudno što je u domovini velikih holivudskih epova i priča o političkim osobnostima mogu tako brzo shvatiti.

 

Bilo da je riječ o mirovinskoj formuli, nekretninskom mjehuru ili Južnokineskom moru, ona zahtijeva činjenice, želi razumijeti suprotnu stranu

 

Kad je Barack Obama njemačku kancelarku odlikovao Medaljom slobode, on to nije učinio zbog njezinih zasluga za napuštanje atomskog programa, nego prije svega na osnovi njezine životne priče. Ona je dirnula Amerikance. Doduše, sloboda za Angelu Merkel ima i jasne granice: ikona slobode, to Merkel nikako ne bi htjela biti. Moguće je da vrijeme automatski radi na toj slici. Duboko u sebi Angela Merkel se, međutim, opire toj slobodarskoj zastavici, kojom je drugi tako rado kite. Izvana se to može osjetiti samo ako je se točno promotri. Tako je kći Julije Timošenko iz Ukrajine htjela termin kod kancelarke, ne bi li se založila za majčinu stvar. Htjela je igrati na kartu motiva slobode. Angela Merkel je odbila jer bi se osjećala iskorištenom. Osim toga, sudbina Julije Timošenko jedan je problem, a njezina prošlost drugi. Tu je Angela Merkel i dalje više kancelarka nego sestra slobode.

Frapantno je kako dobro povezivanje osobe Angele Merkel i motiva slobode uspijeva prije svega u inozemstvu. Ondje se Angela Merkel toliko ne libi koristiti svoju biografiju za lomljenje leda. Kad se negdje pojavi neki novi šef vlade ili, pak, Angela Merkel želi sklopiti novo osobno poznanstvo, onda pripovijeda o svojem prvom životu – a zauzvrat ubire i pokoje osobno otvaranje. Nešto takvo povezuje ljude.

Tijekom godina tema slobode postajala je sve više temom njezine vanjske politike. Sloboda, rekla je u jednoj od ranih varijacija na tu temu, trebala bi prije svega biti šansa da čovjek sam otkrije vlastite granice: mladu fizičarku Angelu Merkel neslobodni je sustav Njemačke Demokratske Republike priječio da iživi vlastiti potencijal. Tek joj je pad Zida omogućio slobodan razvoj. I ona je došla do mjesta savezne kancelarke. To iskustvo ispunjava Angelu Merkel do danas, čineći je katkada čak i euforičnom: „Sloboda je najsretnije iskustvo mojeg života. Još ne postoji ništa što me ne bi oduševilo, ništa što mi ne bi bilo poticaj, ništa što bi me ispunjavalo pozitivnijim osjećajima od snage slobode.“

U tom iskustvu nalazi se jedna važna poruka svijetu: sustav, koji ljude priječi u slobodnom razvoju, neslobodan je i nepravedan. Individualnost – u okviru državno-pravnog poretka – najvažnija je pogonska snaga demokracije. Samo je samoostvareni čovjek slobodan čovjek. Praktično je to što je ta poruka u skladu i s vrijednosnim kanonom CDU-a. Ali stranka je tijekom posljednjih kancelarskih godina uzmaknula pred svjetskom kulisom, ispred koje Angela Merkel sada stoji. Njezina poruka slobode pristaje podjednako dobro uz Kinu, kao i uz Latinsku Ameriku ili Rusiju. Obraća se podjednako zaduženim zemljama, koje regulacijama sputavaju slobodu i kreativnost, kao i Europskoj komisiji, koja svojom manijom ujednačavanja ubija svu raznolikost u Europi.

Sloboda za Angelu Merkel nije toliko pojam iz političke dogmatike, koliko osobni doživljaj. Pa ipak, kancelarka u njoj vidi jednu od najjačih pogonskih snaga na svijetu. Kod svih napora oko reformi, pa i u međunarodnim konfliktima, slobodu treba stavljati u središte donošenja političkih odluka, rekla je neposredno uoči izbora 2005. Poslije je dodala: „Bila je nevjerojatna pobjeda demokracije da se oduprla izazovu Sovjetskog Saveza i tako pobijedila u hladnom ratu. Danas bih rado dala doprinos tome da sloboda i ljudska prava mogu biti uspješni diljem svijeta. Pa imamo sve oružje koje nam za to treba.“

„Mi“, to je u ovom slučaju Zapad sa svojim slobodarskim razumijevanjem vrijednosti. „Oružje“ su demokracija, vjera u slobodu, samorazvitak, otvorenost – redom djeca prosvjetiteljstva. Jer ako se nakon tih kancelarskih godina, šest putovanja u Kinu, mnogih konflikata zbog rata i mira, žestokih svađa s ruskim predsjednikom, nakon ideoloških borbi s turskim kolegom zbog tolerancije, nakon doživljaja revolucije, tlačenja i nepravde – ako se, dakle, nakon svega toga kod kancelarke jedna stvar uspjela učvrstiti, onda je to ova: Angela Merkel brine se za Zapad.

Ona se boji da slobodarski sustav možda neće preživjeti, da bi demokracija i tržišno gospodarstvo na kraju mogli biti preslabi. Angela Merkel, koja tako rado radi usporedbe i sistemske studije, uvijek ima spremnu jasnu poruku: najteži test slobode Zapadu još predstoji. Nadmoć njegovih vrijednosti nije zajamčena. Stvar bi se mogla izroditi čak i u natjecanje. „Bojim se da su otvorena društva ovoga svijeta nakon kraja hladnog rata mnogo ugroženija nego što pretpostavljamo“, rekla je jednom zgodom.

Angela Merkel veoma rijetko govori o svojoj velikoj zabrinutosti za sustav. Ona još nikada nije govorila o tome zaista opsežno. S vremena na vrijeme daje neke naznake, primjerice, u govoru uz 20. obljetnicu potpisivanja Sporazuma o ujedinjenju: „Katkada mi je najveća briga da će sad, kad smo se kod sebe svojim elanom donekle uspjeli založiti za način na koji želimo živjeti, nešto posustati. O tome se može samo reći: ako posustanemo u tome, posustat ćemo i u svom blagostanju i uspjehu.“

Drugom prilikom rekla je da „mora biti sposobnom da rano uoči ako se sustav počne urušavati“. Poslije je u jednom intervjuu rekla: „Važno je da se ne zavaravamo. Današnja pozicija Njemačke i Europe nije prirodom dana.“ Na drugi način rečeno: „Krećemo se od ovog bipolarnog svijeta, koji se bazira na međusobnom zastrašivanju, prema multipolarnom svijetu. Tom svijetu osigurat ćemo stabilnost ako se na globalnom planu budemo dogovorili o temeljnim vrijednostima i međusobno se poštovali na toj osnovi.“

Rastavi li se ta rečenice i okrene naopačke, onda Angela Merkel kaže da svijetu predstoji velik svjetski konflikt, sukob zbog nadmoćnog političkog sustava, a time i životnog poretka. Taj konflikt mogao bi postati prilično neugodan, odnosno – politički rečeno – nestabilan. Možda je riječ o vodi i sirovinama, možda je riječ o zonama utjecaja, možda i o pravilima trgovine, o vlasništvu, naposljetku čak i o ratu: to će biti konflikt između slobodnih i neslobodnih sustava. Jer, kaže Angela Merkel: „Nitko ne može pravno svojatati demokraciju, ni trajno blagostanje“, ugroze su uvijek moguće, povijest je proces.

Na letovima u inozemstvo kancelarka u kabini za sastanke airbusa vojnog zrakoplovstva rado okuplja novinare. Jedanput na početku leta, drugi put na povratku. Onda svi sjede na sofi, oko dobro pričvršćena stola za kavu, nogu pripijenih uz tijelo, jer je prostora uvijek premalo. Kancelarka se ugura u sredinu, tu ne smije biti straha od dodira. A na velikom monitoru vidi se slika koju daje vanjska kamera na stražnjem dijelu zrakoplova: vidi se avion u letu, poput torpeda njegov trup juri preko oblaka, svijet je duboko dolje i vrijeme je za veoma načelne, strateške misli. Njezini suradnici poznaju taj moment, kad Angela Merkel gleda daleko u budućnost – deset, dvadeset godina. Tada se čuju rečenice poput: „Trideset i pet godina provela sam u diktaturi, koja je bez prelaska prionula uz prethodnu. Skeptična sam kad drugi kažu: to se više nikad ne može dogoditi.“

To iskustvo Angele Merkel zajedničko je i mnogim drugim šefovima vlada iz Istočne Europe i upravo u jeku krize eura ona ga je neprekidno ponavljala u krugu šefova vlada EU-a: „Doživjela sam kakav je to osjećaj kad sustav kolabira. Ne bih to voljela doživjeti još jedanput.“ Postoje momenti kad Angela Merkel svojim pogledom iz Njemačke Demokratske Republike promatra taj zapadni model, koji je, zapravo, oduvijek idealizirala. „Ekonomsku borbu tržišna su gospodarstva dobila. Ali time pobjeda u natjecanju sustava nije osigurana zauvijek“, rekla je jednom prilikom.

Onda gleda na munjevit rast, primjerice, azijskih država, uspoređuje tabele s demografskim podacima, iz glave opisuje krivulje starenja za Njemačku i Europu. Ona poznaje ciljeve rasta, koji se moraju ostvariti, ne bi li se europsko blagostanje u najmanju ruku održalo, pa pita: „Možemo li se nositi s globalnim svijetom ili se moramo pomiriti sa svojim slabostima demografije i manjkavog rasta?“ Jada se na europske procese odlučivanja, kako li se samo bezobrazno dugo savjetovalo, odlučivalo, odbacivalo i iznova savjetovalo, dok s druge strane autokratski stroj sa svojom gladi za rastom nastoji proždrijeti svijet.

 

Ako se Angela Merkel više ne bude mogla čuditi novim iskustvima, to će biti kraj. Čak i sastavljači njezina rasporeda uzimaju u obzir kancelarkine sklonosti

 

Pretjerano? Možda malčice, ali geostratezi se slažu da će se sljedeći veliki ideološki sukob nakon borbe između kapitalizma i komunizma voditi između otvorenih i zatvorenih sustava, između slobode i autokracije. „Vidimo dugotrajne prijelazne procese“, rekla je Angela Merkel jednom prilikom. „Dvadeset godina nije dugo razdoblje. Te se snage tek stvaraju. Oblici suživota među državama su u nastajanju.“ Mogla je reći i: željela bih da demokracija pobijedi.

Bilježe se novi konflikti među državama. Tako je primjerice, Međunarodni monetarni fond zamolio svoje članice u financijskoj i monetarnoj krizi za povećanje doprinosa, ne bi li poboljšao svoju stabilnost. Etiopija i mnogi drugi uplatili su, ali ne i SAD. Takve stvari Angelu Merkel bole, jer vidi da se tu upravo premještaju težišta. U jednom trenutku doprinosi će se pretvoriti u udjele glasova i onda će drugi odlučivati o politici MMF-a, a ne SAD. Katkad bi Angela Merkel rado bila slušateljica u Stalnom odboru politbiroa Komunističke partije Kine, kad osmorica gospode na vrhu te silne zemlje donose svoje odluke. A rado bi jednom prisustvovala i savjetovanjima Arapske lige. Fascinira je kako funkcioniraju zajednice. Vjerojatno ne bi imala prigovora ni kad bi se bilo moguće vremeplovom vratiti u Politbiro istočnonjemačke komunističke partije.

Kad god Angela Merkel putuje u Kinu ili druge države u usponu s malom ili nikakvom demokratskom razinom, ona ih uvijek upozorava: radite dobro, ali ljudi će zahtijevati slobodu. Sloboda je cijena za blagostanje i rast, to je njezino iskustvo. Dobra cijena, smatra ona.

Angela Merkel je 2010. Nagradu medija dodijelila crtaču Muhamedovih karikatura Kurtu Westergaardu. Održala je govor pod naslovom „Tajna slobode je hrabrost“. Joachim Gauck, koji tada još nije bio savezni predsjednik, ali se itekako razumio u slobodu, predao je povelju. U svojem govoru Angela Merkel je pokušala definirati slobodu – kako nikome ne bi iznenada sinula ideja da taj gumeni pojam rastegne po vlastitom nahođenju. Sloboda, rekla je Angela Merkel, u prvom redu ima veze s odgovornošću. „Na jednoj strani stoji sloboda od nečega; na drugoj sloboda za nešto. Kada, dakle, govorimo o slobodi, onda zaista uvijek govorimo i o slobodi drugoga.“ Za to je potrebna tolerancija. Tolerancija se na njezinoj vrijednosnoj ljestvici nalazi na drugome mjestu, odmah ispod slobode i u istom redu s odgovornošću.

Odgovornost se u njezinu vrijednosnom kanonu odnosi prije svega na politiku i gospodarstvo. Oni se sa svojim slobodama ne smiju odnositi olako. Po njezinu viđenju, bankarstvo je to učinilo u financijskoj krizi – bilo je neodgovorno. Angela Merkel se zna strahovito uzrujati zbog financijskih menadžera, koji su pozivali državu u pomoć, a neposredno prije toga još isplaćivali silne provizije. Tu se nije osjećala povrijeđenom samo u razumijevanju vrijednosti, nego izazvana i u svojoj moći. „Država je čuvar reda našeg socijalnog tržišnog gospodarstva.“ Angela Merkel osjeća da je izazvan autoritet države i zaklela se da će ponovno uspostaviti svoju predodžbu o vrijednostima i redu.

Treća čestica u njezinu pojmu slobode je hrabrost. „Tajna slobode je hrabrost“, citirala je atenskog stratega i prapolitičara Perikla. Odnosno, riječima Wolfa Biermanna, kojeg voli: „Hrabrost počinje kad se prevlada vlastito oklijevanje. Svatko od nas to je sasvim sigurno već iskusio, a da za to nije morao ni živjeti u Njemačkoj Demokratskoj Republici.“ Angela Merkel je svakako članica udruženja otvorenoga govora – kad je situacija zrela, kad je odvagnula sve posljedice i iscrpla alternative, Merkel pokazuje brutalnu verbalnu izravnost.

Kod Muhamedovih karikatura riječ je bila o vrijednostima i njihovoj univerzalnosti. Riječ je bila o tome tko će na kraju pobijediti – slobodni ili neslobodni. Za slušatelje na dodjeli nagrade Westergaardu ona je zbog toga na kraju odaslala još jednu načelnu poruku. Za sve koji su se pitali: smijemo li mi to? „Ne, to nije arogantno ponašanje. Tko osporava ta prava, u vidnom polju nema ljudsku dobrobit. Nikakva kulturna razlika ne može opravdati nepoštovanje tih prava.“ Angela Merkel nije pesimistična, ona vjeruje u svoj Zapad i svoje vrijednosti, bili oni katkada i tromi. Osim toga ima i posljednju nadu: „Vjerujem da su slobodna društva kreativnija, te da dugoročno razvijaju bolja rješenja.“

Jednom prilikom, za vrijeme krize eura, kancelarku je posjetio bugarski premijer Bojko Borisov, pa je, kao što je običaj, zajedno s Angelom Merkel stao pred novinare. Očito je bio još sav obuzet tumačenjima šefice njemačke vlade. Tom je prilikom svjetskoj javnosti priopćio što mu je kancelarka upravo bila rekla o prirodi krize: „Gospođa Merkel je veoma dobro primijetila da su nestali i Maje, te mnoge druge civilizacije.“ Europa – civilizacija kojoj prijeti nestanak? Predsjednik vlade izgledao je veoma ozbiljno, kancelarka je djelovala malo utučeno. Očito je bila previše jasna, ne bi li mu što bolje objasnila ozbiljnost situacije. Ali kao što je običaj, na tom obraćanju javnosti nije bilo previše njemačkih novinara, tako da tom povijesnom iskazu nije pridavan nikakav daljnji značaj.

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.