Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Koliko je moćan Soros’ u kojem autorica Emily Tamkin opisuje jednu manje poznatu epizodu iz života kontroverznog filantropa, kada je, mimo svojih načela, pomogao Sarajevu koje je krvarilo pred očima svijeta

Autorica je detaljno istražila Sorosev životni put te se pozabavila brojnim kritikama na njegov račun. Izdavač je Profil knjiga

Za onoga koji vjeruje teoretičarima zavjera, svjetskim vođama i teoretičarima zavjera koji su svjetski vođe, utjecaj Georgea Sorosa je sveprisutan i sveobuhvatan.

Samo u prošlih nekoliko godina turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan optužio je Sorosa da pokušava podijeliti i uništiti nacije; izraelski premijer Benjamin Netanyahu objavio je na Facebooku da židovski milijarder rođen u Mađarskoj koordinira aktivnosti s iranskim režimom komunicirajući s ministrom vanjskih poslova te zemlje; rumunjski politički mešetar Liviu Dragnea ustvrdio je da su nevladine organizacije povezane sa Sorosem „financirale zlo“ u toj državi, u vrijeme antikorupcijskih prosvjeda u glavnom gradu Bukureštu, a potom i da je Soros u pozadini pokušaja atentata na njega; bivši slovački premijer Robert Fico okrivio je Sorosa za niz prosvjeda zbog kojih je naposljetku bio prisiljen odstupiti s dužnosti; a američki predsjednik Donald Trump naveo je da je Soros u pozadini onih koji su prosvjedovali protiv tadašnjeg kandidata za Vrhovni sud Bretta Kavanaugha koji je optužen za pokušaj seksualnog napada na dr. Christine Blasey Ford dok je bio u srednjoj školi (i svejedno je imenovan na doživotnu funkciju).

Trump je također ustvrdio da je Soros odgovoran za karavanu srednjoameričkih migranata koji su krenuli prema granici SAD-a, kao eho Soroseva najpredanijeg neprijatelja: mađarskog premijera Viktora Orbána. Orbán, kojem je Soroseva organizacija nekoć dala stipendiju za Oxford, uspješno je vodio kampanju za svoj reizbor blateći Sorosa i njegove fondacije, optužujući ga da pokušava preplaviti zemlju migrantima. Orbánu to nije bilo dosta; radio je na tome da zabrani Srednjoeuropsko sveučilište koje je Soros početkom 1990-ih osnovao u Budimpešti kako bi omogućio da u Srednjoj i Istočnoj Europi bude naprednih istraživanja, poučavanja i intelektualnog promišljanja.

Nisu samo čelnici vlada i država ti koji nastoje okriviti Sorosa za sva zla svijeta. Prema mnogim desničarskim medijima, on preuređuje Ameriku u skladu sa svojom pokvarenom slikom i prilikom. U televizijskoj emisiji o reformi kaznenog prava voditelj Fox Newsa Tucker Carlson rekao je da Soros „otima našu demokraciju“. Ispostava konzervativaca Daily Signal upozorila je svoje čitatelje: „Pazite na Sorosevo financiranje manipulacija američkim popisom stanovništva.“ Kad je Facebook, koji, tehnički gledano, nije medijska kuća, no mnogi njegovi korisnici ondje prate vijesti, nastojao ograničiti štetu nakon što je dopustio neobuzdano širenje dezinformacija na svojoj platformi tijekom američkih predsjedničkih izbora 2016., angažirao je tvrtku za odnose s javnošću povezanu s republikancima koja je pokušala diskreditirati kritičare ove kompanije povezujući ih sa Sorosem.

Oni na političkoj ljevici, premda Soros nije materijal za izravne teorije zavjere, svejedno ga katkada okrivljuju za globalne štete. Ljevičarski medij Jacobin objavio je 2015. članak pod nazivom „Računanje na milijardere“ u kojem se ustvrdilo da „filantrokapitalisti poput Georgea Sorosa žele da povjerujemo kako mogu popraviti ekonomsku bijedu koju su sami stvorili“.

Prema tom tekstu, Soros je odgovoran za manjkavosti globalnog financijskog sustava i pokriva svoja nedjela humanitarnom organizacijom koja služi njemu samome. Dok desnicu opsjeda ideja da je Soros svojevrsni kum ljevice, neki na ljevici pozivaju da se bogate opali po džepu i tvrde da je svaki milijarder pogreška politike. Na desnici Soros ima neprijatelje; na krajnjoj političkoj ljevici ima tek ponekog prijatelja. Ovo nije biografija Georgea Sorosa; zapravo, ovo je priča o utjecaju Georgea Sorosa.

A u čemu je taj utjecaj? Glasine, laži, prave pravcate teorije zavjere pa čak i općeniti izvještaji o osamdesetdevetogodišnjem Georgeu Sorosu toliko su sveprisutni i sveobuhvatni da prijete prikriti istinu, a ona glasi da je George Sorors stekao i da i dalje ima silan utjecaj – ne samo na one načine na koje njegovi glavni klevetnici žele da povjerujemo.

Reći da je George Soros utjecajan u financijskom svijetu mogla bi biti preskromna ocjena. Soros, koji je kao tinejdžer preživio nacističku okupaciju Mađarske pretvarajući se da je kršćanin, otišao je studirati na Londonskoj školi ekonomije, a potom je radio u financijskom sektoru u Londonu pa u New Yorku. Postao je jedan od utemeljitelja modernih hedge fondova, osnovavši svoj fond, Quantum (koji je savjetovala tvrtka koja nosi njegovo prezime, Soros Fund Management). On je možda najslavniji tečajni špekulant u povijesti, kojem se pripisuje (ili ga se okrivljava, ovisno o tome iz koje perspektive gledate) „slamanje Britanske središnje banke“, kad je srušio tečaj funte i natjerao Englesku da istupi iz europskog tečajnog mehanizma 1992. godine.

Također, preskromno je reći da je George Soros utjecajan u filantropiji. Krajem 1970-ih, zabrinut da će umrijeti brinući se samo zbog novca, osnovao je fondaciju nazvanu „Otvoreno društvo“, koja je dobila ime po knjizi Karla Poppera, njegova mentora u Londonskoj školi ekonomije.

Ta knjiga, Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji, nadahnula je ideju u srži Soroseva filantropskog djelovanja. To je pokuda Platona, Hegela, Marxa i, povrh svega, totalitarizma. Prema Popperu, otvoreno društvo je ono koje promiče slobodu, znanje, napredak i suradnju. Ono može, u svojem promicanju individualizma i slobode, kod nekih izazvati osjećaj izoliranosti i tjeskobe, ali to je, piše Popper, „cijena koju moramo platiti zato što smo ljudi“.

Uz plaćanje cijene zato što je čovjek, Soros je potrošio milijarde u ovu svrhu – 32 milijarde dolara od 1984. To je negdje između BDP-a Latvije i Litve, prema podacima Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj. Od osnivanja Otvorenoga društva Soros je filantropski angažiran, prvo u Srednjoj i Istočnoj Europi tijekom 1980-ih i 1990-ih, a potom diljem svijeta. Kroz fondacije Otvorenoga društva, „najvećeg privatnog financijera neovisnih skupina koje rade na pravdi, demokratskom vladanju i ljudskim pravima“, Soros je desetljećima ulagao sebe i svoj novac u projekt da naš svijet postane mjesto gdje više ljudi ima veću mogućnost za potpuni građanski angažman.

Preskromno je reći i da je George Soros utjecajan u političkom životu. Godine 2004. financijski je podupro tadašnjeg senatora Johna Kerryja u nadi da će pobijediti tada aktualnoga predsjednika Georgea W. Busha, podupirući nastojanja da se mobiliziraju glasači u saveznim državama diljem zemlje u kojima je ishod bio neizvjestan. Soros je Busha, s njegovim ratom u Iraku i reakcijom na 11. rujna, smatrao najvećom prijetnjom otvorenom društvu: Bush je, prema Sorosevu viđenju, koristio vojnu moć da nametne ideju američke premoći na način koji je potpuno suprotan idealima koji su Sorosu dragi. Unatoč njegovu maksimalnom trudu na strani demokratskog kandidata, Bush je ponovno izabran. No Soros i dalje, sve do danas, daje političku potporu prije svega političarima i političkim idejama ljevice. U srpnju 2019. stvorio je odbor za političku akciju za izbore 2020. pod nazivom Demokratski odbor za političku akciju te je odmah uložio u njega 5,1 milijun dolara.

Soros možda nije upotrijebio svoj utjecaj da uništi narode i prokrijumčari karavane, no ipak je napravio poprilično mnogo.

Soros je napravio toliko mnogo da se čini kako postoji beskrajni niz događaja među kojima se može birati i na njih se fokusirati. No odabrala sam devet koji su po mom mišljenju imali najveći utjecaj i pružali najbolji materijal s pomoću kojeg sam pokušala ispuniti sljedeća tri zadatka.

Ta tri zadatka su sljedeća: kao prvo, procijeniti kakav je Sorosev utjecaj na području financija, filantropije i politike.

Kao drugo, razdvojiti taj utjecaj od teorija zavjere koje ga danas pokušavaju potkopati uz istraživanje odakle su takve ideje potekle te što je neliberalnim vođama kod Sorosa toliko privlačno da ga gledaju kao bauka na kojeg svaljuju sve svoje probleme.

Naposljetku, kao treće, zapitati se je li shvaćanje o pravednijem, slobodnijem i ravnopravnijem društvu u biti u suprotnosti s postojanjem milijardera koji pokušava koristiti svoju moć i utjecaj da to postigne. Drugim riječima, zapitati se može li se ideja otvorenih društava pomiriti s idejom o čovjeku koji je dao milijune i milijune kako bi ona nastala.

Isprva sam se nadala da će ova knjiga uključivati intervju s čovjekom koji joj je tema. No nakon mjeseci loptanja (vrlo strpljivog i korisnog) s njegovom ekipom za komunikacije i izjavama „vidjet ćemo što možemo napraviti“ te „trudimo se vidjeti što je moguće“, rečeno mi je da Soros ne daje intervjue. Ipak, bio je spreman odgovoriti na moja pitanja e-mailom.

Moje je prvo pitanje bilo razmišlja li o tome kakav utjecaj ima i, ako razmišlja, kako bi ga opisao ili definirao.

Odgovorio je: „Svojom filantropijom pokušavam popraviti svijet. No ishod ne odgovara uvijek mojim očekivanjima. To je središnja ideja mojeg filozofskog okvira. S obzirom na naše inherentno nesavršeno razumijevanje, naše djelovanje često ima posljedice koje nam nisu bile namjerom. No i dalje sam strastveno predan tome jer su mi važne vrijednosti i načela otvorenog društva. Imao sam silnu povlasticu da neke od svojih snova pretočim u stvarnost. Iako nisam tražio priznanje ili zahvalnost, shvatio sam da ustvari mogu pomoći velikom broju ljudi.“

Humanitarna iznimka

George Soros smatrao je humanitarnu pomoć, ili bolje rečeno potrebu za njom, neuspjehom; vjerovao je da je društvo kojem treba humanitarna pomoć društvo koje se raspalo jer ljudi ne rade ono što bi trebali raditi ili zato što drugi tijek aktivnosti nije upalio.

To je značilo da Soros i Otvoreno društvo, općenito rečeno, nisu bili u poslu osiguravanja vode ili struje, nego osiguravanja stipendija i osnivanja kulturnih fondacija i organizacija civilnog društva. Ideja je bila pokušati poduprijeti one vrste društava koja bi osigurala pristup vodi, hrani i krovu nad glavom. Želio je zaustaviti krvarenje prije nego što počne, a ne pokušavati nalijepiti na njega skupe i često neučinkovite flastere.

No početkom 1990-ih napravio je iznimku. Ta je iznimka bila Sarajevo, glavni grad Bosne i Hercegovine, tijekom rata u Bosni i protiv nje. U nasilnom raspadu Jugoslavije, u kojem su sukobi koje je povijest pokušala gurnuti na stranu uz tresak došli na vidjelo i politički manipulirani etnonacionalizam zaprijetio nadvladati multikulturalnost, Soros je napravio iznimku u obliku 50 milijuna dolara humanitarne pomoći.

Jugoslavija je postojala desetljećima. Ona je bila jedinstveni geopolitički entitet, iznimka u pravilu o samoodređenju američkog predsjednika Woodrowa Wilsona: druge etničke skupine koje su živjele u višejezičnim, višenacionalnim carstvima prije Prvog svjetskog rata sada su živjele u neovisnim nacionalnim državama – osim većeg dijela Balkana (i osim Čehoslovačke). Neposredno nakon rata, zemlja je bila poznata kao Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca; potom, desetljeće poslije, kao Kraljevina Jugoslavija. Nakon Drugog svjetskog rata, vlast su preuzeli komunisti, a Kraljevina Jugoslavija postala je prvo Federativna Narodna Republika Jugoslavija, a zatim Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, koja se sastojala od konstitutivnih republika – Srbije, Slovenije, Hrvatske, Makedonije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Socijalističkom Federativnom Republikom Jugoslavijom vladao je komunistički vođa Josip Broz Tito, koji je bio na njezinu čelu do svoje smrti 1980.

Kad je Tito umro, „nitko ustvari nije mogao doći na njegovo mjesto, djelomično zato što on nije mislio da će ikada umrijeti“, rekla mi je u razgovoru putem Skypea Dženeta Karabegović, stručnjakinja za Balkan na odsjeku za sociologiju Sveučilišta u Salzburgu. (Ja sam bila u Sarajevu; ona je bila, kao što njezina biografija na Twitteru nagovještava da je to čest slučaj, na putu.) „Nikad se nikoga nije pripremalo da preuzme dužnost.“

„Ta vrsta jednopartijskog sustava, taj cjelokupni jugoslavenski sustav, funkcionirao je na njegovoj ličnosti“, rekla je Dženeta Karabegović. A kad je on umro, umjesto nekoga spremnog da preuzme odgovornost, Jugoslavija je dobila više neisprobanih vođa. (Istini za volju, drugi znanstvenici navode da cijela stvar nije mogla u potpunosti ovisiti o Titu jer se održala još više od desetljeća nakon njegove smrti.)

Prije Titove smrti postojale su naznake sukobljenih nacionalizama, no oni su bili rješavani pomoću, kako to kaže povjesničar Mark Mazower, snage Komunističke partije i snage samog Tita. U široj Komunističkoj partiji, napisao je Mazower u svojoj knjizi Balkan: kratka povijest, bosanska je Partija bila najviše tvrdolinijaška od svih republika i „postala je sve važnija u podupiranju federalnoga vodstva naprama centrifugalnim tendencijama koje su djelovale iz širokih narodnih masa“ – konkretno, srpskog i hrvatskog nacionalizma. Valja napomenuti da su u bosanskoj Partiji bili i bosanski Srbi. U ratu u Bosni tijekom 1990-ih, bosanski Srbi i Bošnjaci ubijat će i pogibati zbog toga tko pripada kojoj državi, ali prema povjesničaru Marku Attili Hoareu, godine 1945. bosanski predsjednik vlade, predsjednik skupštine i predsjednik bosanske komunističke organizacije redom su bili Srbi koji su Bosnu smatrali svojom domovinom. U Jugoslaviji je bilo nacionalizma, ali je on bio uredno podijeljen u skladu s republičkim granicama.

U Jugoslaviji Tito je stvorio „nove“ službene nacionalne skupine kao dio svojeg razrađenog sustava balansiranja nacionalizama, narodnosti i naroda; među tim skupinama bili su bosanski muslimani, koji su prvi put službeno priznati 1971. (O toj se godini raspravlja; istraživač Xavier Bougarel napisao je da većina kao godinu priznanja navodi 1968.) Očito je da je u Bosni i prije bilo ljudi koji su bili muslimani, no skupina je postala službeni nacionalni entitet – nešto čemu ste pripadali ili pak niste pripadali, ovisno o vašoj perspektivi – tek u tom trenutku.

„Preko noći demokratska prava i slobode zamijenili su cenzura i diktatura“, napisao je o padu komunizma nakon Titove smrti Misha Glenny u svojoj knjizi Balkan: nacionalizam, rat i velike sile. „No diljem Istočne Europe, komunističke birokracije na odlasku smišljale su načine da se prilagode novim uvjetima, čuvajući svoje privilegije zbog izazova političkog ili ekonomskog nadmetanja… U Jugoslaviji, adut je bio agresivni nacionalizam. Milošević [to jest, Slobodan Milošević, komunist koji se pretvorio u revolucionarnoga oportunista i vladara konstitutivne republike Srbije] ponovno se pronašao kao srpski šovinist.“

Milošević je bio vođa službene srpske republike u Jugoslaviji i shvaćao je da njegovu nacionalizmu treba međunarodna potpora. Isto se odnosilo i na Franju Tuđmana, vođu službene hrvatske republike. Njih su dvojica počela, odvojeno, osiguravati potporu. Milošević, koji je prema Glennyju ideološki bio sklon neostaljinizmu, tražio je vojna jamstva Rusije; Tuđman je dotle išao za tim da mobilizira hrvatsku dijasporu, ali i da dobije potporu od hrvatske saveznice iz Drugog svjetskog rata, Njemačke.

Jugoslavenski su ratovi izbili 1991., kad su Slovenija i Hrvatska glasale za neovisnost o Jugoslaviji. Njemačka je bila čvrsti zagovaratelj hrvatske neovisnosti, a Francuzi i Britanci bili su zabrinuti zbog onoga što bi moglo izaći iz ove geopolitičke Pandorine kutije. Sjedinjene Američke Države i njihov tadašnji predsjednik, George H. W. Bush, držali su se stava da je to europska stvar. Početkom 1992. bilo je jasno da Jugoslavije kakva je bila više nema. U siječnju te godine međunarodne mirovne snage stigle su u Hrvatsku.

U Muzeju ratnog djetinjstva u Sarajevu gledala sam videoprilog – jedan od nekoliko njih koji se neprekidno vrte, a u kojima ljudi pripovijedaju svoje uspomene na rat – jedne rječite žene s kratkom plavom bob-frizurom koja je rođena 1974. Ona je rekla kako ljudi nisu vjerovali da će rat, ako ga i bude u Bosni, doći do Sarajeva. Na kraju krajeva, to je bio kozmopolitski, kulturni grad i, povrh toga, mjesto gdje su zajedno živjeli ljudi različitih nacija, vjera i podrijetla.

„Do zadnjega časa“, napisao je Glenny u svojoj knjizi, „Bosanci iz svih triju zajednica [bosanski Srbi, bosanski Hrvati i Bošnjaci] gajili su iluziju da neće biti rata. To nije bila naivnost nego znanje da će rat, ako izbije, biti bespoštedan“.

U veljači i ožujku 1992. Bosna i Hercegovina – koja je sastavljena od (prevladavajuće pravoslavnih) bosanskih Srba, (prevladavajuće katoličkih) bosanskih Hrvata i (prevladavajuće muslimanskih) Bošnjaka – glasala je za neovisnost. Predsjednik Alija Izetbegović, koji se prvo opirao toj ideji s obzirom na uzavrele napetosti u susjedstvu i hrvatsko i srpsko prekrajanje teritorija, naposljetku se pomirio s idejom o neovisnoj Bosni i izjavio: „Došlo je vrijeme da Bosna i Hercegovina postane slobodna, suverena država.“ Bosansko je vodstvo proglasilo neovisnost, uz ohrabrenje Sjedinjenih Američkih Država, 5. travnja 1992.

Prije glasanja, vođe Srba upozorili su da bi referendum mogao voditi prema nasilju – bosanski Srbi, rekli su, žele ostati u Jugoslaviji pod srpskim vodstvom. Nakon proglašenja neovisnosti, paravojne snage bosanskih Srba, uz potporu Beograda, sjedišta srpske moći, napale su Sarajevo, pucajući na grad i granatirajući ga. Pokušale su staviti pod svoju kontrolu oko dvije trećine države (unatoč činjenici da su bosanski Srbi ugrubo činili jednu trećinu stanovništva), protjerujući Bošnjake, kako bi za ruralne bosanske Srbe stvorili zemlju susjednu Srbiji u epizodi etničkog čišćenja na kraju dvadesetoga stoljeća.

Godine 1993. bosanski Hrvati, koji su do tog časa bili udruženi s Bošnjacima u održavanju tadašnjih prvih crta bojišnice, započeli su rat u ratu, boreći se s Bošnjacima za vlastiti dio onog što je ostalo od zemlje. Nakon strašne, za zemlju fatalne zime 1993. na 1994., Sjedinjene Američke Države sazvale su sastanak ministara zemalja članica NATO-a, koji su rekli da bosanski Srbi moraju povući svoju tešku artiljeriju s područja oko Sarajeva u deset dana. Nakon sedam dana ruski predsjednik Boris Jeljcin objavio je da će Rusija poslati postrojbe u Sarajevo kako bi se osiguralo da bosanska vlada ne iskoristi odlazak srpskog naoružanja. Moskva je ranije odbijala poslati postrojbe, stoga je Jeljcinova objava bila neočekivana. Ruska objava snizila je temperaturu zbog NATO-ova ultimatuma, a vladine bosanske i srpske snage predavale su svoje oružje na sabirnim punktovima UN-a. Sarajevo je dobilo nekoliko mjeseci, ako već ne predaha, ono barem olakšanja. Amerikanci i Nijemci iskoristili su trenutak da uvjere političke snage koje su djelovale u ime bosanskih Hrvata i Bošnjaka (konkretno, Tuđmana i Izetbegovića) da formiraju federaciju.

No dok je pomirenje, bar privremeno, s bosanskim Hrvatima možda i omogućilo neki predah Bošnjacima, nije privelo rat kraju. UN-ove Zaštitne snage, koje su trebale štititi „sigurna područja“ koja su odredili Ujedinjeni narodi, nisu u tome uspjele u Srebrenici, gradu na krajnjem istoku Bosne; ondje su snage bosanskih Srba ubile čak osam tisuća bošnjačkih muškaraca i dječaka. Pet desetljeća nakon Drugoga svjetskog rata i obećanja „nikad više“, Europa je svjedočila najvećem masakru nakon holokausta.

U vrijeme kad je u prosincu 1995. rat okončan, u Bosni je bilo ubijeno oko sto tisuća ljudi. Od njih su osamdeset posto bili Bošnjaci. Prema nekim procjenama, čak pedeset tisuća Bošnjakinja silovano je tijekom rata.

Soros se u Bosnu uključio na isti način na koji se uključio u filantropiju – preko ljudi koje je poznavao.

Nobelovac, tada politički konzultant, lord Mark Malloch-Brown upoznao se sa Sorosem krajem 1980-ih, kad je radio na kampanji koja se odvijala na drugom kraju svijeta u odnosu na Bosnu. Malloch-Brown bio je tada uključen u (iznimno uspješnu) kampanju za zbacivanje Augusta Pinocheta s vlasti u Čileu. Malloch-Brown bio je u „očajničkoj potrazi za nekim ljudima radi resursa… te radi puta tamo dolje [u Čile]“, ispričao mi je svojim aristokratskim britanskim akcentom u telefonskom razgovoru iz Ujedinjenog Kraljevstva.

U to vrijeme Soros je bio u upravnom odboru Human Rights Watcha, koji je tada vodio Aryeh Neier, suosnivač organizacije. Neier je upoznao Malloch-Browna sa Sorosem.