Objavljeno u Nacionalu br. 1146, 12. travanj 2020.

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Arhitekti kulture smrti’ u kojem sveučilišni profesori Donald De Marco i Benjamin Wiker opisuju kako je utemeljitelj marksizma tijekom života i rada uspijevao skrivati svoj kontroverzni privatni život i obiteljske tragedije

Karl Marx (1818.–1893.) je kao mladić bio daleko od pomisli da će jednog dana napisati kritiku političke ekonomije. U to se vrijeme zanosio mišlju da napiše epsku pjesmu o Prometeju. Ovog velikog heroja grčke mitologije Marx je doživljavao kao utjelovljenje humanizma. Prometej je svoju ljubav prema braći ljudima očitovao darovavši im vatru koju je ukrao bogovima, da bi zatim strpljivo podnosio najteže zamislive muke. Po tom mitu, razbješnjeli bogovi prikovali su Prometeja za stijenu, šaljući mu svaki dan strvinara da mu kljuca jetru koja je uvijek nanovo izrastala kako bi mu je strvinar mogao ponovno kljucati. Naposljetku, poslije nebrojenih godina Prometejevih nesmanjenih muka, bogove je ganula njegova užasna sudbina i oni su ga oslobodili. Jedna Marxova pjesma iz mladenačkog razdoblja ilustrira nam njegovo prometejsko nagnuće, jednako kao i njegovu težnju da postane božanstvo:

Potom ću lutati svijetom, bogolik i slavodobitan, i, dajući svojim riječima djelatnu snagu, osjećat ću se jednakim stvoritelju.

Prometej je herojski lik od kojega čovjeku zastaje dah i mladi je Marx bio zanesen njegovim junaštvom. »Mrzim sve bogove«, uzviknuo je jednom prilikom. »Radije bih bio pričvršćen za stijenu nego da budem poslušan sluga Zeusu Ocu.« »Prometej je«, izjavljuje u svojoj doktorskoj disertaciji Marx, »prvi svetac, prvi mučenik u fi lozofskom kalendaru.« Marx je mrzio bogove budući da mu se činilo da već i sama ideja o postojanju nekog božanstva izvan čovjeka nužno znači podčinjavanje pojedinca tome božanstvu. Bio mu je mrzak već i sam pojam Boga, jer on, po njegovu mišljenju, sprječava čovjeka u ostvarenju njegova ljudskog ispunjenja koje mu s pravom pripada; stoga je Marx otišao korak dalje od svoga junaka, Prometeja, budući da on nije samo prkosio bogovima, već je poricao i samo njihovo postojanje. Tako bogovi ne će više nikad moći ugnjetavati čovjeka i mučiti njegove osloboditelje. »Ateizam negira Boga i tako potvrđuje postojanje čovjeka.« Ateizam, po tome, negira nestvarnost koja ometa čovjekov napredak. Po Marxu, nepostojanje Boga je sine qua non čovjekove autentičnosti. Marx je još od svoje najranije mladosti bio ateist, zahvaljujući više svojemu obrazovanju i temperamentu, nego svom razumskom uvjerenju. »Razloge« koji su mu bili potrebni da bi dokazao ispravnost ateističkog svjetonazora pronašao je u knjizi Ludwiga Feuerbacha Bit kršćanstva. Po Feuerbachu, čovjek stvara Boga projicirajući svoja najplemenitija svojstva na izmišljeno biće. Što je čovjek otuđeniji od samoga sebe, to više ovisi o Bogu. Kad bi čovjek postao potpun i cjelovit, njegova bi potreba za Bogom iščezla. »Da bi obogatio Boga«, napisao je Feuerbach, »čovjek mora postati siromašan; da bi Bog bio sve, čovjek mora biti ništa.« Marx je ovu Feuerbachovu tezu smatrao jedinom mogućom osnovom autentičnog humanizma. On je Feuerbacha pozdravio kao drugog Luthera u povijesti čovjekove emancipacije, smiono izjavivši da će čovjek ostvariti svoju veličinu tek nakon što bogove svrgne s prijestolja. Nakon što se oslobodi iluzije o Bogu, čovjek će biti slobodan posjedovati sebe u potpunosti. Feuerbach je formulirao program koji je Marx mogao prihvatiti bez ikakvih ograničenja, program koji je zahtijevao da »prijatelji Boga postanu prijatelji čovjeka, da vjernici postanu mislioci, da ljudi koji se klanjaju Bogu postanu radnici, da oni koji žive za drugi svijet počnu proučavati ovaj svijet, da kršćani, koji su po vlastitom priznanju napola životinje a napola anđeli, postanu ljudi – potpuni ljudi«. Ovakvo shvaćanje otuđenja, koje je Feuerbach preuzeo od Hegela, pomoglo je Marxu i u drugim njegovim razmišljanjima. Uočio je dehumanizirajuću ulogu otuđenja u svijetu rada. Tvrdi da su proizvodi u kapitalizmu, jednako kao i novac, otuđeni oblici nečega što radniku pripada kao dio njegove biti. Štoviše, upravo kao što izmišljeni bogovi drže čovjeka u stanju potlačenosti, tako i proizvodi ljudskih ruku i novac bivaju uzvisivani i vladaju nad čovjekom poput Frankensteinova čudovišta. Marxovim riječima: Kao i u religiji, nad čovjekom vladaju proizvodi njegova vlastitog uma, pa tako u kapitalističkom načinu proizvod nje nad njime vladaju proizvodi njegovih vlastitih ruku. (…) Novac je otuđena bit čovjekova rada i života, i kad mu se čovjek klanja, on vlada nad njime. Tako je postupno nastajao Marxov humanizam, tj. komunizam. Želi li čovjek posjedovati svoju vlastitu bit, on mora prestati vjerovati u izmišljenog Boga i ne smije dopustiti da ga izrabljuju na radnom mjestu. Čovjek biva tlačen, a kao posljedica toga on se otuđuje od sebe samoga. U tome je sva njegova nevolja. Da bi se ovaj problem riješio, potrebne su odlučne mjere – potrebna je, ni više ni manje, prava revolucija kojom će se čovjek osloboditi tlačenja i koja će ga ponovno učiniti cjelovitim bićem. Revolucija će biti dovršena kad se sukobi među klasama razriješe uspostavom besklasnog društva u kojemu će svi ljudi biti jednaki i kad svi ljudi budu mogli ravnopravno, u zadovoljstvu i slobodi surađivati jedni s drugima. Ulogu prometejskog osloboditelja na svoja će leđa preuzeti sam Marx. On će biti nepristran, smion i zastrašujuć: Komunisti s prijezirom odbijaju skrivati svoje stavove i svoje ciljeve. Oni otvoreno obznanjuju da se njihovi ciljevi mogu ostvariti isključivo nasilnom promjenom postojećih društvenih uvjeta. Neka vladajuća klasa drhti pred komunističkom revolucijom! Proleteri nemaju što izgubiti osim svojih lanaca. Oni moraju pobijediti. Proleteri svih zemalja, ujedinite se!

Povijest je pokazala da su milijuni ljudi u revoluciji, koja im je obećavala oslobađanje iz ropstva, umjesto lanaca izgubili svoje živote. To je tragična činjenica povijesti. No isto je tako činjenica da marksizam posjeduje golemu privlačnu moć, što je također tragično. Marx nije mogao biti jasniji kad je pozivao na nasilje. Tražio je da se kapitaliste objesi na najbližim stupovima uličnih svjetiljki. U listu Neue Rhenische Zeitung, u kojemu je bio urednik, obznanio je: »Kad dođe red na nas, mi nećemo skrivati da se služimo terorističkim metodama.« Postavlja se, sasvim prirodno, pitanje kako jedna ideja može biti tako privlačna u teoriji (kao što je Marxova ideja bila privlačna njegovim simpatizerima) i proizvesti tako jezive posljedice u praksi. Kako ljudi mogu prihvatiti filozofiju čija unutarnja dinamika zahtijeva nasilje i ubijanje? Kako je Marxu i njegovim suradnicima pošlo za rukom tako zastrašujuće djelotvorno nasamariti proletarijat? Odgovor na ova pitanja moramo potražiti u Marxovoj mesijanskoj privlačnosti čija je zavodljiva moć bila tako neodoljiva da je Marxu – čovjeku koji se strastveno protivio izrabljivanju – omogućila da postane daleko nemilosrdniji izrabljivač od onih koje je javno žigovao, s obzirom na to da je nemilosrdno i sustavno iskorištavao upravo religioznu odanost svojih sljedbenika. Marx je bio oportunist koji je iskoristio prazninu nastalu slabljenjem zanimanja za religiju u Europi devetnaestoga stoljeća i koji je svoj politički program ponudio kao zamjensku religiju. Stoga je u taj program bilo potrebno ugraditi paralelizme s kršćanskom teologijom koju je nakanio odmijeniti. Marxu je bilo potrebno odigrati ulogu mesije koji svom narodu donosi svjetlo što će obasjati čovjekovu herojsku dramu. S obzirom na to da je Marx svoj program ponudio čovječanstvu kao zamjenu za kršćanstvo, pri čemu je on osobno trebao odigrati ulogu mesije, u njegovu su naučavanju u isto vrijeme primjetne paralele s kršćanskim naukom i izobličenja tog istog nauka. Kršćanstvo naučava da je istočni grijeh uvreda nanesena Bogu te da je taj grijeh doveo do užasnih posljedica za cjelovitost svih Adamovih potomaka. Drugo, kao što je Kain, ubivši Abela, počinio osobni grijeh, tako i čovjek osobno griješi protiv svoga bližnjega. Čovjekov pad i njegova sklonost moralnom izopačenju vapiju za otkupljenjem, a cijena koju je za to potrebno platiti sadržana je u pokori i patnjama. Napokon, blaženstvo za kojim čezne otkupljeni čovjek pronalazi u raju u kojemu gleda Boga licem u lice. Marx je ideje istočnoga grijeha, osobnoga grijeha i otkupljenja preuzeo iz kršćanstva i iz njih uklonio sve asocijacije koje su mu se činile negativne i neprivlačne. Budući da Bog, po Marxovu mišljenju, ne postoji, istočni grijeh za njega ne može biti uvreda. Umjesto da nas oslobodi od istočnoga grijeha, Marx, koji je sebe smatrao mesijom, proklamirao je da je proletarijat potrebno osloboditi od vladajuće klase koja ga izrabljuje. Utopivši pojedinca u klasu, on ga je oslobodio svake sposobnosti za počinjenje grijeha i od bilo kojeg razloga da se osjeća krivim. Nadalje, budući da je svaki čovjek u potpunosti proizvod klase kojoj pripada, njegovo je obraćenje nemoguće. Ne postoji osobno otkupljenje – postoji samo revolucija koja će čovječanstvo izbaviti iz pandža kapitalista koji ga izrabljuju.

Napokon, Marx je spustio raj na zemlju i učinio ga zemaljskim kraljevstvom. Sebe je smatrao mesijom svoga vremena koji svome narodu donosi novu religiju u kojoj nema ni osobnoga grijeha, ni krivnje, ni potrebe za pokorom, patnjom i božanskim Otkupiteljem. Marx je propovijedao religiju bez kulta i raj bez Boga. Drugim riječima, on je propovijedao svojevrsnu parodiju religije, pružajući čovjeku praznu ljusku u kojoj nema hranjivog ploda. To je ujedno i razlog neuspjeha njegova programa koji je mnoge privlačio. Marxa ponekad nazivaju »krijumčarem ideja«. On je materijalističku filozofiju preuzeo od grčkih atomista koje je proučavao dok je pisao doktorsku disertaciju. »Racionalni« ateizam preuzeo je od Feuerbacha. Od Hegela je preuzeo shvaćanje povijesti kao dijalektičkog razvitka, ideju po kojoj se konačna stvarnost razotkriva u skladu sa sebi svojstvenim zakonima nužnosti, od teze, preko antiteze, do sinteze. Od Friedricha Engelsa preuzeo je ideju o vladajućoj klasi koja eksploatira radničku klasu. Žudnju za pravdom, pak, kao i svoju koncepciju logike povijesti i njezina dramatičnog razvitka, preuzeo je iz talmudske tradicije kojoj je i sam pripadao. Budući da proleterima nije nametao osjećaj krivnje, smatrajući ih nedužnima, Marx je sebe predstavljao humanijim od svih bogova. Pa ipak, ovaj mesija, koji je bio čovječniji od svih bogova, svojim je podložnicima poricao njihov vlastiti osobni identitet. U svojoj knjizi Das Kapital kaže: »Govorim o pojedincima u mjeri u kojoj oni predstavljaju utjelovljenje posebnih vrsta odnosa i interesa.« Jedan od njegovih poznatih aksioma glasi: »Čovjekovu svijest određuje njegovo društveno biće.« Ljudi nisu slobodni; svaki čovjek je društveno uvjetovan. Pojedinac je utopljen u kolektivu kojega je dio. Čovjek nije zgriješio i ne zna za osjećaj krivnje zbog toga što on u biti i ne postoji kao osoba. Proizvoljnost Marxovih postulata, koji određuju pseudonedužnost i dezintegraciju osobnog identiteta, uočljiva je već u uvodnom dijelu Komunističkog manifesta: Povijest svih do sada postojećih društava povijest je klasnih borbi. Slobodnjak i rob, patricij i plebejac, gospodar i njegov sluga, cehovski majstor i njegov kalfa, jednom riječju, tlačitelj i potlačeni, bore se sad prikriveno, sad otvoreno, i ta borba je uvijek završavala ili revolucionarnom preobrazbom općenito ili preobrazbom pojedinog pripadnika sukobljenih klasa. Definirajući čovjeka njegovom pripadnošću klasi, Marx je učinio isto što i Hitler definirajući čovjeka njegovom pripadnošću rasi. Posljedice marksizma i nacizma više su nego užasne: jedan je doveo do Auschwitz a, drugi do arhipelaga gulaga. Oba ova misaona sustava ponudila su čovjeku golu egzistenciju bez života, a to je, kao što je povijest ne jednom pokazala, isto što i smrt. Marx i Engels, koji su zajedno napisali Komunistički manifest, nisu bili nimalo neporočni u svom privatnom životu.

Francis Wheen u svojoj knjizi pod naslovom Karl Marx: A Life nimalo ne štedi Marxa kad govori o njegovim osobnim manama. Tri mjeseca nakon što je Marxova žena rodila četvrto dijete, njegova kućanica rodila mu je sina. Doznavši za to, prva njegova pomisao bila je kako da zaštiti svoj ugled. Marxu je pošlo za rukom nagovoriti svog bliskog prijatelja Engelsa da preuzme sramotu na svoja leđa, a sirotu je ženu nagovorio da njihovu bebu, kojoj je bilo svega pet tjedana, dade na usvojenje. Wheen to naziva »jednim od najvećih zataškavanja u korist komunističke stvari«. Marxu je bilo neobično stalo do toga da se prikaže nedužnim pripadnikom radničke klase kojega ugnjetava vladajuća klasa (iako on u biti nikad nije bio pripadnik radničke klase). Osim toga, Marxa je više zanimalo da objavi svoj rukopis nego da ublaži bilo čije patnje, uključujući i one vlastite obitelji. Vlastitoj majci prijetio je ucjenom, prijatelje je povremeno dovodio do bjesnila, a svoju vlastitu maloljetnu djecu pustio je da trpe neuhranjenost. Četvero od njegove šestero djece umrlo je prije njega, a dvije kćeri koje su ostale na životu počinile su samoubojstvo. Protiv Marxa, koji je živio neobuzdano i rasipno, nekoliko su puta bile podizane tužbe zbog neplaćanja dugova. Suradnici i bivši prijatelji nisu ga podnosili. Njegovu pogrebu koji je tisak jedva i zabilježio prisustvovalo je svega jedanaestero ljudi. Engelsove riječi što ih je izgovorio nad otvorenim grobom čak su i u tom tužnom trenutku bile prožete ideologijom i ispraznošću: »Kao što je Darwin otkrio zakone razvitka organske prirode, tako je Marx otkrio zakone razvitka ljudske povijesti.« Istina je, međutim, da je Marx samo mehanički i poput papagaja ponavljao Hegelovu teoriju povijesti koja je već tada bila potpuno odbačena.

Na ovome mjestu potrebno je također primijetiti da je i sam Engels bio besramni ženskar. Godine 1846. on piše Marxu o svojim »dražesnim« susretima s mladim francuskim radnicama: »Da imam dohodak od 5000 franaka, samo bih radio i zabavljao se sa ženama, sve dok ne budem uopće mogao normalno funkcionirati. Da nema Francuskinja, život ne bi bio vrijedan življenja.« Nećemo stoga nimalo pretjerati ako kažemo da su Marx i Engels zacijelo najuspješniji varalice u povijesti. Njih dvojica preuzeli su izvjestan broj tuđih i ne osobito originalnih ideja i upakirali ih u primamljiv paket, zajedno s mnoštvom nečuvenih grješaka, potpuno pogrješnog razumijevanja povijesti, čovjekove prirode, društvenih načela, prirode etničkih skupina, fenomena nacionalizma, organizacije rada i religije. Zatim su taj paket iznijeli na tezgu i ponudili ga na prodaju, a svijet ga je spremno kupio i platio ga vlastitom krvlju.

Jedini valjan uvid do kojega su došli sastoji se u tome što su shvatili da se u svijetu rada događaju strahovite i nepodnošljive nepravde, da kapitalisti previše često izrabljuju radnike i što su smatrali da je te u nebo vapijuće nepravde potrebno iskorijeniti. Marx i Engels su ovaj problem zacijelo uočili jednako tako jasno kao i bilo tko drugi, no lijek što su ga propisali čovječanstvu skrivao je u sebi otrov. Posljedice što ih je on prouzročio čovječanstvu očitovale su se u tlačenju pojedinca, poticanju klasnih predrasuda i zagovaranju nasilja. Ono što je u njemu bilo najsmrtonosnije, pak, očitovalo se u netoleranciji prema religiji i mržnji na Boga. Marxov je ateistički humanizam (ili antropocentrični humanizam) nepraktičan i neodrživ jer niječe čovjekovu duhovnu dimenziju bez koje je čovjek nepotpun. Niječući Boga, pak, on nudi čovjeku konačna dobra koja nikako ne mogu biti odgovarajuća zamjena za beskonačno dobro za kojim čovjek teži iz dubine svoje duše. Jacques Maritain u svojoj knjizi Cjeloviti humanizam kaže: »Kad bi se ateizam mogao proživjeti i u samom ishodištu volje, on bi metafizički rastočio i uništio volju.« Čovjekova volja teži čistoj dobroti, koja je Bog. Volja svakog čovjeka već po samoj svojoj naravi teži k Bogu, čak i kad nismo svjesni njezina dinamizma. Kad bismo, u želji da pronađemo beskrajno zadovoljstvo u nečemu što je konačno, svjesno i rigorozno do kraja slijedili ateizam, bili bismo frustrirani i nezadovoljni, bili bismo nalik na bogalje. Isključivi humanizam stoga je nehumani humanizam. Marksistički ateizam pak, osobito zbog svoje posvemašnje netolerancije prema religiji, rađa isključivo Kulturom smrti. Razlog zbog kojega papa Ivan Pavao II. naziva Marxa jednim od trojice »učitelja sumnje« jest u tome što njegova misao prikazuje srce u ratu sa samim sobom. I doista, ne postoji nemilosrdniji rat u čovjeku nego kad čovjek kao konačno biće pokušava postati vječni Bog. Sveti je Otac, posudivši pojam »učitelji sumnje« od filozofa Paula Ricoeura, u ovaj trijumvirat uključio i Sigmunda Freuda i Friedricha Nietzschea. Njih dvojica također očituju ono isto metafizičko razočaranje koje se u čovjekovoj duši javlja kad on, umjesto da služi Bogu, pokušava sam biti Bog. Zato je njihovo djelo osuđeno na neuspjeh.

Odbacivši religiju i nazvavši je »opijumom za narod«, »svetačkom aureolom tuge« i »uzdahom potlačenog stvorenja, srcem svijeta bez srca«, Marx nije izložio kritici autentično življenje religije, već njezin vanjski sjaj. Marxova reakcija odnosila se, da se ponovno poslužimo Maritainovom distinkcijom, na »kršćanski svijet«, a ne na »kršćanstvo«. On je karikaturu pobrkao s originalom, opsjenu sa stvarnošću. Marx bi bio velikodušno postupio da je rekao: »Nažalost, ljudi katkad zlorabe religiju koristeći je kao drogu koja otupljuje njihovu moralnu i intelektualnu osjetljivost.« Tako bi pokazao da uočava razliku između lažne i prave religioznosti. On je, međutim, odbacio svaku religiju, jer je pravovjerje ocjenjivao po njegovoj nepravovjernoj krivotvorini. Zato je činio sve što je bilo u njegovoj moći kako bi iskorijenio istinsku religioznost. Marx na jednom mjestu kaže: »Lako je biti svetac ako ne želiš biti čovjek.« On je religiju vidio isključivo u negativnom svjetlu. Ni njegovim roditeljima religija nije mnogo značila. Njegov otac je, u želji da bude uspješan odvjetnik, židovsku vjeru zamijenio luteranstvom. Tel père, tel fi ls. Članovi njegove obitelji bili su liberalni protestanti bez čvrstih religijskih uvjerenja. Nijedan čovjek, nepotrebno je to uopće i govoriti, nije sposoban biti svetac ukoliko nije potpun čovjek. Marx je svoju naopaku ideologiju iskoristio kao mjerni štapić kojim je prosuđivao religiju. Nitko, međutim, i nikakva ideologija ne može biti stroža od kršćanstva u osudi čovjekova nastojanja da bude svet, a da prije toga ne bude potpun čovjek. Kršćanstvo takve pojave žigoše kao »farizejstvo«.

Četvero od šestero Marxove djece umrlo je prije njega, a dvije kćeri koje su ostale na životu počinile su samoubojstvo. Protiv njega su nekoliko puta bile podizane tužbe zbog neplaćanja dugova

Marx je želio odmah mijenjati svijet i nije se u dovoljnoj mjeri zanimao za neke nadasve važne točke u kritičkom mišljenju. »Filozofi su do sada samo na različite načine tumačili svijet; stvar je u tome da svijet treba promijeniti.« S obzirom na njegovo površno i prenagljeno odbacivanje religije, nije nimalo neobično što je Marx bio podjednako naivan kad je povjerovao da će njegovi sljedbenici lako postati svetci bez Boga, kao i onda kad se prevario u procjeni vjerujući da će njegovim protivnicima biti lako postati svetcima a da prije toga ne budu potpuni ljudi. Karl Stern izvanredno primjećuje da logika marksizma ne stvara ni svetca niti autentičnog čovjeka, već dovodi do »upravo đavolje dehumanizacije čovjeka, do nečega nalik na neobičan prizor u kojemu je najednom postalo nemoguće razabrati ljudski lik«. Marx je tražio od ljudi da povjeruju nečemu u što nije mogao povjerovati nitko razuman. Tražio je od njih da povjeruju da je povijest svojevrsno sveobuhvatno krilo koje će na neki način razdijeliti vrijeme na dvoje, izbaviti čovjeka iz »kraljevstva nužnosti i uvesti ga u kraljevstvo slobode«. »Marx je nijekao Božju opstojnost«, napominje Allan Bloom, »i sve Njegove funkcije prebacio na Povijest koja je neizbježno usmjerena prema ostvarenju čovjekovih ciljeva i koja je preuzela ulogu Providnosti.« Čovjek kojemu je oduzet Bog osakaćen je čovjek. Strogo govoreći, upravo je to najpotpunija definicija pakla. Unatoč mesijanskoj i bjesomučnoj osudi otuđenja, Marx nikad nije shvatio da je čovjek najotuđeniji kad je otuđen od svoga bližnjega. Marx je svu svoju pažnju usredotočio na način proizvodnje i na odnos između radnika i njegova proizvoda. Wojtyła u svojoj knjizi Osoba i čin ističe da je sve uzaludno ako ne uklonimo otuđenje među ljudima.