Međutim, promjene koje su se događale u Srbiji, u ostatku Jugoslavije nisu dočekane s jednakim entuzijazmom. Osim nemira, koji je svojim populističkim načinom komunikacije s građanima i spremnošću na otvorene obračune s kolegama unosio Slobodan Milošević, posebnu zabrinutost izazivali su zahtjevi koji su dolazili iz najveće jugoslavenske republike. Jedan od njih odnosio se na promjenu saveznog ustava, ali na način koji nije bio u skladu s dotadašnjim modelom donošenja odluka u jugoslavenskoj federaciji. Naime, s obzirom na to da se većina republika i obje pokrajine nisu slagale sa srpskim zahtjevima za recentralizacijom države, smanjenjem republičkih prava i oduzimanjem položaja kojeg su pokrajine stekle Ustavom iz 1974., u Srbiji se umjesto međurepubličkog usuglašavanja kao način izmjene ustava počinje zazivati referendum.

Jedan od prvih koji će se javno suprotstaviti jačanju centralističkih tendencija unutar srpskog rukovodstva, ali i upozoriti na to da razvoj događaja u Srbiji može imati ozbiljne posljedice za cijelu zemlju, bio je Mika Špiljak. Njegovi stavovi izrečeni na tribini političke škole u Velikoj Gorici 24. prosinca 1987. izazvat će oštre osude dijela javnosti i dovesti ga u nemilost srpskih medija. Što je tom prilikom Špiljak rekao? Govoreći o aktualnoj situaciji u zemlji, upozorio je da „u političkom sistemu postoji velika tendencija daljnjeg jačanja centralizma u Jugoslaviji, postoji tendencija da se smanji uloga republika, da se smanji ta samostalna uloga naroda republika. Jer, stalna tendencija – sada se kaže idemo referendumom da mijenjamo Ustav – je nezamisliva, ne postoji, nemoguća je“. Iz nastavka govora bilo je jasno i gdje je po njegovu mišljenju izvor problema: „Vi vidite, ako malo više pratite tu štampu, naročito beogradsku… tu se naveliko govori: ‘Srbija je ratove dobila, a u miru izgubila’. To je jedna široka, veoma rasprostranjena tendencija i nastoji da mijenja sistem u pravcu centralizacije, u pravcu preglasavanja većinom i nametanja većinskih stavova onima koji se sa njima ne slažu… A, dozvoliti da se preglasavanjem rješavaju stvari u našoj zemlji značilo bi da nema više zaštite i nema sigurnosti pojedinih naroda i narodnosti.“ Špiljak se osvrnuo i na 8. sjednicu CK SKS-a upozorivši na polarizaciju i nedemokratske metode obračuna unutar srpskog rukovodstva, ali i pokušaj nametanja takvih metoda ostatku Jugoslavije. Ovakvi stavovi jednog umirovljenog, ali još uvijek uglednog političara iz Hrvatske izazvat će pravu buru u Srbiji. Iako će izostati reakcije političara, komentari novinara i pisma čitatelja bili su odličan pokazatelj novonastale atmosfere u toj republici. Da je vrijeme uvijenog neslaganja s nečijim stavovima bilo stvar prošlosti pokazat će prvo naslovnica lista „Intervju“, na kojoj je objavljena uvredljiva karikatura Mike Špiljaka, a zatim i novinski naslovi posvećeni njegovom izlaganju: „Neki novi Mika Špiljak“ („Intervju“), „Penzioner na straži“ („Večernje novosti“), „Penzionerska razmišljanja – Ko nameće obračune u SFRJ“ („Politika Ekspres“), „Ko se boji Srba još“ („Duga“) itd. Poput naslova i sadržaj tekstova upućivao je na spremnost da se u medijskom linču ne biraju sredstva. Špiljaka se prozivalo da je otvoreno ušao u antisrpsku kampanju, da je pogrešno shvatio 8. sjednicu kao polarizaciju srpskog rukovodstva, a ne kao „odlazak nekolicine kolebljivih političara“ i time „postignuto jedinstvo“. Javno mu se zamjeralo spominjanje straha od srpske prevlasti u Jugoslaviji i istodobno prešućivanje „genocida nad srpskim i crnogorskim narodom na Kosovu“. Uz vrlo šture kritike onoga što je izgovorio na spomenutoj tribini, glavnina napada bila je usmjerena na neke epizode iz njegovog života, koje s cijelim slučajem nisu imale nikakve veze. Isključiv cilj njihova spominjanja bilo je javno poniženje Mike Špiljaka i njegove obitelji. Tako su ga srpski mediji odjednom počeli opisivati kao glavnog negativca u aferama Gaži, INA, Đureković i Radelić-Viskić. U vezi s ovim posljednjim izvučeno je i ime Milorada Viskića, Borivojeva brata i predsjednika Odbora za pravosuđe Sabora SR Hrvatske, kojeg se prozivalo da je u rješavanju „rođačko-privredno-političko-kriminalno-obavještajnih afera“ u INA-i pomagao Miki Špiljaku i hrvatskom rukovodstvu. Uklanjanju sumnje nije pomogao ni veliki intervju koji je beogradskom tjedniku „Duga“ dao sam Milorad Viskić. Nakon što je opisao svoju ulogu u razotkrivanju intriga Pavla Gažija i nizom argumenata pojasnio kako se potpuno neopravdano pokušalo nametnuti krivnju za financijske malverzacije hrvatskoj naftnoj kompaniji, osvrnuo se i na „povezanost“ sa Špiljakom. „Da nije bilo ovih mojih aktivnosti, vjerujte ne bi bilo ni slučaja ‘Viskić-Radelić’. Kome bi palo na pamet da jedan običan građanski sudski spor koji je započeo privatnom tužbom još maja 1979. podigne na nivo prvorazrednog političkog i državnog slučaja. Sada je očito da je taj slučaj montiran s dalekosežnim ciljevima. Montiran je da bi se mene diskreditiralo, a potom tako ozloglašenog i okuženog podmetnulo Miki Špiljaku. Takav Milorad Viskić čini ‘usluge’ Miki Špiljaku, a on mu vraća ‘uslugu’.“ Napadi srpskih medija na Špiljaka ponekad su bili toliko apsurdni, jer mu se istodobno zamjerao hrvatski nacionalizam, ali i sudjelovanje u barbarskom činu uklanjanja spomenika banu Jelačiću četrdeset godina prije. Uz Miku i njegova sina Vanju, na udaru se sve češće nalazila i Štefa Špiljak. Njoj se prigovaralo što je u tom trenutku bila na čelu Izdavačkog savjeta lista „Danas“, koji se „proslavio najgrubljim podmetanjima SR Srbiji i njenom rukovodstvu“, pa čak i da je svojevremeno omogućila izbor „etnički čistog Predsjedništva Društva književnika Hrvatske“ i preuzimanje tog društva od hrvatskih nacionalista.

Tako su Mika i Štefa Špiljak, partizanski prvoborci, početkom 1970-ih od hrvatskog rukovodstva prozivani za jugoslavenski unitarizam i nebrigu za Hrvatsku, krajem 1980-ih proglašeni hrvatskim nacionalistima. U javnosti se čak pojavila teza da je Mika Špiljak osmislio „platformu aktualnog hrvatskog nacionalizma“, kao što je to u srpskom slučaju učinio Slobodan Milošević. Povod svemu bio je isključivo jedan kritički osvrt na političku situaciju u Srbiji. Neuobičajena agresivnost u napadima bila je među ostalim motivirana popularnošću koju je Špiljak uživao širom Jugoslavije, a koju mu ni srpski novinari nisu poricali. Olakotna okolnost za takvu vrstu obračuna bila je i politička klima u Hrvatskoj, u kojoj je još uvijek prevladavala šutnja hrvatskog rukovodstva. Drugim riječima, njegova izjava nije bila dijelom organizirane kampanje kojom bi službeni Zagreb reagirao na ono što se „valjalo“ iz Beograda. Zato je kao pojedinac ispao puno lakša meta, a arsenal koji je upotrijebljen protiv njega trebao je poslužiti kao upozorenje svima koji bi pokušali slijediti njegov primjer.

Budući da u hrvatskoj Partiji sredinom 80-ih ne postoji osoba koja bi parirala Miloševiću, Špiljak počinje pripremati Tuđmana da postane hrvatski vođa

Mika Špiljak, ni itko iz njegove obitelji, nikada nije bio hrvatski nacionalist. Naprotiv, kao i 1941., na početku rata, ili 1945., na kraju rata, tako i četrdeset godina poslije, on je nastavio vjerovati u projekt socijalističke zajednice ravnopravnih građana. Krajem 1980-ih on je i dalje vjerovao u Jugoslaviju, ali je sve manje vjerovao u Jugoslavene. Posebno u one koji su predstavljali njihovu političku avangardu. Smatrao je da zajednička država može napredovati samo kao federacija jakih republika, a ne jake središnje vlasti, i da sukladno tome bez razvoja svakog dijela zemlje nema ni razvoja zemlje u cjelini. Istodobno, iako je podržavao nastojanje republika i pokrajina da vode računa o svom položaju, držao je da bez jačanja svijesti o zajedničkim interesima neće biti ni pojedinačnog prosperiteta. Jer, upravo je zajedništvo, kako je isticao, bilo najbolje jamstvo opstanka cijele države i svakog naroda posebno. To je ujedno i ono po čemu se bitno razlikovao od nacionalista. Špiljak je vjerovao da republike, pa tako i Hrvatska, imaju bolju perspektivu u okviru jedne veće zajednice kao što je Jugoslavija nego kao samostalne države. Svoj stav na tu temu pojasnio je u TV emisiji emitiranoj krajem 1985: „Iluzija je kad netko misli da može sam opstati, da bilo koja od naših nacija može opstati sama… Ona bi vrlo brzo postala u širim međunarodnim razmjerima žrtva i nečiji privjesak. Bez obzira da li to nekom izgleda primamljivo, atraktivno, da bude samostalan… Uostalom, pogledajte, Evropa u današnjim svjetskim razmjerima, ujedinjuje se. Zemlje traže načina da se ujedine, a gdje bismo mi, svaki od naših naroda, malih, bez jedinstva – mi smo mali ovako, kao Jugoslavija, a kud još svaki narod posebno.“ Sve navedeno ukazuje na to da njegove kritike zahtjeva koji su dolazili iz Srbije nisu bile izraz hrvatskog nacionalizma niti je iza njih stajao plan razbijanja Jugoslavije i stvaranja samostalne hrvatske države. Upravo suprotno, u ustrajanju na federalizmu i ravnopravnim odnosima, on je vidio jedini spas za jugoslavensku zajednicu, koju je i dalje smatrao optimalnim okvirom i modelom razvoja svih naroda koji su se u tu zajednicu udružili. Odustajanje od tih principa vodilo je po njegovu mišljenju ne samo raspadu zemlje nego i katastrofi, sličnoj onoj koja je tih godina zadesila jednu bliskoistočnu zemlju. S tim u vezi, šest godina prije početka rata u Jugoslaviji zloguko je upozorio: „Mi bismo bez bratstva i jedinstva doživjeli sudbinu Libanona i mislim da mi toga moramo biti do kraja svjesni.“

Godinama poslije pojavit će se još jedan „dokaz“ Špiljakova nacionalizma i plana stvaranja samostalne hrvatske države. Riječ je o njegovu odnosu s Franjom Tuđmanom. Teorija zavjere zvuči otprilike ovako. Polovinom 1980-ih Hrvatska je nemoćna oduprijeti se sve agresivnijim zahtjevima iz Srbije i njihovu vođi Slobodanu Miloševiću, koji uživa potporu naroda, opozicije i Crkve. Budući da u hrvatskoj Partiji ne postoji jaka osoba koja bi parirala Miloševiću, istodobno sa svojim povlačenjem u mirovinu Špiljak počinje pripremati Tuđmana da postane hrvatski vođa. Kako bi u tome uspio, morao je dobiti potporu domovinske i iseljene Hrvatske. Špiljak se pobrinuo za potporu u partijskom rukovodstvu, ali je pomogao i u ovom drugom dijelu. S obzirom na to da Tuđman kao „državni neprijatelj“ nije imao putovnicu, upravo mu je Špiljak preko svojih ljudi isposlovao da je dobije. Cilj je bio omogućiti Tuđmanu odlazak u Ameriku i Kanadu, gdje bi se upoznao s tamošnjim Hrvatima i dogovorio njihovu podršku u stvaranju neovisne Hrvatske. Zašto se Špiljak odlučio baš za Tuđmana? Zato što je dijelu javnosti bio prihvatljiv kao bivši partizan, general i komunist, a drugom dijelu kao hrvatski nacionalist i politički zatvorenik. Uzevši u obzir sve što će se dogoditi, ovakav scenarij iz današnje perspektive ne izgleda potpuno nesuvislo. Ipak, radi se o konstruktu koji ne odgovara činjenicama.

Mika Špiljak i Franjo Tuđman upoznali su se u partizanima, u ljeto 1942. u Hrvatskom zagorju. Osim nekoliko susreta nakon rata u Beogradu, nikada se nisu družili. Kontakt će obnoviti 1980-ih, kada je Tuđman iza sebe već imao dva boravka u zatvoru, a Špiljak postao jedan od najmoćnijih jugoslavenskih političara. Svojevrsni posrednik u razgovorima bio je Špiljakov bratić Ivan Ljubić, inače Tuđmanov školski kolega iz Velikog Trgovišća. Njegova je uloga uglavnom bila prenijeti Tuđmanu poruku kada i kako se može javiti Špiljaku. Nije tu bilo riječi ni o kakvoj uroti, nego isključivo o Tuđmanovim molbama za pomoć. To se prvenstveno odnosilo na dvije stvari: ukidanje zabrane objavljivanja knjiga u Jugoslaviji i mogućnost dobivanja putovnice. Ovo potonje, iako se kasnije tumačilo u kontekstu njegova političkog aktivizma u emigraciji, u tom je trenutku imalo posve drugu svrhu. Naime, s obzirom na to da su mu neke knjige i tekstovi objavljeni u inozemstvu, nametala se potreba da osobno regulira pitanje autorskih honorara s izdavačem. Osim toga, često su ga zvali iz inozemstva da drži predavanja o hrvatskoj povijesti i problemu nacionalnog pitanja, što mu je također u Jugoslaviji bilo onemogućeno. Budući da je sebe doživljavao prvenstveno znanstvenikom, a kako mu je već 15 godina u domovini znanstvena i javna djelatnost bila zabranjena, odlazak u inozemstvo upravo iz tog razloga doživljavao je određenom zadovoljštinom. Pošto je Ljubić u nekoliko navrata uvjeravao Tuđmana da je njegov bratić voljan pomoći, do susreta je napokon i došlo. Našli su se u Špiljakovu stanu u nedjelju, 28. prosinca 1986. godine. Pismeni trag o ovom razgovoru ostavila su obojica. Tuđman u svom dnevniku, a Špiljak u posebnoj zabilješci koju je poslao članovima Predsjedništva CK SKH-a. Glavne teme bile su već spomenuta problematika oko putovnice i tiskanja knjiga u zemlji te Tuđmanova molba da mu se omogući prijenos posmrtnih ostataka roditelja s groblja u Velikom Trgovišću na zagrebački Mirogoj. Navodi iz Špiljakove zabilješke, koji se podudaraju s onim što je zapisao Tuđman, opovrgavaju tezu da se radilo o bilo kakvom urotničkom sastanku s dalekosežnim posljedicama za Hrvatsku i Jugoslaviju. U prilog tome ide i činjenica što je Špiljak samoinicijativno odlučio o razgovoru obavijestiti partijsko rukovodstvo, na čijem je čelu u tom trenutku Stanko Stojčević. Bez obzira na Stojčevićevu zabrinutost svime što se događalo u Srbiji i njegovu svijest o potrebi konkretnije obrane interesa vlastite republike, ipak ne zvuči realno da bi šef Partije već 1986. priznao „kapitulaciju“, a posebno da bi kao (hrvatski) Srbin pristao na sklapanje bilo kakvog antijugoslavenskog angažmana s nekim tko je osuđen zbog hrvatskog nacionalizma. Da se nije radilo o sastanku s predumišljajem potvrđuje i jedna od prvih Špiljakovih rečenica u zabilješci. Navodeći kako ga je Tuđman prethodnih dana u dva navrata telefonski zvao predlažući sastanak, on piše: „Prvo sam mislio da možda zove zbog neke provokacije.“ Kada je u pitanju putovnica, evidentno je da to uopće nije bila glavna tema razgovora. Špiljak o tome piše: „Želi da dobije pasoš, ‘da postane ravnopravni građanin’. To mi je rekao, ali nije kod mene inzistirao da se ja tu nešto zalažem.“ Iako je Špiljak vjerovao da je „moguće i potrebno sa njime i ‘nad njime’ raditi, i da postoje dobre šanse da ga se u najmanju ruku neutralizira da ne bude aktivan na tuđoj liniji“, svoju je zabilješku zaključio konstatacijom: „Tuđman je po uvjerenju ostao Tuđman, nacionalno opterećen, sa teškim sumnjama i nepovjerenjem u sve što dolazi iz Beograda i Srbije, ali i iz Slovenije.“

Zahtjev za izdavanjem putovnice Franjo Tuđman podnio je u siječnju 1987., a pozitivan odgovor stigao je u travnju iste godine. Sljedeći mjesec preneseni su i posmrtni ostaci njegove obitelji iz Zagorja u Zagreb. Uskoro je iskoristio i svoje zakonsko pravo da otputuje u inozemstvo. U Kanadi i Americi, gdje je boravio u lipnju i srpnju 1987., održat će nekoliko predavanja i susresti se s brojnim Hrvatima koji su tamo živjeli. Pa ipak, svjestan da se sve što radi odvija pod budnim okom pripadnika jugoslavenskih sigurnosnih službi, bio je vrlo oprezan oko izbora sugovornika i mjesta koja je obilazio. Boravak u ovim dvjema zemljama Tuđman je opisao u svom dnevniku, ali je po povratku bio i na saslušanju u prostorijama Službe državne sigurnosti u Zagrebu, o čemu također postoji pisana zabilješka. Ni iz onoga što je rekao djelatniku SDS-a, ali ni iz onoga što je sam napisao, ne proizlazi da je već u ljeto 1987. Franjo Tuđman imao bilo kakvu viziju vlastitog političkog angažmana. U tom smjeru će konkretno početi razmišljati tek dvije godine poslije. Upravo 1989. dogodit će se, navodno, još jedan sastanak s Mikom Špiljakom, koji je po mišljenju Josipa Manolića „bio presudan za događaje u nadolazećim mjesecima“. Tom prilikom Špiljak je navodno Tuđmanu ponovio tezu o nemoći hrvatske Partije da se odupre Slobodanu Miloševiću i ustvrdio „ali zato vi to možete sa svojim ljudima“, aludirajući na sudionike Hrvatskog proljeća. Osim te sugestije Špiljak je Tuđmana obavijestio „da se u stvaranju nove hrvatske vlasti može osloniti na kadrove u obavještajnoj zajednici Republike, koja je usprkos zakonskim ograničenjima iznijela dobar dio otpora Miloševićevoj politici. Obećao je da će mediji pomoći u Tuđmanovu otporu Miloševiću i da je ta akcija već u tijeku. Osvrnuo se i na Tuđmanove veze u emigraciji, podsjećajući ga da od tri hrvatska politička emigranta barem dvojica rade za Udbu, te da će biti korisni“. Osim Manolića, koji je prepričao ono što mu je budući hrvatski predsjednik jednom prilikom rekao, nema pisanog traga o ovom razgovoru. Čudno je što o njemu u svom dnevniku ne piše ni Franjo Tuđman, koji inače nije propuštao priliku istaknuti svoj značaj ni u znatno manje važnim okolnostima. Međutim, čak i ako se spomenuti razgovor dogodio, za njegovo vrednovanje nužno je poznavati tadašnji društveno-politički kontekst.

Na Tuđmanovo pitanje, koji je već bio predsjednik RH, može li mu još nekako pomoći, Špiljak je zamolio samo jedno: ‘Francek, molim te vidi sa svojima u Sisku da se obnovi spomenik u Odri, kojeg je eksplozivom netko oštetio’

U ljeto 1989. već je osnovan HDZ s Tuđmanom na čelu, a Savez komunista je iz dana u dan gubio na značaju. Krajem te godine Stanka Stojčevića će na poziciji predsjednika Predsjedništva CK SKH-a zamijeniti podjednako neodlučan Ivica Račan, dok će Stipe Šuvar nastaviti svoju borbu s Miloševićem, ali u Beogradu, i dalje bez odlučnije podrške hrvatskog rukovodstva. Mika Špiljak u tom je trenutku već tri godine u mirovini. To ne znači da je u potpunosti izgubio ugled u određenim partijskim i republičkim strukturama i da svojim vezama nije mogao pomoći onima za koje je smatrao da će uspješnije od Parije braniti hrvatske interese. Ali, njegovu moć krajem 1980-ih ipak ne treba ni precjenjivati. Tuđmanu je svaka ponuđena pomoć, posebno ako je dolazila od pojedinaca povezanih s aktualnom vlašću, sigurno bila dobrodošla, ali ona tada više nije bila izraz dobro osmišljena plana hrvatskih komunista, nego prvenstveno pokazatelj njihove nemoći i oportunizma. Drugim riječima, te 1989. svakom dobro upućenom u političku situaciju u Hrvatskoj postalo je jasno da pravo pitanje više nije bilo što se Tuđmanu može ponuditi, nego što će si on sam uzeti.

Za manje od godine, na prvim demokratskim izborima održanima u proljeće 1990., Savez komunista će izgubiti, a HDZ osvojiti vlast. U preispitivanju Špiljakove uloge u cijeloj priči možda bi uz sve navedeno bilo zanimljivo spomenuti i nešto što će se dogoditi odmah nakon demokratskih promjena. Među prvim potezima velikogoričkog i koprivničkog ogranka HDZ-a, stranke čije članstvo nikada nije protuslovilo svom predsjedniku, bilo je ukidanje titule počasnog građanina Miki Špiljaku.

Špiljak će se s Tuđmanom susresti još jednom, ovaj put u potpuno drugačijim okolnostima. Novog hrvatskog predsjednika najviše je zanimalo zdravlje tada već 75-godišnjeg umirovljenika. Kako je Špiljak dosta vremena provodio u svojoj vikendici u blizini Novog Vinodolskog, Tuđman mu je ponudio pomoć ako zatreba bilo kakva hitna medicinska intervencija. Na pitanje može li mu još nekako pomoći, Špiljak je zamolio samo jedno: „Francek, molim te vidi sa svojima u Sisku da se obnovi spomenik u Odri, kojeg je eksplozivom netko oštetio.“ Na tom spomeniku, radu akademskog kipara Vanje Radauša, bila su imena šezdeset partizana, poginulih u borbama protiv Nijemaca i ustaša tijekom Drugoga svjetskog rata. Svi do jednog, žene i muškarci, bili su hrvatske nacionalnosti. Među poginulima nalazila su se i imena Mikinih oca i brata. Na popisu su bili i pripadnici Prvog partizanskog odreda, čiji je datum osnivanja, upravo na prijedlog Franje Tuđmana, proglašen državnim praznikom. Ono što u tom trenutku Špiljak nije znao, a što će Tuđman uskoro provjeriti, spomenuti spomenik nije bio oštećen. Zbog prevelike količine eksploziva, koju su lokalni „aktivisti“ u njegovo podnožje postavili, spomenik je potpuno i bespovratno uništen. Na njegovu će mjestu nekoliko godina poslije lokalni ogranak HDZ-a podignuti novi spomenik, ovaj put u obliku križa.