Stjepan Sarkotić bio je iznimna i važna osoba u austrougarskoj i hrvatskoj vojnoj i političkoj povijesti. Već od najranijih časničkih dana pokazao je natprosječne sposobnosti, što se već može vidjeti u njegovim ranim studijama o Južnom Tirolu. Usporedba tih studija sa studijama Conrada von Hötzendorfa pokazuje da je Sarkotić zastupao strategijski bolje i efikasnije rješenje. Ponirao je u svaku moguću situaciju i domišljato konkretizirao sve što u pojedinoj situaciji treba poduzeti. Kao izvrstan taktičar inzistirao je na operativnoj koordinaciji svih rodova kopnene vojske i precizno navodio kako valja postići i održavati tu koordinaciju i zadanoj širini i dubini bojišnice. U studenome 1911. promaknut je u čin podmaršala. Od travnja 1912. boravio je u Zagrebu, gdje je zapovjednik hrvatsko-slavonskoga domobranstva. Prateći političke uzavrele prilike na Balkanu, doživljavao je taj prostor kao poligon za još burnija predstojeća zbivanja. U rat je ušao kao zapovjednik 42. domobranske divizije koja je ratovala na području zapadne Srbije i već se tu Sarkotić ističe svojom vojno-taktičkom umješnošću i hrabrošću, zbog čega je bio odlikovan odličjem Viteza reda željezne krune. Potkraj jeseni imenovan je vojnim guvernerom u Beogradu i promaknut u čin generala pješaštva. Car ga je 22. prosinca 1914. imenovao zemaljskim poglavarom u Bosni i Hercegovini i ujedno zapovijedajućim generalom u Bosni i Hercegovini i Dalmaciji.

Kao zemaljski poglavar Bosne i Hercegovine Sarkotić se, u tim, ratnim prilikama, našao pred nizom problema koje je trebao rješavati. Valjalo je osigurati stalnu protočnost cestovnog, željezničkog i poštanskog prometa, osigurati redovitu opskrbu gradova živežnim namirnicama i drugom potrošnom robom, omogućiti redoviti rad obrazovnih i zdravstvenih ustanova, održati javni red i mir, osigurati javnost djelovanja redarstvenih i pravosudnih organa, omogućiti uredno administrativno i upravno funkcioniranje općinskih uprava i kotarskih poglavarstava, provoditi plansko rekviriranje stoke, provoditi ratnu mobilizaciju određenih godišta, raspuštati, na temelju zakonskih razloga i političkih prosudbi, pojedine općinske uprave i umjesto njih postavljati povjerenike, osigurati izvanredne smještaje vojske, vojnih bolesnika i ranjenika, omogućiti brze protoke i sigurnost vojnih transporta i osigurati efikasno suzbijanje epidemija.

S obzirom na prijeratnu politiku nacionalnih političkih stranaka, koja je tinjala u ratnim prilikama na bosanskohercegovačkom prostoru, Sarkotić je budno pratio da se to tinjanje ne prometne u političko-remetilačke strasti. Naime, ratne prilike i političke nesnošljivosti ne idu zajedno. Hrvati su i prije i nakon aneksije prihvatili austro-ugarsku vlast. Smatrali su tu vlast zaštitnicom hrvatstva i katoličke vjere u Bosni i Hercegovini. Nadali su se i priželjkivali da će se Bosna i Hercegovina naći u državnopravnoj zajednici s Dalmacijom, Hrvatskom i Slavonijom. Muslimani nisu odricali lojalnost austrougarskoj vlasti, ali su pretežito zadržavali neku rezerviranost, mučeni žalom kad su Carigrad smatrali svojim glavnim gradom i kad su Otomansko Carstvo osjećali kao svoju državu. Srbi su i za bosanskohercegovačkog ustanka (započetog 1875.), i za austrougarske okupacije (1878. – 1908.), i nakon aneksije željeli da se Bosna i Hercegovina nađe u državnoj zajednici sa Srbijom. Napad na Srbiju (od početka Prvoga svjetskog rata), doživjeli su kao agresiju na njihovu matičnu državu. Svoj otpor austrougarskoj vlasti iskazivali su na razne načine: pjevanjem srbijanskih pjesama, isticanjem srbijanskih nacionalnih simbola, potajnim pisanjem parola na istaknutim mjestima u kojima su slavili srbijansku vojsku, srbijanskoga kralja i Srbiju ili omalovažavali i vrijeđali austrougarskoga vladara, austrougarsku vlast i Austro-Ugarsku Monarhiju. Mnogi su zbog toga, kao i zbog drugih iskaza remećenja javnog reda i mira, bili redarstveno gonjeni i sudski kažnjavani. Te su represivne mjere u ratnim godinama pripisivane Sarkotiću kao zemaljskom poglavaru. Međutim, te su mjere proistjecale iz duha vladajućega, austrougarskog režima, a ne iz Sarkotićeve osobne volje.

Za Sarkotića Krfska deklaracija i jugoslavenska ideja nikako nisu bile prihvatljive. Bio je uvjeren da bi južnoslavenske zemlje iz okvira Austro-Ugarske bile izložene srbijanskoj prevlasti

Kako se Crna Gora, od početka Prvoga svjetskog rata, pridružila ratnom otporu Srbije i, zajedno s njom, bila zaraćena s Austro-Ugarskom, nakon sloma Srbije došao je red i na slom Crne Gore. Na čelu austrougarskih trupa, koje su 7. siječnja 1916. krenule iz smjera Boke kotorske i okolnih područja u zauzimanje Crne Gore, bio je general Stjepan Sarkotić. Najteža točka u tom pohodu, koju je trebalo najprije zauzeti, bio je vrh planine Lovćena. Sarkotićeva vojna taktika i umješnost došla je pritom do pravog izražaja. Sjedinjujući djelovanje topništva i nastupe pješaštva, cilj je već 10. siječnja 1916. postignut – Lovćen je osvojen. Ubrzo potom zauzeta je cijela Crna Gora. Za taj vrlo uspješan pohod Sarkotić je odlikovan Leopoldovim odličjem I. reda s mačevima i Brončanim vojnim odličjem za zasluge s mačevima.

Nastavljajući svoj rad kao bosanskohercegovački zamaljski poglavar, Sarkotić je, svojom mudrošću i upornošću, nastojao što više učiniti za dobro stanovništva te zemlje. Ostale su poznate njegove riječi iz toga vremena: „Sve što može služiti unapređenju života i reda, neka se pokrene.“ Mnogo mu je bilo stalo do toga da pokaže caru kako su mu stanovnici Bosne i Hercegovine odani i vjerni. Radi toga je 28. ožujka 1916. predstavio caru Franji Josipu I. u Beču bosanskohercegovačko izaslanstvo, u kojemu su bile 44 ugledne osobe iz kulturnog, prosvjetnog, gospodarskog, crkvenog i ostaloga javnog života. Od predstavnika Katoličke Crkve bili su u tom izaslanstvu Ivan Evanđelist Šarić, pomoćni vrhbosanski biskup (umjesto oboljelog Josipa Stadlera), Josip Garić, biskub banjalučki, Alojzije Mišić, bosansko-duvanjski biskup; Lovro Mihačević, provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene i Dujo Ostojić, provincijal Hercegovačke franjevačke provincije. Predvodio je Sarkotić i bosanskohercegovačko izaslanstvo, sastavljeno od 25 uglednih osoba iz javnog života, u prigodi kraljevske krunidbe Karla I. (IV.) u Budimpešti, 30. prosinca 1916.

Treća ratna godina, iako završetak rata još nije bio na vidiku, bila je obilježena i javnim razmišljanjima o tome kako bi se trebao urediti položaj južnoslavenskih naroda u poraću. Svoje stajalište glede toga iznijeli su najprije dalmatinski, istarski i slovenski zastupnici u Carevinskom vijeću u Beču, 30. svibnja 1917. Oni su, zagovarajući preustroj Monarhije u duhu trijalizma, zahtijevali ujedinjenje svih južnoslavenskih zemalja u okviru Austro-Ugarske „u jedno samostalno, od svakog gospodstva tuđih naroda slobodno i na demokratskoj podlozi osnovano državno tijelo pod žezlom Habsburško-Lorenske dinastije“. Emigrantski Jugoslavenski odbor i emigrantska srbijanska vlada sastali su se na Krfu, gdje su 20. srpnja 1917. potpisali deklaraciju kojom su zagovarali ujedinjenje južnoslavenskih zemalja iz sastava Austro-Ugarske sa Srbijom. Ta bi se njihova zajednička država zvala Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca.

Za Sarkotića Krfska deklaracija i jugoslavenska ideja nikako nisu bile prihvatljive. Bio je uvjeren da bi južnoslavenske zemlje iz okvira Austro-Ugarske, ako bi se ujedinile sa Srbijom, bile izložene srbijanskoj prevlasti. Dugo je konstanta njegove politike bio dualizam. Držao je da se mora prihvatiti ujedinjenje Hrvatske, Slavonije, Dalmacije i Bosne i Hercegovine, kao i da je potrebno revidirati Ugarsko-hrvatsku nagodbu iz 1868. u korist Hrvata i onda je dosljedno provoditi. No, pred sam kraj Monarhije Sarkotić je u svojim političkim promišljanjima pokazao da je spreman i na prihvaćanje trijalističkoga rješenja. Zbog svojih vojnih i upravnih zasluga Sarkotić je primao nova, visoka priznanja. Tijekom 1917. dobio je barunat i pravo na pridjevak Lovćenski. Te je godine promaknut i u čin general-pukovnika, najviši čin, koji se mogao postići samo u ratu.

Uz Hrvatsku, u kojoj se rodio, Sarkotiću je posebno bila u srcu Bosna i Hercegovina.

Svakako je važno primijetiti da su od devetorice zemaljskih poglavara u Bosni i Hercegovini dvojica bili Hrvati, Marijan Varešanin i Stjepan Sarkotić. U najkritičnijem vremenu, ratnom razdoblju, Franjo Josip je imenovao Hrvata – Sarkotića na tu važnu funkciju. Njemu nadređeni u Beču i Budimpešti dobro su znali kako on gleda na budućnost Bosne i Hercegovine. Želio je i predlagao da Bosna i Hercegovina bude ujedinjena s Dalmacijom, Hrvatskom i Slavonijom. Uzalud je na to čekao odgovor. Prihvaćao je i trijalističko rješenje jer bi se i na taj način Bosna i Hercegovina spojila s navedenim zemljama. U rujnu 1918. u Sarajevo je stigao István Tisza, bivši ugarski ministar predsjednik, koji je, prema dogovoru sa Sándorom Wekerleom, tadašnjim ugarskim ministrom predsjednikom, bio u misiji izviđanja o tome što Bosanci i Hercegovci misle o budućnosti svoje zemlje. Obuzeti svojim velikomađarskim težnjama, i Tisza i Wekerle priželjkivali su da se Bosna i Hercegovina nađe u sklopu poslijeratne velike Mađarske. Tisza se u toj prigodi sastao i sa Sarkotićem, koji mu je iznio svoje osobno mišljenje da bi Bosna i Hercegovina svakoko trebala biti u okviru Habsburške Monarhije, ujedinjena s Hrvatskom, i to ili kao samostalni dio treće državne jedinice, kako predlažu trijalisti, ili kao posebno, autonomno područje. Rasap Austro-Ugarske Sarkotić je dočekao u Sarajevu. Vlast je predao Narodnom vijeću Slovenaca, Hrvata i Srba za Bosnu i Hercegovinu, 3. studenoga 1918., a 6. studenoga napustio je Sarajevo i stigao u Zagreb. Po nalogu Svetozara Pribićevića, potpredsjednika Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba, bio je, kao i neki drugi visoki časnici, uhićen, ali je ubrzo potom, na intervenciju iz Sarajeva, pušten na slobodu. Manje od mjesec dana poslije, 1. prosinca 1918., proglašena je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca sa srbijanskom dinastijom Karađorđevića na čelu. Sarkotić je pretpostavio kakve će nevolje čekati Hrvate u takvoj državi, u kojoj nije mogao vidjeti sebe kao građanina. Emigrirao je u Beč. U Austriji i Mađarskoj bilo je još emigranata, pretežito bivših austrougarskih časnika. Prateći što se zbiva u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, bili su krajnje ogorčeni. Shvatili su da će hrvatski narod morati osloboditi srbijanske hegemonije, ako treba, i oružanom akcijom. Da bi, u slučaju takve akcije, mogli biti od pomoći, osnovali su Hrvatski komitet, čiji su pripadnici djelovali u Beču, Grazu i u Budimpešti. Članovi toga komiteta bili su nepomirljivi protivnici velikosrpskog režima. Na tome je ostala čitava njihova aktivnost, a nakon 1929. aktivnost Komiteta gotovo je i prestala. No, Sarkotić je nastavio svoju borbu javljajući se u tisku, pišući kritike na račun beogradskog režima i raščlanjujući velikosrpsku politiku. Takva je aktivnost dovela i do nekoliko pokušaja atentata u režiji beogradske tajne policije, nasreću, bezuspješnih. Živeći u Beču, Sarkotić je dočekao i početak Drugoga svjetskog rata, ali tada već u godinama; umro je u 82. godini života 16. listopada 1939.

Sarkotić je želio ujedinjenje Hrvatske, Slavonije, Dalmacije i BiH te reviziju Ugarsko-hrvatske nagodbe iz 1868. u korist Hrvata i njezino provođenje

Sarkotićeva je predsmrtna oporuka, po nekim svojim fragmentima, vrlo zanimljiva, jer svjedoči o njemu kao političaru i rodoljubu. Opraštajući se u toj oporuci od Austrije, kao od svoje adoptivne domovine on se „s najdubljom boli u srcu prisjetio i svoje stare drage domovine, koju su vlastiti sinovi, zbog političke kratkovidnosti, uvalili u najveću nesreću“. Očito, mislio je na 1918., kad je Hrvatska, baš kao i ostale južnoslavenske zemlje u sastavu bivše Austro-Ugarske, bezuvjetno predana velikosrpskim hegemonistima. Vjerovao je da je moglo biti i drukčije, da su Hrvati trebali proglasiti i sačuvati svoju državnu samostalnost. Zaželio je da Hrvatska doživi svoje uskrsnuće. Zaželio je još nešto za njega osobno veoma važno. Kad župnik bude blagoslivljao njegov lijes, nek se oprosti od njega s nekoliko hrvatskih riječi. Jer prve riječi koje je čuo na početku svoga života bile su hrvatske, stoga takve iste riječi želi čuti i na kraju.

Stjepan Sarkotić doista je bio iznimna osoba. Po karakteru je bio čvrst i energičan, strog i pravedan. Posjedovao je idealne vrline vojnika i časnika svoga vremena, pred neprijateljem hrabar i hladnokrvan, a u zapovijedanju spretan i obziran. Zapovijedi je donosio brzo, bile su jasne i maksimalno su vodile brigu o danoj situaciji. Pokatkad je iskazivao veoma primjetnu osjetljivost i jak osjećaj časti. Nije podnosio nepravdu, pa je kadšto bio u opoziciji prema osobama višeg ranga, ako se s njima nije slagao, iako je u kvalifikacijskim listama općenito opisan kao vrlo poslušan i revnostan prema nadređenima. Sarkotićev lik kao časnika, stratega i političara ušao je u hrvatsku i austrougarsku vojnu i političku povijest još za njegova života, dok je bio u aktivnoj službi. I u povijesti će, sa svim onim što ga je učinilo povijesnom osobom, trajno ostati.

Sarkotićeva navodna veza s navodnom Poslanicom predanom u Rimu

Dugogodišnji austrijski veleposlanik potpukovnik Ploennies uputio je 22. studenoga 1928. dopis saveznom kancelaru Austrije u kojem mu šalje kopiju članka što ga je objavio zagrebački „Morgenblatt“, a u kojemu stoji da je Sarkotić u Rimu predao „neku poslanicu“ koja sukob između Prečana i Srbijanaca osvjetljava s gledišta pristaša hrvatsko-mađarske unije. Nadalje, Ploennies kaže da se u listu tvrdi kako iza takve ponude stoje ljudi na ozbiljnim i odgovornim mjestima. Kaže kako bi se trebalo potruditi saznati potpuni sadržaj Poslanice te tko ju je predao, kao i tko iza nje stoji, a da bi se do tih informacija mnogo lakše došlo u Beču negoli u Beogradu ili Zagrebu pa moli za pomoć.

U prilogu je veleposlanik poslao i prijepis članka u kojemu se u početku objašnjavaju postupci Franje Ferdinanda i njegova želja da osnuje svoju vojnu stranku, a Sarkotića se prikazuje kao časnika sklona Franji Ferdinandu. U nastavku teksta napada se Sarkotića za kojega kaže da je, za razliku od drugih visokih hrvatskih časnika, i dalje ostao politički general u mirovini. Iz njegova se dopisa vidi da se Sarkotićeva djelatnost nadzire, da se prate njegovi kontakti, a optužuje ga se da se nije odrekao trijalističke zamisli, iako je Austro-Ugarska definitivno svršena stvar, te kao takva uništena za sva vremena. Nadalje, prigovara se Sarkotiću njegovo pojavljivanje u javnim glasilima.

Pri kraju teksta stoji ključna rečenica: „Kad je general-pukovnik pl. Sarkotić shvatio da je i najveći Hrvat – unatoč tisućugodišnjim vezama koje su postojale između Mađarske i Hrvatske – danas od Budimpešte jednako udaljen kao i od Yokohame, odlučio je otputiti se u Rim kako bi tamo memorandum ponudio – ne laškoj ulici, nego starim frankovcima.“

Nakon primitka dopisa iz Beograda, savezni je kancelar cijeli slučaj odlučio provjeriti u Rimu i uputio dopis austrijskom veleposlaniku koji ga je izvijestio da nema nikakvih saznanja da je Sarkotić predao bilo kakvu poslanicu Mussoliniju. No, u nastavku odgovora stoji: „Nasuprot tomu, mogao sam posve jasno konstatirati da Italija i Mađarska u Hrvatskoj zajedno poduzimaju vrlo živahnu promidžbu u cilju mogućeg ujedinjenja Hrvatske s Mađarskom. Navodno je posebno Italija u tu svrhu upotrijebila značajna (novčana – nap. prev.) sredstva. Pod tim uvjetima bi bilo sasvim vjerojatno pretpostaviti da je u ruke gospodina Mussolinija dospjela poslanica koja se odnosi na taj plan, a koju je navodno izradio Sarkotić.“

Savezni je kancelar s ovim odgovorom 9. siječnja upoznao veleposlanika u Beogradu, koji je u međuvremenu ispitivao što o svemu zna generalni konzul Austrije u Zagrebu.

Generalni je konzul Nedwed odgovorio kako je o navodnoj misiji general-pukovnika Sarkotića u Rimu uspio saznati samo da nije on osobno predao predmetnu poslanicu, nego je preko svojih razgranatih međunarodnih veza zastupniku Frankove stranke dr. Paveliću pribavio pristup mjerodavnim talijanskim političkim krugovima.

Pavelić je, prema tim informacijama, ujesen 1928. godine u Rimu stupio u vezu s političarima i pokušao ih zainteresirati za hrvatske želje za neovisnošću, pri čemu su te želje i njihovo pravno-političko obrazloženje bile sadržane u jednom memorandumu. Nedwed još piše kako je Sarkotić navodno u slučaju stvaranja neovisne Hrvatske predviđen za vođenje vojnog resora.

Dopisivanje se nastavlja i u 1929. godini u kojoj savezni kancelar upoznaje austrijskog veleposlanika u Beogradu da nema nikakvih dokaza da se Sarkotić sastao s dvojicom Talijana koji su u studenome 1928. godine boravili u Beču.

No, već 1930. godine dolazi do razilaženja u mišljenju između Mačekovih HSS-ovaca i Pavelićevih pristaša. Između 1930. i 1934. godine Beč je postao emigrantski centar za izdavačku djelatnost i koordinaciju pa je razumljivo da se povećao i broj jugoslavenskih obavještajaca i pritisaka jugoslavenske diplomacije na austrijske vlasti da se zabrani rad emigrantima. Taj je pritisak rezultirao time da je 1931. godine Beč u srpnju naredio Perčecu da napusti Austriju, a u rujnu je protjerano još sedam emigranata. Većina ih je otišla u Mađarsku. Pritisak jugoslavenske diplomacije i dalje se nastavio, a tajna jugoslavenska policija poduzimala je mnogo grublje mjere, što je, kada se tomu doda i jugoslavenska potpora protutalijanskim iredentističkim publikacijama, rezultiralo i protjerivanjem jugoslavenskih agenata iz Beča. Austrijski građani, poput Perčevića i drugih umirovljenih časnika, mogli su se osjećati potpuno sigurno te su nastavili djelovati u Beču bez posljedica. Zbog toga je beogradski režim odlučio atentatom osloboditi se Sarkotića.

Po nalogu Svetozara Pribičevića, potpredsjednika Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba, Sarkotić je, kao i neki drugi visoki časnici, krajem 1918. uhićen odmah po dolasku u Zagreb

Pokušaji atentata na Stjepana Sarkotića

Beogradski režim, preko svojih dojavnih službi, kao i veleposlanstva u Austriji pažljivo je pratio sve aktivnosti Stjepana Sarkotića i njegovih kolega. Prema policijskim izvješćima, na Stjepana Sarkotića pokušano je nekoliko atentata, nakon čega mu je dodijeljena i policijska zaštita. Atentati su već postali uobičajena praksa beogradskog režima. Tako je već 18. veljače 1931. u Zagrebu ubijen Milan Šufflay, a godinu dana poslije, 7. lipnja 1933., pokušan je atentat na Milu Budaka. U rujnu 1933. pod nerazjašnjenim je okolnostima smrtno stradao Ivo Pilar, a mnogi su za tu smrt javno prozvali beogradski režim.

O napadima na Sarkotića, kao i o pokušaju atentata nalazimo dva potpuna izvješća.

Ured Savezne policije u Beču izvijestio je saveznog kancelara 13. travnja 1934. da je 9. travnja te godine nekadašnji general-pukovnik Stjepan (barun) Sarkotić, sa stanom u Beču I, Herrengasse 2, preko svojeg sina Erwina baruna Sarkotića Uredu savezne policije /BPD/, podnio prijavu u kojoj stoji da se 9. travnja 1934. u 12.30 navodno kod njegova stana, upravo kad je namjeravao ući u njega, pojavio čovjek koji se poslije legitimirao kao Franz Erber, sa stanom u Beču X, Hüttenbrennergasse 5, i ispričao mu da se u posljednjim danima radi dobivanja radnoga mjesta u Jugoslaviji u više navrata pojavljivao u Kraljevskom jugoslavenskom veleposlanstvu. Tamo su mu objasnili da će se njegovu zahtjevu izaći ususret ako on za protuuslugu ovdašnjeg vođu Hrvata potpukovnika Ivana Perčevića namami u Jugoslaviju i ako veleposlanstvu donese pismo koje je umirovljeni general-pukovnik Sarkotić uputio hrvatskim vođama. General-pukovnik Sarkotić svojoj je prijavi još dodao da, s obzirom na slična iskustva ostalih vođa hrvatskoga slobodarskog pokreta tijekom posljednjih godina, vjeruje u istinitost priopćenja navodnog Erbera.

Istražnim radnjama koje su odmah s tim u vezi pokrenute utvrđeno je da je riječ o Franzu Erberu koji živi u domu za beskućnike u Beču X, Gänsbachergasse 3, koji je nezaposleni elektrotehnički kalfa, rođen 1896. u Meranu, s domovinskim pravom u Beču, katolik, rastavljen. Priveden u BPD, on je izjavio da je već dulje vrijeme nezaposlen i da se prije nekoliko dana obratio Kraljevskom jugoslavenskom veleposlanstvu u Beču, kako bi ispitao mogućnosti dobivanja posla u Jugoslaviji. Za početak su ga tamo kratko preslušali i zatim prilično iscrpno ispitivali o tome što je radio dok je bio u vojsci. Nakon ponovnog poziva u veleposlanstvo, primio ga je neki drugi činovnik, i to, kako je poslije doznao, tajnik veleposlanstva Milovan Tomašec. I taj ga je uglavnom ispitivao o njegovoj vojnoj ulozi tijekom rata i zatim ga ponovo – za 9. travnja 1934. – pozvao u veleposlanstvo. Tog se dana ponovno javio u veleposlanstvu, gdje ga je primio tajnik Tomašec. On je nakon duljeg uvoda dotaknuo i hrvatsko pitanje i dao mu razumjeti da će se veleposlanstvo pobrinuti za njega ako mu uspije vođu Hrvata Perčevića, koji je pobjegao iz Jugoslavije, i u Beču živećega nekadašnjeg general-pukovnika Sarkotića (njega možda s fingiranim izvještajem o napredovanju „otpadničkog“ pokreta Hrvata u domovini) namamiti u Jugoslaviju. On, Erber, objasnio je nakon toga da o tome mora promisliti i da će se tada ponovno javiti u veleposlanstvo. Budući da je on Sarkotića osobno poznavao iz vremena rata, dok je pod njegovim zapovjedništvom služio u 10. armiji, odlučio ga je upozoriti i zbog toga se odmah uputio prema kući general-pukovnika i tamo ga pričekao. Pri osobnom pregledu Franza Erbera, među beznačajnim spisima, pronađena je i cedulja s imenom „Tomašec“, kao i zapisi o hrvatskom pokretu u Jugoslaviji. Za cedulju Erber tvrdi da ju je dobio od tajnika poslanstva Tomašeca, kako bi mu posužila kao propusnica pri ulazu u veleposlanstvo. Za zapise o hrvatskom pokretu Erber tvrdi da si je samo pribilježio sadržaj razgovora s tajnikom Tomašecom. Nakon iscrpna pregleda Erber je pušten, ali odmah stavljen pod policijski nadzor.

Osim događaja koji su opisani, primjećujemo da je Sarkotić prijavu podnio preko sina Ervina, što svjedoči o njegovu zdrastvenom stanju, koje se s vremenom pogoršavalo.

O drugom pokušaju atentata na Sarkotića nalazimo podatke u Izvještaju zapovjedništrva Savezne policije u Bečkome Novom Mjestu od 7. srpnja 1935. Izvještaj je upućen saveznom kancelaru 19. srpnja iste godine. U njemu stoje osnovni podatci o organizatoru atentata Jozefu Pečniku, nekadašnjemu policijskom djelatniku u Jugoslaviji. Slijedi opis optužbe u kojoj stoji da se Pečnik 27. lipnja 1934. na cesti u blizini Mürzzuschlaga pridružio Josefu Strohmieru i njegovoj supruzi Johanni Zankl iz Weidhofena, koji su se pješke otputili u Beč. Pri druženju Pečnik je pokušao Josefa Strohmaiera, nakon što je iz međusobnog razgovora saznao o njegovu prethodnom kažnjavanju i lošemu financijskom stanju, nagovoriti da mu pomogne pri izvođenju atentata na jugoslavenske emigrante koji žive u Beču, a posebno na Stjepana Sarkotića. Pritom mu je obećao veliku nagradu i zaposlenje u Jugoslaviji. Atentat na Sarkotića Pečnik je zamislio tako da Josef Strohmaier – nakon prethodnog špijuniranja Sarkotićevih osobnih navika i preciznog utvrđivanja najpogodnijega trenutka za izvođenje atentata, u odori pismonoše, Sarkotiću dostavi pakleni stroj u obliku poštanske pošiljke, jer to Pečnik, zbog njegova oskudnog znanja njemačkog jezika, sam ne bi mogao izvesti a da ne pobudi sumnju. Pakleni bi stroj pribavio Pečnik.

U policijskom izvješću dalje stoji da bi odmah nakon ubojstva Strohmaier i njegova životna suputnica Johanna Zankl automobilom, koji bi ih čekao u blizini mjesta zločina, trebali prebjeći u Jugoslaviju. Za legitimiranje na granici Pečnik bi Strohmaieru i gospođici Zankl nabavio krivotvorene putne listove. U Jugoslaviji bi onda Pečnik i Strohmaier u jednakim dijelovima podijelili raspisanu nagradu od 100.000 dinara, a Strohmaieru i njegovoj životnoj suputnici jugoslavenska bi vlada dodijelila unosnu trafiku, kojom bi si za budućnost osigurali atraktivan prihod, dok bi sam Pečnik u tom slučaju imao sigurne izglede da ga se reaktivira kao policijskog časnika. Ako Strohmaier pri izvođenju atentata bude uhićen, njegova bi životna suputnica od jugoslavenske vlade dobila odgovarajuću mirovinu i tako ekonomski bila zbrinuta do kraja života. Nakon opsežnog dogovora o izvedbi planiranog atentata, Jozef Pečnik je Josefu Strohmaieru rekao da će ga 1. srpnja 1935. između 12 i 13 sati čekati u blizini jugoslavenskog veleposlanstva u Beču I, Schellinggasse. On sam će u međuvremenu o tome razgovarati sa svojim prijateljem u veleposlanstvu i onda prenijeti pobliže upute o izvedbi atentata, kao i novčana sredstva za pokriće nužnih izdataka za pripremne radnje, kao što su: nabava odore austrijskog pismonoše, urednih civilnih odjevnih predmeta, prijevoznih i prehrambenih troškova za prethodno promatranje itd., kao i predujam od 12.000 dinara za nagradu. O svemu ovome je, stoji u policijskom izvješću, Josef Strohmaier 30. lipnja 1935. u 17 sati podnio prijavu žandarmerijskoj postaji u Günselsdorfu i tomu dodao da je – kako bi o Pečnikovim planovima za atentat saznao što je moguće više – prvobitno namjeravao njega pratiti sve do Beča i tek ga tamo prijaviti policiji, no nakon što se Pečnik blizu Günselsdorfa od njih odvojio pod izgovorom da drugdje ima još nekog posla, podnosi prijavu odmah, kako bi se Pečnika – ako ovaj izmijeni svoj plan, još pravodobno moglo uhititi.

Na temelju te prijave žandarmerijska postaja u Günselsdorfu krenula je u potragu za Pečnikom i uhitila ga pola sata poslije na cesti između Günselsdorfa i Teesdorfa i o tome telefonski obavijestila ured Savezne policije u Bečkom Novom Mjestu u svrhu provođenja daljnjih službenih radnji. Tijekom daljnjih izvida utvrđeno je da su protiv Sarkotića jugoslavenski poslanici planirali već više atentata, tako da je već radi njegove osobne zaštite Policijska direkcija u Beču odredila njegovo nadziranje.

U policijskom se izvješću navode i imena ostalih osoba koje su bile na meti, ali je glavni cilj bio Stjepan Sarkotić. Tako čitamo imena ostalih emigranata o kojima je Pečnik govorio. Dr. Pawlitz je identičan s odvjetnikom dr. Antom Pavelićem, Perčec je identičan s nekadašnjim gradskim vjećnikom u Zagrebu i novinarom Gustavom Perčecom, Perčec je identičan s potpukovnikom u mirivini Ivanom Perčevićem pl. od Odavne, Kvaternik je identičan sa studentom Eugenom Kvaternikom,,, a Pospisel je zapravo vozač Zvonimir Pospišil, rođen 9. VI. 1904. u Vukovini, okrug Velika Gorica.

O Pećniku se iz policijskih izvida saznaje da mu je otac, Anton Seymenich, rajonski inspektor bečke sigurnosne straže, rođen 22. studenoga 1878 u Pichlingu, okrug Voitsberg, Štajerska, domicilan u Beču, rimokatolik, oženjen, sa stanom u Beču X, Bürgergasse 22/III. U policijskoj je istrazi otac izjavio je da je 1902. služio vojni rok u Ljubljani i pritom održavao odnos s konobaricom Jozefinom Pečnik. Uskoro zatim došao je u bečku sigurnosnu stražu i tek je tu od općinskog suda Landstrasse dobio obavijest da je on otac Jozefa Pečnika, rođenog 27. studenoga 1902. Od toga vremena, pa sve do sinove dobi od 14 godina, morao je mjesečno plaćati 10 K alimentacije. Nakon toga više ništa nije čuo o sinu, kojeg nikada nije vidio. Tek u srpnju 1934. od sina je primio dopisnicu kojom ga je molio da mu pošalje novac, što Seymenich, međutim, nije učinio.

U jesen 1934., Seymenich se ne može sjetiti točnog datuma, sin ga je dvaput posjetio u Beču. Tek tada ga je osobno upoznao. Pečnik mu je pritom ispričao da je bio natporučnik u jugoslavenskoj vojsci i da je morao bježati, jer je djelovao u korist stranke dr. Vladka Mačeka. Pri tom posjetu Pečnik se kod oca zanimao za adresu general-pukovnika Sarkotića uz objašnjenje da bi ga želio posjetiti kako bi dobio određenu informaciju. Na odlasku Pečnik mu je rekao da sada putuje u Čehoslovačku.

Dana 28. ili 29. svibnja 1935., odmah nakon izbora u Jugoslaviji, Pečnik se ponovno pojavio u stanu svojeg oca – Seymenichu je ostalo u sjećanju da je bio lijepo odjeven – i ispričao da je bio u Čehoslovačkoj, Njemačkoj, Bugarskoj i Rumunjskoj, a pri kraju se zadržavao u nekom taboru kod Bratislave. Tamo mu je stigla obavijest da je amnestiran. Istodobno je dobio i putnu kartu do Beča i uputu da se javi vojnom atašeu u jugoslavenskom veleposlanstvu. Bečka je policija nakon provedene istrage i ispitivanja zaključila da je Pečnik zaista imao zadatak sam ili s pomoćnicima obaviti planirane atentate te je donijelo zaključak: „Ovime se Josef Pečnik u svrhu daljnjih službenih radnji u smislu §§ 5, 134 i 323 kaznenog zakona predaje naslovniku uz napomenu da je ovaj organ dotičnoga već kaznio sa 2 mjeseca zatvora zbog prekršaja §6 odredbe Savezne vlade od 10. IV 1933, B.G.Bl. br. 120. Regrutiranje ubojica koji su služili beogradskom režimu provodilo se slično kao i u ostalim službama koje su se bavile doušništvom. Bili su to ljudi s ruba zakona i društva koje se moglo ucijeniti i držati u podređenom položaju. No, isto tako se dade zaključiti kako su jugoslavenski agenti teško pronalazili suradnike među austrijskim stanovništvom, a najbolja su potvrda Erber i Strohmier, koji su, bez obzira na tešku materijalnu situaciju, pokušaj vrbovanja odmah dojavili.