Nacional donosi ulomak iz autobiografije ‘Penjačevi zapisi – Put do najviših vrhova svijeta’ najpoznatijeg hrvatskog alpinista Stipe Božića koji se popeo na tri najviša vrha na svijetu, a uz svoj višedesetljetni humanitarni angažman u Hrvatskoj gorskoj službi spašavanja, snimio je niz dokumentarnih serijala o svojim avanturama

Na HRT-u sam bio jedan od prvih autora koji je počeo montirati dokumentarce digitalno, odnosno na računalu. Sve one moje doživljaje s putovanja sažimao sam u filmske priče od kojih je više od stotinu prikazano na Hrvatskoj radioteleviziji. Reportaže sam često slao i izravno iz udaljenih krajeva svijeta. O tome su pisali i stručni magazini kao što je INMARSAT. Sjećam se jednog događaja iz središta Sahare, bili smo negdje blizu oaze Ubari usred najveće pustinje na svijetu. Snimio sam sa sad već legendarnim snimateljem Joškom Bojićem prilog o Sahari za Dnevnik HTV-a i montirao ga ispred šatora usred pustinjskog pijeska, a lokalni beduini su me u čudu gledali. Rekao sam im da će ovo što radim biti prikazano na Hrvatskoj televiziji i oni će to moći vidjeti. Prilog sam osmislio, montirao sliku i svoj glas te sve komprimirao u format WMV te s pomoću malog satelitskog broadband modema putem INMARSAT-a poslao na HTV. U međuvremenu, dok sam likovao nad uspjehom slanja jer to nije lako zbog nedostatka energije i raznih softverskih začkoljica, htio sam povikati onu svoju: Ja Tarzan! Ali kad sam se htio spojiti na web-program HTV-a, ustanovim da nemam RealPlayer, program za reprodukciju HTV-ovih sadržaja. Htio sam propasti u zemlju jer su moji beduini jedva čekali vidjeti svoja lica na televiziji. Odmah sam počeo s downloadom tog programčića na svoje računalo, ali bilo je neizvjesno što će prije otkazati – baterije na računalu, broadband primopredajnika NERA ili će kao što je to obično bivalo puknuti veza. Nasreću, koji minut prije početka našeg priloga na Dnevniku HTV-a, ugledali smo sliku iz studija. Prilog je emitiran, a ja sam povikao:

– Ja Tarzan!

Kasnije sam 2010. dobio i najveću nagradu HTV-a Ivan Šibl. Dok sam je primao sjetio sam se „legendarnog“ TV urednika Miroslava Lilića. Nije ga bilo u publici prilikom dodijele nagrade na koju sam stigao direktno iz Tibeta, samo dva sata prije početka. Ali u gledalištu su bili moji dragi prijatelji, urednici i producenti te ekipa iz tehnike kojima sam zahvalan za ono što smo postigli. Dokumentarci koje sam uz njihovu pomoć uradio bili su najprodavaniji proizvod HRT-a, većina ih je reprizirana i po 20 puta, a kritika i publika još ih mazi.

Kad sam krenuo u snimanje vrlo zahtjevne serije Sedam vrhova, dvoumio sam se koju bih malu kameru, kao rezervu, za teške uvjete snimanja na visokim planinama ponio. HI8 je već bio prokušan format, a o novom DV formatu nisam dovoljno znao. Traka mi je izgledala smiješno mala i nepouzdana. Kasnije sam mnogo puta žalio što na najviši vrh Antarktike nisam ponio DV kameru jer je u pouzdanosti i kvaliteti slike znatno superiornija. Malo koga nije iznenadio DV format koji se nekako, na mala vrata, progurao u sam vrh reporterske videografije. Prilikom snimanja serije emisija Dubine DV format se pokazao najboljim. Mala kamera Sony VX 100 s 3 čipa pokazala se izvrsnim medijem za prikazivanje morskih dubina. Kućište za ovu kameru više nije bilo nezgrapno, a slika je, prema mišljenju mnogih snimatelja, često prikazivala podmorje bolje nego što to ljudsko oko roneći zamjećuje.

Na visinama su se male DV kamere pokazale nenadmašnima jer su trošile manje energije iz sve boljih baterija. Sada je kameru mogao nositi svatko tko je znao snimati i kamera se počela nalaziti na prije nezamislivim mjestima: u stijenama, jamama, pustinjama ili dubinama mora.

Ponašanje ljudi pred velikom kamerom u dalekim zemljama pa i kod nas uvijek je bilo problematično. Za velike kamere koje su vrlo uočljive treba duga priprema što ljudima privlači pažnju pa se više ne ponašaju spontano. Kod manjih DV kamera snimatelja nitko ne uzima preozbiljno pa je kontakt s ljudima koje se snima neposredniji.

DV i HDV i današnje minijaturne SD kartice daju velike mogućnosti brze obrade i montaže snimaka na terenu i to s gotovo svakim računalom nove generacije uz odgovarajući program. Tako praktički snimateljska ekipa može biti samo jedan čovjek koji će snimiti prilog, montirati ga u računalu i s pomoću satelitskog, GSM ili zemaljskog telefona, poslati za emitiranje. Cijela oprema može stati u torbu za ručnu prtljagu. Kasnije se mobilnim telefonima moglo snimati kvalitetno, kao i s velikim profesionalnim videokamerama, ali nažalost kvalitetnih uradaka je malo jer za snimanje nije dovoljan uređaj, nego treba i neko prethodno znanje. Sličnim sam načinom već nekoliko puta slao videouratke s Himalaja. Prvi put 1999. godine kada su programi za komprimiranje bili mnogo primitivniji. Posljednji put u ljeto 2005. godine, na Nanga Parbatu u Pakistanu, proizveo sam i putem satelita poslao nekoliko sati programa, a sva se oprema napajala energijom iz sunčevih ćelija.

Sve je počelo prije Domovinskog rata kad sam već imao iskustva s medijima, i u novinama i na televiziji. Već sam surađivao s televizijama bivše države, najviše s TV-om Slovenija, a onda sam dosta radio na TV-u Marjan koji je osmislio legendarni Gordan Franić Futa. Za tu sam televiziju napravio jednu seriju dokumentarnih filmova u čemu su mi najviše pomagali tadašnji urednik Zoran Krželj i montažer Žarko Batinović. U međuvremenu su se počeli gomilati nemili događaji pred rat i kako sam dobro govorio engleski, zvali su me mnogi producenti stranih TV kuća za koje sam mogao odmah početi snimati i zarađivati popriličan novac. Moram priznati da u to vrijeme, nakon povratka s Kangchenjunge, još nisam bio posve siguran da će rat toliko eskalirati.

Snimanje prvog napada JNA na KIjevo

Onda se dogodio napad JNA-a na Kijevo i zaslugom novinara Hrvatskog radija Joška Krželja saznao sam da bih mogao otići tamo i snimiti posljedice tog razaranja. TV Marijan je imao neki automobil Yugo u koji sam sjeo zajedno s novinarkom Zrinkom Bandalo i pravac Kijevo. Negdje kod Hrvaca ostali smo bez goriva. Bio sam očajan, ali ne i izgubljen. Dok sam ja tako stao uz podignuti poklopac motora Yuga, naiđe čovjek na malom traktoru.

– Koja nevolja? – upita me.

– Ostali smo bez goriva, a trebao bih ići snimiti zapaljeno Kijevo.

– Božiću, ništa ne brini, evo kanta i ulij koliko ti treba.

Srećom me čovjek prepoznao i dao nam goriva s kojim smo došli do Maljkova. U Maljkovu smo se nekako ukrcali u automobil Slobodne Dalmacije i s fotografom Stankom Karamanom te novinarom Miomirom Štrbcom krenuli prema Kijevu. Na ulazu u Vrliku dočekala nas je blokada JNA-a i prisilila nas na čekanje. Nakon podužeg čekanja u oklopnom vozilu je stigao Ratko Mladić s oružanom pratnjom. Bilo je desetak novinara s naše i troje s okupatorske strane. Upalio sam kameru i snimao strogog pukovnika Ratka Mladića. Govorio nam je kako je Kijevo slobodno i da tamo nema više vojske ni naše ni njihove i da ga možemo posjetiti. Krenuli smo prema Kijevu, ali nas je još jedna blokada tenkova i vojnika JNA-a dočekala u Civljanima. Gotovo nisam gasio kameru dok smo vozilom Slobodne Dalmacije vozili prema Kijevu. Jedan oficir JNA-a rekao nam je neka snimamo starije žene i muškarce, očito srpske nacionalnosti. Iako su njihove kuće bile neoštećene, žene su nam se žalile kako su ih napali ustaše. Na ulazu u Kijevo poznate crkve više nije bilo, srušena je do temelja. Još se dimilo iz nekih obiteljskih kuća. Sve je bilo srušeno i zapaljeno. Te apokaliptične prizore koje sam snimio donio sam na HTV i prikazani su nemontirani, i bili su to prvi očiti dokazi o napadu JNA-a na Hrvatsku.

Odmah nakon završetka rata pokušavao sam HTV-u ponuditi svoju ideju o dokumentarnoj seriji Sedam vrhova. Tadašnji direktor Tonči Vrdoljak rekao mi je da nema problema. I nije bilo problema jer se ništa nije događalo. Onda smo nakon mnogih obećanja Joško Blajić i ja otišli kod glavnog producenta HTV-a Ante Škorputa. Ante je već čuo za mene jer sam u međuvremenu za Dokumentarni program napravio film Lukina jama.

Ante Škorput dočekao nas je prilično službeno pa sam pomislio ništa od moje ideje ni ovog puta. Pokušao sam mu u kratkim crtama obrazložiti ideju.

– Napravio bih dokumentarnu seriju od 10 filmova koji govore o usponu na najviše vrhove svih sedam kontinenata. Uvjeren sam da bi serija bila gledana i prodavana po svijetu. Bila bi po jednom nastavku jeftinija nego da se snima u Hrvatskoj.

– Kako to misliš? – upita me Ante.

– Išao bih sam sa snimateljem i priključivao bih se drugim ekspedicijama, a aviokarte mi je već obećao KLM! – odgovorio sam mu.

– Daj da pogledam kalkulaciju – reče on.

Malo je gledao sinopsis i kalkulaciju i onda se ustao. Ja sam mislio, gotovo, piši propalo. Ali Ante otvori ormar iza sebe, iz njega izvadi tri čašice i flašu loze. Stavi čašice ispred nas, nalije ih i nasmije se.

– Možemo li ovo označiti kao dobar početak suradnje? – reče on i podigne svoju čašicu.

Nakon toga razgovor se nastavio u prijateljskoj atmosferi.

– A odakle si ti ono? – upita me Ante Škorput.

– Iz Zavojana, kod Vrgorca! – odgovorio sam mu.

On je rođen u Orahovlju, također selu kraj Vrgorca, gdje sam ja jednom s majkom išao mljeti pšenicu koju smo gonili na mazgi.

Ante je odmah nakon našeg razgovora nazvao urednika Znanstveno-obrazovnog programa Marijana Bušića koji je bio oduševljen našom idejom. Bio sam vrlo sretan jer mi se konačno počeo ostvarivati san. Dok sam silazio s drugog kata prema prizemlju, slučajno u liftu sretnem glavnu urednicu HTV-a Hloverku Novak Srzić.

– Hej, Stipe, sve sam čula. Ideja ti je fantastična, ali prije mi napravi onaj film o Kijevu.

Film Oluje nad Kijevom brzo sam završio i nakon toga smo snimatelj Joško Bojić i ja proputovali i snimali na svim kontinentima i nismo probili budžet, a napravili smo, umjesto 10 obećanih, čak 18 dokumentarnih filmova koji su po gledanosti, kritici i prodaji nadmašili sva, pa čak i moja očekivanja. HRT je u međuvremenu sve više gubio nekadašnji sjaj i kvalitetu. Gotovo da više nema dokumentarnog, dramskog, znanstveno-obrazovnog programa ni filmske produkcije. Sličnu sudbinu dijele i druge javne televizije. Gube gledatelje!

HTV je nekoć bio vrlo gledan u susjednim državama, pogotovo su se gledali naši dokumentarci. Niti Slovenci u to vrijeme nisu mogli proizvesti nešto slično kao što je dokumentarna serija 7 vrhova.

Gorska služba spašavanja

Već sam dosta puta spominjao GSS koji je nakon samostalnosti Republike Hrvatske preimenovan u HGSS: Hrvatska gorska služba spašavanja. Najjače stanice bile su Zagreb i Split. Nakon Domovinskog rata stanica Split postala je najuspješnija u Hrvatskoj, djelomice i zato što se nalazi na obali gdje se razvijao malo drugačiji vid turizma od onog tradicionalnog. Suvremeni turisti sve su više odlazili u prirodu, na planine ili na rijeke zbog čega je HGSS-ova stanica Split bila vrlo aktivna. Gotovo sve akcije spašavanja pratili su mediji, naročito televizija gdje sam ja radio. Unatoč mnogim obvezama često sam odlazio u akcije spašavanja s helikopterima Hrvatske vojske i to snimao, što bi se isti dan prikazivalo u informativnim emisijama. Osim toga snimio sam i dvije dokumentarne serije o akcijama spašavanja. Bio sam i pročelnik splitske stanice HGSS-a u dva navrata u ukupnom trajanju od 15 godina. Zajedno s kolegom spašavateljem Vinkom Prizmićem trudio sam se ojačati cjelokupnu službu i staviti je u zakonske okvire tako da smo mogli surađivati sa svim službama u našoj zemlji i inozemstvu.

U svakodnevnom je životu stotine valjanih razloga da nešto ne učinimo, nekome ne pomognemo, a samo jedan je razlog ZA, a to je čovjekova volja. Odlučnost da se nekome pomogne ne mari za onih stotinu valjanih razloga, dapače ona veliča ono što je čovjeku najvrjednije: život. Zato treba hvaliti i kao junaka slaviti svakog tko se žrtvuje za drugog, onog koji drugom pomaže. Jedna poslovica kaže ako spasiš jednoga, spasio si cijeli svijet. I zaista sva „junačka“ djela koja sam ostvario penjući se po najvišim vrhovima svijeta ništa su u usporedbi s jednim spašenim životom. Ponekad kad bi telefon s pozivom za pomoć zazvonio kasno u noći, moja Vera bi znala reći:

– Zar baš ti moraš ići? Ima i drugih!

– E, upravo ja moram! Kako ću motivirati ostale spašavatelje ako ja izostanem – odgovorio bih.

Nakon mnogih akcija spašavanja bio sam toliko ispunjen radošću i mirom da sam mislio kako sam u tim trenucima najbogatiji čovjek na svijetu. Često mi se činilo da sam nakon nekog spašavanja mnogo sretniji ja nego onaj kojeg smo spasili. Nasuprot tome, nekoliko stresnih akcija spašavanja gdje sam se zatekao među više unesrećenih ostavile su na mene posljedice. Od mnogobrojnih akcija spašavanja teško je izdvojiti jednu jer su gotovo sve bile drukčije, ali nasreću uspješne. Ipak, evo jedne u kojoj nisam neposredno sudjelovao, nego sam samo koordinirao akciju telefonom.

Jedan oficir JNA rekao nam je neka u Kijevu snimamo starije žene i muškarce, očito srpske nacionalnosti. Iako su njihove kuće bile neoštećene, žene su nam se žalile kako su ih napali ustaše

U vrijeme ratnih nemira u BiH Stabilizacijske snage (SFOR) koje su imale zadatak odvratiti neprijateljstva i stabilizirati mir u BiH imale su bazu u Divuljama pokraj Splita. Ponekad su te snage izvodile vježbe na teritoriju RH, ali jedna nije išla po planu. Bio je radni dan, a britanske specijalne jedinice imale su vježbu na Mosoru, planini blizu Splita. Imali su razne specijalne zadatke, kretanje od jedne do druge točke i tko zna što još, ali se nakon vježbe jedan specijalac nije vratio u bazu, izgubio se u vrletima Mosora. Između ostaloga specijalci su trebali, prema skici, a ne prema karti, stići od točke A do točke B, ali jedan se vojnik nije pojavio na točki B nakon čega su ga cijelo popodne tražili pješadija i helikopteri da bi tek navečer zatražili pomoć od GSS-a. Poziv sam primio ja, jer sam tada bio pročelnik stanice Split.

– Mountain rescue service… – javio se zapovjednik Multinacionalne divizije Jugozapad (MND–SW).

– Yes! – odgovorio sam.

– We have a situation… – on meni, na tečnom engleskom, razlaže kako su izgubili jednog vojnika i kako bi bilo dobro, ako možemo, da se i mi što prije uključimo u potragu na Mosoru.

Odmah sam pozvao Željka Knezića da skupi ekipu i rano ujutro krene na Mosor vidjeti o čemu je riječ te, ako bude trebalo, podignut ćemo još ljudi. Ujutro je krenulo petnaestak spašavatelja iz splitske stanice HGSS-a. Britanci su u međuvremenu formirali svoje zapovjedništvo za potragu u Sitnome Gornjem i odatle su upravljali potražnom akcijom, nama su rekli gdje su ga tražili i gdje je on trebao doći. Ali iz prakse znamo da zalutali nije uvijek tamo gdje ga očekuješ, nego ga treba tražiti tamo gdje ga nema, to jest gdje ga nitko nije tražio.

Nakon uspješne akcije, Željko Knezić nam je kasnije ispričao kako ga je pronašao: – Onda sam, vođen osjećajem i iskustvom otišao na greben Mosora gdje on, prema njihovim planovima, nije trebao biti. S grebena i od Vickova stupa otišao sam na vrh Mosora Kabal i odatle sam ugledao čovjeka nekih dvjesto do tristo metara zračne linije na Jabukovcu. Dogodilo se da je zamijenio jedan mali greben za vršni greben Mosora. On je prešao preko vršnog grebena i uputio se prema Kotlenicama i tamo se izgubio pa više nije znao od kuda je došao te završio na Jabukovcu. A Jabukovac je živi krš, samo škrapa do škrape iz koje još raste makija i za prolazak je velika muka. Pitao sam ga dovikivanjem je li on taj i taj, a on je odgovorio da jest i da mu nije ništa, ali da je ostao bez vode.

To jutro nakon što je proživio noć, kaplar Judd je već bio psihofizički rastrojen. Željku je pokazao oproštajno pismo koje je tijekom noći napisao ženi, u slučaju da ga nađu mrtvoga.