O svom djetinjstvu i mladosti, o onome što se događalo njenim roditeljima nije voljela govoriti. Priča njenih roditelja počela je prije II. svjetskog rata na Hvaru. Gabin otac Đuro, inženjer po struci, upoznao je njezinu majku, Berlinku Elizabeth Reiman, kad je na Hvar došla na ljetovanje. Vrlo brzo su se vjenčali i zajedno otišli u Berlin, gdje se 1936. rodila Gabi. Vihor rata i prva snažna bombardiranja Berlina nagnali su njezina oca i majku da se vrate u Hrvatsku, vjerujući kako će tu ipak biti lakše. Gabi je imala samo šest godina kad su je odveli djedu i baki na Hvar, jer se rat nije mogao izbjeći ni u Zagrebu. Djed Gabi Novak bio je imućan i ugledan hvarski liječnik i imali su najljepšu vilu na Hvaru. No kuća je u to vrijeme bila tek mrtvi kapital od kojeg se nije moglo preživjeti. Često nisu imali struje, nebo su nadlijetali avioni, a njezina baka morala je čak i unukin tricikl mijenjati za šećer i brašno.

Bila su to olovna vremena, redovite veze s kopnom nisu postojale, opasno je bilo putovati, posebno za njezinu majku Njemicu, koja je ostala u Zagrebu. Otac se domogao Hvara nekoliko puta, a na posljednjem putovanju, potkraj rata, htio je Gabi povesti u Zagreb. Sve je organizirao, pronašao brod koji ih je čekao na drugoj strani Hvara, poveli su sa sobom i magarčića, jer je Gabi bila premala da toliki put prehoda s kovčegom u ruci… Ali kad su se već uspeli na vrh otoka, blizini mjesta Grablje izišla su pred njih trojica s puškama. “Đuro, ti ideš s nama, a mala će ostati i čekati dok se ljudi vrate s polja”, rekli su ocu Gabi Novak i odveli ga sa sobom. Zaprepaštena i prestrašena djevojčica ostala je stajati s kovčegom i tovarom, čekati da je netko odvede k djedu. Jedini hvarski liječnik uzalud je tražio odgovor na pitanje gdje mu je sin, a Gabi je na tom hvarskom vrhu posljednji put vidjela oca. Poslije je doznala da je s još nekolicinom mlađih Hvarana odveden na otok Vis, odakle se nije vratio.

Majku je ponovo vidjela tek nakon završetka rata. Na Hvaru su se ukrcale na brod koji je do Rijeke plovio 14 dana. Kad bi zastao u nekoj luci, dočekali bi ga mještani i davali im vodu i hranu. Gabi se sjeća kako im je u Šibeniku jedna žena donijela u novine umotane još vruće palačinke. Sjećanje na te prefine palačinke bilo je njezina prva snažna emotivna veza sa Šibenikom, a poslije ju je produbio Arsen Dedić. Ljubavna priča njezinih roditelja, djetinjstvo u ratnim uvjetima uz djeda i baku, gubitak oca, susret s majkom… sve su to bili snažno obojeni trenuci koje Gabi nosi u sebi, a ljubav prema Hvaru prenijela je na djecu, na Matiju i na Sandru.

Prvi posao dobila je u grafičkoj redakciji Vjesnika, gdje je osam mjeseci završavala karikature. Za lijepom i posebnom mladom ženom svi su se okretali kad bi prošla takozvanim Plavim hodnikom u Vjesnikovoj zgradi, putem koji je vodio prema štampariji. Novo radno mjesto i rad na crtanom filmu odveli su ju u derutni studio na Goljaku. Ondje je pak stalno nešto pjevušila, jer bi navečer na malom starinskom radiju slušala Graz 3, BBC i druge stanice s kojih bi skidala svjetske hitove i sutradan ih pjevušila kolegama. Njezin specifičan glas mogao se čuti i u crtićima koje su stvarali. Tako ga je čuo i Bojan Adamič, uvaženi slovenski skladatelj. Ponudio joj je da pjeva na njegovu koncertu u Ljubljani, a glazbeno vatreno krštenje imala je na Zagrebačkom festivalu 1959. Baš kao i Arsen.

“Tada sam još radila na crtanom filmu. Dapače, mislila sam da ću to raditi cijeli život i željela sam ostati u likovnom svijetu, jer sam osjećala da pripadam među likovnjake. No voljela sam i glazbu pa mi je bilo zabavno pojaviti se na festivalu, ali nisam mogla ni sanjati da bi estrada mogla postati moj životni poziv. Na tom festivalu pjevala sam pjesmu ‘Ljubav ili šala’, a Arsen je napisao tekst za Bogliunijev ‘Mornarev cha-cha-cha’. Bio je siječanj, jako hladno, imali smo probu, sva sam se tresla od treme jer mi je sve to još bilo novo. U jednom trenutku prišao mi je Mario Bogliuni i predstavio mi Arsena.

‘Bio je mršav, nosio je nekakav kaputić, imao je i nekakvu torbicu, sav je bio nestašan. Pozdravili smo se, pogledali i oboje smo se u tom času prepoznali’, opisala je Gabi svoj prvi susret s Arsenom 1959. godine

Bio je mršav, nosio je nekakav kaputić, imao je i nekakvu torbicu, sav je bio nestašan. Pozdravili smo se, pogledali i oboje smo se u tom času prepoznali. To nije bila zaljubljenost, mi smo naprosto bili jedno: jednako smo mislili, dijelili iste snove, voljeli iste stvari. Ali godinama smo bili samo prijatelji i to naše prijateljstvo nije imalo nikakve veze s bliskošću muškarca i žene. On je bio moj brat, a ja njegova sestra. Uvijek smo bili zajedno, i u društvu smo bili zajedno, tako da je svima, osim nama, bilo jasno da smo si naprosto suđeni.

Čak i kad je išao u kino ili kazalište sa svojom tadašnjom djevojkom Brankom, divnom osobom za koju smo se svi nadali da bi mu mogla postati i više od djevojke, uvijek bi i mene pozivao.

‘Čuj, Gabi, ti bi baš mogla ići s nama ako ništa drugo ne radiš.›

Ja bih odgovarala: ‘Ma ne’, a on bi inzistirao: ‘Ma daj, uzet ćemo još nekoga.›

Nitko nije mogao shvatiti tu potrebu za bliskošću, naše duge telefonske razgovore, dijeljenje sreće, jadanja, zajednički rad, planove. Vjerujem da je ljudima to bilo možda i komično, da su mislili kako glumatamo. Ali mi smo do kraja 1970. zaista bili samo prijatelji. Nakon te Nove godine, koju smo dočekali na Jalti s bendom na našoj posljednjoj turneji po SSSR-u, vratili smo se kući kao par”, otkriva Gabi.

Oboje su bili u zenitu karijere i imali su svoje predživote. Gabi se prvi put udala s 19 godina za desetak godina starijeg kolegu s posla, akademskog slikara Bogdana Debenjaka, no razveli su se nakon devet mjeseci, shvativši da su postupili ishitreno. Drugi suprug bio joj je liječnik, kompozitor, aranžer, producent i trubač Stipica Kalogjera. S njim je bila u braku osam godina. Rastali su se mirno, bez uzajamnih optuživanja, što dokazuje i kasnija dugotrajna vrlo uspješna i bliska suradnja Arsena Dedića i Stipice Kalogjere. Arsen je pak imao iza sebe jedan brak i dosta buran poslijebračni život. Osim toga, Gabi i Arsen podrijetlom su bili “klasni neprijatelji”. Gabi je došla na svijet u intelektualnoj obitelji. Djed joj je bio liječnik, a otac inženjer. Othranila ju je samo majka, koja se, rano ostavši udovica, kao Njemica nakon II. svjetskog rata teško probijala kroz život u zemlji kojoj su Nijemci u ratu nanijeli mnogo zla. Njoj nije bilo teško ni šiti, ni prodavati karte za kino samo kako bi Gabi imala sve što joj treba, da kroz život može kročiti uzdignute glave. Arsena su pak odgojili roditelji radnici i težaci, u malom gradu s još manje mogućnosti i nelijepim sjećanjima na II. svjetski rat. Unatoč tome Gabi i Arsen dijelili su iste stavove, na isti način doživljavali glazbu i potpuno se u svemu razumjeli. Poštivali su i voljeli te svoje različitosti, slijedeći samo put svog srca. Ali oprezno, korak po korak, i tako izgradili odnos koji je trajao gotovo šest desetljeća.

Gabi je bila neupitna pjevačka zvijezda, a Arsen je pisao antologijsku glazbu i stihove. Bilo ih je gotovo nemoguće zamisliti jedno bez drugoga, ali ipak su se ljudi pitali hoće li njihova veza, a poslije i brak, podnijeti teret popularnosti. Na neki su način podržavali njihovu ljubav i dijelili njihovu sreću, ali bilo je i groznih trenutaka. Iako su od prvoga dana nastojati živjeti svoj život daleko od očiju javnosti, nisu sve reakcije bile dobronamjerne. Kako inače protumačiti telefonski poziv u gluho doba noći nakon kojeg je Gabi izgubila dijete. Bila je u četvrtom mjesecu trudnoće, ispostavilo se, čekala je sina. Morala je mirovati i ne izlagati se stresnim situacijama, a muškarac koji ju je nazvao, predstavivši se kao policajac, rekao joj je da je Arsen imao prometnu nesreću i da je izgorio.

Sve se podudarilo: i da je tog jutra njezinim autom krenuo do Rijeke i da se mogao zateći na toj cesti. Šokirana, odmah je nazvala svoju majku, a potom u šest ujutro završila u bolnici. Arsen je trebao odsjesti kod prijatelja u Rovinju, no Gabi ga nikako nije uspijevala dobiti jer je netko toga dana, uređujući mu vrt, slučajno prerezao telefonski vod. Tek je sutradan Arsen doznao što se dogodilo i pojurio u Zagreb. Izbezumljen od brige, pitao je Gabi – zašto je uopće podigla slušalicu. No bol koja ih je oboje razdirala u tim trenucima, nju je na neki način očvrsnula. Kad je nekoliko godina poslije doznala da je Matija na putu ništa ju više nije moglo iznenaditi, napakostiti joj, pokvariti sreću koja joj se osmjehnula.

“Arsen je obožavao djecu. Pričao mi je da je jednom prilikom nekoj gospođi na aerodromu priskočio u pomoć pričuvavši joj jednogodišnju bebu dok je ona otišla po svoj kovčeg. Toliko zdušno je to učinio da se na trenutak prepala kako bi joj mogao uzeti dijete. No on je samo bio sretan što barem nakratko može držati to malo biće i sanjati da će tako jednoga dana u naručju držati i naše dijete. Oboje smo to od prvoga dana silno željeli i bili smo najsretniji na svijetu kad se 1973. rodio Matija.”

Ostala je u drugom stanju kad je već imala 36 godina, a prvih šest mjeseci trudnoće Gabi Novak morala je mirovati. Nije htjela iščekivati u bolnici, ali se strogo pridržavala liječničkih uputa. Tek ponekad ustala bi iz kreveta, popila kavu s prijateljicama koje bi ju došle posjetiti, čitala je, plela prekrivače. Tako je provela ljeto. Kad je došla jesen, liječnici su joj dopustili da se počne kretati pa je unatoč poodmakloj trudnoći išla na tržnicu ili odlazila na Arsenove koncerte, čekajući unaprijed dogovoreni termin za porod carskim rezom. Na koji se uputila sama, jer nije htjela da ju Arsen vozi u bolnicu. Oduvijek je bila hrabra i pažljiva i obavila bi sama sve što je mogla. Tako je i toga dana uzela svoj pinklec s najnužnijim stvarima i naiskap popila čašu crnog vina – za hrabrost. Arsen ju je poljubio, a ona se taksijem odvezla do bolnice. Tek rođenog Matiju prvi su vidjeli Arsen i njegova kći Sandra, a kad se Gabi probudila iz anestezije, sestra joj je donijela mali smotuljak, s razdjeljkom i frizurom poput Arsenove.

Kao horoskopskoj račici obitelj joj je uvijek bila na prvom mjestu. Ali nije zapostavljala ni karijeru. Ona je nekako mirno tekla uz obveze supruge i majke, kćeri i snahe. Vrlo je poštivala Arsenovu majku. Baš kao što je i Arsen volio njezinu.

“Moja je majka bila prekrasna žena. Imala je težak život, a krasila ju je germanska zatvorenost. Arsena je obožavala i uvijek je bila na njegovoj strani. Govorila je mješavinom njemačkog i hrvatskog pa ne znam koliko su se baš potpuno razumjeli. Svaku nedjelju ispekla bi kolač od jabuka. Meni su bila namijenjena dva komada, a Arsenu cijela padela.”

Arsen nikada nije propustio punici udijeliti kompliment za kulinarsko umijeće. Znao se i našaliti na račun njezina germanskog podrijetla, a da ona to pogrešno ne shvati. Primjerice, nakon što bi zajedno pogledali neki partizanski film, Arsen bi joj u šali rekao: ”Baka, stvarno mi je žao što naši opet nisu pobijedili.” No znao se našaliti i na račun svoje supruge.

“Ja sam rođena u Berlinu, i to doma. U tijeku su bile posljednje pripreme za Olimpijadu, a u središtu Berlina stalno su u pripravi stajala kola hitne pomoći za razne intervencije, pa tako i za porođaje. Moja majka nije htjela roditi ni u kakvim kolima, nego doma. Prisutan je bio i moj otac, a babica je došla naknadno k nama u stan obaviti što je još trebalo. Arsen bi u šali znao reći našim prijateljima: ‘Moja se Gabi rodila 1936., tada je održana Olimpijada u Berlinu na kojoj je afroamerički sprinter Jesse Owens osvojio četiri zlatne medalje, a Hitler mu nije htio čestitati. Svi su bili euforični, a i moja Gabi je malo mahala ručicom.’ Pitala bih ga kakve to ludorije govori ljudima, kako sam mogla mahati ako nisam bila stara ni tri dana, a on bi nastavljao uz osmijeh: ‘Ipak si malo mahnula.’”

Duhovitost i providnost Arsen je naslijedio od majke. Ona je uvijek unaprijed znala što će se dogoditi i kako će biti. Nosila je u sebi posebnu snagu, smisao za šalu, ubojiti šibenski humor i ničega se nije bojala. Za vrijeme Domovinskog rata, kad je Šibenik bio gotovo izoliran od ostatka Hrvatske, Arsen ju je vidio u jednom izvještaju s ratišta na HTV-u, kako nekim pripadnicima UNPROFOR-a pokazuje Šibenik. Silno su se za nju prestrašili i Gabi je odlučila otići k njoj.

Dvorište rodne kuće za Arsena je imalo posebnu važnost. U njemu bi se ljeti odmarao, primao samo one goste koje bi želio, stvarao je, čekao Gabi da se vrati iz kupnje ili s kupanja. Ondje je slavio rođendane, na tom se mjestu posvećivao najprije djeci, a poslije unukama, rado zasvirao gitaru ili pak rogoborio kad bi začuo neki oštriji glas ili susjedovu psovku.

No u svakom ratu svu tu mediteransku čaroliju zamijenili su strah i borba za preživljavanje u nemogućim uvjetima. Nakon što su im sinovi otišli živjeti u veće gradove, Jovo i Jerka Dedić ostali su sami i nastavili živjeti po starinski. Jovo Dedić umro je iznenada 1983. u Beogradu, u stanu sina Milutina kojega je došao posjetiti.

“Oko podneva se vratio u stan, ručao je, zaspao i više se nije probudio”, otkrio je Milutin kojeg je gubitak oca još više okrenuo k majci.

Svake je godine dolazio u Šibenik samo da ju vidi, a i malo joj ublaži samoću. Arsen je to činio puno češće. Da je htjela, doveo bi ju i u Zagreb, ali njoj je njezina kućica bila draža. Voljela je sina i nevjestu, ali se užasavala centralnog grijanja i života u velikom gradu, bez svog šibenskog dvorišta.

Tek rođenog Matiju prvi su vidjeli Arsen i njegova kći Sandra, a kad se Gabi probudila iz anestezije, sestra joj je donijela mali smotuljak, s razdjeljkom i frizurom poput Arsenove

Jerka Dedić 12 je godina živjela kao udovica, veći dio godine posve sama u njihovoj kući, a bolovala je od dijabetesa. Kad je počeo Domovinski rat, susjedi su joj pomagali koliko su mogli, a onda su jedan za drugim odlazili iz Šibenika na otoke, u svoje vikendice u Primoštenu, Rogoznici, Žaboriću. Zabrinuta za svekrvu, Gabi je početkom 1990-ih ipak uspjela doći u Šibenik. Još “oba nisu pala”, po gradu se kretalo na vlastitu odgovornost pa se uglavnom držala kuće. Arsenova majka nakratko je morala ostati u bolnici, Gabi ju je posjećivala, a preostalo vrijeme provodila je u kući Arsenove mladosti, koju je i ona zavoljela. Dane je kratila pospremajući, rješavala se nepotrebnih stvari koje su se s godinama nakupile. Kad joj se svekrva vratila iz bolnice, Gabi je još neko vrijeme ostala uz nju.

“Arsenova mama imala je težak život. Nije znala ni čitati ni pisati pa ju je to poslije Arsen naučio, ali od nje sam dobila toliko životne mudrosti. Uživala sam u njezinim pričama, upijala ono što mi je savjetovala, divila sam se njezinoj mudrosti i sposobnosti da sve predvidi. Ležale bismo navečer u istom krevetu i kako nije bilo struje, u mraku smo razgovarale o svemu i svačemu.

‘Znaš, ti si meni kao kći, uopće mi nisi nevista. Ko bi se u ovo vrime usudio doći babi u posjetu i brinuti se za nju›, rekla mi je u jednom trenutku.

Bila je nevjerojatna osoba, djeca i unuci su ju obožavali, doživjela je i lijepe godine: umrla je u 1995., u 91. godini. Jedino nije dočekala da vidi svoje praunučice Lu i Emanuelu.”

Svaku pjesmu ili stih Arsen bi najprije dao Gabi da ih pročita. Ona je uvijek znala sve. Sve joj je uvijek rekao na direktan i indirektan način. Ništa joj nije tajio. Dapače, podastro joj je ponekad i ono što joj nije bilo drago pročitati. Koliko god bi ju neki stih bocnuo u srce, ona bi se samo nasmiješila i vratila mu stihove preko stola. Jednom prilikom divno je to opisala: “S Arsenom je trebalo znati živjeti.”

“Nije nikakva tajna da je Arsen volio žene. Vrstan umjetnik, koji je u sebi nosio takvo bogatstvo, morao je imati slobodu. To ne razumiju uvijek žene koje su se udale za velike slikare, vrhunske liječnike ili vodeće znanstvenike. Da bi dali najbolje u svojoj profesiji, ne smiju biti sputani. Arsen je bio divan otac, osoba puna znanja, u neku ruku i prorok, jer je ‘Nadu’ i ‘Hrabre ljude’ napisao u jednoj mirnoj Hrvatskoj. Ja sam uvijek znala koliko mu značim. Bila sam mu, nakon raznih izleta ili druženja do dugo u noć, njegov povratak kući. Prijateljice su mi govorile da mi se dive jer to one ne bi izdržale, ali ja sam znala da nije lako nositi u sebi težinu življenja i razmišljanja uz bezbroj svakodnevnih banalnosti koje bi morao pozavršavati kad bi zatvorio vrata svoje sobe”, opisala je Gabi.

Da nije uza se imao tako tolerantnu ženu, koja ga je razumjela, podržavala, štitila i oslobađala svih drugih obaveza da se potpuno i slobodno može posvetiti svom radu, zacijelo njegov opus ne bi bio toliko bogat. Ali zato je Gabi držao na pijedestalu, iznad svega i svih, ili kako je znao reći, “ona je stožerna persona” u njihovoj obitelji. Njoj je posvetio mnoge stihove, uz nju je proveo lijepa četiri i pol desetljeća.

“Mi smo prije svega, jedno drugo podržavali. Među nama nije bilo ljubomore u bilo kojem pogledu. Radovala sam se svemu što radi, svakom njegovu uspjehu. Baš kao i on mojem. Uvijek mi je govorio da sam hrabra i da ne bi mogao živjeti bez mene, a ja sam mu morala obećati da ću ga čuvati. Bili smo iskreni, posvećeni jedno drugome, ništa nismo hinili. Što je puno teže nego spakirati kovčeg i reći zbogom nakon prvog problema.”

Bez Gabi nije znao živjeti. Ona je uvijek bila tu, njegov ostvareni san iz rane mladosti, otkako ju je prvi put ugledao u Šibeniku kao srednjoškolac. Pjevala je na terasi hotela gdje se održavala maturalna zabava, a on ju je promatrao s divljenjem neiskusnog mladića dotad zaljubljenog samo u flautu. Kad je čarobna večer završila, nacrtao ju je po sjećanju u svoju srednjoškolsku bilježnicu.

Volio je otkrivati arhaične, neobične i znakovite riječi pa je tako znao reći da mu je Gabi bila – namrijeta. Upotrijebio ju je i Tin Ujević u svojoj pjesmi “Kristalna kocka vedrine”. Ona označava puno toga, ovisno o kontekstu, ali spominjući Gabi Arsen je njome isticao njezin značaj u svom životu. Ona mu je bila suđena, namijenjena, dana kao najveća dragocjenost.

“Najsretnije i najstabilnije, ono što najviše čuvam, život je s Gabi. Najprije smo bili znanci, pa prijatelji, zatim smo postali ljubavnici, potom roditelji i napokon supružnici. Između nas se nikada nije dogodio nekakav grom, sve se polako odvijalo. Mi smo različiti po mnogočemu, ali imamo iste sudbine, slični smo po sklonostima i procjeni nevažnoga, imamo isti pogled na stvari, pojave i ljude, što je jako važno. Da nije valjalo, ne bi trajalo toliko dugo”, rekao je Arsen.

Njegov odnos prema ženama bio je višeslojan i višeznačan, ali svakako pun poštovanja. Godinama ih je svrstavao u neke svoje ladice, po dobi i značaju, ne zaboravivši ni na jednu koja mu je u nekom trenutku života mnogo značila. Neke su mu bile prijateljice, neke muze, a neke velike ljubavi. Svih se rado sjećao i o njima uvijek govorio najbolje. Njegova majka i Gabi bile su izvan te žestoke konkurencije. One su bile njegova moralna vertikala, životni uzori, samo uz njih osjećao je toliko potrebnu toplinu, od njih je uvijek dobivao iskren zagrljaj. Posve im se mogao prepustiti znajući da ga ni u jednoj situaciji neće napustiti. A kad mu se rodila unučica Lu, potpuno je izgubio glavu. To malo biće, horoskopska lavica, od prvog trenutka postala je središte njegova svijeta. Zbog nje se, kažu njegovi prijatelji, potpuno promijenio i postao blag, sasvim pobijeđen i potpuno osvojen. On sam bi pak znao reći kako se pita je li ikoga prije Lu doista volio.

Tu nježnu crtu svoje inače poprilično teške naravi ponio je iz roditeljskog doma zahvaljujući majci. Obožavao ju je i otvoreno pokazivao emocije prema njoj. Nikada nije zaboravio koliko se mučila, radila i odricala da bi on i brat imali bolji život od njezina. Za njega je ona bila ne samo majka hrabrost, kako ju je nazvao u svojoj pjesmi, nego i sinonim za sve pozitivno, mjera za odnose koje je poslije sam gradio. Bila je nepismena, ali su ju krasile nevjerojatna pronicljivost i mudrost. Njezin rendgenski pogled sve bi vidio u sekundi, savjeti su joj bili kratki, jasni i korisni za cijeli život, poput narodnih poslovica. Britkim jezikom znala je sjeći poput mača. Kad je otišao od kuće na studij, romantična slika majke u mislima ga je vraćala u dom, bila je melem za sve njegove mladenačke patnje. Kao čovjeku iz ruske romanse, kojemu je bilo dovoljno da nakon dugih putovanja dođe kući i umorne dlanove uroni u Volgu, kako bi se opustio i ozdravio od života u daljini, tako je na njega ljekovito djelovao težački dlan njegove majke.

Obazriv je bio i prema tuđim majkama. Sredinom 1960-ih stanovao je u zgradi u Ulici proleterskih brigada (današnjoj Vukovarskoj) kod obitelji Brković. Gospođa Brković primila ga je za podstanara na molbu Boška Petrovića, koji je stanovao na istom katu. Kod Brkovića je živio tri-četiri godine i za to vrijeme jako se vezao uz gospođu Brković, koja ga je doživljavala i odnosila se prema njemu kao prema vlastitom sinu. Kad se odselio u svoj prvi stan, mansardu u Barčićevoj ulici, često se kod njezina sina raspitivao kako je i što radi, pozivao ga je na svoje koncerte, družio se s njim u BP Clubu Boška Petrovića. Njezinu dobrotu nikada nije zaboravio. Kao ni bilo koga tko mu je pomogao. Kad bi ponekad pričao o tim stvarima, ljudskim, jedinstvenim i sve rjeđim, retorički bi se pitao: “Jel to u redu?”