Francuski zakon više ne uvrštava poslušnost u zadaće supruge i svaka je građanka postala biračica. Te građanske slobode ostaju apstraktne ako ih ne prati ekonomska autonomija. Uzdržavana žena – supruga ili kurtizana

– nije oslobođena od muškarca zato što u rukama drži glasački listić. Dok joj običaji nameću manje ograničenja nego nekoć, te negativne slobode nisu dubinski izmijenile ženin položaj. Žena je i dalje ograničena na stanje podložnosti. Radom je žena uvelike prevalila udaljenost koja ju je dijelila od muškarca. Jedino joj rad može jamčiti konkretnu slobodu. Čim žena prestane biti parazit, ruši se sustav utemeljen na njezinoj ovisnosti. Između nje i svemira ne postoji potreba za muškim posrednikom. Prokletstvo koje opterećuje podložnu ženu svodi se na to da joj nije dopušteno ništa raditi: stoga ustraje u nemogućoj potrazi za bitkom kroz narcizam, ljubav, religiju. Kroz produktivnost i djelovanje ponovno osvaja svoju transcendentnost. U svojim se projektima konkretno afirmira kao subjekt. Svojim odnosom prema cilju kojem teži, prema novcu i pravima koja si prisvaja, osjeća svoju odgovornost. Mnoge su žene svjesne tih prednosti, čak i među onima koje obavljaju najskromnije poslove. Čula sam jednu čistačicu kako govori perući pločice u hotelskom predvorju: “Nikada nisam ništa ni od koga tražila. Uspjela sam sasvim sama. “Ponosila se time što je sama sebi dovoljna kao Rockefeller. Svejedno ne treba vjerovati da su jednostavno davanje prava glasa i zanimanja savršeno oslobađanje: rad danas nije sloboda. Samo bi si u socijalističkom svijetu žena mogla osigurati slobodu radom. Većina radnika danas su eksploatirani. S druge strane, socijalna struktura nije dubinski izmijenjena evolucijom ženskog položaja. Ovaj svijet, koji je oduvijek pripadao muškarcima, još uvijek ima lice koje su mu oni dali. Ne valja izgubiti iz vida te činjenice iz kojih pitanje ženskoga rada vuče svoju složenost. Važna i vrla gospođa nedavno je provela istraživanje među radnicama Renaulta: tvrdi da bi one radije ostale kući nego radile u tvornici. Nema sumnje da su one ekonomski neovisne samo unutar ekonomski oprimirane klase i da ih uz to poslovi koje obavljaju u tvornici ne oslobađaju kućanskih obaveza. Kad bi im se dalo da biraju između četrdeset sati tjedno rada u tvornici ili četrdeset sati tjedno kućanskog rada, bez sumnje bi odgovori zvučali sasvim drukčije. A možda bi čak radosno prihvatile oba posla kad bi se, kao radnice, uklopile u svijet koji bi bio njihov svijet, u čijoj bi izgradnji ponosno i zadovoljno sudjelovale. U ovom trenutku, a da i ne spominjemo seljakinje, većina žena koje rade ne oslobađaju se tradicionalnoga ženskog svijeta. One ni od društva ni od muževa ne dobivaju pomoć koja bi im bila nužna da konkretno postanu jednake muškarcima. Samo one žene koje imaju političku vjeru, koje su aktivne u sindikatima, koje se uzdaju u budućnost, mogu dati etički smisao nezahvalnim svakodnevnim naporima. Ali kao nasljednice tradicije podčinjavanja, lišene slobodnog vremena, normalno je da žene tek počinju razvijati političko i društveno mišljenje. Budući da u zamjenu za svoj rad ne primaju moralne i društvene povlastice na koje bi s pravom mogle računati, normalno je da obaveze toga posla podnose bez oduševljenja. Također je jasno da se prodavačica, činovnica i tajnica ne žele odreći prednosti muške potpore. Već sam rekla da postojanje povlaštene kaste, kojoj žena može pristupiti samo davanjem svojega tijela, predstavlja gotovo neodoljivo iskušenje za mladu ženu. Osuđena je na ljubavne pustolovine zato što joj je plaća minimalna, a životni standard koji društvo od nje zahtijeva vrlo visok. Ako se zadovolji onime što zarađuje, bit će tek parija. Bez dobrih uvjeta stanovanja i odjeće, bit će joj uskraćene sve razonode i sama ljubav. Čestiti ljudi joj propovi- jedaju o asketizmu. Zapravo je njezina prehrana često jednako skromna kao u karmelićanke. Samo što ne mogu svi pronaći ljubavnika u Bogu: treba se sviđati muškarcima da bi uspjela u svojem životu žene. Zato će si naći pomoć: na to cinično računa poslodavac dajući joj crkavicu od plaće. Katkad će joj ta pomoć omogućiti da poboljša svoj položaj i osvoji istinsku neovisnost. Katkad će, naprotiv, ostaviti svoj posao i živjeti od uzdržavanja. Često prihvati oboje: oslobađa se svojega ljubavnika radom, a bježi od svojega rada zahvaljujući ljubavniku. No onda trpi dvostruko ropstvo: posao i mušku zaštitu. Za udanu ženu, plaća uglavnom predstavlja samo dodatak. Za “uzdržavanu ženu” se pak muška pomoć čini neesencijalnom. No ni jedna ni druga ne kupuju svojim osobnim trudom potpunu neovisnost.

Ipak, danas postoji prilično velik broj povlaštenih žena koje u svojoj profesiji pronalaze ekonomsku i društvenu autonomiju. O njima se govori kad se propituju mogućnosti žene i njezina budućnost. Stoga je, iako su te žene još uvijek manjina, posebno zanimljivo proučiti izbliza njihovu situaciju. O njima se nastavljaju rasprave između feminista i antifeminista. Antifeministi tvrde da emancipirane žene današnjice ne uspijevaju ni u čemu važnom u svijetu, a s druge strane teško pronalaze svoju unutarnju ravnotežu. Feministi preuveličavaju rezultate koje postižu emancipirane žene i zatvaraju oči pred njihovom zbunjenošću. Zapravo, ni po čemu ne možemo reći da su one na krivome putu, a ipak je sigurno da se nisu ni mirno ustalile u svojem novom položaju: tek su na pola puta. Žena koja se ekonomski oslobodila muškarca još uvijek zato nije u moralno, socijalno, psihološki istom položaju kao muškarac. Način na koji se uključuje u svoju profesiju i njoj posvećuje ovisi o kontekstu koji čini sveukupan oblik njezina života. Odnosno, kad žena pristupi svojem životu odrasle osobe, ona za sobom nema istu prošlost kao neki dječak. Društvo je ne promatra istim očima. Svemir joj se predstavlja kroz drukčiju perspektivu. Autonomnom ljudskom biću činjenica da je žena predstavlja i danas jedinstvene probleme.

Povlastica koju muškarac ima i koja se osjeća od njegova djetinjstva jest u tome da njegov poziv ljudskoga bića ne proturječi njegovoj sudbini mužjaka. Asimilacijom falusa i transcendencije, događa se da ga njegova socijalna ili duhovna postignuća obdaruju muževnim prestižem. On nije podijeljen. Dok se od žene, da bi ostvarila svoju ženskost, traži da se pretvori u objekt i plijen, odnosno da se odrekne zahtjeva sebe kao suve- renog subjekta. Taj sukob jedinstveno obilježava položaj oslobođene žene. Ona se odbija ograničiti na svoju ulogu ženke jer se ne želi osakatiti, ali bi odbacivanje vlastita spola također značilo osakaćenje. Muškarac je spolno ljudsko biće. Žena je potpuna individua, jednaka muškoj, samo ako je također spolno ljudsko biće. Odreći se svoje ženskosti značilo bi se odreći jednog dijela svoje ljudskosti. Ženomrsci su često prigovarali intelektual- kama da se “zapuštaju”, ali su im također propovijedali: ako nam želite biti jednake, prestanite si mazati lice i lakirati nokte. Posljednji je savjet smiješan. Upravo zato što ideju ženskosti umjetno definiraju običaji i mode, ona se svakoj ženi nameće izvana. Ta ideja može evoluirati tako što će se njezini kanoni približiti onima koje su usvojili muškarci: na plažama žene sada nose hlače. To ne mijenja ništa u srži problema: pojedinac ideju ženskosti ne može slobodno oblikovati po svojoj volji. Žena koja se toj ideji ne prilagodi obescjenjuje se seksualno, a stoga i socijalno, jer je društvo u sebe integriralo seksualne vrijednosti. Odbijanjem ženskih atributa ne dobivaju se muški. Čak ni transvestitkinja ne uspijeva od sebe napraviti muškarca: ona ostaje transvestitkinja. Vidjeli smo da i homoseksualnost znači specifikaciju: neutralnost nije moguća. Nema nijednoga negativnog stava koji ne podrazumijeva pozitivno naličje. Adolescentica često misli da može jednostavno prezreti konvencije. No samim time prosvjeduje. Stvara novu situaciju koja povlači sa sobom posljedice koje će trebati prihvatiti. Čim čovjek istupi iz ustaljenih pravila, postaje pobunjenik. Žena koja se ekstravagantno odijeva laže kad tvrdi da si time jednostavno pričinja zadovoljstvo. Ona savršeno zna da je djelovanje iz vlastita zadovoljstva već ekstravagancija. Obrnuto, ona koja ne želi izgledati ekscentrično prilagođava se zajedničkim pravilima. Prkošenjem se čovjek često preračuna, osim ako je ono zaista učinkovit potez: više se vremena i snage potroši nego uštedi. Žena koja ne želi šokirati, koja se ne namjerava socijalno obescijeniti mora kao žena živjeti svoju sudbinu žene. Vrlo često to od nje čak zahtijeva njezin profesionalni uspjeh. No dok je za muškarca konformizam sasvim prirodan – jer su običaji ustanovljeni po njegovim potrebama autonomne i aktivne individue – žena koja je također subjekt i aktivnost se mora uklopiti u svijet koji je osuđuje na pasivnost. To je ropstvo otežano činjenicom da su žene, zatvorene u žensku sferu, hipertrofirale njezinu važnost: odijevanje i kućanski rad pretvorile su u zahtjevne vještine. Muškarac se ne treba mnogo zamarati svojom odjećom. Ona je udobna, prilagođena njegovu aktivnom životu, ne treba biti sofisticirana. Teško da je dio njegove osobnosti. Osim toga, nitko ne očekuje da je sam održava: neka žena ga dobrovoljno ili za naknadu oslobađa te brige. Žena naprotiv zna da je, kad je gledaju, ne razlikuju od njezina izgleda: procjenjuju je, poštuju i žele s obzirom na to kako se uredila. Ta je odjeća prvobitno namijenjena da je osudi na nemoć i ostala je krhka: čarape se poderu, potpetice izližu, svijetle bluze i haljine uprljaju, plisirane suknje zgužvaju. No žena sama mora popraviti većinu ovih nezgoda. Bližnji joj neće dobrovoljno priskočiti u pomoć, a ona će paziti da ne optereti budžet plaćajući za popravke koje može obaviti sama: trajne ondulacije, frizure, šminka i nova odjeća već su dovoljno skupe. Kad se navečer vrate kući, tajnica i studentica uvijek imaju čarape za pokrpati, bluzu za oprati, suknju za izglačati. Žena koja izdašno zarađuje poštedjet će se tih zadataka, ali će biti prisiljena na složeniju eleganciju, gubit će vrijeme u kupnji, isprobavanjima itd. Tradicija ženi, čak i neudanoj, nameće i izvjesnu brigu o interijeru. Državni službenik koji je dobio preseljenje u drugi grad lako će se smjestiti u hotelu. Njegova će se kolegica potruditi pronaći vlastiti stan. Morat će ga pomno održavati jer se njoj ne oprašta nemar koji kod muškaraca smatraju prirodnim. Uostalom, na posvećivanje vremena i njege svojem izgledu i kući ne potiče je samo briga za tuđe mišljenje. Radi vlastita zadovoljstva želi ostati prava žena. Uspijeva si dati priznanje iz perspektive sadašnjosti i prošlosti samo ako život koji si je stvorila spoji sa sudbinom koju su joj pripremili njezina majka i njezine dječje igre i adolescentske fantazije. Gajila je narcističke snove. Faličkom ponosu muškarca nastavlja suprotstavljati kult svoje slike. Želi se izlagati, šarmirati. Majka i starije žene prenijele su joj sklonost gniježđenju. Njezin vlastiti interijer bio je prvobitan oblik njezinih snova o neovisnosti. Ne namjerava ga odbaciti čak ni ako je na drugim putovima pronašla svoju slobodu. A s obzirom na to da se još osjeća nesigurnom u muškom svemiru, i dalje treba utočište, simbol onoga unutarnjeg zaklona koji je navikla tražiti u sebi samoj. Slijedeći žensku tradiciju, laštit će parkete, sama će kuhati umjesto da poput kolege ode u restoran. Ona želi živjeti ujedno i kao muškarac i kao žena: tako umnožava svoje zadatke i napore.

Ako žena namjerava u potpunosti ostati ženom, to također znači da namjerava pristupati suprotnom spolu s maksimalnim izgledima za uspjeh. Na seksualnom polju će se pojaviti najteži problemi. Da bi bila potpuna individua, jednaka muškarcu, žena mora imati pristup muškom svijetu kao što muškarac ima pristup ženskom, mora imati pristup drugomu. Jedino što zahtjevi drugoga nisu u ta dva slučaja simetrični. Kad ih jednom dobije, bogatstvo i slava, koji djeluju poput imanentnih vrlina, mogu povećati seksualnu privlačnost žene. No činjenica da je žena autonomna aktivnost proturječi njezinoj ženskosti: ona to zna. Neovisna žena – a osobito intelektualka koja promišlja svoj položaj – patit će kao ženka od kompleksa manje vrijednosti. Ona nema vremena posvećivati svojoj ljepoti toliko pomnu njegu kao koketa čija je jedina briga zavođenje. Može do mile volje slijediti savjete stručnjaka, na polju elegancije uvijek će biti amaterka. Ženski šarm zahtijeva da transcendencija, razgradivši se u imanentnost, postane samo suptilno puteno pulsiranje. Žena mora biti spontano ponuđen plijen. Intelektualka zna da se nudi, zna da je svijest, subjekt. Ne može se po volji ubiti svoj pogled i pretvoriti svoje oči u lokvicu neba ili vode.

Ne može se sigurno zaustaviti elan tijela koje se proteže prema svijetu da bi ga se pretvorilo u statuu koju pokreću zatomljene vibracije. Intelektualka će pokušati tim revnije što se boji neuspjeha: no ta svjesna revnost je opet aktivnost i promašuje svoj cilj. Intelektualka čini pogreške slične onima koje nastaju u menopauzi: pokušava zanijekati svoju umnost kao što žena koja stari pokušava zanijekati svoju dob. Odijeva se kao malena djevojčica, kiti se cvijećem, volanima, kričavim tkaninama, prenaglašava djetinjastu i zanesenu mimiku. Vragolasta je, skakuće, brblja, izigrava opuštenost, nepromišljenost, impulzivnost. No pritom nalikuje na one glumce koji, kad ne mogu doživjeti emociju koja bi dovela do opuštanja nekih mišića, svjesnim trudom stežu suprotne mišiće, spuštajući vjeđe ili kutove usana umjesto da ih puste da padnu. Tako se pametna žena, kad glumi opuštenost, umjesto toga zgrči. Ona to osjeća i to je ljuti. Na silno naivnom licu odjednom se pojavi vidljiva iskra inteligencije. Njezine obećavajuće usne najednom se stisnu. Teško se uspijeva svidjeti zato što nije, poput svojih malih sestara robinja, čista želja za sviđanjem. Želja za zavođenjem, koliko god bila snažna, nije joj prodrla duboko u kosti. Čim se osjeti čudno, dosta joj je servilnosti. Želi se osvetiti vodeći igru muškim oružjem: govori umjesto da sluša, izlaže oštroumne misli, nečuvene osjećaje. Proturječi svojem sugovorniku umjesto da se s njim slaže, pokušava ga pobijediti. Gospođa de Staël vješto je kombinirala obje metode i požela nevjerojatan uspjeh: rijetko su joj odolijevali. No prkosan stav, tako čest na primjer u Amerikanki, češće živcira muškarce nego što ih osvaja. Međutim, upravo ga muškarci izazivaju svojim nepovjerenjem. Kad bi muškarci pristali voljeti bližnju umjesto robinje – kao što to uostalom čine oni među njima koji nisu ni nadmeni ni ispunjeni osjećajem manje vrijednosti – žene bi mnogo manje opsjedala njihova ženskost. One bi tako dobile na prirodnosti, na jednostavnosti, i bez toliko truda bi se osjećale ženama, jer, naposljetku, to i jesu.

Činjenica jest da su se muškarci počeli miriti s novim položajem žene. Ne osjećajući se više unaprijed osuđivanom, žena se osjeća ugodnije: danas žena koja radi ne zanemaruje zato svoju ženskost i ne gubi svoju seksualnu privlačnost. Taj uspjeh – koji već obilježava korak naprijed prema ravnoteži – i dalje je, međutim, nepotpun. Ženi je još uvijek mnogo teže nego muškarcu ostvariti s drugim spolom odnose koje priželjkuje. Njezin seksualni i sentimentalni život susreće se s brojnim preprekama. Što se toga tiče žena-vazalka nije nimalo povlaštena: većina supruga i kurtizana su seksualno i sentimentalno krajnje frustrirane. Ako su poteškoće očiglednije kod neovisne žene, to je zato što ona nije odabrala predaju, nego borbu. Svi živući problemi u smrti pronalaze tiho rješenje. Dakle, žena koja se trudi živjeti više je rastrgana od one koja pokapa svoju volju i svoje želje. No ona neće prihvatiti da joj se potonja nudi za primjer. Smatrat će da je u nepovoljnom položaju samo u usporedbi s muškarcem.

Žena koja se napreže, koja ima odgovornosti, koja poznaje gorčinu borbe s otporima svijeta, ima, kao i muškarac, potrebu ne samo za zadovoljavanjem svojih tjelesnih želja nego i za opuštanjem i razonodom, što nose seksualne pustolovine. I dalje postoje sredine u kojima joj ta sloboda nije konkretno priznata. Ako se njome koristi, može ugroziti svoj ugled, svoju karijeru. Od nje se u najmanju ruku zahtijeva naporno licemjerje. Što se žena više uspije socijalno nametnuti, to će se lakše zatvarati oči. No, posebno u provinciji, ženu se u većini slučajeva strogo nadzire. Čak i u najpovoljnijim okolnostima – kad strah od javnoga mnijenja više ništa ne znači – ženin položaj nije ovdje jednak muškarčevu. Razlike proizlaze ujedno iz tradicije i iz pitanja koje postavlja jedinstvena priroda ženske erotike. Muškarac lako može doći do kratkoročnih odnosa koji, ako treba, smiruju njegovu požudu i psihički ga opuštaju. Bilo je, doduše malobrojnih, žena koje su zahtijevale da se otvore javne kuće za žene. U romanu pod nazivom No 17 (Broj 17) ženski lik predlaže da se otvore kuće u kojima bi se žene mogle “seksualno olakšati” s nekom vrstom “animatora”. Izgleda da je slična ustanova postojala ne tako davno u San Franciscu. Posjećivale su je jedino djevojke iz bordela, zabavljene činjenicom da plaćaju umjesto da se njima plaća: njihovi svodnici su ubrzo dali zatvoriti kuću. Izuzev činjenice da je takvo rješenje utopijsko i ne za poželjeti, zasigurno ne bi ni imalo previše uspjeha. Vidjeli smo da se žena ne “olakšava” onako mehanički kao muškarac. Većina žena ocijenilo bi situaciju nepovoljnom za prepuštanje pohoti. U svakom slučaju, ostaje činjenica da im je takva pomoć danas uskraćena. Rješenje u smislu skupljanja partnera za jednu noć ili jedan sat na ulici – pod pretpostavkom da bi ga žena snažnoga temperamenta, koja je nadvladala sve svoje inhibicije, razmotrila bez gađenja – mnogo je opasnije za ženu nego za muškarca. Rizik od spolno prenosive bolesti ozbiljniji je za ženu jer je na muškarcu da poduzme mjere opreza kako bi spriječio zarazu. A, koliko god oprezna bila, žena nikad nije potpuno sigurna od prijetnje začeća. No razlika u tjelesnoj snazi mnogo znači naročito u odnosima među neznancima – odnosima koji se smještaju na životinjsku razinu. Muškarac ne treba posebno strepiti od žene koju dovodi k sebi doma. Dovoljno mu je malo opreza. Nije isto sa ženom koja dovodi kući muškarca. Ispričali su mi o dvije djevojke koje su, tek pristigle u Pariz i želeći “vidjeti života”, nakon turneje po barovima pozvale na večeru dva zavodljiva makroa s Montmartrea: ujutro su bile opljačkane, pretučene i pod prijetnjom ucjene. Još je značajniji slučaj neke četrdesetogodišnje razvedene žene koja je danju teško radila da bi nahranila troje velike djece i stare roditelje. Iako je još bila lijepa i privlačna, nije nikako imala vremena voditi društveni život, očijukati ili ozbiljno se prihvatiti kakvog zavođenja, koje bi joj uostalom bilo dosadno. Međutim, imala je snažne senzualne potrebe i smatrala je da ih, kao i muškarac, ima pravo zadovoljiti. Nekih je večeri odlazila lutati ulicama i uspjela bi pokupiti muškarca. No jedne noći, nakon sat-dva provedenih u šikari u Bulonjskoj šumi, njezin je ljubavnik nije htio pustiti da ode: tražio je njezino ime, adresu, želio ju je ponovno vidjeti, useliti se k njoj. Kad je žena odbila, žestoko ju je istukao i ostavio je ranjenu i isprepadanu. Što se tiče uzimanja stalnog ljubavnika kojega bi uzdržavala ili kojemu bi pomagala, kao što to čini muškarac s priležnicom, to je izvedivo samo bogatim ženama. Ima žena koje se zadovolje takvom trgovinom: plaćajući muškarca, od njega čine sredstvo, što im omogućuje da se prezrivo komotno njime služe. No obično moraju biti starije da bi tako sirovo razdvojile seksualnost od osjećaja, dok je u ženskoj adolescenciji njihova povezanost, kao što smo vidjeli, tako dubinska. Brojni su i sami muškarci koji ne prihvaćaju podjelu između svijesti i putenosti. Većina žena ne želi je ni razmotriti. Uostalom, tu postoji još jedna prijevara koje su žene svjesnije nego muškarci: mušterija koja plaća također je sredstvo, partner se njome služi kao sredstvom zarade. Muški ponos muškarcu ne da vidjeti dvojakosti seksualne drame. On si spontano laže. Uz to što ju je lakše poniziti i što je osjetljivija, žena je također i lucidnija. Ona će uspjeti zažmiriti na oba oka samo po cijenu lukavije loše vjere. Kupiti si mužjaka, pod pretpostavkom da si to može priuštiti, ženi se uglavnom ne čini zadovoljavajuće.

Za većinu žena – kao i za većinu muškaraca – nije riječ samo o tome da zadovolje svoje želje, već i da pri tome zadrže svoje ljudsko dostojanstvo.

Kad muško doživljava nasladu sa ženom, i kad joj pruža nasladu, on se postavlja kao jedini subjekt: drski osvajač, velikodušni darivatelj ili oboje zajedno. Ona jednako tako želi potvrditi da podčinjava svojega partnera svojim željama i da ga zadovoljava svojim darovima. Kad se nametne muškarcu, bilo dobročinstvima koja mu obećava, bilo oslanjajući se na njegovu kurtoaziju, bilo vješto budeći njegovu želju u njezinoj čistoj općenitosti, žena se rado uvjerava da ga zadovoljava. Zahvaljujući tom korisnom uvje- renju, žena ga može tražiti ne osjećajući se poniženom, jer smatra da djeluje iz velikodušnosti. Tako u Zelenom žitu “dama u bijelom”, koja žudi za Philovim zagrljajima, kaže dotičnom svisoka: “Volim samo prosjake i izgladnjele.” Zapravo lukavo sređuje da on usvoji stav preklinjanja. Tada se, kaže Colette, “požurila u ono malo i mračno kraljevstvo gdje je njezin ponos mogao vjerovati da je jadikovka priznanje nesreće i gdje su se prosjakinje poput nje opijale iluzijom velikodušnosti”. Gospođa de Warens je takav tip žene koji bira mlade ili nesretne ili ljubavnike nižeg položaja da bi svojim apetitima dala oblik velikodušnosti. No ima i neustrašivih žena koje nasrću na najsnažnije muškarce i oduševljavaju se time što ih zadovoljavaju, iako su oni možda pokleknuli samo iz pristojnosti ili straha.

Suprotno tomu, ako žena koja hvata muškarca u svoju klopku želi zamisliti da daje, ona koja se daje nastoji potvrditi da sama uzima. “Ja sam žena koja uzima”, rekla mi je jednom neka mlada novinarka. Zapravo u tim slučajevima, osim u slučaju silovanja, nitko zaista ne uzima drugoga. No žena si ovdje dvostruko laže. Naime, činjenica je da muškarac često zavodi svojom strašću, svojom nasrtljivošću, i aktivno dobiva pristanak svoje partnerice. Osim u iznimnim slučajevima – uz ostale u slučaju Madame de Staël koji sam već navela – kod žene se stvari ne odvijaju tako: ona ne može učiniti mnogo više nego ponuditi se. Jer je većina muškaraca jako ljubomorna na svoju ulogu. Oni žele u žene pobuditi jedinstveno uzbuđenje, a ne biti izabrani da bi zadovoljili njezinu općenitu potrebu: ako su izabrani, osjećaju se iskorištenima. “Žena koja se ne boji muškaraca plaši ih”, rekao mi je neki mladić. A često sam čula odrasle kako govore:

“Mrzim kad žena preuzme inicijativu.” Ako se žena previše odvažno nudi, muškarac pobjegne: njemu je važno osvajanje. Žena dakle može uzeti samo ako se pretvori u plijen: mora postati pasivna stvar, obećanje podčinjenosti.

Ako uspije, mislit će da je voljno izvela taj čudesni trik i ponovno će se smatrati subjektom. Ali žena riskira da je muški prijezir pretvori u nepotreban objekt. Zato je toliko dubinski ponižena ako muškarac odbije njezine pokušaje. I muškarac se povremeno naljuti kad procijeni da se s njime poigravaju. Međutim, njemu samo nije uspio jedan pothvat, to je sve, a žena se u uzbuđenju, iščekivanju, obećanju pristala pretvoriti u meso. Mogla je pobijediti samo tako što se izgubila: i ostaje izgubljena. Treba biti priglupo slijep ili iznimno lucidan da bi se pomirilo s takvim porazom. A čak i kad zavođenje uspije, pobjeda ostaje dvosjekla.

SIMONE DE BEAUVOIR provela je život sa Jeanom-Paulom Sartreom kojeg je upoznala u 21. godini, kada je kao najmlađa osoba u francuskoj povijesti položila državni ispit iz filozofije, a njihova se veza i danas smatra jednom od najnekonvencionalnijih u Francuskoj