Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Čovjek zvan Cash’ s nikad objavljenim intervjuom Johnnyja Casha novinaru Stevenu Turneru i potresni predgovor Krista Kristoffersona svom prijatelju Cashu nakon njegove smrti

Johnny Cash je pravi američki junak koji se uzdigao iz bijede nalik onoj u kojoj je živio Abraham Lincoln, i postao prijatelj i inspiracija zatvorenika i predsjednika – osoba koju poštuju i vole u cijelom svijetu zbog njegove hrabrosti, integriteta i istinske ljubavi prema svojima bližnjima. Poput Muhammada Alija, bio je veći od svog poziva zbog kojeg mu je svijet poklonio svoju pažnju, a njegov je duh nadilazio granice uobičajene zvjezdane popularnosti. No ipak, on je bio predivno, šarmantno ljudsko biće.

Čuo sam da je Bob Dylan, kad je upoznao Johna – mislim da je to bilo na Newport Folk Festivalu – kružio oko njega, lagano se naklonio i nasmiješio mu se prepun divljenja. To je reakcija s kojom se može poistovjetiti svatko tko ga je ikada upoznao. Ja sam ga prvi put susreo u lipnju 1965., iza pozornice Ryman Auditoriuma. Još sam uvijek služio vojsku, ali kad nas je Marijohn Wilkin upoznala, njegov električni stisak ruke zakucao je posljednji čavao u lijes moje vojne karijere. John je uvijek bio, a to će i ostati, veći od života, snažan i nepredvidiv poput munje, a duboka grmljavina njegova glasa savršeno je odgovarala njegovoj kršnoj, lincolnovskoj figuri. June, njegova životna partnerica, bila je predivna, lepršava najmlađa kći u legendarnoj obitelji Carter, onoliko blještava i svijetla koliko je on bio mračan i opasan, i njih su se dvoje ludo voljeli i jedno za drugo bez sumnje bili ostvarenje snova. Divlji Cvjetić možda nije ukrotio Sveti Gnjev, ali je ona zasigurno zaoblila oštre rubove najmahnitije sile prirode koja je divljala magičnim svijetom glazbe toga vremena, da bi zajedno postali utočište čvrsto poput stijene i izvor inspiracije ne samo jedno drugome i svojoj djeci već i široj obitelji izgubljenih duša i kantautora koje su uzeli pod svoje okrilje.

Prvo što mije John rekao kad smo se upoznali u studijima Columbia Recordsa, gdje sam radio kao domar, bilo je: “Uvijek je lijepo dobiti pismo od kuće, zar ne Kris?” Jack Clement zvani Kauboj mu je ispričao kako sam dobio pismo od majke u kojem me se ona odriče zato što se želim baviti glazbom koju “nitko stariji od četrnaest godina ne sluša, a ako i sluša, to sigurno nisu ljudi koje bi želio poznavati”. Možda je to razlog zbog kojeg me uvijek ohrabrivao da pišem pjesme.

Iako je prošlo mnogo godina prije no što je snimio neku moju pjesmu, ja sam mu slao svaku pjesmu koju sam napisao, davao sam ih June ili Lutheru Perkinsu. Jednom, kad sam gotovo ostao bez posla radi asistenta njegovog producenta, jer sam pustio dvojicu kompozitora na snimanje (čekali su ga u hodniku i pokušavali nagovoriti da posluša cijeli album vjerskih pjesama koje su željeli da snimi), on mi je pritekao u pomoć. Šef mije rekao da me neće otpustiti zato što zna da nisam odgovoran za to što su oni ušli u zgradu, ali savjetovao mi je da se držim podalje od studija u kojem John snima. I tako sam se skrivao u podrumu zabavljajući se brisanjem traka kako bi se mogle ponovno upotrijebiti za demo snimke, kad se odjednom u podrumu pojavio John i pitao me kako sam (kao da je silazak u podrum kako bi vidio što radi domar uobičajena stvar). Rekao sam mu da sam dobro, i on me pitao hoću li doći gore na snimanje. Rekao sam da imamo poprilično posla, a on je rekao: “Pa, čuo sam da si imao nekih problema, i samo sam ti želio reći da neću početi snimati dok ne dođeš gore.” I tako sam se popeo u studio s njim, prisustvovao snimanju, i pokušavao ignorirati bijesne poglede koje mije upućivao asistent producenta iz studijske režije.

Godinama kasnije, kad sam postao izvođač (zahvaljujući Johnu, koji me pozvao da nastupim s njim na Newport Folk Festivalu – usprkos negodovanju organizatora), jedan me časopis country glazbe žestoko napao jer sam se protivio američkom teroriziranju Nikaragve. John im je napisao pismo u obranu mog patriotizma u kojem je naglašavao da sam služio svojoj zemlji u vojsci. Istu je stvar napravio i za Boba Dylana kad su ga kritizirali u časopisu Sing It! zbog smjera u kojem je krenula njegova glazba (“Pustite ga na miru; on zna što radi.”). John se nikada nije bojao dovesti vlastitu karijeru u pitanje kad je branio stvari za koje je vjerovao da su ispravne.

Nekoliko godina nakon toga, kad sam kao predizvođač nastupao prije njega u Philadelphiji i posvetio jednu pjesmu Mumia Abuu Jamalu (koji je čekao izvršenje smrtne kazne), neki su dužnosnici podivljali radi toga, i nakon što sam sišao s pozornice, dojavili su mi da bih se trebao vratiti i ispričati se. Osjećao sam se užasno jer sam nanio štetu Johnovom nastupu. John mije rekao: “Ne moraš se ispričavati za bilo što što kažeš na mom koncertu. Hoću da na kraju koncerta, kad sviramo gospel pjesme, dođeš gore sa mnom i otpjevaš Why Me”

Jedan od ožalošćenih na sprovodu njegove supruge razgovarao je s Johnom, a zatim počeo meni govoriti kako smatra da sam odličan pjevač. Kada je otišao, John se nagnuo prema meni i rekao: “E, to je taj jedan”

Kada već spominjem pjesmu Why Me, John je jednom prilikom rekao momcima iz svog benda daje Isus napisao pjesmu koja se zove Why Me, Kris.

John nikada nije izgubio smisao za humor. Kada nas je June neočekivano napustila, bio je potpuno shrvan. Na pogrebu, kad su joj ljudi dolazili odati posljednju počast, dok su prilazili izraziti svoju sućut, ja sam sjedio blizu lijesa, pored Johna. Jedan od ožalošćenih je razgovarao s Johnom, zatim je primijetio mene i počeo mi govoriti kako smatra da sam odličan pjevač. Kada je otišao, John se nagnuo prema meni i rekao: “E pa, to je taj jedan”.

Uvijek ću biti zahvalan Johnu i June za dobrotu koju su pružili meni, mojoj supruzi i djeci. On je napisao nekoliko jako smiješnih pisama svom imenjaku Johnnyju, i uvijek im je pisao pjesme i darivao svoje crteže, te igračke i knjige. Poklonio im je mnoštvo knjiga. Imao je taj dar da se svatko s kirnje razgovarao osjećao najvažnijom osobom na svijetu.

Posljednje riječi koje mi je uputio bile su: “Volim te, Kris.” Johne, ja ću te zauvijek voljeti.

Kris Kristofferson

NEOBJAVLJENI INTERVJU S JOHNNYJEM CASHOM

Vaš rad cijenila je većina najznačajnijih rock and roll izvođača; od Elvisa, preko Beatlesa, pa sve do članova grupe U2. Nije li čak i naslov pjesme Blue Suede Shoes vaša ideja?

Da, to je moja ideja. Bilo je to u doba kad sam bio u vojnom zrakoplovstvu u Njemačkoj; imao sam tamo prijatelja, jednog crnca koji se zvao C.V. White, iz Virginije. On bi se obukao za trodnevni dopust, i u njegovoj glavi, kad bi se odjenuo i izašao van, njegove su se crne cipele pretvarale u plave antilop cipele. Govorio bi: “Čovječe! Nemoj mi gaziti po plavim antilop cipelama; večeras idem van.” Jednom smo Carl Perkins i ja bili u Amoryju u Mississippiju, zajedno s Elvisom. A Elvis je tada bio popularan do ludila. Izašla mu je druga ploča. Prvo je objavio That ’s All Right (Mama), a nakon toga Baby Let ’s Play House, dok Carl još nije imao hit pjesmu. Bio je objavio dvije country ploče. Pitao me hoću li mu napisati pjesmu. Rekao sam mu: “Evo ti ova ideja, pa je napiši sam.” Ta rečenica o “plavim antilop cipelama”, koju je moj prijatelj običavao izgovarati, bila mi je u glavi otkad sam prvi put otišao u Sun. Ispričao sam to Carlu, i on je rekao: “To je ono što tražim”, i napisao je pjesmu iste večeri. Započeo ju je tamo u garderobi, a dovršio je kod kuće.

Kad je Elvis čuo pjesmu, zamolio me da i njemu napišem jednu, pa sam mu napisao Get Rhythm, koja se našla na B strani singla Walk the Line. Ali prije no što ju je Elvis uspio snimiti, potpisao je ugovor s RCA i Sam Phillips mu nije dopustio da uzme tu pjesmu. Snimio sam je u Sun studiju, i Sam Phillips mu je rekao daje ne može dobiti.

Jeste li ikada poželjeli da ste sami napisali Blue Suede?

Ne. Te sam večeri ideju dao Carlu, i još mije uvijek drago zbog toga, zato što je on bio moj najbolji prijatelj, i zaslužio ju je. Jako se trudio kako bi imao hit.

Jesu li plave antilop cipele u to vrijeme bile otmjena obuća?

Ne. Ne u trenutku kad je objavljena ploča. Možda ih je C.V. White nosio prije no što je stupio u zrakoplovstvo. Ne znam zapravo. To je jednostavno bilo nešto što je on običavao govoriti kad bi odlazio na trodnevni dopust.

Koja glazba i izvođači su najviše utjecali na vas?

Oduvijek sam volio crnački gospel i rhythm and blues. Country glazbu slušao sam noću na radiju. Okrenuo bih na radiopostaje s meksičke granice koje su emitirale isključivo country. Odrastao sam samo stotinu i šezdeset kilometara od mjesta Cotton Plant u Arkansasu, rodnog grada “Sestre” Rosette Tharpe, i nju sam jako volio kao dijete. Obožavam pjesme poput This Train is Bound for Glory. Mislim da bi ta pjesma mogla biti pravi rock and roll hit, kad bije netko snimio kako treba. Ona je izvodila još jednu pjesmu, Didn ’t It Rain. Pjevala je također i Don’t Take Everybody to Be Your Friend. Imala je nekoliko odličnih pjesama koje su bile duhovne, ali su osim toga imale ijednu univerzalnu poruku. Rock glazbenici su otkrili te korijene gospela i bluesa u određenoj mjeri, ali ih nisu posve istražili. Nisu ni blizu njihova izvora. Kad si želim pustiti nešto kako bih se zabavio, slušam Roberta Johnsona, Josha Whitea, Blind Lemon Jeffersona, Pinka Andersona, ili dokumentarne snimke koje su snimili John i Alan Lomax. To je prava glazba sa stavom. Sto se mene tiče, to je iskonski rock and roll.

Smatrate li da svojim pjesmama nastavljate tu tradiciju?

Mislim da da. Album Lomaxa Blues in the Mississippi Night nadahnuo me da napišem Going to Memphis, pjesmu o koloni zatvorenika u okovima koji žele pobjeći i otići u Memphis. Na toj je ploči i pjesma Another Man Done Gone, za koju sam napisao novi tekst. Kad sam pisao Big River, napisao sam je [da se izvodi] jako polako, ne onom brzinom kako sam je kasnije snimio. Bio je jedan gitarist koji se zvao Roy Nichols, koji je kasnije surađivao s Merleom Haggardom, on je tu pjesmu običavao svirati sa mnom, i svirao bi je kao pravi crnački blues. Zvučala je kao blues pjesma. Sam Phillips je želio da bude brza, i zbog njega ona zvuči kao rockabilly pjesma.

Jeste li zadovoljni originalnim zvukom iz Sun studija?

Kao što sam rekao, odrastao sam na bluesu, gospelu i countryju, ali u to vrijeme kad smo snimali, 1955. godine, svaka snimka koja je dolazila iz Nashvillea imala je violinu i steel gitaru. Prvi dio instrumentalnog dijela svirao je jedan instrument, a drugi dio drugi. Bilo mije dosta tog zvuka koji se mogao čuti na svakoj country ploči unazad šest ili sedam godina, i tako sam se držao svog vlastitog zvuka koji su Tennessee Two imali, onog bum-čaka-bum ritma. On mi je dobro ležao. Nije zvučao sasvim kao rockabilly poput Scottyja Moorea ili pjesme That ’s All Right (Mama). Ali u tom sam svijetu bio dvije ili tri godine.

Jeste li smatrali da mu pripadate?

Definitivno. Gotovo isključivo sam išao na turneje sa Sunovim izvođačima – bili su tu: Elvis, Jerry Lee Lewis, Sonny Burgess, Billy Lee Riley, Warren Smith… Čak sam i napisao pjesmu Rock’n ’roll Ruby za Warrena Smitha, koja se dosta dobro prodavala.

U to je vrijeme prevladavao osjećaj “izvođačke nevinosti”, jer se prije toga ništa slično nije dogodilo.

Da. Zabavljali smo se. Zaista smo se zabavljali. Mislim da naše turneje ne možete usporediti ni s čim što se događalo prije toga. Pukovnik Tom Parker je prije toga bio menadžer Eddyja Amolda, koji je bio zaista popularan country izvođač kasnih četrdesetih, ali nije mu trebalo dugo da shvati da Elvisu mora pristupiti na malo drugačiji način. Takvu reakciju publike vidio sam dva puta u svojoj karijeri – prvi put se radilo o Elvisovom nastupu a drugi put na koncertu Beatlesa. Nakon što sam se upoznao s Paulom 1964. [zapravo 1965.] otišao sam na koncert Beatlesa u Cow Palace u San Franciscu. Te sam večeri vidio istu reakciju kojoj sam svjedočio 1955. s Elvisom. Od onda nisam vidio ništa slično.

Je li Paul McCartney bio vaš obožavatelj?

Mislim da nije. Ne znam. Pozvali su me iza bine, njihove su garderobe bile u prikolici izvan dvorane Cow Palace. Otišao sam tamo i upoznao svu četvoricu. Ne znam jesu li voljeli moju glazbu. Samo sam otišao upoznati Beatlese.

Zašto?

Pa, ja sam volio to što oni rade!

Slušate li još uvijek glazbu?

Slušam jako puno glazbe. Kad čujem neku pjesmu koja mi se sviđa, liježem s njom, živim s njom i budim se uz nju. Nije uopće važno tko je izvodi.

Želite li još uvijek upoznavati izvođače?

Definitivno. Uživam kad upoznam nekog umjetnika kojem se divim. Oduvijek sam želio upoznati Michaela Jacksona, samo da mogu reći da ga poznajem. I upoznao sam ga. June i ja smo snimili pjesmu koja se zove Jackson, i ne bih ni za milijun godina pomislio da će me on povezati s tom pjesmom, ali u njoj ima jedan stih koji kaže: “Vjenčali smo se u bunilu/Ljućem od izdanka papra.” Prišao sam mu i rekao: “Bok, Michael. Ja sam Johnny Cash”, a on je odgovorio [govori u falsetu]: “Johnny Cash! Ljući od izdanka papra!”

Biste li ikada riskirali neugodnost da nepozvani odete iza pozornice kako bi upoznali nekoga?

Ne. Nikada se ne namećem. Nikada ne idem ako me ne pozovu. Bio sam na nekim od rock koncerata, kad je moj sin nabavio karte za Twisted Sister, Metallicu, Ozzyja Osboumea ili Iron Maiden, i oni bi ga nazvali i pozvali da dođe poslije koncerta i povede mene sa sobom. Tada bih otišao. Članove Iron Maidena upoznao sam u Torontu, za vrijeme tonske probe, ali kao što sam rekao, nikada ne idem nepozvan.

Što Johnny Cash misli o heavy metalu?

Dobar je osjećaj. Sviđa mi se kako ga osjetiš u jetri. Koje vibracije! Odradio sam šezdeset televizijskih emisija, i gostovali su mi mnogi iz šoubiznisa. U emisiji su bili svi kojih se možete sjetiti, od Burla Ivesa do Mahalie Jackson, do Kennyja Rogersa & The First Edition.

‘Doživio sam to cijelo ludilo oko Elvisa i budući da sam gledao Beatlese, mislio sam da se heavy metal koncert ne može toliko razlikovati od svega toga, i nije bilo prevelike razlike

Da danas snimate te emisije, biste li pozvali grupe poput Twisted Sister i Metallice?

Ako bi oni htjeli nastupiti na televiziji. Nisam siguran da bi to željeli. Sviđaju mi se ljudi koje sam upoznao. Jako mi se sviđa Dee Snider [Twisted Sister]. On je dobar čovjek. Otišao sam na heavy metal koncerte, zbog te silne zabrinutosti oko cenzure i glazbe. Želio sam vidjeti o čemu se tu zapravo radi. Naravno, sve sam to već čuo ranije. Svaki dan kad bih vozio sina u školu, slušali bismo radio u autu, i tada sam više slušao rock glazbu nego country. Znao sam što se događa, i većinom mi se sviđalo ono što smo slušali. Budući da sam doživio to cijelo ludilo oko Elvisa, i budući da sam gledao Beatlese, mislio sam da se heavy metal koncert ne može toliko razlikovati od svega toga, i nije bilo prevelike razlike. Najveća je razlika u tome što je zvuk glasniji i što oni imaju bolju rasvjetu od one koju smo mi imali. Sve što sam vidio bila je gomila klinaca koja oslobađa višak energije u dobrom, sigurnom okružju.

Što mislite, kako vas ljudi doživljavaju?

Kao konzervativnog country pjevača koji živi negdje na Jugu. Kriva slika koju imaju definira me kao nekakvog regionalca, i ponekad čak sugeriraju da sam seljačina i, Bože sačuvaj, neki zadrt tip. Na primjer, kad sam s Peterom Falkom (detektiv Colombo) snimao jednu televizijsku emisiju, i kad smo uvježbavali scenarij, on mije rekao što trebam izgovoriti, i dodao: “Ti reci to i to, ili kako god vi to već govorite tamo dolje.” Odložio sam scenarij i rekao mu: “Mi to govorimo gotovo isto kao i vi ovdje gore!” Pogledao sam ga direktno u oči, i on se nasmiješio, i od tada smo prijatelji. Od samog početka mogao sam primijetiti da ima tu predrasudu. Ali, “bio sam ja svugdje” i vidio sam gotovo sve.

Što mislite, koju vrstu pjesama najbolje izvodite? Koje ideje najbolje zastupate?

Sada se trenutno ne borim niti za jedan veliki i važan cilj, ali kad nastupam, obožavam izvoditi Long Black Veil. Isto tako volim izvoditi i Springsteenovu Highway Patrol.

Ona je jedan od vrhunaca na mojim nastupima. Divim se Bruceu što ju je napisao. Volio bih da sam je ja napisao. Sve te pjesme govore o potlačenom čovjeku, radniku, o onome tko je odbačen od svih, kao stoje to često slučaj u countryju, pjesme o tragičnim događajima.

Ne obazirete se na granice politike kad se radi o stvarima koje su vam važne.

U pravu ste. Granice me zapravo ne zabrinjavaju. Samo se vodim svojom savjesti i srcem. Kris Kristofferson ima novu pjesmu koja se zove The Heart, u kojoj ima jedan stih koji kaže: “Na kraju je samo srce važno.” Slijedi svoje srce. To je ono što ja radim. Imam jako puno suosjećanja, zato što sam u vlastitom životu doživio mnogo boli. Svatko tko je imao mnogo bolnih iskustava ima mnogo suosjećanja. Možda ga čak nemam dovoljno. Možda sam ponekad preumoran. Budem umoran nakon koncerta, i samo prođem pored prosjaka kako bi brzo otišao u svoju sobu i naručio hranu. Prošlo je puno vremena otkad sam napustio polja pamuka.

Biste li bili jednako snažan izvođač da nikada niste zastranili od svog kršćanskog odgoja?

Nisam razmišljao o tome. Da, da sam sve ove godine bio čist, mislim da bih postigao još i više, ali mislim da sam u ovom trenutku u životu baš tamo gdje trebam biti; i zato sam s njim zadovoljan. Ne žalim za ničim, i ne nosim sa sobom nikakvu krivnju. Svega sam se toga riješio kroz oprost i potragu za svojom dušom. Većinom kroz to da sam sam sebi oprostio.

Da ste cijelo vrijeme ostali na pravom putu, ne biste li sada bili Pat Boone, a ne Johnny Cash?

Ne. Ja radim ono što ja trebam raditi. Oduvijek sam želio imati gospel hit, ali Bog mi je umjesto toga dao pjesmu A Boy Named Sue, i ja sam zadovoljan s time.

Otkad ste napisali knjigu Man in Black, ponovno ste se vratili uzimanju droge. Ali sada ste, ako sam u pravu, prestali s time?

Da. Prestao sam. Tijekom tog razdoblja ni u jednom trenutku nisam izgubio svoju vjeru, ali sam izgubio vezu s Bogom, jer svatko tko kronično pije ili se drogira postaje jako sebičan. Ne mislite na nikoga drugoga. Mislite samo na sebe i odakle vam dolazi nova zaliha ili sljedeće piće. Došao sam do točke kad više nisam razmišljao ni o čemu drugom na ovome svijetu osim toga koliko će mi dugo trajati zaliha lijekova i gdje mogu nabaviti novi recept. Uludo sam potrošio mnogo vremena i energije. Znate, ne govorim vam o danima, već o mjesecima i godinama. Zato smatram da sam u životu mogao doživjeti još nekoliko uspješnih trenutaka da se nisam upetljao u to sve.

Zasigurno je bilo još gore kad ste javno priznali da imate taj problem i objavili da vas je Bog spasio. Sigurno ste se osjećali dosta jadno.

Da. I sve sam ponovio da im pokažem da znam o čemu govorim! Ne, kemijska ovisnost je progresivna bolest, i ona me mnogo žešće pogodila drugi put zato što sam bio stariji. U vrijeme kad sam pisao knjigu Man in Black, to je bilo ono što sam želio reći. Rekao sam ono što sam mislio, i bio sam iskren. Osjećao sam se dobro zato što sam to rekao. Sada sam čist, i već sam dugo vremena takav. Ne pijem alkohol i ne konzumiram droge. Ali tko zna što će biti sutra. S tom bolesti nikada ne znate. Ne namjeravam to učiniti, i nadam se da neću, i molim se za to, ali to se može dogoditi.

Uzbuđuje li vas u toj mjeri nastup uživo?

To me diže više nego bilo što drugo. Tako je dobro izaći na pozornicu i nastupati, a da pri tome nisi pod utjecajem droge. Zaista tako osjećam. Ali kad sam ih počeo uzimati, bilo je isto jako dobro izaći na pozornicu i nastupati pod njihovim utjecajem! Obožavao sam to! Zato sam ih i uzimao.

Gotovo svi izvođači s etikete Sun osjećali su sukob između rock and roll načina života i vrijednosti koje su naučili odrastajući u vjeri.

Svi smo uglavnom dolazili iz istog područja. Svi smo odgojeni kroz crkvu i na sve nas uvelike je utjecala gospel glazba. Gospel je bio Elvisova prva velika ljubav, i Jerryjeva, i Carlova, i moja. Carl Perkins je napisao stotine pjesama koje nikada nije snimio, a polovica njih bile su gospel pjesme. Tu je bila naša snaga. Bez obzira koliko silovito možete govoriti o svojoj religiji i vjeri, sve se svodi na činjenicu da se radi o osobnoj stvari koja se tiče vas i Boga. I to pali. Za mene je to mjesto iz kojeg crpim snagu.

Izgledalo je kao da se nitko od njih nije u potpunosti odrekao vjere, nisu je se stalno ni pridržavali.

Roy Orbison i ja smo baš razgovarali o tome. On je citirao jedan svoj stih iz pjesme Best Friend: “Dijamant je dijamant/kamen je kamen/ali čovjek nije niti potpuno dobar niti sasvim loš.”

Kako živite u Hendersonvilleu?

Živim u kući na jezeru. Imam oko sedamdeset hektara zemlje. Zemljište oko kuće na jezeru zauzima dva hektara, ali preko puta ceste je još dvadeset hektara koji su ograđeni ogradom i gdje imam divlje životinje i egzotične ptice. Imam također i drvenu kuću s kaminom točno usred šume, i tamo ponekad odlazim kako bih pisao i odmaknuo se od svega. Ostalih četrdeset hektara su pašnjaci, šume i polja.