Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Vranski prior Ivan Paližna’ u kojem Lucian Borić pokušava rekonstruirati biografiju jedne od najkontroverznijih ličnosti hrvatske srednjovjekovne povijesti i poglavara viteškoga reda ivanovaca

Nakon što je bosanski ban Stjepan Tvrtko Kotromanić (1353. – 1377.), osim Bosne, pod svoju vlast okupio Usoru, Soli, Humsku zemlju, Travunju, Primorje, Donje krajeve, Zapadne strane i Podrinje, 1377. godine proglasio se kraljem Srbljem, Bosni i Primorju, osiguravši tim činom Bosni neovisnu kraljevinu, odnosno oslobodivši se ovisnosti o Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu. Elizabeta Kotromanić (o. 1334. – 1387.), kći bosanskoga bana Stjepana II. Kotromanića (1314. – 1353.), bila je supruga hrvatsko-ugarskoga kralja Ludovika, koji umire 1382. godine, ostavivši, uz suprugu, dvije maloljetne kćeri – Mariju (1371. – 1395.) i Jadvigu (1373./1374. – 1399.). Već tijekom života, Ludovik je pripremio sve da ga naslijedi kći Marija, na tome je nakon njegove smrti radila i Elizabeta, a njegova druga kći, Jadviga, okrunila se 1384. za poljsku kraljicu, iz čega će se kasnije (1386.) izroditi i dinastija Jagelovića. U takvom spletu okolnosti, brojni hrvatski velikaši okrenuli su se podržati Karla Dračkoga (1345. – 1386.), možda iz razloga što je bio jedini punoljetni muški član anžuvinske dinastije. S obzirom na to da je Marija još bila maloljetna, umjesto nje je vladala majka Elizabeta, a obje kraljice imale su i veliki oslonac u njihovu savjetniku, palatinu Nikoli Gorjanskom (1375. – 1386.), koji je u hrvatskoj historiografiji vrlo često negativno etiketiran. Ubrzo će među hrvatskim plemstvom izbiti i protudvorska pobuna, čiji motivi nisu potpuno jasni, iako postoji tumačenje da je ona izbila zbog centralizatorske politike kraljica. Starija historiografija motive pobune vidjela je i u „nesposobnosti“ ženske vladavine, što uporište ima i u navodu Lovra de Monacisa. Protudvorskom pokretu pristupit će i Ivan Paližna, koji će nakon ratova u Italiji biti imenovan i vranskim (ugarskim) priorom. Oko toga kada je Ivan Paližna postao vranskim priorom u historiografiji nema suglasja.

Stupanje Paližne na poziciju priora

Različita su tumačenja o tome kada je Paližna stekao funkciju vranskoga priora. Prema Prayu, Paližna je 1382. godine imenovan priorom. Prema Račkome, Paližna je tu funkciju stekao neposredno nakon priora Baudona Cornutija (1349. – 1374.), za kojega smatra da je već 1370. godine bio bivšim priorom. Niz povjesničara smatra da je Paližna čast stekao 1378. Istraživanja Lelje Dobronić, primjerice, ostavljaju prostora različitim interpretacijama, a Zsolt Hunyadi smatra da je to bilo 1379. godine. Kada je, u konačnici, Paližna stekao tu čast?

Dugo se, naime, u historiografiji smatralo da je Paližna funkciju priora stekao 1378. godine, što je Kukuljević prvi pretpostavio. Međutim, do danas nije poznat izvor koji to potvrđuje, a dok Lelja Dobronić u svojoj monografiji (1984a) nije iznijela nove transkribirane i prepisane isprave iz arhiva ivanovaca na Malti, povjesničari su Kukuljevićevu pretpostavku uzimali u obzir kao vrlo vjerojatnu bez detaljnijega propitkivanja.

Paližna (? – 1391.) svoj uspon gradio je mačem u ruci i u službi kralja Ludovika Anžuvinca, a u usponu mu je pomoglo kaotično stanje unutar viteškoga reda ivanovaca, što je vješto iskoristio

Spoznaje Lelje Dobronić bacile su novo svjetlo na Paližninu biografiju. U novijim dokumentima koje je iznijela, ističu se dva koja govore o njegovu eventualnom stupanju na funkciju priora; međutim, ta dva dokumenta unijela su i niz velikih nejasnoća. U prvom od njih, datiranom 15. srpnja 1382. godine prema Lelji Dobronić, Ivanu Paližni bio je opširnom i svečanom ispravom dodijeljen priorat Ugarske, uz uobičajenu obvezu da svake godine na Ivanju, odnosno 24. lipnja, plati 400 firentinskih forinta responsiones blagajniku Konventa na Rodosu ili gdjegod bude određeno. Na blagdan Ivanje iduće godine trebao mu je i krenuti mandat, na deset godina.

Taj dokument otkriva koje su bile Paližnine obveze prema redu ivanovaca, ali i da je Ugarski priorat bio službeni naziv Paližnine provincije unutar reda ivanovaca. Sam po sebi, naravno, taj dokument ne mora značiti da Paližna funkciju priora nije obnašao i prije 1382. godine. Bez drugih informacija može značiti i da mu je Priorat po drugi puta dodijeljen, a uzevši u obzir i spoznaje da je Ugarski priorat bio što siromašan, što nestabilan, nije isključena mogućnost ni da je Paližna već prije, bilo zbog nečijega autoriteta (primjerice kraljeva – Ludovikova) ili čega drugoga, bio makar neslužbeni prior, s tim što mu se ovom ispravom ta funkcija napokon i službeno potvrdila. Dva dana kasnije (17. srpnja 1382.), Ivan de Heredija odlučio je sazvati i generalni kapitul prve nedjelje u ožujku 1383. godine u gradu Valenceu na Rhoni, a pozvao je i Ivana Paližnu da dođe tad u Valence, s četiri brata preceptora prokušana žarom i marljivošću, s ubirateljem responsiones svojega priorata te s konjima i družinama. Kako bi se izbjegli troškovi, naloženo je da prethodno spomenuti, prema statutu, donesu responsiones i druge doprinose, popis stanja preceptorata, kuća, gospodarstava, članova i njihovih imena, kao i imena i prezimena pojedinih braća, sestara i novaka u Prioratu te izvještaj o svim poslovima Priorata.

Mnogo više nejasnoća unosi drugi dokument, tj. bula velikoga magistra unesena u Liber bullarum, datirana 12. ožujka 1382. godine prema Lelji Dobronić, u kojoj stoji da je veliki magistar Juan de Heredia, u gradiću Valenceu na rijeci Rhoni u Francuskoj, Ivanu Paližni, koji je okićen glasom kreposti i poštenja, ponovno (de novo) podijelio priorat Ugarske na deset godina, a na kraju isprave spominje se i da su prior i Priorat dužni platiti 1000 florena kao cijenu za dodjelu.

Paližna je predstavljao i iskrivljenu sliku viteškoga ideala, onu koja ne poznaje poslušnost, a povjesničari su prenaglašavali njegovu suradnju s bosanskim kraljem Stjepanom Tvrtkom

Uzevši u obzir činjenicu da su se priorati dodjeljivali na deset godina (iako je iz samoga poziva na kronologije vranskih priora vidljivo da se ta praksa nije poštivala uvijek, Lelja Dobronić pretpostavlja da je Paližna možda već i prije ponovne dodjele Priorata (12. ožujka 1382. godine) deset godina bio priorom, možda od 1373., a potkrjepu tome možda pronalazi i u pritužbi splitskih građana iz 1388. godine kralju Sigismundu, prema kojoj ih Ivan Paližna progoni već 18 godina. Dobronić također domeće i da se Paližna kao prior spominje i u dopisu gradskoga vijeća Zadra kralju Ludoviku od 26. svibnja 1381., ali i da je iste godine zabilježen i gospodin Petar, prior Vrane. Iako takvi navodi mogu ići u prilog tezi Lelje Dobronić prema kojoj je Paližna bio priorom i prije ponovne dodjele Priorata 12. ožujka 1382., i sama Dobronić svjesna je da je Paližna Splićane mogao uznemiravati ne samo s pozicije priora, već i preceptora Vrane ili potpriora. U kolovozu 1381. godine Paližna je, kao što je već ranije spomenuto, u jednoj ispravi tituliran kao dični muž, gospodin brat i vranski prior, što je još samo jedna potvrda toga da je i prije srpnja 1382. Paližna bar neslužbeno nosio titulu vranskoga priora.

Ključne podatke i pretpostavke koji mogu objasniti Paližninu poziciju unutar reda ivanovaca prije i poslije „ključne“ 1382. godine, do pobune protiv kraljica Elizabete i Marije (potkraj 1383.), iznijeli su Zsolt Hunyadi i Neven Budak. Prema Hunyadiju, Paližna se na poziciji priora prvi puta, prema danas poznatim izvorima, spominje u travnju 1379. godine, u ispravi braće stolnobiogradskoga preceptorata. Iako to ne znači da Paližna na toj poziciji nije bio i ranije, primjerice od 1378. godine kako navodi Kukuljević i kako smatra i najveći broj povjesničara, to je svakako njegov najraniji sačuvani spomen i metodološki će se, u smislu povijesne znanosti, najmanje pogriješiti ukoliko se ta godina uzme kao godina „stupanja“ Paližne na, makar neslužbenu, funkciju priora.

Na vrhuncu karijere Ivan Paližna, u kaotičnom stanju unutar Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva, domogao se titule bana, a u Dalmaciji je bio gospodar

Prema Nevenu Budaku, isprava od 12. ožujka 1382. godine, u kojoj je Paližni Priorat dodijeljen ponovno (de novo), zbog datacije prema Utjelovljenju pripada zapravo 1383. godini. Dakle, kada se u toj ispravi spominje da mu je Priorat dodijeljen ponovno (de novo), ne misli se zapravo na prethodnih deset godina, možda od 1373. godine kako smatra Dobronić, već se zapravo misli na onu podjelu od 15. srpnja 1382. godine, koju je Dobronić kronološki datirala poslije one u kojoj je Paližni Priorat podijeljen ponovno. Ako je Paližni u srpnju 1382. dodijeljen Priorat, u ožujku 1383. godine još je jednom to službeno i potvrđeno, a uzevši u obzir da je u ispravi od 15. srpnja 1382., kako bi se raspravilo o problemu siromaštva cijeloga Reda, veliki magistar Ivana Paližnu pozvao na generalni kapitul prve nedjelje u ožujku 1383. godine u gradu Valencu na Rhoni, te da se ponovna dodjela Priorata od 12. ožujka 1383. održala upravo u tom gradu u prvoj polovici ožujka (prve nedjelje), moguće je složiti se i s tvrdnjom Delavillea Le Roulxa prema kojoj je sastanak od 12. ožujka 1383. godine upravo taj na koji je veliki magistar 15. srpnja 1382. pozvao Paližnu. Istoga dana kada mu je dodijeljen priorat (12. ožujka 1383.), Ivan Heredia povjerio je prioru (vjerojatno Paližni, no ne spominje se ime priora) i da brata Petra de Cassa, kojega je sam Paližna primio u red, opaše viteškim pojasom odnosno unaprijedi u viteza te da novoimenovanoga preceptora Dubice, Jakoba de Lenona, prior, ili njegov zamjenik, uvede u posjed.

Zsolt Hunyadi smatra da Paližna nije sudjelovao na toj skupštini u ožujku 1383. usprkos izričitom zahtjevu ivanovskoga meštra Heredije, a prema njegovu objašnjenju, u tome ga je mogla spriječiti aktivna uloga koju je već tada igrao u borbama za mađarsko prijestolje ili, s druge strane, zauzetost za povrat svih onih nekretnina koje su redu bile otuđene, a što Dobronić povezuje i s glasom kreposti i poštenja, kako je Paližna u ranije spomenutoj ispravi oslovljen, budući da je prema sačuvanim izvorima Paližna redu ivanovaca vratio i dva sela – Bojišće i Zablaće – koja je njegov prethodnik Raimond Bellmonte prodao, pritom oglušivši se i na kraljev (Ludovikov) nalog da ih vrati Zadranima. Peričić smatra da Paližna vjerojatno iz opravdanoga razloga nije vratio Zadranima spomenuta sela. Usput, Hunyadi ističe da je Paližna bio vrlo blizak Ivanu Herediji te da mu se možda i „umilio“, a smatra i da je preko njega postao i pristaša protupape Klementa VII. (1378. – 1394.). Valja napomenuti i da je godine 1378. nastupio Veliki zapadni raskol, kada je, nakon što je izabran „legitimni“ papa Urban VI. (1378. – 1389.), od Francuza ubrzo izabran i protupapa Klement VII., a po svemu sudeći, podijeljenost u vidu dvojice papa odraz je ostavila i u Vranskom (Ugarskom) prioratu. Ivan Paližna, koji je prvotno podržavao talijansku stranu, a kako je u prethodnom poglavlju prikazano, sada prelazi na francusku. Raimond Bellmonte, Paližnin prethodnik u priorskoj časti, izabrao je talijansku stranu, odnosno „legitimnoga“ papu Urbana VI. Na primjeru Bojišća i Zablaća vidi se i da su Bellmonte i Paližna imali suprotne ciljeve – dok je Bellmonte ta sela prodao Zadranima, Paližna ih je vratio redu ivanovaca. Osim toga, ova podijeljenost možda može objasniti i činjenicu zašto u periodu od 1379. do 1381. godine na čelu Ugarskoga priorata imamo dvojicu priora – Paližnu, koji je kao prior zabilježen od 1379. do 1383., te Bellmontea, koji je kao prior zabilježen od 1374. do 1381. Petar, koji je 1381. godine zabilježen kao vranski prior isto kao i Paližna, a o kojem ne znamo gotovo ništa, možda je bio legitimnim (službenim) priorom od 1381., od trenutka odlaska Bellmontea, do Paližnina službenoga imenovanja 1382. Slijedom svega, moguće je složiti se s onim što je zaključio i Gračanin – Paližna je od 1379. godine funkciju priora obnašao jamačno milošću kralja Ludovika (dakle, neslužbeno), a službeno je na toj funkciji potvrđen tek 1382. godine (15. srpnja 1382. godine).

Paližna je predstavljao i iskrivljenu sliku viteškoga ideala, onu koja ne poznaje poslušnost, a povjesničari su prenaglašavali njegovu suradnju s bosanskim kraljem Stjepanom Tvrtkom

Pobuna u Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu

Nakon pobune iz listopada 1383. godine, izmiješale su se karte na političkoj sceni u Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu. Čin pobune Anđelko Mijatović uzima i kao početak 25-godišnjega hrvatskog pokreta protiv vladavine kraljice Marije i njezina supruga, Sigismunda Luksemburškog, vladara koji će se ubrzo uključiti u dinastičke (ne)prilike u Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu, osobito nakon smrti Elizabete (1387.). Dinastička previranja iskoristit će i bosanski kralj Stjepan Tvrtko kojemu je 1385., prema navodima Mijatovića, prepušten Kotor, grad njegovih predaka, kako ne bi više pomagao hrvatske pobunjenike. U tim prilikama oživjet će i mletački interes za dalmatinskom obalom koji će rezultirati i sklapanjem saveza dalmatinskih gradova na inicijativu Dubrovčana radi uspješnije obrane od mletačke opasnosti. Pobunjenička strana uspjet će na vlast dovesti i Karla Dračkoga, međutim, kraljičina strana brzo će organizirati njegovo ubojstvo, slijedom čega je Drački na prijestolju ostao svega nekoliko tjedana. Nakon ubojstva, hrvatsko-ugarskom kraljicom ponovno će biti proglašena Marija, međutim, protudvorski pokret pod vodstvom Horvata će se nastaviti i rezultirati prvo zarobljavanjem kraljica Marije i Elizabete kod Gorjana, a zatim i smrću Elizabete u zarobljeništvu u Novigradu za koju se ne zna je li prirodna ili nasilna. Kraljicu Mariju iz zarobljeništva je, uz pomoć Mlečana i Krčkih knezova, oslobodio Sigismund, novi hrvatsko-ugarski kralj (1387. – 1437.), međutim, ni nakon toga protudvorski pokret neće splasnuti. U pozadini svih ovih zbivanja je i nadolazeća opasnost od Osmanlija s kojima se već i bosanski vojvoda Vlatko Vuković sukobio kraj Bileća nanijevši im poraz. Mnogo poznatija protuosmanska epizoda, značajna i za biografiju Ivana Paližne, odvit će se naredne godine (1389.) kada je izbio boj na Kosovu polju. Iskoristivši političke (ne)prilike u Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu, Stjepan Tvrtko pod svoju vlast okupit će hrvatske dijelove južnije od Velebita, proglasivši se pritom i kraljem Hrvatske i Dalmacije. Do 1391., odnosno godine smrti Stjepana Tvrtka i Ivana Paližne, Paližna i Ivan(iš) Horvat ostat će Tvrtkovi glavni oslonci vlasti u Hrvatskoj, a u ovom periodu Ivan Paližna nosit će i titulu bana. Također, podjela i kriza unutar reda ivanovaca, koja je intenzitet dosegnula Velikim zapadnim raskolom, svoje posljedice trpjet će i u ovom periodu kada su na čelu Ugarske provincije (1387. – 1388.) bila opet dvojica priora istovremeno – Albert od Lučenca koji je bio „karika“ dvorske strane i Ivan Paližna, samozvani vranski prior (asserens se priorem Auranae). Već od 1387. će se Paližna opet nazivati vranskim priorom, a s obzirom na to da Paližna nakon pobune (1383.) više nikad nije bio službenim priorom, dakle nije bio izabran od reda, a naslovom vranskoga priora se kitio do smrti.

Događanja 1385./1386.

Nada Klaić navodi da je nakon skidanja Paližne s priorske časti, nakon pobune 1383. godine, Elizabeta postavila nove vranske priore – prvo nekoga Luku, a zatim i Ivana od Hedervara. Međutim, u izvoru na koji se poziva, Luka je tituliran kao dubički preceptor, a samo Ivan od Hedervara kao vranski prior. Pravo stanje stvari je takvo da je, nakon skidanja Paližne s priorske časti (1383.), vranskim priorom prvo ponovno bio Raimond Bellmonte (1384.), zatim Ivan od Hedervara (1385.), a nakon njega kratko vrijeme priorom je bio i Ranforsatus de Castellana (1385.), donedavno nepoznato ime u hrvatskoj historiografiji.

U izvorima je zabilježen podatak da je 18. prosinca 1385. godine papa Grgur XI. uputio ugarskim i dalmatinskim ivanovcima poziv da u Romaniju pošalju 500 vitezova i 500 štitonoša, međutim, ne navodi se i ime priora kojemu je upućen poziv. Dok je, prema mišljenju Kukuljevića i Peričića Paližna bio zaokupljen ovim pozivom, Lelja Dobronić prvotno je odbacila ovaj podatak jednostavnom argumentacijom da je papa Grgur XI. još 1378. godine umro, međutim, a što je zamijetio i Gračanin, u svojem ponovljenom izdanju (2002.) ostavila je otvorenu mogućnost da je Paližna sudjelovao u Grgurovu pozivu protiv Turaka s kraja 1375. godine, dometnuvši pritom da se mogući Paližnin odaziv može objasniti činjenicom da je veliki magistar Heredija imao tako dobro mišljenje o njemu. Paližna 1375., kao ni 1385. godine, svakako nije bio vranskim priorom, odnosno kao nadležnoj osobi nije mu bio upućen poziv, a uzevši u obzir činjenicu da mu je u studenome 1373. dopušteno stupanje u službu Barnabe Viscontija koji se spremao na rat s tim istim papom, malo je vjerojatno da je sudjelovao u bilo kakvom obliku. U svakom slučaju, Grgur XI. uputio je poziv 1375. godine, a dokument o Grgurovu pozivu iz 1385. godine krivotvorina je iz više razloga, što je vrlo dobro argumentirala Dobronić – osim što je Grgur XI. još 1378. umro, isprava iz 1385. upućena je Hospitalariis Hungariae et Dalmatiae, što nije bio službeni (već možda, kako navodi Dobronić, kolokvijalni) naziv reda, a papini dokumenti upućeni ivanovcima u našim krajevima počinju s Priori ac universis et singulis preceptoribus domorum, aliisque personis Prioratus Ungarie Hospitalis sancti Johannis Ierosolymitani. Osim toga, kako dalje navodi Dobronić, ostatak teksta je prepisana i nešto skraćena verzija one Grgurove isprave iz 1375. godine.

Nakon pobune 1383. protudvorski pokret nije splasnuo, a 1385. godine se, prema mišljenju Budaka, Paližna neko vrijeme sklanjao na dvoru Stjepana Tvrtka I. i pridružio stranci Karla Dračkoga. Indikativan podatak je taj da se u popisu pristaša saveza (lige) braće Horvat, koji su bili daljnji predvodnici protudvorskoga pokreta protiv kraljevske vlade, iz 1385. godine ne spominje Ivan Paližna, što je Peričić protumačio time da Paližna nije bio čvršće povezan s nezadovoljnicima iz gornje Hrvatske, nego se držao linije legitimiteta, želeći na prijestolje dovesti Karla Dračkoga, a služeći se i izdašnom pomoći kralja Stjepana Tvrtka. Peričićeva argumentacija u jednom dijelu je malo i nejasna jer su i Horvati (koji se nalaze na popisu) zapravo podržavali Dračkoga odnosno liniju legitimiteta, a uz Paližnu će i Ivan(iš) Horvat kasnije biti glavni oslonac Tvrtkove vlasti u Hrvatskoj. U svakom slučaju, na popisu pristaša lige našli su se redom ban Stjepan Lacković sa sinovcem Andrijom od Dobrogošća, zagrebački biskup Pavao Horvat i brat mu Ivan(iš), mačvanski ban, kao i drugi brat Ladislav, srijemski i požeški župan pa krčki, senjski i modruški knez Stjepan Frankopan, Ivan i Ladislav Korpad i dr., a indikativno je i da su se na njemu našli i bivši dvorski sudac Nikola Seć te bivši dvorski blagajnik Nikola Zembo.