Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Zamisli život…’ u kojem Dušan Vesić piše kako se Parni valjak početkom 80-ih albumima ‘Gradske priče’ i ‘Vruće igre’ uspio isprofilirati u vrhunski pop-rock bend iako su tadašnjom glazbenom scenom vladali novovalni izvođači

Kad ga je bend odbacio, Branimir Johnny Štulić je najprije otišao k Huseinu Hasanefendiću (30. siječnja 1954, Banja Luka) u Gospić da mu se požali. Hus je u Gospiću bio u vojsci, u svojim dilemama. Shvatio je da se glazba ponovo mijenja i vagao je načine da se poveže s novim trendovima. Ako se stalno ne obraćaš novim generacijama, brzo ostaneš bez publike. Johnny mu je otkrio svoj rječnik i otvorio mu nove vidike.

U međuvremenu, Jura Pađen je napravio svoj Aerodrom i mjesto drugog gitarista u Parnom valjku ostalo je upražnjeno, taman za Johnnyja. Iako su i Hus i Johnny znali da suradnja među njima ne može biti dugoročna, činilo im se da bi im bila korisna. Ali Hus je imao još nekoliko mjeseci “robije”, a Johnny je bio nestrpljiv. Nije bilo ničega na što bi u to vrijeme Johnny čekao mjesecima. Jurcao je po Zagrebu i tražio ljude za bend. Kako su se i gdje nanjušila dva buduća najveća čudaka zagrebačke scene, to se pouzdano ne zna. Uglavnom, odjednom je Branimir Štulić dobio basista: Srđan Žlebačić (1955, Zagreb), bio je student arheologije i etnologije. Začas je u tu priču ušao i Boris Leiner (28. siječnja 1957, Čakovec), zvani Grof. Godine 1976. Leiner je došao iz Čakovca u Zagreb studirati na Višoj grafičkoj školi. Njegovi bubnjevi bili su uvezani konopcem da se ne raspadnu, ali imao ih je i znao je s njima. Bio je već poznat u Zagrebu kao pouzdan bubnjar, „klasično“ obrazovan: slušao je Led Zeppelin, Rolling Stonese, Doorse. Netko mu je u školi rekao da Johnny traži bubnjara i dao mu broj telefona. Boris je po broju vidio da mu je Johnny susjed iz Sigeta. Boris je tad stanovao u Trnskom. Johnny i Maks otišli su jedne večeri k njemu da ga Johnny upozna.

Srđan Žlebačić će kasnije uzeti majčino židovsko prezime Sacher, a 2007. promijeniti ime u Samuel. Sutradan uvečer našli su se kod Srđana i odmah počeli vježbati. I Srđan i Boris odrasli su bez očeva pa su u Johnnyju pronašli taj očinski autoritet koji im je nedostajao. Spojilo ih je i to što su i Srđan i Johnny bili obožavatelji Beatlesa i što su obojica sami sebe smatrali „ljevičarima“. Nazvali su se Sindikat. U toj postavi imali su malo koncerata, Johnny će u knjizi Smijurijada izbrojati da ih je bilo ukupno šest. U Zagrebu, svirali su u malom klubu u Mjesnoj zajednici Đuro Đaković, u Lapidariju – u kojem se od jeseni 1978. već redovno sviralo – a održali su i jedan koncert negdje na otvorenom, tko će se sad točno sjetiti gdje. Tu ih je gledao Ozren Štiglić, koji će potvrditi da su zvučali jednako moćno kao stara Azra, mada s gitarom manje. „Johnny je imao tu neku hipnotičku snagu, a ja sam bio fasciniran njegovom energijom i količinom pjesama“ – ispričat će Leiner u knjizi Štulić: biografija Hrvoja Horvata. „Bila je to traumatična promjena u mome životu. Johnny mi je bio duhovni otac, a i Srđan je bio jaka ličnost. Zapostavio sam školu i shvatio da je to napokon to.”

Oarni valjak 1981. nakon izdavanja albuma ‘Vruće igre’: Aki Rahimovski (1955. – 2022.), Rastko Milošev Ras (1961. – 2014.), Srećko Kukurić, Paolo Sfeci i Husein Hasanefendić Hus. FOTO: Wikimedia Commons, Facebook

Tada se Hus vratio iz vojske. Odmah je otišao do Zvečke nadisati se zraka i provjeriti cure stasale u periodu dok je bio odsutan. Poslije nekog vremena naišao je Johnny. Bilo je vrijeme za akciju. Johnny je progutao pljuvačku i pozvao Husa u Sindikat. Mogao je naslutiti naslov u sljedećem Studiju: “Hus u Sindikatu”. Međutim, Husov menadžer Milan Škrnjug (1. siječnja 1948, Zagreb) rekao je da to nikako ne bi išlo, ali da bi Johnny mogao pokušati u Valjku.

Hus je dao neočekivanu ponudu: svirat će popola njegove i Johnnyjeve pjesme. Činilo se da je to bila ponuda jednaka premiji na lotu. Johnny je sazvao sastanak svog benda i rekao im da je skužio sistem. Umjesto na velika vrata pa tko zna kad, bolje na mala vrata pa brže. Leiner i Žlebačić bili su razočarani Johnnyjevim odlaskom, ali već zagrijani za ideju benda, odmah su počeli sastavljati novi. Žlebačić se sjetio Darka Rundeka. Godine 1977, u vrijeme kad su se posvuda oko njih događale važne stvari, Rundek i Žlebačić imali su neformalnu grupu Komuna. U to vrijeme posvuda je po Zagrebu bilo neformalnih grupa kojima je glavna namjena bila druženje uz akustičnu gitaru, udaraljke i pivo, daleko od svake ambicije. „Onda je muzika bila posljedica i izraz našeg druženja“ – opisao je Rundek taj period Petru Janjatoviću, u intervjuu za Džuboks. „Kad je trebalo napraviti pravu komunu – raspali smo se. Nismo imali hrabrosti da se upustimo u ekonomsku neizvjesnost, nismo se mogli dat’ od mame.“ Rundek (30. siječnja 1956, Zagreb) studirao je najprije književnost, a onda i kazališnu režiju, pisao za Polet o kazalištu i jedno vrijeme bio urednik, a često i jedini novinar kulturne rubrike u Studentskom listu. Prve pjesme napisao je još početkom sedamdesetih godina, u gimnaziji. Tad je bio pod utjecajem Jaroslava Hašeka i njegovog Dobrog vojnika Švejka. Poslije se zainteresirao za Majakovskog i rusku avangardu. Najveći muzički utjecaj na njega imali su domaći festivali zabavne glazbe. Žlebačić je pitao Rundeka ima li još nekoga za bend. Rundek se sjetio Ozrena Štiglića (18. rujna 1959, Zagreb), zvanog Oki, gitarista, također studenta Filozofskog fakulteta, s kojim se sreo u ljeto 1977. u Dubrovniku. Rundek je njemu svirao Leonarda Cohena i neke svoje pjesme, a Štiglić je Rundeku svirao “izmišljotine” svoje grupe Eustahijevi virtuozi. Tu su uskladili senzibilitete i sprijateljili se. Neko vrijeme se nisu viđali, a onda su naletjeli jedan na drugog negdje u gradu. Darko je rekao Okiju da Srđan i on prave bend i Oki je obećao da će doći na probu. Bio je najmlađi među njima. Proba je uspjela. Vidjelo se da imaju bend. Prozvali su se Nagradni bataljon. Teško je danas razumjeti kako su došli do te umotvorine.

Johnny je bio oduševljen organizacijom Parnog valjka, to je bila grupa baš po njegovom ukusu. Tad su u bendu bili Hus, pjevač Aki Rahimovski, basist Zlatko Miksić Fuma i bubnjar Ivan Stančić Piko. Probe su se održavale u Husovom stanu u Gundulićevoj. Johnnyjev posao bio je samo gurnuti gitarski kabel u pojačalo. Bilo je svakojakog osvježenja, pušile su se dobre pljuge, na sve strane ležali su kompleti rezervnih žica. Johnny nikada nije vidio takvu raskoš. Probali su šest Husovih i šest Johnnyjevih pjesama. Radilo se svakodnevno i žestoko, baš onako kako je Johnny oduvijek volio raditi. Idila je trajala petnaest dana. Onda je menadžer Škrga dovukao nekakvu opremu za snimanje. Kad su poslije preslušavali snimke, čulo se da Johnny nije za Valjak. Nije im odgovarao način na koji je on svirao i to se nije moglo ispraviti. Husu je bio potreban gitarist koji je izašao iz bluesa, a Johnny to nije bio. On je bio nešto sasvim drugo. Njegov način sviranja kasnije ćemo prepoznavati kod tipičnih novovalnih gitarista, ali tada nitko nije znao za njih. To je bio najjači razlog za prekid suradnje. Međutim, Hus će još reći da je Johnny uvijek htio biti u centru pažnje i da je njihova komunikacija sve češće postajala jednosmjerna. A moglo se vidjeti i to da Aki neće dobro pjevati Johnnyjeve pesme. Akijev meki izgovor nije se slagao s robusnom dinamikom Johnnyjevih linija. Dakle, ipak će biti na velika vrata, pa tko zna kad. Johnnyju se učinilo da su svi problemi nastali zbog toga što je napustio ideju Azre.

Banuo je na prvu probu Nagradnog bataljona i zamolio Leinera da napusti bend. Naravno da ga je nagovorio, tko bi odolio Johnnyju. Leiner je obećao da će se pridružiti Azri čim Bataljon nađe novog bubnjara. Tako je neko vrijeme svirao istovremeno i s Nagradnim bataljonom i s Azrom. Tada je basist Azre bio stanoviti Zlatko Pejić. Poslije jedne zajedničke svirke u Čakovcu, Johnny je pritisnuo Leinera da svira samo s Azrom. Rekao mu je: „Ja mislim da nema zbora s kim ćeš ti sad svirati.“ Međutim, Zlatko Pejić je brzo izletio iz Azre. Nije došao na jednu probu i odmah je otpušten. Johnny nije tolerirao ni kašnjenja, a kamoli izostanke. Ionako ga je nerviralo što Pejić nije imao svoj bas nego ga je Johnny svakodnevno posuđivao od nekoga i nosio Pejiću na probu. Bio je ponovo na početku. Činilo se da je Johnnyjeva potraga za bendom Sizifov posao. Slično je neko vrijeme izgledala i potraga za novim bubnjarem Nagradnog bataljona. Nije bilo lako zamijeniti Leinera. Prve svirke u Lapidariju imali su s izvjesnim Tomom, kojeg se sjećaju kao „jako zgodnog dečka“, ali se nitko ne sjeća kako je svirao. Na njegovo mjesto došao je Slavko Pintarić, kojeg će prozvati Pišta. Kad je otišao i on, Žlebačić se sjetio da pozovu Zorana Perišića Peru, koji je i sam u jednoj fazi prošao kroz Komunu. Pero je stigao sa svojim setom Yamahe i činilo se da je problem riješen. Međutim, pokazalo se da Pero nije bubnjar rockerskog senzibiliteta – ili to bar tada nije bio. Možda se bend mogao prilagoditi njemu, a ne da njega tjeraju da se prilagođava njima, ali to nikome nije palo na pamet. Stalno im se činilo da bendu fali žestine. U jednom trenutku počeli su vježbati u prostorijama Kugla glumišta. To je bila jedna drvena dogradnja, desno od kavane Studentskog centra prema Savskoj cesti. Taman u to vrijeme Žlebačić se zainteresirao za reggae i zaokupila ga je ideja o uvođenju puhača u bend. To je uostalom mogao biti način da pojačaju zvučnu sliku. Iz benda Kugla glumišta posudili su puhače i klavijaturista. Tako su u bend stigli saksofonist Damir Prica, trombonist Nikola Santro i klavijaturist Zoran Vuletić. Oki je predložio da se zovu Haustor. Bili su drugačiji i zanimljivi i brzo su izašli na glas u Zagrebu. Glazbenici su im dolazili na probe, među njima i Johnny. Rundek je pjevao pjesme protiv sustava, a Johnny se bunio zbog toga. „Nemojte svirati tu nekakve punkerske pizdarije protiv režima“ – govorio je – „svirajte ljubavne pjesme, samo je to važno.“ A oni su njemu govorili: „Šta ti tu sereš, majmune.“

Aki Rahimovski s Parnim valjkom je snimio 16 studijskih, pet albuma ‘uživo’ i dva koncertna DVD-a. FOTO: Wikimedia Commons, Facebook

Prvi singl Azre dočekan je s podijeljenim mišljenjima. Iz današnje perspektive vidljivo je da su ploču prihvatili oni kojima nije smetala ta jaka nijansa etna u novom valu – i obrnuto. Podsjetimo, to je bilo vrijeme u kojem je bila najveća hereza svirati rock, a oslanjati se na narodnjake. Čak je i Bijelo dugme u tom trenutku imalo album Bitanga i princeza sa samo jednom narodnjačkom figurom u pjesmi Na zadnjem sjedištu moga auta. „Štulićev Balkan imao je ciganski duh i lepotu“ – opisao je Ivan Ivačković u knjizi Između krajnosti. „U tom duhu prepliću se večito, sudbinsko prokletstvo i raspojasana, nepobediva ljubav prema životu. Time je obojena melodija, setna i razigrana u isti mah.“ Ustvari, singl A šta da radim i Balkan bio je ploča Balkan sevdah benda, koji se tad već zvao Azra.

Tek je Hus, dakle, postavio tu atmosferu Balkan sevdah benda koje se Johnny prinudno odrekao jer je nije znao sam postaviti. Uostalom, svi su mu govorili da neće uspjeti sa sevdahom, da treba potražiti svoj izraz u glazbi svog vremena. Činilo se da je Johnny poslušao. Onda smo čuli Balkan. Fascinantno je da je Štulić u prvim stihovima jedne od svoje dvije prve objavljene pjesme predvidio svoju sudbinu: „Jednog dana nema me / da nikada ne dođem / prijatelje koje znam ne poznajem kad prođem.“ Kad je čuo Balkan, Goran Lisica je ostao posebno impresioniran. On je u Valu napisao ovo: „Balkan i A šta da radim nisu punk brojevi, to su stvari koje je nemoguće utrpati u određeni stilski kanon jer su doista izvanserijske. Urbani rock koji namjerno donosi i nit balkanskog filinga, u smjesi koja svojom jedinstvenošću predstavlja veliko djelo. Balkan je svjetska stvar i odražava moćnu autorsku snagu Branimirovu i prava je šteta što barem Suzy nije pružila pravu šansu (LP) Azri. Kad bi kojim slučajem Jugotonova moćna mašinerija pogurala ponajbolje iz Branimirova repertoara, vjerujem da bismo dobili pravi jugoslavenski fenomen kvalitetne popularnosti. On jednostavno mora uspjeti, nadajmo se da nećemo predugo čekati.“ Bilo je dakle vrijeme za Jugoton.

Kad je singl Azre konačno objavljen, trebalo je svirati na promociji, ali bend po običaju nije imao basista. Za slikanje uz jedan intervju umjesto basista uzeli su crnog psa. Onda se Johnny sjetio Miše Hrnjaka. Miljenko Mišo Hrnjak (25. travanj 1960, Zagreb) odrastao je u siromašnoj porodici Ilije Hrnjaka, ekonomista porijeklom iz žumberačkog sela Bršljevica, na granici sa Slovenijom. Bez mnogo sreće u životu, ponekad se činilo čak pod lošom karmom, u jednom naletu depresije, kad je Miši bilo svega osam godina, Ilija se ubio hicem iz revolvera. Godinu dana kasnije Mišo se s majkom Marijom doselio u Novi Zagreb, u naselje Zapruđe. Tu je slušajući starije, koji su svirali gitare na klupama ispod nebodera, zavolio blues. Kažu da se od zapruđanske škole bluesa imalo što naučiti. Majka ih je oboje izvukla iz siromaštva. Mišo je tinejdžerski period dočekao kao situirano dijete srednje klase. U dvanaestoj godini putovao je u Ameriku. Imao je četrnaest godina kad je gledao Earth, Wind & Fire u Domu sportova i odlučio postati basist u rock’n’roll bendu. Brzo je učio i pročuo se po tome da je svirao odlično, i to prstima, a ne kao heavy metalci trzalicom. Kao svi hašomani, puštao je dugu kosu. Johnny ga je zapazio kad je neki od Mišinih bendova svirao kao predgrupa Azri u Studentskom centru. Onda su se upoznali, u autobusu 108, koji je vozio od Pothodnika prema Novom Zagrebu. Bio bi to obavezno posljednji polazak, u jedan sat ujutro, pun polupijanih povratnika preko rijeke. Njih dvojica bi kratili vrijeme tako što su pričali o muzici. Jedne večeri razmijenili su brojeve telefona. A onda je jednog dana Miši zazvonio telefon. Johnny ga je zvao na probu. Mišo se izgovorio da već svira u tri benda, još odlazi na fakultet da ga ne bi pokupili u vojsku, radi kod mame u kafiću (njegova majka držala je tada kafić u kazalištu Gavella) i još ima i curu. „Aj ne seri, Miki“ – rekao mu je Štulić – „dofuraj gitaru pa ćemo popričat’.“

Husein Hasanefendić Hus s Branimirom Johnnyjem Štulićem prilikom Husova služenja vojnog roka u Gospiću 1978.. FOTO: Wikimedia Commons, Facebook

Na albumu Vruće igre Parni valjak je imao istu obavezu kao i Bijelo dugme: pomladiti svoju publiku. Netko bi rekao da je takva prilika propuštena na Gradskim pričama, ali čini se da je Hus na tom albumu zapravo „stario“ svoju publiku. U osnovi (jer je u osnovi Parnog valjka ipak glazba), Hus je pravilno tražio žešći studijski zvuk koji bi se približio koncertnoj čvrstini Parnog valjka, i to je dobio u Milanu. Ali, glazbena orijentacija tog albuma ostala je na razmeđi standardnih r’n’r fraza i novih tendencija. Poznato je da je u Milanu došlo do spora između Husa i Pika Stančića oko produkcije: Piko je smatrao da bi bendu odgovarala suvremenija režija zvuka, ali Husu se činilo da je rano za takav obrat. Hus je bio pod pritiskom obaveze da album komercijalno uspije. To je bio jedini način da Parni valjak opstane u namjeri da bude bend s dobrim zvukom na koncertu, ali je bio i skup hobi. Akiju je zatim trebalo osigurati egzistenciju u Zagrebu. Kod tako teških obaveza nije čudno ako umjetnički razlozi ustuknu pred komercijalnim. Profesionalni bendovi uvijek imaju mnogo više obaveza od studentskih. Ali što je u tom trenutku mogla značiti riječ komercijalno kad je u pitanju Parni valjak? Hus se naposljetku opredijelio za opciju „za svakoga pomalo, pa što upali“. Nije mu zbog toga za zamjeriti. Poslije boogie faze i pauze zbog njegovog i Akijevog odsluženja vojnog roka, nije se moglo pouzdano znati u kojem bi pravcu valjalo krenuti, a pritom ići na sigurno. Nadalje, u toj borbi za glazbu i zvuk zaboravilo se na riječi. Ono što je bilo sasvim nerazgovijetno na navedenom albumu jest ciljana grupa kojoj se obraćao. 700 milja od kuće pjesma je o pečalbarima, ali što će Parnom valjku pjesma o pečalbarima? Moja bolja polovica je pjesma o oženjenim muškarcima – ali što će Parnom valjku pjesma o oženjenim muškarcima? Iz Klinke kao da ne progovara promatrač nego zabrinuti djed. Jednu kartu za natrag otvorila je ciklus Husovih rezigniranih pjesama. Ako je pak Oaza hommage Zvečki, nepotrebno je gorka. I ta cura iz Stranice dnevnika nije djevojka, a oni su htjeli biti mladenački bend. Naposljetku, vječna kavanska fraza „sam sam i ti si sama“ stavila je točku na i. Hvala Bogu da je bilo tako.

Što god danas mislili o tom albumu, on se dobro prodao jer je imao Stranicu dnevnika, pjesmu koja je zapravo blues i bingo. Vjerojatno najveći hit Parnog valjka, zapravo je i njegova najprirodnija pozicija: jaka balada agresivne emocije, na granici patetike. Međutim, nije moglo dovijeka tako. Album Vruće igre morao je pomladiti publiku, a kako to prirodnije učiniti nego prići plesnom trendu? U međuvremenu, pokazalo se da nije neophodno ni igrati na kartu žestine, posebno kad vidiš da to neće polučiti osobiti uspjeh. Ne možeš, naime, biti žestok i pjevati ulićne tuće namjesto uličnih tuča. A i već znaš gdje je bingo. Da ne govorimo kako je već objavljen i Crno bijeli svijet, koji je postavio nove standarde pa ti nije ni ostavio previše izbora. Hus se, dakle, svjesno upustio u energiju novog zvuka i postigao odlične rezultate.

Album Vruće igre bio je toliko dobar da se učinilo da je novi val zapravo daleko prirodniji izraz Parnog valjka nego što je boogie. Dio kritike izrugivao im se zbog ovog zaokreta, ali svi smo se složili da je bolje da imamo Parni valjak u dobrom filmu novog vala nego Parni valjak u nekom nejasnom filmu kakav je bio na albumu Gradske priče. Uostalom, Hus je godinu dana mlađi od Johnnyja, zašto bi stoga novi val radije bio Johnnyjev nego njegov? Bilo je onih koji su očekivali da će Valjak sasvim popustiti trendovima i u govoru, ali to se nije dogodilo – ponovo nije bilo velikih riječi. „Glupo je kad netko očekuje velike istine u tekstovima“ – rekao je Hus u intervjuu koji smo travnja 1982. vodili za Rock 82.

Osim balade Hvala ti, na albumu ‘Vruće igre’ bilo je nekoliko velikih pjesama: ‘Ona je tako prokleto mlada’, ‘Javi se’, ‘Neda’, ‘Samo sjećanja’, redom pjesme koje će godinama kasnije biti veliki koncertni favoriti Parnog valjka