Pošto smo se preselili u Kulušićevu ulicu, ustanovila sam da nemamo nijednog lustera i da su nam još neke neophodne stvari ostale u stanu u Torbarovoj ulici. Odlučila sam otići po njih. Novca za kupovinu novih i tako nismo imali. U stanu u Torbarovoj zatekla sam mlađeg udbaša. Na moje traženje da mi vrati moje stvari koje šogor nije stigao i uspio odseliti, a među stvarima je bilo i nekoliko lustera, novi stanar mi je odgovorio kako je on sve to našao u stanu s kojim mu je zajedno dodijeljeno i ono što je bilo u njemu. Prema tome, nema mi što vratiti.

Rekla sam mu da su nam tako i ustaše uzele stan zajedno sa stvarima. Otišla sam srdita kući neobavljena posla. Tek mnogo kasnije, analizirajući zbivanja kako bih otkrila razlog ponovnog hapšenja, dosjetila sam se da je to mogla biti možda i prijava udbaša koji je uselio u naš stan u Torbarovoj. Zasigurno je držao da svojom primjedbom nisam uvrijedila samo njega, nego i vlast. A za hapšenje nije trebalo mnogo više. Život mi je u to vrijeme bio naporan, oskudijevali smo u svemu. Bili su to ne samo nenormalni nego i nemogući uvjeti. Stoga nije bilo čudno što sam bila nezadovoljna i nervozna. Gunđala sam i svoje nezadovoljstvo izražavala na svakom koraku, u razgovorima sa znancima, pa i s manje poznatim ljudima.

Krajem listopada 1950. godine vratio se konačno Danko iz vojske i bio već upisan na Filozofski fakultet. Ipak se želio uz to i zaposliti. Moja zarada u Zagrastoku nije baš bila velika. Predložila sam Danku neka sada ne traži zaposlenje, radije neka uči, studira, polaže ispite. Vidjet ćemo dokle možemo tako izdržati. Bilo bi dobro da barem jedno od nas završi fakultet. Poslije dosta razgovora i nagovora, Danko je pristao. Posao mu i inače ne bi bilo lako naći.

Bio je politički negativno označen, odnosno proskribirana osoba. Neki od nekadašnjih prijatelja i znanaca bježali su na drugu stranu ulice da ih netko ne bi vidio kako pozdravljaju politički sumnjive osobe. Danku bi u to vrijeme teško bilo tko išta štampao. Nosili smo na sebi najtežu moguću anatemu u socijalizmu. Tito je u svakom svom govoru ponovno napadao „informbiroovce“, kao najgore neprijatelje socijalizma i Partije.

Agenti su po mene u Kulušićevu ulicu došli rano ujutro. Bio je prosinac 1950. godine, vrijeme kada su počinjale pripreme za božićne darove. Rajko se probudio u svom krevetiću, plakao i skakutao. Vesna se probudila i preplašeno gledala što se to događa. Danko od zaprepaštenja nije došao do riječi. Uzela sam na brzinu nešto stvari u jednu torbu i otišla. Ovog puta su me doveli u zatvor u Petrinjskoj. Taj je bio mnogo stariji i nekomforniji od onog na Savskoj cesti. U suterenu, u jednoj većoj prostoriji s rešetkama, bilo je više nepoznatih žena. Jedna od njih dobivala je živčane napadaje. To me podsjećalo na partizansku histeriju koja je harala poslije rata. Zapamtila sam jedino ime Lidije Kenđel.

Poslije nekoliko dana pozvali su me na saslušanje. U sobi na prvom katu sjedila su tri udbaša. Dva agenta u civilu i jedan mladi visok oficir s krupnim vodenastomodrim očima, koji je sjedio na stolu nonšalantno prebacivši nogu preko noge. „Pa kako vam je dolje, što radite?“ pitao me jedan od njih. „Ništa!“ rekla sam. „Neke su žene bolesne, imaju živčane napade i potreban im je liječnik i lijek.“ To je bilo, koliko se bar sjećam, čitavo ispitivanje. Još su me samo pitali zašto sam zakašnjavala na posao. Odvodeći Rajka u vrtić, ponekad bih zakasnila. I to je bio optužni materijal. Zatim je onaj što je sjedio na stolu nasmijavši se rekao: „A da mi njih malo pošaljemo dolje?!“ Vratili su me u ćeliju.

Rano ujutro idućeg jutra preseljeni smo na Savsku cestu. Prozivali su nas i poveli u jednu sobu na katu. To je bio kao neki sud. Za stolom je sjedilo nekoliko sijedih glava, poput mumija. Pročitali su moje ime i rekli da sam administrativnom kaznom osuđena na „društveno koristan“ rad u trajanju od dvije godine. Trebala sam samo potpisati da sam presudu primila na znanje. Nitko me ništa nije pitao niti ispitivao. Odveli su me nazad među ostale zatvorenice i saopćili nam da zatražimo od kuće sportsku odjeću – hlače, gojzerice i slično.

Dolazak na Goli otok

Jednog od idućih dana utrpali su nas u „marice“ i odveli na prostor iza starog velesajma na željezničku prugu, gdje su nas kao stoku utovarili u teretne vagone bez sjedala. Vagon u koji sam dospjela bio je pun žena iz Bosne koje su putovale već drugi dan. Bila je zima, snijeg je zapao, a vagoni, naravno, bez grijanja pa su žene bile polusmrznute, samo su neke od njih još imale snage da skakuću i tapkaju kako bi se bar malo ugrijale. O hrani nije bilo ni govora. Većina je sjedila šćućurena na podu. Nakon dugog truckanja stali smo, mislim, u bakarskoj luci. Tako je bar poslije netko rekao. Iz vagona je trebalo skakati i trčati do broda.

Na brod se opet moralo trčati preko daske, a zatim, toga se više ne sjećam, spustiti se u utrobu teretnog broda kamo se inače tovari pijesak i rasuti teret. Bilo je već dosta žena šćućurenih oko zidova. Zatim su bučno stavljeni poklopci nad utrobu broda u kojem je sada bila zbijena gomila preplašenih žena. Brod je krenuo. Ubrzo su neke od putnica povraćale, mnogima je pozlilo i od morske bolesti. Kibla se brzo punila. Morale smo dozivati čuvare da podignu nad nama jedan poklopac i isprazne kiblu. To je bio jedini dodir s morskim zrakom. Plovili smo, kako se meni činilo, skoro pet sati. Konačno smo pristali. Motori su stali. Skinuti su poklopci nad nama, a izvana se začula velika graja, urlanje koje je trebalo biti nalik pjesmi. Vjerojatno su spuštene neke ljestve, ali se neke moje drugarice sjećaju da su ih za kose izvlačili van.

Već pri prvom koraku na kopno netko nas je dohvatio grubo i, uz šamare i teške grdnje da smo „friška banda“, gurnuo na podnožje pristana. Tu sam s obje strane puta koji je vodio između baraka ugledala hrpu strašila. Žene mršave, raščupane kose, iscerenih lica od urlanja, mnoge od njih krezube i rano osijedjele, lamatale su histerično rukama i derale se poredane u dvored, zvani špalir: „Tko sa nama nije, bolje da ga nije!“ Orile su se i parole. Jedan jači glas je dreknuo: „Za koga?“ – raščupani zbor je odgovarao: „Za Tita! Za Partiju! Svi! Svi! Svi!“

Sve je to bilo zastrašujuće. Kao što rekoh, iz broda su nas izvlačili i gurnuli u taj razulareni mimohod. Mlin lamatajućih ruku dohvatio nas je udarajući po nama gdje god se stiglo. Šamarali su nas, tukli šakama objema rukama, gurali nogama jednu da bi dohvatili sljedeću. Bilo je to tako veliko iznenađenje da nitko od nas nije mogao ni shvatiti što se to zbiva. Tako tučnjavom i vikom gurane kroz dvored, teturale smo i bile bacane kao kakve nogometne lopte, dok se iznemogle nismo ispružile na kraju, na tlu, kao vreće pijeska. Iza špalira ubacili su nas u baraku u kojoj smo se morali svući. Dobili smo iznošenu odjeću, neke sive krpe koje su se zvale uniforma. Iznošene opanke od starih autoguma. Zatim su nas ošišali velikim škarama.

Poslije nekoliko dana uspjela sam sebe ugledati u jednom prozorskom staklu. Prepala sam se same sebe. Ostrigane kose s crnim kolobarima ispod očiju, otečena flekava lica, i ja sam postala strašilo kao i ostale novopridošle. A one što su nas dočekale, nisu nas zaprepastile samo svojom drekom i tučnjavom nego i izgledom koji je bio gori od slike kakvom smo zamišljali pakao i vragove u njemu. Međutim, prva pomisao poslije tog špalira bila je da je ovo kraj. Odavle nema povratka, poslije ovoga nema više života. Tada sam odista izgubila svaku nadu u mogućnost preživljavanja. Od kiše udaraca i urlikanja za vrijeme prolaza kroz špalir još me možda više preplašio i zaprepastio očajan izgled tih jadnih spodoba koje su izbezumljeno vikale i tukle – što je, naime, bio uvjet da se i ona koja ne viče i ne mlati ne protjera odmah iza ove koja upravo prolazi tu strahotu. Koja ne tuče, s neprijateljstvom „još nije raskrstila“ pa ne mlati „bandu“. Nikakav zbor vještica ne bi mogao izgledati grozomornije. Bilo je to ne samo strašno nego i ružno, odvratno i zastrašujuće. Prva moja pomisao, kad sam za razmišljanje smogla snage i vremena, bila je kako iz ovoga nema izlaza. Odavle neće nitko živ izaći. No sve je to bio tek blagi početak, uvertira.

Goli otok, prvi eksperiment samoupravljanja

Unutar žičane ograde koja je uokvirivala poveliki prostor samog logora, kažnjenice su „samoupravljale“. Tek na stražarskim mjestima, izvan logora, bili su milicioneri na straži. S njima nikakvog dodira nije bilo, milicioneri nisu zalazili u „krug“. Tek ujutro su dolazile milicionerke na jutarnji raport, odnosno prozivku. Logorom je upravljala kažnjenica određena za komandanta. U početku su to bile Bosanke, poznate po svojoj oštrini, da ne kažem nemilosrdnosti i čvrstini. Morale su dokazivati svoju odanost Partiji.

Kasnije su postavljali smirenije, mudrije i obzirnije žene. Svaka baraka imala je svog rukovodioca – kažnjenicu, tu su bili i komandiri i vodnici radnih grupa. Dakle, u čitavom logoru svim internim postupcima, radom, organizacijom rada i kažnjavanja, rukovodile su kažnjenice, naravno po uputstvima uprave logora i „isljednika“ i „isljednica“ koji su zapravo bili vlast – ali nisu zalazili u krug. Sve se svodilo na to da su se kažnjenice morale međusobno kažnjavati, ispitivati, istraživati krivce. Najočigledniji primjer za to bio je špalir u kojem su svi morali sudjelovati i tući one koje su morale prolaziti kroz tu torturu. Tako pretučene žene, osjećajući se kao najjadnija i najnesretnija stvorenja, nisu trebale kriviti upravu koja im je odredila i smislila špalir, nego kažnjenice koje su je namrtvo premlatile.

Sad, poslije četrdeset godina, netko može reći za sebe „ja nisam nikoga tukao ili barem vrlo slabo“, no teško je vjerovati da je tko bio spreman žrtvovati sebe kao sljedećeg koji će proći kroz špalir zbog toga da bi nekoga slabije udarao i manje vikao. Tu i jest sva strahota Golog otoka. Osim Jelene Hadžikan i Brane Marković, sumnjam da se za ikoga tko je od tamo izišao može reći da je bio heroj i anđeo nevinosti i dobrohotnosti prema supatnicama. Svaki od nas nekome je u nevolji pomogao, svakome od nas je netko možda i pružio ruku, ali je svatko nekome drugome, makar i nehotice, nanio neko zlo, neku patnju. Sve je to bilo tako dobro proračunato i spetljano da nitko nije mogao izići kao da ništa nije bilo, bez ikakvog osjećaja krivice. Svi su dakle logoraši i logorašice izašli „krivi“, a Tito, uprava, Ministarstvo unutrašnjih poslova, članovi Centralnog komiteta, oni koji su taj logor smislili i odredili kažnjavanje neistomišljenika na najgori mogući način, ostali su nevini. Oni vjerojatno nikoga nisu ni tukli ni maltretirali.

Šefovi zatvora i logora iz onoga vremena i danas su možda negdje još nekakva vlast. Kažnjenici su se morali međusobno mrziti, optuživati, tući, a uprava, smještena nešto dalje od logora, u drugoj morskoj uvali u pristojnijim, a jednostavnim zgradama, bila je izvan tih ružnih stvari. Tako su i uprava, isljednici i milicioneri bili izolirani i daleko od normalnog života i svijeta, oni su bili slobodni i primali plaću za svoj daleko čistiji rad od onoga što se odvijao unutar logora. Oni kažnjenicama nisu čak ostajali u zloj uspomeni, dok su se kažnjenice međusobno morale zauvijek zamrziti.

Poslije nekoliko mjeseci provedenih na stvarno golom otoku, preseljeni smo na Grgur. Taj manji otok, preko puta Sv. Jurja i Lopara na Rabu, bio je ipak nešto zeleniji i blaži, s nešto makije i više pristupačnih uvala. Kasnije, mislim da smo za jedno vrijeme vraćene na Goli kad su muški kažnjenici tamo izgradili čvrste kamene objekte. No toga se vrlo mutno sjećam.

Poslije posjeta Aleksandra Rankovića Golom otoku, kada su nas sakrili iza baraka kako visoki gosti ne bi vidjeli kako strašno izgledamo, prilike su se na otoku poboljšale. No, te posjete se sasvim drugačije sjeća na primjer Vera Winter koja misli da su goste kažnjenice dočekale na obali. Možda obje imamo pravo, jer su nas podijelili na grupu za doček i grupu koju je trebalo sakriti. Poslije posjete hrana je bila bolja. Umjesto crvljivog graha i rijetke juhe stigao je neki crveni meksički grah koji mi se, gušće kuhan, činio najboljim jelom na svijetu. U to vrijeme muško je radilište dobilo koče pa se počela loviti riba. Još po noći pozvali bi nas na razvrstavanje ribe. Kočari bi tokom noći istresli na već izgrađeni molo svoj ulov, mi bismo ribu razvrstali, a kuharice već za doručak pripremile svježe prženu ribu. Znali smo dobivati čak i škampe koje žene s kontinenta nisu htjele jesti, pa sam se koji put na otoku najela te morske đakonije. Ponekad smo nedjeljom dobivali i halvu. Kuharice su u velikim kazanima napravile zapršku u koju se sipao sirup od šećera. Velikom kutlačom pravile su se modle halve, koja je staro sirotinjsko ili bosansko jelo. Za boravka na otoku imala sam velike probleme sa zuboboljom. Stalno se obećavalo da će doći zubar, ali se to mjesecima otezalo. Konačno je jednog dana stigao zubar Maks. Visok, crn mladić s potrebnim zubarskim instrumentima. Budući da nije bilo rendgena, a mene su užasno boljeli zubi, zubar Maks mi je s pauzama od po dan-dva izvadio 16 zuba zaredom. Ostala sam skoro potpuno krezuba. Poslije svakog izvađenog zuba imala sam groznicu. Na kraju kad su rane malo zarasle, uzeo mi je zubar mjeru za izradu proteza.

Jednog dana u jesen 1952. odredili su me da podučavam milicionerke u susjednoj uvali stenografiju i strojopis. Odlazila bih tamo u određeno vrijeme, a moje učenice su poduku shvatile vrlo ozbiljno i marljivo radile (drugog posla sumnjam da su baš mnogo i imale). Razgovarale smo vrlo malo, isključivo službeno. Tu nije bilo nikakvog privatnog razgovora. Kroz čitavo vrijeme dolazile su povremeno nove grupe kažnjenica. Tretman oko dolaska i rada nije se mijenjao mnogo nabolje, ali je ipak bila velika razlika stići na otok 1950. ili 1952. godine.

Grgur 1952. bio je već neusporediv s Golim ranijih godina. Uvedeni su tuševi, i higijenske su prilike bile sasvim drugačije od onih 1950. godine. Postupak je bio nešto umjereniji, možda uvijeniji i rafiniraniji. Neke od onih najsurovijih Bosanki vratile su se po drugi put. Nisu mogle izdržati svoju silnu pravolinijsku partijnost pa su negdje nešto izlanule i bile vraćene po drugi put, nazivane „dvomotorcima“. Te su žene sada osjetile strašne plodove svoje prvobitne surovosti. Svejedno, bilo ih je žalosno vidjeti. Sjećam se jedne oniske, krivonoge žene, zvala se Rabija, a poznata kao vrlo rabijatna i gruba, sad se i ona vratila kao „dvomotorac“.

Na Grguru je pored logora bio jedan nevelik i omeđeni prostor. Ubrzo sam shvatila da je to groblje. U humke su bili zabodeni štapići na kojima je bio savijen komad lima, valjda s imenom umrlog. Neke kažnjenice nisu mogle izdržati da ne prekrše strogu zabranu zaustavljanja na tom mjestu. Povirile su na te savijene pločice da pročitaju barem neko ime. Zbog toga su strogo kažnjene, ali su zapamtile neka imena. U drugoj godini boravka na otoku već se moglo sudjelovati i u „kulturnom“ životu koji se pretežno svodio na propagandu. No uvježbavane su čitave predstave, na primjer, Sumnjivo lice Branislava Nušića, njegov Narodni poslanik i druge slične komedije. Osnovan je i pjevački zbor. A sastavljao se i izvodio satirični radioprogram zvan Strela. Bio je to, naravno, politički program s vicevima na svjetsku i domaću politiku, posebno izrugivanje dotadašnjim bratskim istočnim zemljama i njihovim političarima, bilo je nešto skečeva, a i zafrkavanja posebno novopridošlih i „nerevidiranih“ kažnjenica, što je vjerojatno za neke od njih bilo i bolno i zastrašujuće.

Jedno vrijeme sam bila u redakciji Strele, pa i izvođač. Jedanput su nas otpremili na muško radilište, pa smo nekim okolišnim putovima, da nikoga ne sretnemo, stigle do otočke radiostanice odakle smo emitirale naš program. Putem te radiostanice slušale smo ponekad vijesti i program s muškog radilišta. Sjećam se da je pročitana jedna vrlo dobro pisana priča Ante Zemljara. Jedno sam vrijeme prepisivala razne tekstove u kancelariji radilišta. Tada mi je milicioner u civilu donio Dankovo pismo, držeći u ruci fotografiju na kojoj su bili Danko, Vesna i Rajko, sve troje žalosni kao neki siročići. Nije bilo ničeg čudnog u tome što je pismo doneseno otvoreno, a slika posebno.

Bila sam presretna što sam poslije skoro dvogodišnjeg rastanka napokon ugledala makar i sliku svoje obitelji, mojih najbližih i najdražih. Ubrzo zatim mi je liječnica, također kažnjenica, ustanovila infiltrat na plućima pa nisam više pisala na stroju. S vremena na vrijeme stizale su i neke novotarije. Ne znam da li je ovu smislila uprava ili netko odozgo. Tako je 1952. za novopridošle kažnjenice sagrađena posebna drvena kuća koja je nazvana „karantena“, valjda zbog toga da ne zaraze vijestima sa slobode ovdašnje dugogodišnje logorašice. Novopridošle se određeno vrijeme nisu smjele miješati s ostalima. Tu ih se ispitivalo i sastavljalo njihove zapisnike. Jednog jutra pozvala me Nada B., koja je bila rukovodilac kulturno-zabavnog programa i Strele, neka pođem s njom „da vidimo kako je u ‘karanteni’“.

Tu su bile starije kažnjenice, ne po godinama, nego po stažu ovdje provedenom, zadužene za ispitivanje novopridošlih, među kojima je bilo više mladih djevojaka. Ukoliko njihova priznanja nisu bila dovoljno „iskrena“, dobile bi, bar koliko sam ja vidjela, i po koju ćušku uz odgovarajuću galamu. Očigledno je Nadin zadatak bio da i mene ostavi da ispitujem te djevojke. Ostala sam dan-dva, ali me nisu zadržali na tom „poslu“ za koji nisam pokazivala oduševljenje. Ipak sam udarila par šamara jednoj preplašenoj djevojci, i to držim svojim najvećim grijehom na otoku, i uopće. No u to vrijeme za nas na Golom otoku preodgojene, dobiti šamar ili ošamariti nekoga nije baš bilo jako neobično. Jedanput, tek što sam primljena u „aktiv“, odredili su me da s „bojkotiranom“ Jelenom Hadžikan nosim kamen na traljama. Tu se podrazumijevalo da, kao već „svjesna“ aktivistkinja, moram tjerati „bandu“ – to je bio naziv za sve one koje još nisu „revidirale“ stav, a posebno za bojkotirane – da natovari što veći kamen na tralje i što brže hoda uzbrdo. Međutim je Jelena, koju sam već opisala kao mnogo krupniju, višu i jaču od mene, žena nabreklih mišića i velike snage, samoinicijativno natovarila na tralje ogroman kamen, koji sam zajedno s njom – ona naprijed, ja odzada – jedva nosila, zapravo sam se za Jelenom jedva vukla. To je možda bio jedini put, koliko se sjećam, da sam morala „goniti“ bandu. Više me na takvo što nisu određivali. Bila je to valjda provjera da li sam „zrela“ za otpust i odlazak kući.

U prosincu 1952. godine, jednog jutra dok sam u nešto udaljenijem naselju uprave podučavala milicionerke, dotrčala je sva zadihana Mira Stanimirović s viješću: „Već jutros si prozvana! Ideš kući!“ Skočila sam kao oparena i skoro bez pozdrava požurila u logor. U upravi mi je zatim rečeno da odista idem kući, ali po svojoj volji mogu pričekati ovdje još neko vrijeme, dok mi ne stignu zubne proteze koje će mi izraditi. Naravno, nisam čekala proteze. Međutim, brod, možda Izvor, kojim smo trebali otploviti do Rijeke, nije zbog jake bure mogao nekoliko dana pristati. Čekali smo na odlazak sve do prvih dana siječnja 1953. godine. Tih skoro desetak dana slobodno smo se mogle kretati po otoku. Odlazile bismo na obalu koja je bila preko puta Lopara na Rabu, odakle se mogao čuti razgovor. Smjele smo u kantini kupiti cigarete, što se smatralo najvećom privilegijom. Uoči odlaska sazvao nas je upravitelj Bulatović. Rekao nam je: „Sad pamet u glavu!“ Nigdje ne smijemo ništa govoriti o tome kako je ovdje bilo i uopće gdje smo bile. Nikome ne smijemo prenositi nikakve poruke od onih što ostaju. Ukoliko ne poslušamo, ubrzo ćemo se opet ovdje naći. Periodično, u određeno vrijeme, morale smo se javljati i jednom isljedniku na policiji. To je trajalo jedno vrijeme pa se poslije više nismo morale javljati niti su nas oni pozivali.

Najprije su nas svakom prilikom ispitivali o tome što radimo, s kim se družimo, a posebno ih je zanimalo što „ljudi oko nas“ misle o pojedinom političkom događaju. To se činilo kao kakvo potajno ispitivanje javnog mnijenja. No bila sam sretna kad se više nisam morala javljati. Osim toga još dugo godina poslije golootočkih doživljaja mi smo, i Danko i ja, no mislim da se posebno pazilo na Danka, skoro uvijek imali u društvu nekoga za koga sam posebno ja, svojom valjda ženskom intuicijom, pretpostavljala da je zadužen da se s nama druži i sve saznaje iz prve ruke. S vremena na vrijeme, možda jedanput mjesečno, točno se više ne sjećam, mogli smo napisati dopisnicu kući, kasnije i kratko pismo. Nedavno sam pronašla nekoliko takvih žalosnih, olovkom čitko pisanih karata i pisama na kojima su pojedini redovi crnom tintom precrtani. Tekst je strašan, žalostan i sramotan za ljudsko biće. Puno pokajanja za počinjene „izdajničke“ grijehe i tvrđenja o „iskreno revidiranom stavu“. Čitav taj logorski sistem bio je svojedobno preuzet iz Sovjetskog Saveza s još pridodatim specifičnim balkanskim surovostima. Osim toga i zatvorenici su uglavnom regrutirani iz jednog kruga posebno i godinama indoktriniranih i često dogmatičnih komunista. Ja sam imala samo jedan građanski plus – marksističko-borbeni odgoj. Zbog raznih već spomenutih okolnosti, a ne samo rata, nisam uspjela studirati i završiti fakultet, pa mi je očigledno nedostajalo jedno šire humanističko obrazovanje. Još u partizanima usvojila sam, zajedno s ostalima, mišljenje da u unutrašnjim poslovima mogu raditi samo najprobraniji i najbolji kadrovi. A o dobrom mišljenju i simpatijama prema policijskim inspektorima koji otkrivaju i najkompliciranije kriminalističke i špijunske slučajeve, stečenom na osnovi kriminalnih romana, da i ne govorim. Još je jedan faktor učinio naš položaj neobičnim.

Još u ranim, borbenim danima, morali smo, kao prvo, usvojiti načelo da se mora dobro i čvrsto držati na policiji prema agentima klasnog neprijatelja. Ovi što su nas sada hapsili i „obrađivali“ nisu bili klasni neprijatelji, bili su donedavno naši drugovi. Kad su nas manje-više uspjeli ubijediti da je naša Partija u pravu, da je Staljin potamanio milijune ljudi u logorima i da SSSR nije baš zemlja idealnog uređenja, mi smo zapravo postajali „istomišljenici“ s tim našim policajcima. Povrh svega, ja sam danas svjesna toga da sam tada bila jedna malo možda načitanija i kultiviranija, ali ipak u osnovi primitivna žena, koja je tokom tri godine ratovanja naprosto bila priviknuta da ne reagira baš jako iznenađeno na razne surovosti. Kada smo 1988. godine slavile u Sarajevu s ostalim preživjelim kolegicama pedesetgodišnjicu mature, stigla je i jedna naša kolegica koja je s obitelji – njezin otac dr. Žiga Bauer imao je lijepi, tada vrlo moderno uređeni sanatorijum u Sarajevu – otišla još 1937. godine u Izrael. Ljetujući u Francuskoj, njezine roditelje je toliko zaprepastila i preplašila Hitlerova tadašnja aktivnost da su ostavili sve u Sarajevu i započeli život u Izraelu kao zemljoradnici. Ta Eva Bauer provela je život u Izraelu radeći na farmi, nije završila gimnaziju i živjela je u sasvim drugačijim uvjetima. Ona naprosto nije doživjela sve one naše ratne i golootočke peripetije, pa nam se činila strašno naivna, kao da je među nas pala s Marsa. A bila je samo jedna normalna žena, bez nagomilane gorčine koja stvara i sumnjičavost i neku vrst cinizma.

Početkom siječnja 1953. godine, negdje u zoru, stigla sam s grupom povratnica s Golog otoka vlakom iz Rijeke u Zagreb. Pohrlila sam u Kulušićevu – Erdedijevu 1. Naša soba bila je na četvrtom spratu. Morala sam pozvoniti na vrata. Ne sjećam se više tko mi je otvorio, vjerojatno netko od sustanara, koji je radi posla morao rano ustati. Danko, baka i Rajko duboko su spavali. Najprije sam prišla krevetu uz vrata misleći da je u njemu Danko, no probudila sam baku Gugu. Danko je spavao na kauču uz prozor, a Rajko, sada petogodišnji dečkić, u svom krevetiću. Iznenadila sam ih svojim neočekivanim dolaskom. Svi smo bili uzbuđeni. Teško je bilo i povjerovati da smo opet zajedno. Ubrzo nakon što sam stigla, Danko se obukao i otišao u dječji dom na Tuškanac po našu Vesnu, koja je sad već imala dvanaest godina. Mislim da mi je nemoguće opisati taj osjećaj kad sam poslije više od dvije godine mogla konačno zagrliti svoju djecu Vesnu i Rajka i, konačno, Danka.

Za sve nas soba je nesumnjivo bila pretijesna i abnormalno pretrpana. Na kauču uz prozor spavali smo Danko i ja zajedno, na krevetu uz vrata baka Guga, u dječjem krevetiću uz treći zid Rajko, a Vesna na dvije sastavljene fotelje, dok je veliki okrugli stol stajao nasred sobe, a veliki pisaći stol još ispod prozora. Sasvim je razumljivo što nam to prve dane nije smetalo, važnije je bilo što smo poslije dugog i prisilnog rastanka konačno na okupu. Kad su me u prosincu 1950. uhapsili, Danko je ostao s dvoje djece bez ikakvih prihoda i bez bilo čije pomoći. Da bismo se nekako prehranili, odlazio je navečer na Zapadni kolodvor, gdje je noću istovarivao ugljen. Tako bi zaradio nešto za kruh i margarin kojim su se tada pretežno svi hranili.

Jednog dana susreo je na ulici splitskog književnika Živka Jeličića, koji mu je zatim, uz podršku Ranka Marinkovića, pomogao da se zaposli kao korektor u Izdavačkom poduzeću Mladost. Kako je u našoj pretrpanoj sobi bilo stvarno vrlo tijesno, baka Guga je uskoro zatim preselila mojoj prijateljici Lenki Maestro u Rakovčevu ulicu. Sa svojih osamdeset godina, ova fina starica stoički je podnosila ta svoja česta seljakanja. Jer, poslije je od Lenke odselila svome sinu Đuri koji je sa ženom Čonom jedno vrijeme stanovao na Pantovčaku. Kad je zatim umrla stara gospođa Brigljević, Čonina mama, uselili su u prostrani stan u nekad vlastitoj, a zatim nacionaliziranoj kući u Palmotićevoj ulici. Tu je Guga umrla u devedeset i četvrtoj godini, 1964. godine. Posebno zahvaljujući njoj, članovi obitelji su se povremeno sastajali. Do kraja je bila bistre pameti. Već smo imali televizor, pa je sa zanimanjem pratila svjetska zbivanja.

Simpatizirala je Johna Kennedyja. Otkad se baka Guga morala odseliti s Glogovca, nijedan od tri sina nije više razgovarao s ocem i njegovom novom ženom. To je trajalo desetak godina. Na ženin nagovor stari Grlić je prodao najprije pola kuće trgovcu Königsknechtu. Ostao im je još dvosobni stan s terasom na drugom katu zgrade. Nakon toga se njegova mnogo mlađa žena od njega rastala, ali je ostala u stanu, a stari se morao preseliti u garsonijeru u prizemlju. Na kraju mu je pripadalo još samo pet posto od njegove nekadašnje kuće, koju je marljivo radeći i štedeći, dovršio tek 1939. godine. Od sestre svoje majke, tete Ake Šobot, morao je posuditi novac za dovršenje gradnje, s tim što joj je doživotno otplaćivao dobiveni zajam. Dankov otac bio je zapravo jedan stari poštenjak i naivac. Povjerovao je da je žena, mlađa od njega barem dvadesetak godina, bezinteresno zaljubljena u njega, te joj je poklonio i prepisao na nju svu svoju imovinu i ostao bez ičega. Bez obzira na to, doživotno je vodio brigu o tri starca. Svaki tjedan je s omotom namirnica posjećivao svog strica Franju Hühna u Samoboru. Brinuo se vrlo savjesno i za svoju majku Mariju Grlić, koja je umrla također s devedeset četiri godine te, kao što sam spomenula, i za tetu Aku koja je sestru nadživjela. Ove dvije sestre živjele su do kraja života u vlastitoj staroj jednokatnici uz zagrebačku uspinjaču.

Danko se sa svojom braćom u djetinjstvu igrao u vrtu koji seže do gornjogradskog šetališta. U našoj pretrpanoj sobi u Kulušićevoj ulici Danko je sjedio za pisaćim stolom i učio do četiri ili pet sati ujutro. Danju, naime, tu nije bilo mira, a morao je korigirati špalte za knjige Mladosti. Ispite je polagao jedan za drugim, sve s odličnim uspjehom. Poslije ispita pričao bi mi kako je s profesorima, poslije par odgovora na pitanja, obično još vodio duge razgovore.

Kod Rudija Supeka polagao je psihologiju. Razgovarali su dva sata i Rudi je nakon toga pozvao Danka na suradnju i rad u novi časopis Pogledi, koji je nedavno pokrenuo, a bio je velika senzacija u Zagrebu i prvi pokušaj prodora u slobodnije mišljenje. Naravno, časopis je naišao na burne kritike i osude svih partijskih i državotvornih medija. Danko je kraće vrijeme bio tehnički urednik, a zatim je objavio u Pogledima svoj prvi veći, poslijegolootočki i filozofski napis – o Nietzscheu, i postao član redakcije. Do tada je uspio objaviti tek ponegdje kakvu recenziju ili poneki članak u listu Industrijski radnik, kojemu je direktor bio Štef Majdak. Tu su, uostalom, objavljivali svoje članke uz Danka i Milan Kangrga i Vanja Sutlić, te je ovaj list, namijenjen industrijskim radnicima, imao neobično visok nivo.

Za to vrijeme kod kuće, ja sam se trebala navikavati na život domaćice, i to u jednoj skučenoj sobi, u dvosobnom stanu, u kojem je uključujući nas četvero, živjelo ukupno četrnaest osoba. Prvo mi je ipak bilo da posjetim zubnu kliniku u Perkovčevoj ulici gdje su mi izradili moje prve proteze. Bili su začuđeni kako sam uspjela u trideset trećoj godini života ostati bez zuba. Kad sam zatim dobila proteze i zamišljala kako sada izgledam barem donekle kao normalna osoba, započela sam putem oglasa tražiti posao. Najprije sam se zaposlila u nekakvoj agenciji u Praškoj ulici. Naravno kao stenodaktilograf, jer se to uvijek tražilo. Tamo sam radila samo nekoliko dana. Posao nije bio nezanimljiv, ali za mene prenaporan, pa sam se jednog dana, pri kraju radnog vremena, skoro onesvijestila i jedva došla kući. Nisam se više vraćala u agenciju. Danko je mislio da je bolje da se najprije kod kuće odmaram i pokušam studirati. U jesen sam upisala psihologiju i jedno vrijeme odlazila na predavanja profesora Ramira Bujasa, Rudija Supeka i drugih. To znači da je nas četvero trebalo živjeti na Dankovoj maloj korektorskoj plaći, iako je uz korekture u Mladosti obavljao i uredničke poslove i pokrenuo nekoliko suvremenih i zanimljivih biblioteka. Nismo u to vrijeme imali ni približno dovoljno novca za normalni život. Jedva smo na primjer nasmagali novac za kupovinu neophodnih čarapa za sve nas. U to vrijeme došle su u modu ženske kožne čizme, koje su za mene i Vesnu bile nedostižan san.

Vesna je bila djevojčica u najosjetljivijim godinama, ali smo joj rijetko mogli kupiti nešto modernije i ljepše. S tim je i kasnije bilo problema. Naime, Danko je odrastao sa svoja dva brata, starijim Ljubom i mlađim Bracom, i nije uopće poznavao žensku psihu i potrebu da se odjene nešto lijepo. Mislio je da je i ženskoj i muškoj djeci dovoljno da ih se bilo kako, naravno čisto i uredno, odjene: glavno je da ne hodaju poderana i prljava. Za neko dotjerivanje i „cifranje“ po modi nije baš imao smisla. I kasnije, kad je Vesnu trebalo ljepše obući da bude poput ostalih djevojaka, uvijek je s njim trebalo voditi diskusije. Pedesetih godina mogli smo i morali kupovati samo najnužnije i najneophodnije, odjeću ili obuću tek kad se stara poderala i postala neupotrebljiva.

Imali smo samo jedan par krevetnine za svakoga. Kad se rublje pralo, moralo se isti dan i osušiti i opeglati da bi se u njemu moglo iste večeri spavati. Osim toga, život u kućnoj zajednici u kojoj s ostale tri obitelji – osim kuhinje, kupaone, WC-a i ulaznog hodnika – nismo imali ništa zajedničko, nije bio vrlo ugodan. Naprotiv. Česte su bivale zaoštrene situacije, i to zbog bilo kakve sitnice. Posebno su bile glasne i dramatične svađe zbog plaćanja računa za struju, plin i druge komunalije. Stvar smo riješili jednostavno tako što smo odlučili da mi plaćamo dvije trećine svih tih računa. Od tada je barem u tom pogledu vladao mir u kući. Bio je to zapravo tipični život u sustanarstvu, jednom od socijalističkih izuma, kojim se u jedan stan natrpalo više obitelji i svima zajedno život učinio nemogućim.

Na primjer, jednom je na dan svetog Josipa bila u stanu vrlo bučna proslava imendana triju prisutnih Joža. Pozvali su i muzikante koji su svirali kako su znali i umjeli. Veselje je trajalo svu noć u susjednoj sobi, odijeljenoj od nas samo tankim zidom i vratima. Srećom, Danko nije bio u Zagrebu, a mene su oko 11 sati po noći pristojno pozvali neka se pridružim. Drugo mi i tako nije preostalo. U našu pretrpanu sobu u Kulušićevoj ulici dolazili su najčešće Dankovi prijatelji, kolege s fakulteta. Među njima bio je i Ivica Focht, koji se uz studij filozofije zdušno bavio i proračunavanjem, prema računu vjerojatnosti, kako bi iskombinirao „siguran“ način dobivanja zgoditaka na lutriji. Uza sve svoje proračune, u tome je slabo uspijevao. Kad je diplomirao, dobio je mjesto na Filozofskom fakultetu u Sarajevu gdje je kasnije predavao estetiku. No uz to se kao hobijem počeo, i to čak vrlo stručno, baviti i gljivama o kojima je kasnije i pisao.

S Borisom Kalinom su se često zajedno pripremali za ispite. Dolazio je i Vanja Sutlić, a u to vrijeme su se sprijateljili Danko i Danilo Pejović, koji je napustio zaposlenje u Ministarstvu vanjskih poslova jer se oženio lijepom Marom, čiji roditelji nisu bili politički sasvim podobni. Mislim da nikad poslije, a ni prije nisam susrela ljepšu ženu od Mare Pejović. Šezdesetih godina svako smo subotnje veče provodili u bučnom i veselom društvu koje bi se sakupilo kod Mire i Milana Kangrge u njihovoj kuhinji, u Petrovoj ulici. U to vrijeme još su imali, u holu dvosobnog stana, i sustanare.

Grgin, Milana su prijatelji tako zvali, bratić Berica Kubović postavljao bi tombolu koju se zatim igralo uz veliku galamu. Uz to se mnogo pričalo, plesalo, pa i zafrkavalo sve postojeće. Uskoro se društvu pridružio i Rudi Supek. Zasigurno je Štef Majdak organizirao naš prvi veliki zajednički izlet. Putovalo se vlakom do Generalskog Stola kamo smo stigli oko pola noći, da bi zatim pješice nekoliko kilometara išli do kupališnog mjesta Ličko Lešće, gdje su, navodno, za nas bile rezervirane sobe. No kad smo stigli, valjda oko dva sata noću, dugo nam nitko nije htio otvoriti. Kad smo konačno pušteni u zgradu, rečeno je da nema mjesta, nego da možemo noć do jutra provesti eventualno u bazenu tople vode. Za nas oko desetero imali su slobodnu jednu manju jednokrevetnu sobu, koju smo valjda trebali koristiti za spavanje na smjenu. Konačno smo prepustili tu sobu Rudiju Supeku, koji je poveo Vesnu Kolarić, kao svoju novu prijateljicu. Od tada su oboje bili nerazdvojni dio tog istog društva.