Ono što logor čini logorom jest pomno isplanirana dnevna rutina, nešto što se u Staljinovim Gulazima nazivalo režim. Svi golootočki kažnjenici imali su, više ili manje, sličan dnevni raspored, koji je bio promijenjen u određenim iznimkama, najčešće čvrsto vezanim uz stupanj političkog preodgoja, odnosno suradnju s Udbom. Kada će kažnjenik spavati, kada će jesti, kada će raditi, kada će se i kako razonoditi, pa čak i kada će se družiti s drugim logorašima – sve je bilo unaprijed određeno i pravila su se jako rijetko mijenjala. Dnevna rutina za ibeovce bila je zatupljujuća, teška, pa i opasna. Na Golom otoku svaki dio života bio je dio nekog plana. Logorašima su tako dani bili unaprijed poznati, što je čitavu stvar činilo samo kompliciranijom za podnošenje, naročito kada je novi dan nosio samo nove traume. Ipak, kao i svugdje, i golootočki dan počinjao je izlaskom sunca.

Red se održavao striktnom rutinom dnevnog života i ritma. Ovisno o godišnjem dobu i svitanju, kažnjenički radni dan počinjao je rano, oko 5, 6 sati ujutro. Ponekad, posebice ljeti, i ranije. Kako bi označio buđenje, kroz logor je prolazio kažnjenik lupajući o željeznu šipku, što su logoraši nazivali gong. Zvuk gonga bio je znak za početak paničnog buđenja logoraša u paviljonu, pa bi 250 osoba, koje su spavale u odjeći, velikom brzinom krenulo prema izlazu, da bi obuli svoju obuću koja je bila naslagana uz vanjski zid paviljona. Zbog žurbe kažnjenici su uzimali obuću na koju bi prvu naišli, ne vodeći računa o tome jesu li opanci, kako su nazivali improvizirane gumene cipele, njihovi. Potom bi krenuli na obavljanje nužde u zajedničke toalete, za što su imali na raspolaganju jako malo vremena. Naime kolektivni zahod nije zadovoljavao minimalne higijenske uvjete čak ni onog doba. To su bili poljski zahodi, gdje bi simultano pet do deset kažnjenika vršilo nuždu jedan do drugoga u improviziranim čučavcima. Prostor zahoda bio je ograđen drvenim daskama i bio dug oko deset metara i širok četiri metra. Rupe su bile iskopane u zemlji, a iznad njih su stavljene daske. Vršenje nužde u prisutnosti

stotina logoraša bilo je izuzetno neugodno za logoraše, kao i nepodnošljiv smrad koji se širio logorom iz logoraškog zahoda. Muhe i ostali insekti letjeli su u rojevima oko zahoda, što je često biljeg ovakvih mjesta.

Sve do 1951., tj. do velike epidemije tifusa i dizenterije, nije bilo pranja ruku (tek je onda uvedeno obavezno kloriranje ruku nakon nužde i prije jela) poslije obavljanja nužde, tako da su zahodi bili leglo zaraze. Nakon obavljanja nužde kažnjenici bi se postrojavali u redove za doručak, koji se u jednom razdoblju servirao ispred zgrade kuhinje, a u drugom ispred svakog paviljona. Posebno privilegirani kažnjenici donosili bi kazane s doručkom i kruh, koji su onda dijelili logorašima. Doručak je, kao i čitava prehrana na Golom otoku, bio izuzetno oskudan i nekaloričan, posebice kada se uzme u obzir teški fizički rad koji su kažnjenici obavljali dan za danom. Većina kažnjenika slično se prisjeća vrste doručka; uglavnom su pili kavu (cikorija) i jeli komad kruha uz koju kocku šećera ili žgance od kukuruza (pura, palenta, kačamak). Ponekad bi bio serviran loš čaj, uz poparu. Doručak bi kažnjenici pojeli stojeći ili sjedeći oko mjesta gdje se hrana dijelila. MIHAILO SIMIĆ, kažnjenik na Golom otoku od ljeta 1951., prisjeća se slabe kvalitete i nutritivne vrijednosti logoraškoga golootočkog doručka.

Doručak je bio nešto najodvratnije što sam ikada jeo. Kačamak ili pura, ono krupno mleveno brašno koje nije ni zamašćeno. To jako odere grlo. Sve to smo jeli uz neku crnu vodurinu, koju nitko nikada nije odgonetnuo šta je. Ali pili smo to jer nam je trebalo vode. Žeđ je za mene bila najgori oblik torture, jer glad bi pregladnio, batine prođu, ali žeđ je stalno tu. Bio sam jako smršavio od te hrane.

Odmah po završetku doručka, koji su kažnjenici morali brzo pojesti, na golootočkom trgu okupljala bi se čitava kažnjenička kolonija da bi bili prebrojeni i podijeljeni u vodove za odlazak na rad koje su golootočkom terminologijom zvali strojevi za rad. Svaki sobni starješina prebrojio bi svoj paviljon, a to bi nakon njega učinio i komandir, koji je za ovu priliku ulazio u prostor ograđenog logora, što je bio gotovo jedni slučaj ulaska milicije tijekom dana u Žicu. Kada bi komandir utvrdio da je brojno stanje točno i da odgovara evidenciji, sobni starješina rasporedio bi kažnjenike svog paviljona za predviđene poslove. Kažnjenici predviđeni za različite radove izvan žice oformljeni su u strojeve za rad pod rukovođenjem (paviljonskog) rukovodioca za radove, a pod direktivama i supervizijom rukovodioca za radove Centra, tj. vrha logoraške samouprave. Kada bi svih sedamnaest paviljona (ili koliko ih je bilo u tom času) u Žici po opisanoj proceduri bilo prebrojeno i podijeljeno za razne poslove, radni strojevi mogli bi krenuti na rad izvan ograđenog logora, tj. Žice. Rukovodilac radova izvodio je radni stroj svoga paviljona kroz izlaz iz Žice, gdje je komandiru u stražarnici predavao brojno stanje svoje grupe, koje se potom zavodilo u evidenciju. Kažnjenicima je posebno naporno i uznemirujuće bilo prebrojavanje, koje je trajalo dugo, jer bi se prilikom svake pogreške ponavljalo. Činilo im se da sve traje beskonačno.

Bolesni i nemoćni kažnjenici nesposobni za teški rad taj dan prijavljivali bi se kod paviljonskog higijeničara, koji je pravio popise za pregled kod logorskog liječnika. Na njemu je bila odluka o eventualnoj poštedi od rada ili dodatku na postojeće porcije hrane. Zato su se bolesni kažnjenici koji nisu “hospitalizirani”, a opet nisu bili priključeni radnim strojevima, zvali poštedari ili bolesni. Ako bi im logorski liječnik dao poštedu, oni su dan provodili unutar žice radeći uglavnom lakše fizičke poslove, najčešće vezane uz održavanje paviljona. Čistili su paviljon, pomagali oko pravljenja zidnih novina, čistili porcije za hranu i uređivali logor. I oni kažnjenici koji su se prijavili za odlazak isljedniku na razgovor (raport) ne bi išli na rad, već bi ih sobni starješina ili netko od logoraškoga rukovodećeg kadra odveo u Hotel, gdje su udbaši imali svoje kancelarije.

Nezaobilazni dio golootočkog folklora bili su stalno kažnjeničko pjevanje raznih režimskih i antiibeovskih pjesama te skandiranje parola. Kažnjenicima se danas čini da su na Golom otoku pjevali i skandirali u svakom trenutku; kada su čekali doručak, kada su išli na rad, kada su se vraćali s rada, kada su dočekivali novu bandu u stroju. Ipak, najviše se pjevalo i skandiralo kada se odlazilo na rad i vraćalo s njega, pa su pjesme imale i prigodni sadržaj. VLADIMIR BOBINAC prisjeća se da se tijekom njegova boravka na Golom otoku prilikom odlaska na rad najčešće pjevala sljedeća pjesma, koja je ponavljala već viđeni obrazac: rad kao sredstvo društvenog, tj. partijskog iskupljenja i oslobođenja.

‘Nad ovim otokom Galebi ne lete, već na njemu rade naše radne čete!

Idemo, rušimo stene od granita i na put se vraćamo Partije i Tita!

Gde su nekad brujale oluje i bure, gradićemo domove narodne kulture.

Idemo, rušimo stene od granita i na put se vraćamo Partije i Tita!

Za Tita za narod dižemo glas svoj, protiv klevetnika, s Partijom u boj!

Pretpostavka da će zdrobljene tone mramora biti garancija povratka na slobodu nije bila točna, jer je rad na Golom otoku bio tek dodatak njegovoj osnovnoj funkciji – političkom preodgoju. Premda je naredna pjesma najpoznatija goloootočka “budnica”, najčešće pjevana prilikom dolaska novih kažnjenika na Goli otok, ona i većina drugih pjesma imale su univerzalnu primjenu: Ubit ćemo svakog skota ko je protiv KaPeJota!

LUKI HRVATIĆU ipak je jedna druga pjesma ostala najviše u pamćenju, jer, kako kaže, “kažnjenici su je stalno pjevali”:

Izdaju smo vršili, krivim putem išli, te smo svoga naroda izdajnici bili.

Pjesme su se pjevale više puta u nizu, nekada čak i satima. Bilo je to verbalno nasilje, pa su pjesme kažnjenicima uz špalir i još nekoliko logorskih rituala ostale najdublje urezane u pamćenje. Pjevale su se i pjesme koje nisu imale isključivo golootočki karakter, već su bile uobičajeni dio tadašnjeg jugoslavenskog propagandnog arsenala.

Osim pjesama kažnjenici su stalno izvikivali parole, doslovno u bilo kojoj prilici. RADOVAN HRAST prisjeća se komične situacije da su kažnjenici čekajući doručak skandirali “Tito – Partija!”

Kada su prebrojane sve barake, onda bi se krenulo na rad uz povike “Živila Partija”, “Živio Tito”, “Dolje s Informbiroom”, “Dolje Staljin!” To skandiranje bi trajalo cijeli dan, od jutra do mraka.

Čak kada bi čekali doručak, morali bi izvikivati parole.

Kažnjenici su u četveroredu uz pjesme i parole odlazili na rad po cijelom otoku. Rad je često ovisio o svjetlosti i dobu godine. U jednom razdoblju odvijao se od šest ujutro do podneva pa bi se nakon pauze za ručak nastavio opet od četrnaest sati do mraka. Ponekad bi se radilo u komadu od jutra do mraka, a ručak bi se donosio na radilište. Stoga je rad u prosjeku trajao od osam do dvanaest, a ponekad i više sati. Ako se ručak nije dijelio na radilištu izvan Žice, kažnjenici bi se na dvosatnu pauzu vraćali u logor uz jednaki ritual kao i prilikom odlaska na rad: četverored, pjesma i skandiranje. Kada su se kretali u većim grupama, logoraši u uglavnom bili formirani u četverorede. Nekada su oni bili itekako korisni, na primjer pod naletima bure, koja bi bila odnijela logoraše da nisu jedni druge pridržavali.

Prije ulaska u Žicu kažnjenici bi opet bili prebrojavani te bi im potom bio “serviran” ručak; ili ispred kuhinje ili ispred njihovih paviljona. Ručak je bio jednako oskudan kao i doručak, a večera će slijediti isti primjer. Kažnjenici su za ručak jeli nekoliko vrsta obroka koji su se tijekom vremena izmjenjivali: malo graha u nekom varivu s ponekim komadićem krumpira uz koji komadić kruha, kašu od ječma (geršla), kupus itd. Kada bi ulov ribe bio dobar, posluživala bi se za obrok.

DAMIR PAVIĆ prisjeća se da su golootočani jeli dobar kruh jer je logor imao svoju pekaru, pa je to bio vjerojatno najbolji prehrambeni artikl na Golom otoku. Kvaliteta prehrane, kako to tvrdi MIŠO PIFAT, varirala je od početka Golog otoka do njegova kraja; prvi kažnjenici na Golom otoku u ljeto 1949. jeli su solidne obroke, relativno zadovoljavajuće nutritivne vrijednosti, što se mijenja na lošije dolaskom “Bosanaca” (usporedno s eskalacijom nasilja), pa je tijekom 1950. i 1951. hrana bila nedovoljna s obzirom na svakodnevni teški fizički rad. Od kraja 1951. hrana malo-pomalo postaje kvalitetnija i obilnija, da bi u posljednjim godinama funkcioniranja Golog otoka bila zadovoljavajuća. Ipak, ne treba zaboraviti da je glad bila akutni problem u čitavoj Jugoslaviji, posebice tijekom suša 1950. i 1952., koje su amortizirane američkim isporukama žita, pa nedostatak hrane na Golom otoku ima i drugu dimenziju, osim rigidnijeg nastupa prema ibeovcima.

Žeđ je bila možda veći problem nego slaba prehrana. Nejasno je koliko je manjak vode bio metoda maltretiranja, a koliko operativni problem. Kažnjenici su u svrhu prikupljanja vode (kišnice) napravili više naplava za prikupljanje kišnice, a cijelo vrijeme brod vodonosac Izvor prevozio je pitku vodu na Goli otok. Bez obzira na sve, čini se da je opskrbljivanje vodom od tri do četiri tisuće kažnjenika zadavalo Udbi određene probleme, što se odražavalo na dnevnoj količini vode koju su primali kažnjenici, koja je po prilici iznosila nekoliko porcija vode, tj. oko pola litre do maksimalno litru vode. Dvomotorac RADOVAN HRAST pamti Goli otok po gladovanju, ali i konstantnom manjku vode.

Ručak je bio slab, neka juha sa kojim grahom i komadićem krumpira unutra, ali to biste ulovili ako biste imali sreće. Tijekom dana dobili bi dvije-tri porcije vode da popijete, a vani je žega. Stalno smo bili žedni. Kada sam bio na Golom u drugoj rundi, hrana je i dalje bila loša. Jako sam smršavio, bio sam kost i koža.

Žrtva nacističkog terora, logoraš Auschwitza i Flossenbürga ACO SINGER jeo je na Golom otoku prilično otmjenu hranu, što je godinama poslije izazivalo nevjericu Singerovih prijatelja na slobodi.

Sve što su nam dali. Pura od kukuruza za doručak. To ni danas ne mogu pogledati. Ne treba izgubiti iz vida da je tada i bila teška ekonomska situacija u zemlji, pa i glad. Tamo je bilo naših ribara, koji su lovili ribu, pa smo jako često dobijali i jeli plodove mora (lignje i škampe). Neki to uopće nisu hteli jesti. Često sam posleGolog u šali govorio prijateljima: “Ja sam na Golom jeo škampe!”

Nisam puno patio zbog hrane, i uvijek sam govorio da je u Auschwitzu bilo gore. Ako bi se ručak odvijao u logoru, kažnjenici su ostatak vremena predviđenog za obrok i odmor (oko dva sata) provodili u svojim paviljonima odmarajući se. Rijetki su dokoličarili kao BOŠKO VULOVIĆ, koji je čitao stare novine koje je našao. Ako bi kažnjenici ručali na radu izvan Žice,

‘Ručak je bio slab, neka juha s kojim grahom i komadićem krumpira. Tijekom dana dobili biste dvije-tri porcije vode, a vani je žega. Stalno smo bili žedni’, svjedoči jedan logoraš

onda bi po završetku objeda ležali na kamenju odnosno radilištu. Nakon završetka rada u kasnopopodnevnim ili večernjim satima, slijedili bi povratak u Žicu uz pjesmu i skandiranje te ponovno prebrojavanje koje su provodili sobni starješina i komandir. Kada bi se kolona logoraša vraćala s rada i prolazila pored mora, Udba bi tu i tamo dozvoljava da se okupaju u moru. To je bila golema radost, kako se prisjeća DANE DRAČA, jer su se logoraši mogli osvježiti i oprati, što im inače nije bilo dozvoljeno.

Ljeti po neki put, kad bi se vraćali s posla i prolazili pored mora, znali bi nas zaustaviti, dati voljno, narediti, ili bolje rečeno dozvoliti da se okupamo. To je valda bila jedina radost na Golom otoku, ali bi samo ta radost kratko trajala, 5–6 minuta, najviše 10-ak i već pada naređenje “Izlazi, oblači se.” Za mene je zaista bila jedina radost i zadovoljstvo na Golom otoku ljeti, kada se preko dana odmara u barkama, velika vrućina, a nas po dvojica uzmemo kiblu, odemo na more i nalijemo puno vode, donesemo pred baraku, uzmemo porciju i onda se zalijevamo tom hladnom morskom vodom.

Po završetku večere, gotovo svakodnevno, u svim paviljonima simultano bi se održavale političke konferencije (politički čas), grupni sastanci svih kažnjenika u paviljonu pod rukovodstvom paviljonskog štaba, gdje bi odabrani kažnjenici “samokritički” govorili o svome “neprijateljskom radu”, da bi potom bili “suđeni” od drugih kažnjenika (iznošenje stava). Detalji sadržaja ovoga grupnog rituala, ključnog u sistemu političkog preodgoja ibeovaca na Golom otoku, tema su sljedećeg poglavlja.

Nakon političke konferencije a i kada je nije bilo, u paviljonima bi se pod rukovođenjem kulturno prosvjetnog referenta održavao kulturni čas, tj. kolektivno paviljonsko čitanje i diskutiranje na temu odabranih političkih tekstova, uglavnom novinskih članaka iz Borbe. Ostatak večeri do spavanja kažnjenici su provodili družeći se međusobno ili slušajući logorsku radiostanicu, koja je prenosila vijesti (najčešće Radio Beograd) ili logoraški kulturno-zabavni program. Logoraška radiostanica upotrebljavala se i za čitanje političkih pamfleta, govora funkcionara KPJ, ali i za čitanje pisama kojima se članovi obitelju odriču logoraša. Sporadično bi se u danima kada nije bilo političke konferencije održavale razne logoraške priredbe, kazališni komadi, projekcije filmova ili glazbene točke logoraških kulturnih sekcija.

Vrijeme kada logoraši nisu imali nikakve zadatke, popodne nakon ručka, navečer prije spavanja ili rijetkim danima kada se nije radilo, svatko je provodio na svoj način i s različitim posljedicama. Uglavnom, većina se odmarala, ili u paviljonima ili izvan njih. Bili su to rijetki trenuci tijekom dana kada bi izmoreni kažnjenik mogao predahnuti prije nove torture ili teškog rada. Išli su od paviljona do paviljona razgovarajući s poznanicima sa slobode ili drugim logorašima. U trenucima odmora posebno je frekventna bila ulica, put koji je prolazio kroz logor između paviljona. Brojni su odmor iskorištavali za pušenje, ako bi imali što. Dnevna količina cigareta varirala je ovisno o razdoblju, ali u principu kažnjenici koji su revidirali svoj politički stav dobili bi četiri cigarete dnevno. Bile su to ondašnje cigarete koje su nosile nazive po nekim jugoslavenskim rijekama. Kako je relativno mali broj dobivao dnevno sljedovanje cigareta, razvila bi se posebna pušačka solidarnost, pa su brojni nepušači uzimali cigarete i kriomice davali pušačima koji su zbog kazni ostali uskraćeni za svoje ili kojima je trebalo više.

Ljubitelji pušenja, a bez cigareta, tražili bi opuške na podu. Kršenje svake zabrane bilo je opasno, u što se uključivalo i pušenje ako bi logoraš bio pod bojkotom. Nisu bili rijetki slučajevi da bi logoraši koji su skupljali opuške s poda ili pušili poklonjene cigarete bili pretučeni i kažnjeni. I na Golom otoku, kao i u većini zatvora i logora, u nekim trenucima pojavila se crna burza, a cigarete su faktički bile glavni artikl tih transakcija. Drugih stvari za razmjenu gotovo da i nije bilo.

Ostaje pitanje je li itko ikad uspio pobjeći s Golog otoka. Iznemoglost, snažne struje u Senjskom kanalu i jako osiguranje Golog otoka bijeg su činili gotovo nemogućim. Sigurno je samo da su mnogi pokušali

Neki poduzetniji i hrabriji trenutke bez obaveza provodili su drugačije nego većina. Na Golom otoku nije bilo previše mogućnosti upravljanja svojom sudbinom. Moglo se trpjeti Udbinu torturu i zahtjeve, što je većina i činila; moglo se učiniti samoubojstvo ili se moglo pokušati pobjeći. Kao i u svim otočnim zatvorima, najviše se maštalo o bijegu. Čak se jedno vrijeme logorom širio trač da će ruske podmornice doći upomoć zatvorenim ibeovcima. Službeni dokumenti, barem oni dostupni, daju jako malo informacija o pokušajima bijega s Golog otoka i iz drugih logora i zatvora. Dvojicu je Udba ubila u pokušaju bijega: Mirka Stanića, ubijenog u pokušaju bijega s Golog otoka 10. rujna 1949., te Branka Gordića, vojnog osuđenika, ubijenog u pokušaju bijega sa Svetog Grgura 21. kolovoza 1952. Kako ovi dokumenti evidentiraju samo slučajeve koji su završili fatalno, nema sumnje da je puno veći broj neuspješno pokušao pobjeći s Golog otoka. Tako sugeriraju svjedočanstva drugih logoraša. Kada bi logoraše Udba naprasno počela prebrojavati, neovisno o tome je li bio dan ili noć, često su znali da jedan od njih nedostaje. I tako bi prebrojavanje trajalo satima dok se ne bi utvrdilo tko nedostaje. Slično se dogodilo prilikom pokušaja bijega Branka Vukelića, koji je uzeo mali čamac iz brodogradilišne radionice, ne znajući da je šef radionice bio provokator u dosluhu s isljednikom. Đuro Bilić nije imao pojma što se događa, samo je u jednom trenutku počelo prebrojavanje: “Sjećam se samo kako nas je probudilo oko ponoći (…). (…) Sve nas je izvelo na plato pred Centrom. Prozivaju nas, i kako bi kojeg prozvali, taj izlazi iz stroja i svrstava se na drugu stranu, u stroj već prozvanih. Nekoliko sati su nas tako razvrstavali galameći naša imena.”

Kada je utvrđeno da nedostaje Vukelić, krenula je dvodnevna potjera za njim. Za to vrijeme logoraši nisu ništa radili, već su stalno bili pod prismotrom, najviše vremena provodeći u stroju. Najzad, Vukelić je pronađen, teško pretučen i za kaznu prebačen u zloglasnu Petrovu rupu. Ovakvih je primjera mnogo, ali ostaje pitanje je li itko ikad uspio pobjeći s Golog otoka. Iznemoglost, snažne struje u Senjskom kanalu i jako osiguranje Golog otoka bijeg su činili gotovo nemogućim. Sigurno je samo da su mnogi pokušali.

Nakon radnog dana, koji je, kao što se moglo vidjeti, bio ispunjen različitim događanjima, logoraši bi išli na spavanje, koje je počinjalo oko 22 sata. Morali su biti u svojim paviljonima, od kojih se nisu smjeli udaljavati sve do buđenja, osim radi obavljanja nužde, zbog čega se pred paviljon donosila velika kibla za obavljanje fizioloških potreba logoraša. Zbog sigurnosnih razloga, kako bi se što manje kretali kroz Žicu, kažnjenici nisu smjeli ići u logorski zahod. Spavali su u iznimno teškim uvjetima. U paviljonu je bilo smješteno oko 250 osoba u boksovima na tri kata u tri reda, koji su podsjećali na smještaj u nacističkim logorima. Prema mjerenjima što ih je proveo arhitekt Vlado Bralić, paviljon (logor Žica) imao je 83 m2 (manji) i 147 m2 (veći) u kojemu je u razdoblju boravka maksimalnog broja ibeovaca (1951.) na Golom otoku bilo od 180 do 200 logoraša.

Kako se kažnjenici nisu tuširali (sve do 1952.), već bi nekoliko puta u godinu dana dobili pravo da se okupaju u moru, paviljonom se širio jak smrad. Spavali su u odjeći u kojoj su radili jer su rijetko dobivali drugu, a kada bi se njihova nosila na parenje (trijebljenje uši), goli su čekali da im se vrati. Kažnjenici bi spavali natiskani jedan do drugoga, “kao sardine”, kako je to opisao ZLATKO HILL.