Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Hitlerov američki gambit’ u kojem povjesničari Brendan Simms i Charlie Laderman analiziraju najveću stratešku pogrešku svih vremena – objavu rata nacističke Njemačke Sjedinjenim Državama i Sovjetskom Savezu

Ulaskom u rat Sjedinjene su se Države promijenile. Kad se 15. prosinca 1941. sa Zapadne obale vratila u Washington, Eleanor Roosevelt sjetno je primijetila da „sve izgleda kao neki posve drukčiji svijet“. Posjetitelji više nisu mogli samo tako tumarati po travnjaku Bijele kuće. Na svim ulazima u kompleks stajali su pripadnici Tajne službe i straže Bijele kuće, dok su na sve prozore bili postavljeni zastori za zamračivanje. U trezoru Ministarstva financija na brzinu je ukopano posebno sklonište za slučaj zračnih napada iako se Roosevelt u razgovoru s Morgenthauom šalio da će se njime služiti jedino bude li mogao igrati poker s ministrovim zlatnim rezervama. Huybertie Hamlin, koja je ondje i dalje živjela kao gost obitelji Roosevelt, primijetila je da svaka soba sad ima metalnu kantu s pijeskom i lopatu, „spremnu za slučaj da kroz krov upadne zapaljiva bomba“. Svima u Bijeloj kući podijeljene su plinske maske. Sigurnosni uvjeti u glavnome gradu promijenili su se zauvijek i život u Sjedinjenim Državama više nikada neće biti kao nekada.

Churchillu i njegovoj pratnji, koja je bila naviknuta na daleko stroža ograničenja i zamračenja ratnoga Londona, ondje je sve ipak bio „nevjerojatan spektakl u kojem je cijeli grad osvijetljen“. Churchillov posilni, poručnik fregate Tommy Thompson ustvrdio je da je „Washington nešto neopisivo dragocjeno. Sloboda, nada, snaga. Već pet godina nismo vidjeli osvijetljeni grad. Srce mi je bilo ispunjeno.“ Prizor je bio još spektakularniji jer su ga Britanci prvi put ugledali iz zraka, jer su posljednju dionicu putovanja, usidrivši se u zaljevu Chesapeake, prešli zrakoplovom. Izvorni je plan bio da zaplove uzvodno rijekom Potomac, no Churchill je, prema Moranovim riječima, „bio poput malog djeteta u nestrpljivoj želji da se vidi s predsjednikom. Govorio je da je svaka minuta presudna. Nema smisla gubiti vrijeme. Mora dalje ići avionom.“

Britanski premijer i dalje je bio svjestan „ozbiljne opasnosti od toga da se Sjedinjene Države posvete ratu protiv Japana na Pacifiku i da nas ostave da se u Europi, Africi i na Bliskom istoku borimo protiv Njemačke i Italije“. Olakšanje je osjetio već tijekom prvog dijela konferencije, kada je Roosevelt ponovio da je njegova vlada posvećena tome da se prvo pozabavi Njemačkom. Marshall je nakon toga prvog sastanka zabilježio da je „predsjednik smatrao da je za moral jako važno zemlji pružiti dojam da je u ratu, a Nijemce uvjeriti u suprotno, da se američke jedinice negdje aktivno bore na suprotnoj strani Atlantika“. No Churchill je bio svjestan toga da je predsjednikova strategija i dalje podložna promjenama stavova američke javnosti. Stoga je drugoga dana posjeta u razgovoru s novinarima naglasio da je, premda će iznimni resursi Sjedinjenih Država jamčiti da će uskoro biti više nego dovoljno oružja i vojnog materijala za sve bojišnice, sada najhitnije pitanje raspodjela oskudnih zaliha za borbu protiv Hitlera.

Churchill se na to nadovezao 26. prosinca, u obraćanju na sjednici obaju domova Kongresa. Zastupnicima i senatorima iskreno je rekao da će to biti „dugotrajan i naporan rat“, ali da će proizvodna moć „svijeta engleskoga govornog područja“ na koncu nadmašiti „sve što je ikada viđeno ili predviđeno u diktatorskim zemljama“. Povišenim glasom zagrmio je: „Što oni misle, kakvi smo mi ljudi? Nije li moguće da ne shvaćaju da nikada nećemo prestati ustrajati u borbi protiv njih sve dok ne nauče lekciju koju ni oni ni svijet nikada neće zaboraviti?“ Cijelom dvoranom prolomili su se pljesak i povici potpore, a jedan dužnosnik Rooseveltove vlade to je opisao kao „prvi zvuk krvoločnosti koji sam čuo u ratu“. Dramatičnost Churchillova dolaska i nastupa pred Kongresom zaokupila je i maštu šire javnosti. Njegova „nazočnost i postupci ovdje kao da su prvi put pridali stvarnost dojmu savezništva između Sjedinjenih Država i Velike Britanije“, prenio je Rooseveltu vladin Ured za činjenice i podatke. „Potreba za zajedničkim planiranjem velike strategije sada se općenito priznaje“ i, „više od svega ostaloga, riječi g. Churchilla stvorile su svijest o tome da je riječ o ratu planetarnih razmjera“.

‘Bez obzira na ulazak Japana u rat, i dalje smatramo da je Njemačka glavni neprijatelj i da je njezin poraz ključ naše pobjede’, utvrdili su američki i britanski zapovjednici stožera krajem 1941. godine

Pet dana nakon Churchillova govora, posljednjeg dana godine, britanski i američki zapovjednici stožerâ dogovorili su „veliku strategiju“ savezničkih snaga. „Bez obzira na ulazak Japana u rat,“ ustvrdili su, „i dalje smatramo da je Njemačka glavni neprijatelj i da je njezin poraz ključ naše pobjede.“ Čim se to ostvari, ubrzo će uslijediti pad Italije i Japana. Zbog toga su zapovjednici naveli da „je od operacija protiv Njemačke potrebno odvojiti samo minimalne snage potrebne za čuvanje ključnih interesa na drugim područjima“. Drugim riječima, strategija „prvo Njemačka“, artikulirana još u veljači 1941., davno prije otvorenog neprijateljstva Sjedinjenih Država, potvrđena je ubrzo nakon Pearl Harbora.

Roosevelt i Churchill sada su se bacili na formaliziranje načela za koja su se borili te su izdali zajedničku deklaraciju, koju su potpisale sve zemlje koje se bore protiv sila Osovine. Rooseveltova daljnja zabrinutost u vezi s očuvanjem jedinstva na domaćem planu značila je da to ne želi nazvati savezništvom pribojavajući se da bi sporazum tada bio prisiljen dati Senatu na izglasavanje, a ondje bi nedvojbeno izazvao velike prijepore. Koliko god bio popularan u javnosti, Churchill je ipak i dalje bio utjelovljenje Britanskog Carstva. Kao što je Roosevelt u privatnome razgovoru tijekom Churchillova posjeta rekao jednom savjetniku: „Kao narod, kao zemlja, protivimo se imperijalizmu – ne podnosimo ga.“ Zbog toga je „to nepovjerenje, ta antipatija, čak i mržnja prema Velikoj Britaniji“, koju su Amerikanci tradicionalno osjećali, „stvarala raznorazne poteškoće“ u izgradnji tješnjih anglo-američkih odnosa. Uz zabrinutost, koja je osobito vladala među konzervativnim republikancima, da će sovjetska pobjeda nad Njemačkom potaknuti širenje komunizma i uz povijesnu američku nesklonost „upetljavanju u saveze“ općenito, Roosevelt je bio prisiljen potražiti drugi naziv za te snage suprotstavljene silama Osovine. Na kraju je došao do „ujedinjenih nacija“. Prema Hopkinsu, kad je smislio taj izraz, predsjednik je dao da ga u kolicima odvezu u Churchillovu gostinsku sobu, da mu prenese tu zamisao, da bi ovoga zatekao u kadi. Churchill se samo nasmijao na Rooseveltovu nelagodu te je ustao, posve nag, i ustvrdio: „Premijer Velike Britanije nema što skrivati pred predsjednikom Sjedinjenih Država!“ Ta priča prerast će u simbol sve prisnijega ratnog partnerstva dviju zemalja.

„Deklaracija ujedinjenih nacija“ objavljena je na Novu godinu 1942. godine. Prisjećajući se Atlantske povelje od 14. kolovoza 1941., zemlje potpisnice obvezale su se na „korištenje svih dostupnih izvora, kako vojnih tako i ekonomskih“, protiv članova sila Osovine s kojima su već zaraćene, na suradnju s drugim savezničkim snagama i na nepotpisivanje separatnog mira. Deklaraciju su na početku potpisali Roosevelt, Churchill, Litvinov u ime Sovjeta te Hu Shi u ime Kine. Sljedećeg dana potpisale su je još dvadeset dvije zemlje da pokažu da se „rat vodi za slobodu i malih i velikih država“. Zemlje potpisnice izrazile su nadu da bi se njihove deklaracije „mogle pridržavati i druge zemlje koje pružaju ili bi mogle pružati materijalnu pomoć i davati doprinos borbi za pobjedu nad hitlerizmom“. Roosevelt je uspio uvjeriti ateiste Sovjete da potpišu dokument posvećen „vjerskim slobodama“ ističući da to znači „slobodu da religija postoji ili ne postoji, kako kome odgovara“. Poziv američkog predsjednika da se među potpisnicama nađe i Indija, ponajprije kako bi se umirila domaća javnost, Churchill je prihvatio iako se ljutito opirao predsjednikovim dodatnim pozivima da se učine i daljnji koraci u smjeru indijske neovisnosti. Churchillu je najveća prepreka bio američki antiimperijalizam. On je imao „viziju najvećega mogućeg približavanja narodâ engleskoga govornog područja“, udruživanja radi zajedničkog nadzora nad globalnim zbivanjima nakon sukoba. No to nije spriječilo dotada neviđenu integraciju britanskih i američkih radnih nastojanja, i to onako kako to nije bio slučaj nigdje kod drugih zaraćenih zemalja.

Tijekom Churchillova trotjednog boravka u Bijeloj kući on i predsjednik Roosevelt bi nakon večere još dugo ostajali budni uz piće, cigare i oblikovanje strategije

To osobno slaganje i razumijevanje između Roosevelta i Churchilla imalo je središnju ulogu u novom rasporedu snaga. Tijekom Churchillova trotjednog boravka u Bijeloj kući njih su dvojica gotovo svakodnevno večerala s Hopkinsom i još dugo ostajala budna uz piće, cigare i oblikovanje strategije. Dok su se čelni ljudi tako zbližavali, njihovi politički savjetnici i generali formalizirali su „građanski brak“ uspostavljen prije američke intervencije. U sklopu koraka neviđenog za dvije velike sile u ratu, u Washingtonu je uspostavljen Združeni glavni stožer radi koordiniranja dogovorene velike strategije. Postignut je i sporazum o tome da se tijesno surađuje na području prikupljanja obavještajnih podataka, a oformljeni su i zajednički odbori za brodski prijevoz i proizvodnju oružja i opreme. Što je bilo najvažnije, Britanci su ishodili američki pristanak na to da se zajednička ratna proizvodnja smatra zajedničkim dobrom te da se opskrba dodjeljuje onim snagama koje su u najboljoj poziciji da ostvare napredak u zajedničkim strateškim prioritetima ujedinjenih nacija. Raspodjelu će određivati novi Zajednički odbor za dodjelu oružja i opreme, na čijem će čelu, svaki s jedne strane Atlantika, biti Hopkins i Beaverbrook.

Sada je već bilo posve jasno da se Zajam i najam neće samo nastaviti nego će biti i znatno proširen. Roosevelt je vojsci rekao da se pošiljke pomoći inozemstvu moraju bez ikakvih ograničenja nastaviti 1. siječnja i da se mora učiniti sve što je moguće da se popune praznine izazvane privremenim embargom. To se osobito odnosilo na pošiljke pomoći Sovjetskom Savezu, koje su već kasnile i prije Pearl Harbora, kojima je sad trebalo dati prioritet te što prije nadoknaditi zaostatke. Kako bi zajamčili da će Sjedinjene Države moći do maksimuma ispuniti vlastite vojne obveze i ujedno služiti kao „arsenal demokracije“, Roosevelt je, na poticaj Beaverbrooka i Monneta, naredio veliko povećanje američkih industrijskih i proizvodnih ciljeva. U govoru o stanju države i nacije 6. siječnja 1942. predsjednik je Amerikancima rekao da je pobjeda „zadaća koja se ne svodi samo na pucanje i borbe nego je još hitnija zadaća rada i proizvodnje“ jer „nadmoć ujedinjenih nacija u oružju i brodovlju mora biti toliko velika – toliko velika da se sile Osovine neće moći ni nadati tome da je dostignu“. I dok su „Njemačka, Italija i Japan vrlo blizu maksimuma koji mogu proizvesti kad je riječ o zrakoplovima, topovima, tenkovima i brodovima, kod ujedinjenih nacija to nije slučaj, osobito kod Sjedinjenih Američkih Država“.

Proizvodni ciljevi koje je najavio Roosevelt bili su toliko „astronomski visoki“, prema pisanju US Newsa, da ih je bilo „moguće shvatiti samo u simboličkim prikazima: jedan zrakoplov svake četiri minute 1943. godine, jedan tenk svakih sedam minuta, dva broda na dan“. Svjestan učinka koji će ta lavina američke moći imati na neprijatelje te zemlje, Roosevelt se nadao da će „sve ove brojke koje sam iznio doprijeti i do sviju u Njemačkoj i Japanu“. Vrativši se u London „opijen brojkama“ i nakon što je s Amerikancima dogovorio koordiniranu veliku strategiju koja će se ponajprije koncentrirati na Njemačku, Churchill je izvijestio kabinet da se sada više „ništa neće ispriječiti na putu pobjede nad Hitlerom“. Kao što su se premijer, predsjednik i njihovi savjetnici te zime složili u Washingtonu te kao što će Churchill poslije ustvrditi u još jednome obraćanju Kongresu: „Bilo je očito da bi, premda poraz Japana ne bi značio poraz Njemačke, poraz Njemačke svakako značio propast Japana.“

Hitler je veleposlaniku Oshimi rekao da mu je glavni cilj ‘prvo uništiti Rusiju’, a potom ‘preko Kavkaza krenuti na jug i torpedirati anglosaksonsku ratnu i trgovačku mornaricu’

Hitlerov globalni rat iziskivao je i globalnu strategiju. Trinaestoga dana prosinca 1941. on se susreo s japanskim veleposlanikom Oshimom da razgovaraju o novonastaloj situaciji. Führer je naglasio olakšanje koje je američki ulazak u rat donio Kriegsmarine, koja će sada po nahođenju moći napadati američko brodovlje. Predstavljajući stratešku koncepciju za 1942. godinu, rekao je da će se u novoj godini nastaviti velike operacije u Rusiji. U međuvremenu je Hitler kanio usredotočiti pozornost na Sredozemlje, gdje je već bio rasporedio velik broj podmornica i zrakoplova. Ustvrdio je da mu je „glavni cilj“ „prvo uništiti Rusiju“, a potom „preko Kavkaza krenuti na jug“ i „torpedirati anglo-saksonsku ratnu i trgovačku mornaricu“. Prvi udarac Rusiji zadat će na jugu, dijelom „zbog nafte“, a potom napasti Irak i Iran u sklopu udara na Britansko Carstvo. Nekoliko puta tijekom tog sastanka Oshima je predložio da Japan i Reich koordiniraju operacije, no Hitler za to nije pokazao osobito zanimanje. Od Japanaca je konkretno zatražio jedino da prekinu dostavu američkoga ratnog materijala Sovjetskom Savezu preko Vladivostoka, što Japanci nisu nikada učinili.

Hitler je početkom 1942. u praksi imao problema s oblikovanjem suvisle strategije. Kao što se prisjeća Walter Warlimont, zamjenik šefa operativnog stožera OKW-a od prosinca 1941. godine, nitko nije razmišljao ni o izglednoj američkoj strategiji. Hitler nije čak ni izdao novu direktivu u vezi s novonastalom situacijom. Razlog je bilo to što Führer nije imao nikakvu praktičnu i održivu strategiju za pobjedu nad Amerikancima. Bila je to najveća gospodarska sila na svijetu i on je jednostavno bio izgubljen. „Još nisam siguran“, priznao je Hitler Oshimi razoružavši ga iskrenošću 3. siječnja 1942. godine, „kako poraziti Sjedinjene Države.“

Hitler se u Rusiji suočavao sa situacijom koja se ubrzano pogoršavala. Do 12 – 13. prosinca 1941. Wehrmacht je još manje-više držao pozicije na središnjoj fronti. Nakon toga počeo je popuštati. U izvještaju Staljinu od 12. prosinca Žukov će, kao zapovjednik sovjetske zapadne fronte, ustvrditi da su njegove snage nanijele velike gubitke njemačkim snagama od 6. do 10. prosinca, pri čemu su samo kopnene snage, primjerice, uništile 217 i zauzele 386 tenkova. Pritom će još ustvrditi da je, prema nepotpunim podacima, ubijeno više od 85 000 njemačkih vojnika. Žukov je izvještaj zaključio rečenicom: „Progon i uništenje njemačkih snaga u povlačenju nastavljaju se.“

„Sve su vijesti bez prestanka loše“, napisao je 12. prosinca 1941. zapovjednik tenkovske skupine Erich Hoepner, dok su telefonom pristizale vijesti o neprestanim ruskim probojima. Situaciju u kojoj se našla Njemačka usporedio je sa situacijom u kojoj se 1812. našao Napoleon. „Katastrofa je“, napisao je sutradan supruzi časnik Hellmuth Stieff, „pred vratima“, zaslužena kazna, po njegovu mišljenju, za nacističke zločine. Toga istog dana moćna Šesta tenkovska divizija izvijestila je da ima samo 350 strijelaca i nijedan tenk. Nije bilo rezervnih snaga. Svi su vojnički dopusti otkazani.

Bilo je očito da je nužna promjena smjera. Šesnaestoga dana prosinca Hitler je izdao legendarnu „zapovijed o zaustavljanju“. Kako bi izbjegao opći poraz i gubitak nenadoknadive opreme, sve jedinice trebale su čvrsto ostati na mjestu, iskazati „fanatičan otpor“, dok iz Njemačke ne dođu pojačanja i dok se u pozadini ne pripreme nove pozicije. Sutradan, 19. prosinca 1941., Hitler je smijenio Bauchitscha i osobno preuzeo vrhovno zapovjedništvo nad vojskom. Zimska kriza još nije završila. Naprotiv, tek je počinjala.