Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Hamas, Novorusija i IRA – Terorizam kao pokret?’ u kojem Ivan Burazin analizira tri specifične terorističke organizacije s etnonacionalnim obilježjima, njihove motive i ciljeve djelovanja

Prema Michelu Viewiorki, terorizam nije pokret, pa čak ni antipokret, već on predstavlja radikaliziranu, degeneriranu, partikulariziranu verziju antipokreta. Antipokret u osnovi invertira temeljne principe društvenih pokreta, a to su identitet, totalitet i opozicija. U kontekstu identiteta, antipokret se odvaja od skupine u čije ime govori i iz koje je nastao, te sada govori u apstraktnim, mitološkim i metafizičkim okvirima. Uz navedenu mitologiju, inverzija identiteta je sadržana i u agraviranom subjektivizmu, odnosno izjednačavanju identiteta pojedinca s identitetom i interesima pokreta. U kontekstu totaliteta, antipokret ne razmatra mogućnost reformativnog djelovanja i promjene postojećih struktura odnosa, već je njihovo ukidanje jedini mogući način postizanja pravednog društva. U invertiranom totalitetu također je sadržan nedostatak samoograničavajućeg radikalizma, koji je karakteristika društvenih pokreta koji ne žele preuzeti vlast, već kontrolu nad historicitetom unutar strukture odnosa. U kontekstu opozicije, za razliku od pokreta koji odnos sa suparnicima gleda kroz prizmu dijaloga i suradnje, antipokret odnos sa suparnicima gleda iz perspektive sukoba i odnosa s neprijateljem kojeg je potrebno pobijediti. Terorizam kao radikalizirana verzija antipokreta radikalizira navedene elemente, odnosno teroristi izjednačuju svoj identitet s identitetom pokreta i smatraju se avangardom koja svojim djelovanjem i apsolutnim predanjem treba probuditi mase. Samo je jedan prioritet u djelovanju, a to je uništenje postojećih struktura i sve je ostalo sekundarno, dok je odnos s opozicijom sadržan u uništenju neprijatelja. U analizirana tri slučaja zabilježena je različita razina agraviranog subjektivizma. U slučaju Hamasa on je najviše izražen, naročito s obzirom na ekstenzivno korištenje samoubilačkog terorizma. U slučaju PIRA-e (Privremena irska republikanska armija) također je zabilježen, posebno s obzirom na smrt štrajkaša glađu, ali u znatno manjoj mjeri, dok je u slučaju Novorusije najmanje izražen.

Sva tri pokreta su jednim dijelom, ili barem u određenom razdoblju, temeljila svoje djelovanje na metafizičkim, apstraktnim i mitološkim okvirima, ali postoje određene razlike u razmjeru njihovog korištenja. Hamasovi ideološki okviri prošli su značajne promjene, što je najvidljivije u dvjema poveljama. Dok je prva povelja potpuno protkana povijesnim, mitološkim i metafizičkim referencama, u drugoj su one gotovo nepostojeće. U drugoj se povelji, za razliku od prve, spominju demokratski principi uređenja društvenih struktura i drugi elementi koji su bliži pokretima koji se bave društvenom problematikom s jasno definiranim programima i rješenjima. PIRA svoje djelovanje temelji na perspektivi o ujedinjenoj Irskoj i trenutnom stanju kao povijesnoj nepravdi koja će se ispraviti kao dio eshatoloških procesa i neminovno je da će njihov dan doći (Tiocfaidh ár lá). Povijesne i mitološke reference sadržane su u herojima prošlih vremena koji su neizostavan dio republikanskih narativa, ali isto tako političko krilo PIRA-e (Sinn Fein) ima jasno definiran politički program koji se bavi različitim segmentima društvenog uređenja koje bi uslijedilo nakon ujedinjenja dviju Irskih. Dakle, ako se razmatra djelovanje političkog krila, republikanski narativi nisu sadržani samo u apstraktnim okvirima već imaju jasno definiran program s rješenjima za uspostavu pravednijeg društva. Ako se razmatra djelovanje političkog i vojnog krila kao jedne cjeline, tada PIRA nema element radikaliziranog totaliteta jer ne raspravlja samo uništenje postojećih struktura već istovremeno i predlaže rješenja za uspostavu pravednijeg društva. Jedan dio republikanskog paravojnog pokreta, kao što je INLA, ide čak i dalje u ovom smislu jer ujedinjenje razmatra paralelno s radničkom revolucijom. Razmatranjem ideoloških okvira Novorusije, očigledno je da postoje značajne razlike između bijele, crne i smeđe kategorije. Sve tri kategorije u različitom obliku imaju izražen mitološki, apstraktni i metafizički element narativa. Ideologija crvene Novorusije dijelom se temelji na borbi protiv tiranije oligarha i taj segment djelomično pripada kategoriji klasne borbe, dok svi drugi elementi govore u okvirima ostvarivanja geopolitičkih ciljeva i ispravljanju povijesnih nepravdi. Ideologija smeđe kategorije značajno je sadržana u religijskim narativima, dok bijela potpuno govori u povijesnim okvirima, revitalizirajući monarhističke perspektive slave Ruskog Carstva. Osim ideje borbe s oligarsima i socijalističkog uređenja, ni jedan od narativa jasno ne definira političke sustave i principe koji bi realno poboljšali živote pojedinaca. Središnji element svih okvira je zaštita kulture i ruskog jezika u Donbasu, no i ta su rješenja (odnosno perspektive) sadržana u metafizičkim i mitološkim narativima. Za razliku od PIRA-e i Hamasa, Novorusija nema jasno i koncizno definiran jedinstveni program na kojem se temelji djelovanje pokreta u smislu ciljeva i principa. To je tako prvenstveno jer se radi o pokretu koji je znatno više heterogen i manje povezan u svom djelovanju nego prva dva, do te mjere da je upitno koliko se može govoriti o jednom pokretu.

Sva tri pokreta u srži svoga djelovanja imaju uništenje postojećih struktura kao jedinu moguću alternativu trenutnom stanju opresije. Odnosno, temeljni cilj djelovanja svih njih je stvaranje novih struktura, ali takvi procesi impliciraju uništenje postojećih.

PIRA je tijekom 30 godina djelovanja prošla kroz procese politizacije i u konačnici potpisivanja primirja te djelomičnog razoružavanja, dok je Sinn Fein s vremenom ostvarivao sve bolje rezultate na izborima. Aktivno djelovanje PIRA-e za cilj je imalo oružanim putem, odnosno terorizmom, u konačnici ukinuti britansku vlast na otoku i ujediniti dvije Irske. To je bio jedini mogući način uspostave pravednog društva u kojem katolici ne bi bili podređeni protestantima. No 1982. godine Sinn Fein je kao političko krilo pokreta započeo sudjelovati na izborima, čime je želio institucionalnim putem postići ciljeve ujedinjenja. Napravljen je značajan odmak u odnosu na isključivost oružane borbe i uništavanja struktura, no pritom nije nestao element nedostatka samoograničavajućeg radikalizma. PIRA je pokušala uništiti strukture vojnim putem, a Sinn Fein osvojiti političku vlast i provesti ujedinjenje. To radi i danas, s tim da je sada, 20 godina nakon potpisivanja Sporazuma, ostvario najbolji rezultat smještajući se ispred svih drugih stranaka. Dakle, ciljevi su ostali isti, ali su se metode i procesi značajno promijenili, odnosno republikanski pokret razmatran u okvirima PIRA-e i Sinn Feina napravio je odmak od terorizma kao radikalizirane verzije antipokreta. Zbog separatističkih ciljeva, on je dijelom i dalje antipokret, barem kada se razmatra pitanje totaliteta. Hamas je prošao sličan proces militarizacije političkih struktura i politizacije vojnih struktura pokreta. Odlukom o sudjelovanju na izborima 2006. godine na neizravan je način podržao Sporazum iz Osla te realnost činjenice da Izrael postoji kao država, ali ne i njegovo pravo na postojanje. Za razliku od republikanskog pokreta, Hamas je nastavio paralelno djelovati i političkim i vojnim putem. Hamas je, kao što je vidljivo iz nove povelje, spreman prihvatiti mogućnost stvaranja države unutar granica iz 1967. godine i koristi se privremenim, ali ponekad dugotrajnim primirjima. Time se odmaknuo od desetljeća radikalne objektivizacije protivnika i struktura, ali i dalje ne prihvaća mogućnost postojanja Izraela te se nije odrekao oružane borbe, koja je i dalje u središtu ideoloških okvira pokreta. Dakle, iz svega je vidljivo da je Hamas napravio određene ustupke kada se razmatraju totalitet i radikalna objektivizacija protivnika, ali u znatno manjim okvirima nego što je to napravio republikanski pokret u Sjevernoj Irskoj. Pritom je krucijalno napomenuti da dva subjekta djeluju u značajno različitim okolnostima. Novorusija, kao i ostala dva slučaja, djeluje s ciljem uništavanja postojećih struktura, odnosno odvajanja Donbasa od Ukrajine i sjedinjenja s Ruskom Federacijom. Separatizam je po automatizmu antipokret jer pretpostavlja aboliranje postojećih granica i stvaranje novih političkih entiteta. Girkin i oružane formacije su za razliku od drugih prosvjednika to potaknuli oružanim putem, bez nade u dijalog, u iščekivanju intervencije Ruske Federacije i mobilizacije stanovništva. No dvije tvorevine koje su nastale već u prvim mjesecima sukoba, odnosno Luhanska i Donjecka Narodna Republika potpisnice su Sporazuma iz Minska. Sporazum uređuje modalitete postizanja primirja i političkog dogovora, ali samo u okvirima vraćanja dviju republika u područje Ukrajine, pod federalnim ustrojstvom. Dakle, ako se LNR i DNR razmatraju kao jedan subjekt zajedno sa svim akterima koji su facilitirali sukob, tada je pokret izašao iz okvira antipokreta jer ne pretpostavlja separatizam kao jedini mogući način djelovanja. Subjekti su potpisali primirje, ali se nisu razoružali, već su dodatno institucionalizirali i profesionalizirali svoje vojne strukture. Ovdje se postavlja pitanje može li se uopće govoriti o pokretu Novorusije ili su to sasvim novi subjekti. Gotovo svi predvodnici pobune koji su predstavljali Novorusiju u formativnim danima napustili su Donbas ili su likvidirani, kao neke kozačke vođe koje su se protivile Minskom sporazumu. Drugo pitanje koje se postavlja jest može li se ovdje više govoriti o pokretu u teorijskom smislu jer su njegovi pripadnici kao i Hamas institucionalizirali političku vlast, ali za razliku od Hamasa nisu napravili razgraničenje između političkog i vojnog krila, štoviše barem na papiru su službeno pretpostavili vojne strukture političkoj vlasti.

U slučaju PIRA-e, prema istraživanju provedenom 1979. godine, oko 39 % ispitanika katolika te 13 % svih ispitanika smatra da je ujedinjenje Sjeverne i Republike Irske najbolje rješenje za stanje nasilja, dok se njih 85 % slaže s idejom ujedinjenja, ali samo ako bi je bilo moguće provesti mirnim nenasilnim putem. Dakle, među katoličkim stanovništvom Sjeverne Irske nije postojala opća društvena potpora ujedinjenju korištenjem nasilja kao glavnog sredstva djelovanja, što je u samoj srži djelovanja PIRA-e. Takav stav također je odraz izbornih rezultata koje je Sinn Feinn ostvarivao u prvom desetljeću političkog djelovanja. Štoviše, podatak da su gotovo 27 % republikanskih žrtava predstavljali katolici govori u prilog tome da je pokret napravio inverziju identiteta, stavljajući interese pokreta i ideologije ispred temeljnog interesa populacije u čije ime tvrdi da govori. Također je bitno napomenuti da oko 42 % katoličkog stanovništva ima nekakav oblik simpatije i suosjećanja prema republikanskim paravojnim formacijama, dok njih oko 58 % nema nikakvo suosjećanje. U konačnici, 85 % katolika slaže se s idejom razoružavanja koja je došla kao dio Sporazuma na Veliki petak. Dakle, republikanske paravojne formacije nisu imale većinsku potporu društva u svom nasilnom djelovanju. Štoviše, većina društva nije odobravala njihovo nasilje, ali je gajila jedan oblik društvenog suosjećanja, potpore i simpatije, dakle svakako je postojao element prosocijalnog djelovanja. Reagirajući na potpisivanje Sporazuma, PIRA je prestala s izvođenjem terorističkih napada, a Sinn Fein je postupno ostvarivao sve bolji rezultat na izborima, da bi u konačnici u svibnju 2022. godine ostvario najbolji rezultat od svih stranaka na izborima. Prvi put u političkoj povijesti irskog otoka Sinn Fein je najsnažnija stranka u objema državama, te se postavlja pitanje je li politika razoružavanja bila ključan čimbenik koji je vodio tome da se u političkom smislu dođe najdalje u ostvarivanju republikanskog ideala. Nemoguće je jednoznačno dati takav odgovor, ali su zato druge republikanske paravojne postrojbe, kao što su CIRA, RIRA i Óglaigh na hÉireann koje su nastavile oružanu borbu, zasigurno u kategoriji antipokreta koji ne djeluje ni u interesu katoličkog stanovništva ni republikanskog pokreta.

U slučaju Novorusije, ako se razmatra djelovanje na razini Donbasa, trećina stanovništva podupire ideju sjedinjenja s Rusijom, dok je u prvoj fazi sukoba 18 % ispitanika u Donjecku i 24 % u Luhansku podupiralo nasilno zauzimanje zgrada. Prema dostupnim istraživanjima, tek 7 % ispitanika koji su se pridružili militantnima učinilo je to iz ideoloških razloga, a većina stanovništva smatra da je Novorusija mit i slaže se da je kao koncept produkt ruskih političkih tehnologija. S druge strane, proaktivno terorističko djelovanje Igora Girkina u Slov’jansku ciljano je potaknulo ukrajinske vlasti na pokretanje antiterorističke operacije, što je u konačnici vodilo spirali nasilja i smrti više od 14 000 ljudi do 2022. godine. Dakle, Girkin nije imao većinsku potporu društva za svoje djelovanje, dok je svojim djelovanjem inicirao spiralu nasilja u kojoj je prije svega stradalo stanovništvo Donbasa. Pritom je bitno napomenuti da se u travnju 2014. godine oko 30 % stanovništva slagalo s idejom ujedinjenja Donbasa s Ruskom Federacijom. Dakle, unutar područja Donbasa postojala je određena podrška ideji ujedinjenja s Ruskom Federacijom i nasilju (u znatno manjoj mjeri), ali je to daleko od većine, koja se nije slagala s takvim ciljevima i djelovanjem. Ipak, postavlja se pitanje je li potpora od 18% i 24 % prevelika ili premala i što govori o legitimitetu postojećih struktura vlasti, koje većina stanovništva u Donbasu smatra nelegitimnima.

Proaktivno terorističko djelovanje Igora Girkina u Slov’jansku potaknulo je ukrajinske vlasti na pokretanje antiterorističke operacije. Poginulo je više od 14.000 ljudi do 2022.

Hamas je nastao u jeku intifade na temeljima Muslimanskog bratstva i svakako je imao društvenu potporu zbog razvijenih organizacijskih struktura, što PIRA i Novorusija nisu imale. Unatoč tome, potpora stanovništva Hamasu u prvim je fazama prema dostupnim istraživanjima iznosila od 15 % do 17 %, što okvirno odgovara razini potpore stanovništva nasilnom separatističkom djelovanju u Donbasu. Sporazum iz Osla predstavlja antitezu Hamasovom djelovanju, čime je njegova ideologija i bit postojanja dovedena u pitanje potpisivanjem sporazuma 1993. godine. Činjenica da je većina stanovništva podupirala sporazum govori u prilog tome da većina stanovništva nije odobravala Hamasovo djelovanje, naročito ako je oružanim djelovanjem izravno pokušavao destabilizirati situaciju i ukinuti sporazum. Nakon nasilja tijekom druge intifade i uloge koju je imao, Hamas je nakon godina apstinencije izašao na izbore 2006. godine te odnio pobjedu ispred sekularnog Fataha i drugih skupina, koje su bile potpisnik Sporazuma iz Osla. Njegov legitimitet samo je nastavio rasti, da bi u konačnici prema posljednjim istraživanjima većina Palestinaca smatrala da je Hamas legitimni predstavnik palestinskog naroda. Dakle, u prvim fazama sukoba Hamas nije imao većinsku potporu društva, no to se promijenilo nakon dva desetljeća djelovanja, da bi u konačnici osvojio političku vlast na legitimnim izborima te zabilježio kontinuiran trend rasta društvene potpore ispred drugih stranaka i pokreta. Dakle, potpora društva Hamasovom djelovanju varirala je ovisno o razdobljima, ali je jasno da je njegovo djelovanje bilo manje ili više prosocijalno.

U svim trima slučajevima zabilježen je porast potpore i povećana društvena mobilizacija u razdobljima povećane eskalacije nasilja te represivnih politika instrumenata vlasti i suparničkih paravojnih formacija. U slučaju PIRA-e politika internacije bila je jedan od bitnih čimbenika koji su mobilizirali stanovništvo, dok je proaktivno lojalističko nasilje bilo jedan od čimbenika koji je eskalirao situaciju od samih početaka i vodilo reaktiviranju IRA-e, odnosno stvaranju PIRA-e. U slučaju Novorusije, prema dostupnim istraživanjima, glavni razlog za mobilizaciju mjesnog stanovništva bio je osjećaj straha i ugroze odnosno potreba za zaštitom, dok se neznatan broj boraca pridružio iz ideoloških razloga.