Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Osmanlije – Uspon i pad 1299.-1922.’ u kojem Hrvoje Spajić piše o zadnjim danima Osmanskog Carstva, koje je bilo jedno od najvećih i najdugovječnijih u povijesti čovječanstva

Posljednji sultan, Mehmed VI. Vahideddin (1918.-1922.), koji je došao na prijestolje nakon smrti svojega brata u srpnju 1918. godine, bio je „vatikaniziran“: njegovo „područje vlasti“ jedva se protezalo izvan Istanbula. U Anatoliji se posvuda opažao vakuum uzrokovan uklanjanjem centralnih vlasti. Smirnu (tur. Izmir), većinom nastanjenu Grcima, okupirale su grčke trupe u svibnju 1919. godine s odobrenjem sila Antante. To je bilo u suprotnosti s ugovorom Sykes-Picot, prema kojemu je taj dio Male Azije imao pripasti Italiji. Sada je Grčka čak težila pripajanju suprotne egejske obale s cijelim arhipelagom pred njom. Istodobno je na engleski poticaj 1917./18. osamostaljena Armenija proglasila aneksiju istočnih vilajeta, u kojima su tada, zbog genocida 1915. godine, jedva još živjeli Armenci. U sjevernoj Anatoliji kovali su se planovi o utemeljenju grčke „Pontske republike“, s Trapezuntom kao središtem. Jedna je kurdska liga preuzela zadatak uspostavljanja nacionalne države Kurdistan u prostoru Diyarbekir – Bitlis. U Konyi je jedan tajni savez smjerao iznova propagirati konzervativni islamizam u obnovljenom Osmanskom Carstvu, a u Istanbulu su „anglofili“ utemeljili vlastitu organizaciju zbog stavljanja ostataka osmanske države pod britanski protektorat. Takozvana Wilsonova liga željela je sebi osigurati američku podršku, dok se pri tome pozivala na predsjednika SAD, koji je u svojih Četrnaest točaka jamčio integritet turskih nacionalnih područja.

S obzirom na takvu političku rascjepkanost, može se bez pretjerivanja ustvrditi da je država Osmanlija prvi put nakon Timura, no sada mnogo trajnije, iznova stigla do najniže točke svoje moći. Od svih je Turaka prokušani general Mustafa Kemal-paša (1881.-1938.), kojega je sultan imenovao za inspektora vojske, najviše učinio za povijesni razvoj kojim je stvorena nova Turska. Riječ je o visokom časniku koji je trebao ukoniti nacionalni pokret otpora u nastajanju, ali se, upravo suprotno, postavio na jegovo čelo i time preuzeo vodeću ulogu u stvaranju nove Turske.

Kako je njegova aktivnost bila u sukobu s interesima pobjedničkih sila, na njihov je poticaj bio pozvan natrag u Istanbul. Ali on je tu naredbu odbio, samovoljno je istupio iz sultanove vojske i nastavio sa svojom organizatorskom aktivnošću, odsada bez službenog odobrenja.

Iako ga je sultan proglasio pobunjenikom, nije se bojao marionetske vlade sultana u Istanbulu. Nacionalisti su početkom rujna 1919. godine u Sivasu održali kongres, na kojem su sve državne kompetencije prenijete na tzv. predstavnički odbor pod predsjedanjem Mustafe Kemala. Taj je predstavnički odbor ustvari bio protuvlada. Uskoro su pod kontrolu nacionalističkog predstavničkog odbora mogli doći svi teritoriji koje nisu zaposjele sile Antante. Tako izolirana, sultanska je vlada početkom listopada 1919. godine odstupila. Nova vlada koja je vršila dužnost našla se prisiljenom učiniti kompromis te se proglasila spremnom surađivati na nacionalnoj turskoj razini s predstavničkim odborom, koji se zato sa svoje strane odrekao funkcije vlade. Za raspoloženje naroda bilo je karakteristično što je na zajednički organiziranim izborima početkom prosinca 1919. godine nacionalnooslobodilački pokret mogao dobiti dvotrećinsku većinu. S obzirom na tu pobjedu premješteno je sjedište predstavničkog odbora u Ankaru. U Nacionalnom paktu energično se odbacivalo miješanje stranih sila u unutrašnje stvari Turske.

Turska Republika, koju su utemeljili Mustafa Kemal i njegove pristaše, postala je 1922. modernizirana i europeizirana svjetovna državna tvorba, bez ičega zajedničkog s Osmanskim Carstvom

Takav je razvoj događaja uznemirio pobjedničke sile, osobito nakon što je Nacionalni pakt sredinom lipnja 1920. godine bio prihvaćen u Velikoj narodnoj skupštini. Stoga se predstavnički odbor u Ankari ponovno proglasio privremenom vladom i prekinuo sve kontakte s Portom, na što su brojne utjecajne osobe prešle iz glavnoga grada u Ankaru. Za kraj travnja u Ankari je sazvana tzv. Velika turska narodna skupština, a Mustafa Kemal sada je, u vidu personalne unije, sjedinjavao položaj predsjednika Velike narodne skupštine i predsjedavajućeg nacionalne vlade. Bio je to konačni raskid s Carigradom, a sultanu su praktički oduzeta prava, dok je Turska ‘de facto’ postala republikom.

Porta je u kolovozu 1920. godine bila prisiljena potpisati zastrašujuće uvjete diktiranog mira u Sevresu. Međutim, takav iznimno nepovoljan mir, koji bi Turcima podario državu-torzo, bez stvarnog suvereniteta, Ankara nije priznala. Kemalisti su, osiguravši u međuvremenu zaleđe ugovorom sa Sovjetima, nastavili oslobodilačku borbu. U ratu s Armencima, koji je trajao od kraja rujna do početka studenog 1920. godine, zadala je nacionalna turska vojska svojim protivnicima, koji niotkuda nisu dobili pomoć europskih sila, tako težak poraz da su oni mirom u Gumruju 3. prosinca 1920. godine pristali na ukinuće odredaba iz Sevresa u pogledu Armenije. Dok je trajao rat protiv Armenaca, Porta je potaknula ustanak u Konyi, ali su ga nacionalne snage uskoro ugušile. Kemalistička je vojska bila uspješna i protiv grčkih okupacijskih trupa koje su u siječnju 1921. godine teško poražene blizu zapadnoanatolskog grada Inonu.

Propast mirovne konferencije u Londonu (veljača-ožujak 1921.), na kojoj su bile prisutne osmanska i turska delegacija, navela je kemaliste da umjesto globalnog rješenja teže bilateralnim sporazumima. Već u ožujku 1921. godine sklopljen je ugovor o „prijateljstvu i bratstvu“ sa sovjetskom Rusijom; uskoro je uslijedila Italija, koja je u lipnju 1921. godine napustila Adalyju (danas Antalaya), te Francuska, koja je u korist kemalista napustila Kilikiju i potez Ayintap – Birecik – Urfa – Mardin u listopadu iste godine.

U velikoj bitki (kolovoz-rujan 1921.) na rijeci Sakaryji sjeverno od Eskisehira kemalisti su nanijeli težak poraz grčkoj vojsci koja je za cilj imala osvajanje Ankare. Grčka, koja je osjećala da su je svi ostavili na cjedilu, pribjegla je očajničkom činu – krajem srpnja 1922. godine objavila je da će okupirati Carigrad. Grčka okupacija osmanske prijestolnice nije odgovarala planovima sila Antante, a napose je Francuska smatrala da su ugroženi njezini interesi u pogledu tjesnaca. Nakon akcije kemalističke vojske, grčke trupe napustile su Smirnu, a za njima praktički svo grčko civilno stanovništvo koje je stoljećima živjelo kao manjina među Turcima zapadne Anatolije.

Velika Britanija se zauzimala za Grke, a uz to se bojala i za svoju poziciju moći u Istanbulu i tjesnacima. Premijer Lloyd George upriličio je pravu ratnu hajku protiv kemalista, ali je sa svih strana bio odbijen. Francuska se čak demonstrativno povukla s azijske obale Dardanela, dok je Italija odbacila vojne akcije nakon što se njezina vojska u travnju povukla iz doline rijeke Menderes. Jugoslavija i Rumunjska nisu aktivirale vojsku, a niti britanski dominioni nisu bili zainteresirani za novi rat. Usto je kolonijalna sila morala voditi računa o indijskim muslimanima. Britanski nastup oružjem protiv kemalista nosio je u sebi skrivenu opasnost da se oni još više nego dotada oslone na Sovjete. Tako Velika Britanija nije imala drugo nego pristati na primirje (Munduyana, 11. srpanj 1922.). Uz garanciju da će se postići novi mirovni uvjeti, Grci su napustili istočnu Trakiju u korist Turske, a tjesnaci su privremeno neutralizirani.

Prve postrojbe nacionalističke oslobodilačke vojske svečano su ušle u Istanbul 19. listopada 1922. godine. Kemalistii su 1. studenog proglasili sultanat ukinutim. Posljednja je sultanska vlada odstupila, a Mehmed VI. je na palubi britanskog ratnog broda zauvijek napustio Tursku. Sada su kemalisti pri reviziji uvjeta diktiranog mira u Sevresu mogli polaziti od sasvim drukčije pozicije moći nego svojedobno Visoka Porta podređena vojnoj upravi Antante. Napokon, nova Turska više se nije smatrala gubitnikom: priznata je pripadnost cijele Anatolije Turskoj, uključivši i tursku Armeniju i turski Kurdistan. Istočna Trakija, s Edirnama, vraćena je Turskoj, a ona se odrekla arapskih područja. Tjesnaci su demilitarizirani i podređeni turskom suverenitetu. Otoci pred Malom Azijom definitivno su pripali Grčkoj, ali su morali biti demilitarizirani. Dodekanez je privremeno ostao talijanski. Zbog vojnih su razloga Turskoj dodijeljeni otoci Imroz (Imbros) i Bozcaada (Tenedos) na ulazu u Dardanele. Sa eliminacijom dviju velikih kršćanskih manjina, Armenaca (1916.) i Grka, s turskog je stajališta pitanje manjina uglavnom riješeno. Zbog odstranjivanja još preostalih razasutih Grka dogovorena je s Grčkom zamjena stanovništva. Snovi Kurda o jednoj „domovini“ ostali su neispunjeni, jer oni na konferenciji nisu bili uvršteni među narodnosti. Europske sile nisu se samo odrekle reparacija nego su bile primorane dokinuti kapitulacije koje su im dotad osiguravale pravosudne i gospodarske povlastice.

Turska Republika, koju su utemeljili Mustafa Kemal, kasnije nazvan Atatürk („Otac Turaka“), i njegove pristaše, više neće, kao u svakom pogledu modernizirana i europeizirana svjetovna državna tvorba, imati ništa zajedničko sa svojim prethodnikom Osmanskim Carstvom.

Početak Osmanskog carstva

Osmansko Carstvo bilo je jedno od najvećih i najdugovječnijih carstava u povijesti. Utemeljeno je krajem 13. stoljeća i uspjelo je potrajati oko šest stoljeća. Carstvo su utemeljila turska plemena sa sjedištem u Anatoliji (danas dio Turske) i ono se teritorijalno širilo kroz iduća stoljeća. U svom zenitu Osmansko Carstvo je obuhvaćalo veći dio jugoistočne Europe, dijelove Bliskog istoka, sjevernu Afriku sve do Alžira i dijelove Arapskog poluotoka. Osmansko Carstvo dobilo je ime po Osmanu I. (poznatom i kao Osman Gazi), koji je zaslužan za uspostavu Carstva. Iako je Osman ključna osoba u povijesti Osmanskog Carstva, malo se pouzdano zna o njegovom životu. Vjeruje se da je rođen sredinom 13. stoljeća i da je pripadao ogranku turkmenskog plemena Kayi Oguz. Njegov otac, Ertugrul, uspostavio je kneževinu u Sogutu (u sjeverozapadnom dijelu moderne Turske) i bio je u sukobu s Bizantom na zapadu. Osman je navodno naslijedio oca u dobi od 23 godine i nastavio je borbu protiv Bizanta. Oko 1300. godine Osman se proglasio vrhovnim vođom Male Azije, čime je osnovano Osmansko Carstvo. Dok osmanska tradicija tvrdi da je Osman umro 1326. godine, nakon zauzimanja Burse, drugi su tvrdili da je umro 1324. godine, kada je njegov sin Orhan stupio na prijestolje.

Prva faza Osmanskog Carstva trajala je do 1402. godine. U desetljećima nakon Orhanove smrti, Osmanlije su se širile sve dalje na bizantski teritorij. Adrianopol, drugi grad Bizantskog Carstva, osvojili su Osmanlije 1361. godine. Grad je preimenovan u Edirne i postao je nova prijestolnica Osmanskog Carstva. Osmanlije su se tada proširile na Balkan, što je kulminiralo Bitkom na Kosovu 1389. godine. Iako ni jedna strana nije mogla tvrditi da je taktički izvojevala pobjedu (obje su strane pretrpjele teške gubitke), Osmanlije su mogle tvrditi da su pobijedile u strateškom smislu, obzirom da su mogle popuniti svoje snage s više ljudi, dok su Srbi, koji su se branili, izgubili ne samo vojsku, već i većinu političke elite. Ipak, osvajanje jugoistočne Europe od strane Osmanlija dovršeno je tek 1459. godine.

Osmanlije su se proširile na Balkan, što je kulminiralo Bitkom na Kosovu 1389. I Osmanlije i Srbi pretrpjeli su teške gubitke pa nijedna strana nije mogla govoriti o taktičkoj pobjedi. No Srbi su izgubili cijelu vojsku

Godine 1453. Konstantinopol (Carigrad), sjedište Bizantskog Carstva, konačno su osvojili Osmanlije, koje je predvodio Mehmed II. Bio je to značajan događaj u povijesti iz više razloga. Pad Konstantinopola označio je kraj Bizantskog Carstva, koje je postojalo od 4. stoljeća. Osim toga, Europljani su Konstantinopol smatrali snažnom branom od osmanlijske invazije. Međutim, sada kada je grad bio u njihovim rukama, Osmanlije su lakše započinjale invazije na istočnu Europu. Nadalje, nakon osvajanja Konstantinopola, Mehmed je sebe počeo doživljavati kao ‘Cezara Rima’, vjerujući da je nasljednik Rimskog Carstva i svih njegovih povijesnih zemalja.

Osmansko Carstvo doseglo je vrhunac moći u 16. stoljeću. Za vrijeme vladavine Selima I., Osmanlije su svrgnule Mamelučki Sultanat i pripojile njihove zemlje, koje su uključivale Egipat, Siriju, Palestinu i istočnu obalu Arapskog poluotoka. Kako su Osmanlije sada kontrolirale Meku i Medinu, dva najsvetija grada u islamu, Selim je usvojio titulu ‘Sluge dvaju svetih gradova.’ Prema kasnijoj tradiciji, posljednji abasidski kalif, al-Mutawakkil III., koji je boravio u Egiptu, prenio je kalifat na Selima. Bez obzira na istinitost ove priče, Osmansko Carstvo je sada preuzelo vodstvo nad islamskim svijetom, ulogu koju će zadržati sve do svog raspada.

Osmansko Carstvo nastavilo je napredovati za vrijeme vladavine Selimova nasljednika, Sulejmana Veličanstvenog. Za razliku od Selima, koji je vladao samo osam godina (od 1512. do 1520.), Sulejmanova vladavina trajala je gotovo 50 godina (od 1520. do 1566.). U tom razdoblju Osmansko Carstvo se nastavilo širiti na istok i zapad. U prvom redu, Osmanlije su se borile i porazile Safavide, proširivši svoje Carstvo na područje modernog Iraka. U potonjem su se borili protiv kršćana, ponajviše protiv Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva, te i pobijedili. Osmanlije su došle do vrata Beča i opsjele grad 1529. godine. Sulejman, međutim, nije uspio zauzeti grad. To je bio najveći opseg osmanlijske ekspanzije u srednjoj Europi. Sulejman nije zapamćen samo po svojim vojnim pohodima, već i po administrativnim i pravnim reformama. Unatoč svim svojim uspjesima, Sulejman nije uspio u jednom ključnom aspektu kao vladar – odabiru sposobnog nasljednika koji će nastaviti njegovo nasljeđe. Sultan je imao dvije službene žene (pored brojnih konkubina). Prva je bila Mahidevran Sultan, a druga Hurrem Sultan. Sulejman i Mahidevran imali su sina po imenu Mustafa, koji je bio nasljednik prijestolja. Za Mustafu se kaže da je bio inteligentan i talentiran pojedinac i da bi vjerojatno bio izvrstan sultan. Hurrem Sultan je, međutim, pokrenula glasine da Mustafa planira svrgnuti Sulejmana.