Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Putešestvije po Turkestanu’ u kojem Hrvoje Rupčić, glazbenik i putopisac, opisuje jednu epizodu motociklističke avanture u kojoj je sa svojom partnericom Ivanom obišao 12 država i prešao 15 tisuća kilometara.

Nemoguće je pričati o povijesti Središnje Azije a da se ne spomenu Mongoli i ne posveti im se posebno poglavlje. Povijest cijele Središnje Azije dijeli se na ono prije invazije Mongola, i poslije nje. U Središnjoj Aziji je duboko u povijest, a naročito od 7. do 13. stoljeća, postojala visokorazvijena civilizacija. Posebno je to bilo u 11. i 12. stoljeću, kada je postala središtem islamske kulture, znanosti, filozofije i trgovine, s učilištima i trgovačkim putevima.

Grad Merv, koji se nalazio u tadašnjem Horezmijskom Carstvu, a današnjem Turkmenistanu, u to je vrijeme bio najveći grad na svijetu. Mongoli i Džingis-kan će sve to iz korijena promijeniti. O Džingis-kanu je već puno toga rečeno, no ovdje ću se uglavnom usredotočiti na ono što nam je bitno za shvaćanje povijesti ovih srednjoazijskih prostora, kao i cijelog Puta svile. Nakon što je Džingis-kan ujedinio i pokorio sva mongolska plemena te zatim osvojio i dvije trećine današnje Kine već je imao pedeset godina i navodno bio pomalo umoran od ratovanja. Na njegovim zapadnim granicama tada se nalazilo veliko Horezmijsko Carstvo, koje se sastojalo od velikih dijelova današnjih Uzbekistana, Turkmenistana, Afganistana i Irana.

Džingis-kan je želio sklopiti trgovinski sporazum s njima i poslao je tadašnjem vladaru, veziru Muhamedu II., pismo u kojem izražava želju za međusobnim mirom, razmjenom dobara i razvojem trgovine. Muhamed II. je na to pristao i Džingis-kan mu je poslao karavanu sa stotinama deva koje su nosile luksuznu robu poput svile, žada i bijelih krzna deva. Karavana je napadnuta kod grada Otrar i od 450 trgovaca preživio je samo jedan, koji se vratio Džingis-kanu. On je tu vijest navodno mirno primio i poslao izaslanstvo sultanu Muhamedu II., tražeći od njega da pronađe i izruči mu počinitelje tog zločina. Sultan je učinio kobnu grešku i pobio većinu izaslanika koje je sumnjičio kao mongolske špijune, a neke je unakažene poslao natrag Džingis-kanu. Taj čin označio je početak do tada neviđenog užasa koji se sručio na milijune i milijune tadašnjih stanovnika Horezma i Središnje Azije. Džingis-kan, tada najmoćniji vladar velikog dijela Azije, bio je bijesan i ponižen te je okupio vojsku od 150 000 ratnika i krenuo na zapad prešavši planine Pamira. Prvo je stradao grad Otrar, koji se danas nalazi na jugu Kazahstana. Džingis-kan je naredio svojoj vojsci da u gradu ne smije ostati živog stvora, čak niti pasa ili mačaka. Tako je i učinjeno, a grad je do temelja razrušen. Nikada poslije toga događaja ljudi tamo više nisu živjeli. Slijedili su napadi na ostale gradove, koji su rijetko kada bili manje okrutni. Horezmom je tada vladao neopisiv užas. Nitko nije znao kada će se i ispred kojeg grada pojaviti horda od šezdesetak ili više tisuća mongolskih konjanika. Dolazili su i odlazili poput duhova i ostavljali pustoš iza sebe. Stanovništvo nekih gradova koje bi se predalo bez borbe Mongoli bi uglavnom poštedjeli i odveli u vojsku ili roblje te bi grad samo temeljito opljačkali. Kada je 1221. došao red na grad Merv, najveći grad Horezma, a po nekim povjesničarima tada i najveći grad svijeta, Džingis-kan mu je namijenio sudbinu Otrara. Golema mongolska vojska pod vodstvom Džingis-kanova unuka Tolujkana stigla je pod zidine grada i opsjela ga. Nakon što je osvojen, vojsci je naređeno da u gradu ne smije ostati preživjelih i nije bilo milosti ni za koga, ni žene, ni djecu, ni starce. Povjesničari govore o čak milijun pobijenih ljudi, a Mongoli su se danima vraćali i tražili preživjele. Grad je sravnjen sa zemljom, a kao i u ostalim gradovima Horezma, temeljito su uništene knjižnice, medrese, škole, zvjezdarnice i sustavi navodnjavanja, a svi koji su znali kako se rade su ubijeni. Povjesničari, po dostupnim podacima i zapisima iz toga doba, smatraju da su Mongoli u svojim osvajanjima Horezmijskog Carstva Središnje Azije pobili trideset posto njegovog stanovništva, odnosno desetak do čak dvadeset milijuna ljudi. Osvojivši Horezmijsko Carstvo, Mongoli su nastavili svoje pohode na Rusiju, Kavkaz, Perziju, Malu Aziju i Europu. Svijet se nikada prije nije susreo s takvo okrutnim ratnicima. U Mongoliji toga doba nije postojalo civilno stanovništvo. Svi muškarci bili su ratnici, a svaki je ratnik imao nekoliko konja. Jahali su na konjima bez sedla i mogli prijeći do 400 kilometara bez zaustavljanja. U pohode bi sa sobom vodili i do pet rezervnih konja, a od oružja su koristili lukove i strijele, mačeve i koplja. Jahali bi danima, mijenjajući konje, i pojavljivali bi se iznenada na potpuno nepredviđenim mjestima. Hranili su se životinjama na koje bi putem naišli ili konjima koji bi im se putem ozlijedili, a mogli su preživjeti danima pijući samo kobilje mlijeko i konjsku krv. Europljani su ih nazvali Tatari, po riječi Tartarus, jednom od izraza za pakao u grčkoj mitologiji. Bile su to za tadašnje Europljane nepregledne horde konjanika koje su stigle ravno iz pakla. Mongoli su stvorili najveće kopneno carstvo od kada je svijeta i u njemu je živjela polovica tadašnje cijele svjetske populacije.

Njihovih napada nisu bili pošteđeni niti današnji krajevi Hrvatske. Postoji priča o bitci na Grobničkom polju u zaleđu Rijeke 1242. godine, u kojoj se vojska hrvatskih feudalaca sukobila s tatarskom vojskom na čelu s Batu-kanom, unukom Džingis-kana. Legenda kaže da su Mongoli tu bitku izgubili, a nakon toga se postupno povukli iz naših krajeva. U konačnici se procjenjuje da su Mongoli u svojim osvajanjima prouzročili više smrti nego što ih je bilo u oba svjetska rata zajedno, i to u vrijeme kada je zemlja bila daleko slabije napučena. Kroz sljedeća stoljeća Mongoli su prelazili na budizam, a danas se smatraju jednim od najmiroljubivijih naroda. Džingis-kana Mongoli danas cijene zbog njegove pozitivne ostavštine i štuju kao Bodisattvu, božansko utjelovljenje samilosti i sućuti. Džingis-kanova prva supruga Borte rodila mu je četvero zakonitih sinova i vjerojatno još pet kćeri, a poslije nje je imao još šest žena i oko pet stotina priležnica.

Njegov je najstariji sin Tuši imao čak četrdeset zakonitih sinova i još nebrojeno izvanbračne djece, a Kublaj-kan, samo jedan od Džingis-kanovih unuka, imao je dvadeset i dva zakonita sina, i nebrojeno nezakonitih, jer je imao golem harem kojemu je svake godine dodavao po trideset novih žena. Jedna opsežna DNK studija iz 2003. godine pokazala je da je danas jedan od 200 muškaraca, odnosno 0,5 posto na cijelom svijetu, direktni potomak Džingis-kana, što je nevjerojatnih 20 milijuna ljudi.

Ičan-kala u gradu Hivi u Uzbekistanu koji se smatrao središtem sjevernog kraka Puta svile | Foto: Hrvoje Rupčić

U Sretnoj palači

Buhara na sogdijskom, jednom od iranskih jezika, znači Sretna palača, i još je jedan od gradova koji se smatra važnim središtem perzijske kulture i umjetnosti u Središnjoj Aziji. I dan-danas Tadžici čine većinu stanovništva u ovome gradu koji je, kao i Samarkand, stjecajem povijesnih okolnosti završio u Uzbekistanu. Buhara dijeli mnoge povijesne usude sa svojim istočnim susjedom Samarkandom, pa je i njega Džingis-kanova vojska uništila 1220. godine. On se osobno pojavio pred vratima grada i izrekao jednu od svojih legendarnih izreka: “Ja sam božja kazna. Da niste počinili velike grijehe bog ne bi na vas poslao kaznu poput mene.”

Budući da se stanovništvo Buhare predalo bez borbe ono nije pobijeno već je odvedeno u vojsku i roblje, no grad je svejedno uništen. Stoljećima kasnije, kada je Buhara postala središtem Buharskog kanata, bila je glavno trgovačko središte cijele Središnje Azije, sa 45 tržnica, 16 javnih kupelji te 38 karavansaraja, a u jednom od njih smo i mi sinoć odsjeli. Od samog jutra nam je posebno drago što gotovo uopće ne srećemo turiste, barem niti u približnom broju kao u Samarkandu. Šećemo se pažljivo obnovljenim i restauriranim gradom koji kao da je nekim čudom izronio iz nekih davnih vremena. Nisam siguran tko je od nas dvoje to izgovorio, no složili smo se da je ovo možda najljepši grad koji smo u životu vidjeli. Čistoćom, urednošću, duhom i finoćom posramio bi i mnogo razvikanije europske, pa i svjetske turističke bisere. Hvala bogu pa u njemu ne nalazimo konfekcijsku turističku ponudu ‘made in China’, a na njegovim malenim tržnicama i bazarima sve je u tradicionalnom duhu i ruhu. Mama Juanita oduševljeno gleda šarene tkanine s jedinstvenim uzbekistanskim uzorcima napravljene od izuzetno kvalitetne uzbečke svile te kupujemo neke od njih. U Dušanbeu smo se prilikom servisa naše Crne Pantere olakšali za nešto motorističke opreme te sada to upražnjeno mjesto popunjavamo uzbekistanskom svilom. Naišavši na štand s uzbečkim instrumentima spontano se upuštam u svirku zasviravši doyru, uzbečki bubanj, prateći svirku prodavača na nekom njihovom žičanom instrumentu. Da ne bih prekinuo tradiciju donošenja sa svakog svog putovanja neke udaraljke, taj je maleni bubanj također završio u našim bisagama. Doyra oblikom, zvukom, a i nazivom, podsjeća na instrument koji se na Balkanu zove daire, samo što umjesto zvončića na tankom drvenom obruču ima željezne prstene koji šušte.

Od građevina, u Buhari je najupečatljiviji Kalijan minaret, koji već stoljećima dominira buharskim nebom. Ova grandiozna građevina visoka 48 metara stoji na svome mjestu već gotovo 900 godina, prkoseći zubu vremena i čestim potresima. Njegovi su temelji čak deset metara duboki, a njen graditelj, majstor Bako, u njih je stavio i debeli sloj prešane slame, za koju je s pravom vjerovao da će djelovati protupotresno. Legenda kaže da je bio toliko siguran u kvalitetu izrade da je tražio da bude pokopan točno 47 metara od tornja tako da mu, ako se ikada sruši, padne točno na glavu, no to se do danas još nije dogodilo. Kalijan minaret je preživio čak i uništavanja Džingis-kana koji je, fasciniran tornjem, naredio svojoj vojsci da ga ne dira, iako je cijeli ostatak grada uništen. Kroz povijest taj je toranj imao razne svrhe, od poziva na molitvu i obrane grada do egzekucije kriminalaca bacanjem s njegova vrha, zbog čega je i dobio naziv Toranj smrti. Kalijan minaret detaljno je restauriran 1997. za proslavu 2500-te godišnjice Buhare. Koliko je Buhara povezana s Perzijom i Tadžicima govori i to da se u njoj nalazi mauzolej u kojem je pokopan već ranije spominjani Ismoil Somoni, središnja figura tadžičke povijesti.

Južni krak Puta svile se nakon Buhare nekada nastavljao dalje na jug, preko današnjeg Turkmenistana, i nakon toga kroz cijeli današnji Iran od istoka na zapad. Mi smo svojim dolaskom do Buhare došli do Turkmenistana s njegove sjeverne strane, a prošle godine smo do njega došli s južne strane, iz Irana. Dio tog južnog kraka Puta svile od nekih 700 kilometara, koji prolazi kroz današnji Turkmenistan, ostat će nam neistražen, a njegov nastavak od nekoliko tisuća kilometara, koji prolazi kroz današnji Iran, detaljno smo istražili na prošlogodišnjem putovanju opisanom u knjizi “U zemlji plemenitih ljudi”. Drugi, sjeverni krak Puta svile, odavde se nastavljao na zapad preko Hive, Ustjurt platoa i sjevernom obalom Kaspijskog mora te zatim na jug između Kaspijskog i Crnog mora pa dalje preko Kavkaza. To je put kojim ove godine i mi namjeravamo proći.

Povjesničari, po dostupnim podacima, smatraju da su Mongoli u svojim osvajanjima Horezmijskog Carstva središnje Azije pobili deset do čak dvadesetak milijuna ljudi

Čak niti grad koji nas je toliko oduševio poput Buhare ne može nas zaustaviti da u njemu provedemo još jednu noć. Rano poslijepodne već sjedamo na motor i putujemo dalje na zapad.

Današnji cilj nam je grad Hiva, treći uzbekistanski biser drevnoga Puta svile. Niti stotinjak kilometara nakon izlaska iz Buhare polako, ali sigurno, tonemo u veliko žutilo uzbekistanske pustinje. Izašli smo iz plodne oaze i golemih polja pamuka koja su krivci za nestanak velikoga Aralskog mora. Da bismo došli do Hive skrećemo s glavne ceste i odvajamo se prema jugu. Nakon tog skretanja postupno ulazimo u sljedeću oazu, a upravo su one i razlog zašto su se baš ondje razvili ovi drevni gradovi. Gdje je voda, tu je i život. Legenda o nastanku grada Hive i njegovog imena veže se uz Šema, sina biblijskog Noe, koji je, lutajući pustinjom, ovdje naišao na izvor i uzviknuo ši-va, što je značilo slatka voda, te je tu sagradio i naselje. Dok smo stigli do Hive već je pao mrak i zadovoljni smo činjenicom da nam se smještaj nalazi pod samim gradskim zidinama. Noćna šetnja gradom nas oduševljava, a trnci koje osjećamo zbog vibracija ovog drevnog grada drže nas budnima i bistrima unatoč umoru od putovanja. Uzbuđeni svime što smo do sada vidjeli u Hivi odlazimo na spavanje, jedva čekajući da svane zora i da ponovno zaronimo u magiju ovog dva i pol tisućljeća starog grada.

Na tržnici robova

Grad Hiva u koji smo sinoć došli smatrao se središtem sjevernog kraka Puta svile, kojim mi sada nastavljamo putovati. Imamo osjećaj kao da smo čarobnim štapićem prebačeni stoljećima u prošlost jer je u njoj sve savršeno očuvano iz nekih dalekih vremena. Dojam starosti pomalo i vara jer su zbog čestih potresa građevine mnogo puta obnavljane, no svaki put su ponovno sagrađene u istom drevnom stilu. Sve u gradu je od pečene gline i raskošno ukrašeno tirkizno-modrim pločicama karakterističnima za islamsku arhitekturu.

Većina današnjih građevina u Ičan-kali, kako se naziva drevno srce ovoga grada, smještena je unutar gradskih zidina i izgledaju barem tisuću godina stare. Ipak, one su sagrađene ili obnovljene tek u posljednjih nekoliko stoljeća, uglavnom u vrijeme vladavine Islam-hodže, koji je bio zaslužan i za modernizaciju tada duboko tradicionalnog uzbečkog društva. Dolaskom Rusa grad je dugo propadao, no njegov ponovni procvat dogodio se u posljednjim danima Sovjetskog Saveza, kada je temeljitom obnovom grad pretvoren u živi muzej. Satima tumaramo Ičan-Kalom, tim drevnim srcem grada Hive, opasanim desetak metara visokim savršeno očuvanim zidinama. Ičan-Kala se 1991. godine u Uzbekistanu prva našla uvrštena u popis Svjetske kulturne baštine, što ne čudi, jer se unutar njenih zidina nalazi više od pedeset povijesnih spomenika. Iako Hiva danas ima manje od sto tisuća stanovnika, bila je glavni grad nekada vrlo važnog Hivskog kanata, a kratko vrijeme i Horezmske Socijalističke Narodne Republike. Prije tisuću godina se kraj uz donji tok rijeke Amu-Darje, južno od danas gotovo nepostojećeg Aralskog mora, nazivao Horezm, a Hiva je bila jedan od mnogih bogatih gradova toga područja. Horezm je bio dio Perzijskog Carstva i tradicionalno se također smatra dijelom iranske kulturne sfere. Naziv Horezm vjerojatno dolazi od perzijskih riječi hvar/hor = niska i zam/zem= zemlja, jer Horezm zapravo predstavlja najniži dio Središnje Azije. Teško je ne uvidjeti sličnost ovih perzijskih riječi s današnjim hrvatskim jezikom. Nakon što je Džingis-kan protutnjao Horezmom, pa tako i Hivom, ona se uspjela oporaviti i ponovno razviti tek u 16. stoljeću, kada su taj kraj osvojili Uzbeci i proglasili je prijestolnicom Hivskog kanata. Hiva je tada postala središtem srednjoazijske trgovine robljem, a dokumentirano je da je još u prvoj polovici 19. stoljeća kroz nju prošlo oko milijun porobljenih Perzijanaca i neutvrđen broj Rusa, odnosno Slavena. Zanimljivo je da i sama riječ robovi u mnogim svjetskim jezicima dolazi upravo od riječi Slaveni (eng. slaves, esp. esclavos). Upravo ti, od Uzbeka porobljeni Slaveni, poslužili su kao izgovor Ruskom Carstvu da u svom pohodu na Središnju Aziju 1873. godine konačno upadne i u Hivski kanat, unatoč dogovoru s Britancima da se neće više širiti na jug, ako oni zaustave svoje širenje na sjevernim granicama tadašnje Britanske Indije. Kada su ulaskom u Hivski kanat Rusi završili svoje širenje Središnjom Azijom, jedina nezavisna, a strateški važna zemlja za obje strane, ostao je Afganistan. Od tada pa sve do današnjih dana mnogi silnici, sa zapada i sjevera, pokušavali su okupirati Afganistan pod raznim izgovorima, no svi su se u konačnici morali povući. Nažalost, unatoč svim porazima osvajača, teško je povjerovati da će oni na tome stati, jer geopolitička pitanja i strateški interesi uvijek su bili važniji od ljudskih sudbina. Niti jedno carstvo nikada se nije prestajalo širiti sve do svog kraha i poraza, a nakon toga se ionako rađa neko sljedeće.

Uzbečki tradicionalni instrumenti | Foto: Hrvoje Rupčić

Nije nam lako napustiti ovako upečatljivo mjesto, no imat ćemo puno vremena tijekom današnje vožnje sređivati dojmove iz Hive. Sjeverni krak drevnog Puta svile se nakon Hive nastavljao točno ovim putem kojim mi sada putujemo, a koliko je njime u kojem trenutku povijesti išlo karavana i robe ovisilo je uglavnom o političkim i sigurnosnim razlozima, jer geografija je uvijek bila više-manje ista, mijenjale su se samo države i ratovi među njima.

Gorivo točimo do posljednje kapi u rezervoar naše Crne Pantere na istoj benzinskoj postaji kao i u dolasku, a gdje ćemo ga dalje nabaviti, znamo, ovisi samo o velikoj sreći. Smjer nam je prema gradu Nukusu, glavnom gradu danas autonomne Republike Karakalpakstan, koja se nalazi u sastavu Uzbekistana. Karakalpakstan u prijevodu znači domovina crnih kapa i nitko nije baš posve siguran odakle dolazi taj naziv. Iako čini čak trećinu Uzbekistana, u Karakalpakstanu živi samo šest posto njegovih stanovnika, i to u gotovo jednakom omjeru Uzbeka, Karakalpakstanaca i Kazaha. Karakalpački jezik je bliži kazahskom nego uzbečkom te i u ovoj pokrajini tinja želja za odcjepljenjem od matice, ponekad pritajena, a ponekad izražena.

Karakalpakstan je najsiromašniji i najneplodniji dio Uzbekistana. To je pokrajina za koju se danas može slobodno reći da se nalazi Bogu iza nogu, no nije oduvijek bilo tako. Nekada davno, s razgranatim ušćem rijeke Amu-Darije, srednjoazijskog Nila, koju su Grci nazivali Oks, Karakalpakstan je bio žitnica Horezma, a danas ta rijeka više niti ne dospijeva do neuglednih ostataka Aralskog mora, već jednostavno postaje sve tanja i jalovija te u konačnici nestaje u pijesku. Nukus je šesti po veličini grad u Uzbekistanu, no on je danas provincijski gradić koji propada nakon već spomenute neviđene ekološke katastrofe vezane za Aralsko more. Nukus je zanimljiv tek rijetkim avanturistima za koje se organiziraju izleti u mjesto Mojnak, u kojem se nalazi groblje brodova razasutih u pustinjskom pijesku na mjestu gdje su nekada ponosno plovili Aralskim morem. Budući da smo do Nukusa došli relativno brzo i još je bilo dana pred nama, odlučili smo da se nećemo u njemu zadržavati nego da ćemo nastaviti putovati na zapad te pokušati negdje putem prenoćiti prije nego što vidimo da se cijeli kraj oko nas pretvara u pustinju. Razlog za našu žurbu je to što znamo da se sada nalazimo na početku drugog velikog izazova na našem putovanju.

Nukus je posljednji grad s uzbekistanske strane granice, nakon kojeg nas očekuje neizvjesnih 600 kilometara pustinjskog Ustjurt platoa do Beyneua, prvog grada s kazahstanske strane. Ne znam niti sâm koliko sam puta tijekom pripreme putovanja u tražilicama upisivao Nukus-Beyneu, Nukus-Beyneu, Nukus-Beyneu…

Postoji priča o bitci na Grobničkom polju 1242. u kojoj je vojska hrvatskih feudalaca pobijedila tatarsku vojsku s Batu-kanom, unukom Džingis-kana, te ih otjerala

Naime, osim prolaska planinama Pamira, to je druga dionica na kojoj je mnogo motorista zapelo te sam od njih dobio savjet da je udvoje na motoru niti ne pokušavamo prijeći. To nam je govorio i naš prijatelj Nafel, s kojim smo prošle godine putovali po Iranu. Pijesak često potpuno prekrije dijelove ionako uništenog asfalta i bilo kakav teži motor u njega propadne te nema baš puno šanse da ga se izvuče. No, ako bismo sada odustali od pokušaja da prođemo ovim putem, jedina druga mogućnost za nastavak puta bila bi nam povratak daleko na istok do Taškenta i obilazak od tri tisuće kilometara. Dakle, ili ćemo sada proći ovuda ili moramo natrag i naokolo tri tisuće kilometara da bismo došli do sjeverne strane Kaspijskog mora i nastavili dalje na zapad. Tijekom pripreme putovanja trebalo mi je dosta vremena da taj podatak prihvatim i usvojim kao činjenicu. S jugozapadne strane nekadašnjeg Aralskog mora nalazi se ova cesta, a s njegove sjeveroistočne strane druga, kojom smo već prošli u dolasku, udaljena oko tisuću kilometara odavde. Za europske pojmove to je jako teško zamislivo. Da je situacija s Turkmenistanom i Iranom jednostavnija, mogli bismo i tim južnim putem, ali to je sada nemoguće. Na neki način imamo iste nedoumice kao i nekadašnji trgovci i vođe karavana na Putu svile kada su, ovisno o trenutačnim političkim ili vremenskim uvjetima, morali u hodu mijenjati svoje unaprijed planirane trase putovanja. U nama je lagana nervoza, uzbuđenje i iščekivanje da vidimo hoćemo li ovuda uspjeti proći. Na sve sam spreman, pa i na to da, ako zapnemo u pijesku, čekamo da se netko pojavi i izvuče nas, pa čak i na to da, ako ni to ne bude moguće, napustimo svoju Crnu Panteru i ukrcamo se u neko vozilo koje bi nas izbavilo do suprotne strane. Naravno, to su najgori scenariji, ali bolje se unaprijed suočiti i s njima.

Nakon što smo napustili Nukus, nastavili smo se voziti još gotovo dvije stotine kilometara po posve pristojnom asfaltu, bez nanosa pijeska. Pada noć i već smo pomislili da smo propustili i zadnju priliku za pronalaženje smještaja te da ćemo morati zaleći uz cestu, kada smo konačno ugledali neki industrijski kompleks usred pustinje koji nas je podsjetio na nastambe iz filmova o Mad Maxu. U njemu, začudo, imaju i sobe. Osim nas, tu se nalazi nekoliko vozača šlepera koji su ili danas prošli to što nas sutra čeka ili idu kamo i mi. Drugih mogućnosti ovdje nema. Jedna cesta, jedan pravac stotinama kilometara kroz golemu jalovu pustinju.

Kod ujaka Leše

Nakon ustajanja i skromnog doručka nastavili smo put i uskoro naišli na malo selo od samo nekoliko kuća uz cestu, uz koju su se igrali dječaci koji su nam u prolasku mahali, a mi smo im odmahivali. To je vjerojatno jedino selo na našem putu do Beyneua u Kazahstanu. Tek nakon što smo ih prošli, u retrovizoru sam vidio jednoga od njih kako trči za nama i maše praznim plastičnim kanistrom. Tada mi je tek sinulo da je to znak da prodaju gorivo, i to jedino kojega ćemo se u ovim krajevima moći domoći. Okrenuo sam motor nasred popuno prazne ceste koja je nestajala u pustinjskom obzoru na jednu i na drugu stranu, i vratio se do dječaka.

Neočekivani susret Hrvoja sa starim poznanikom, ujakom Lešom, u gradu Beyneuu | Foto: Hrvoje Rupčić

“Benzin?” odmah je, ozbiljnim i poslovnim tonom, upitao jedan, po mojoj gruboj procjeni, četrnaestogodišnjak, u pohabanoj majici i trapericama, dok je oko njega znatiželjno stajalo još nekoliko dječaka. Kimnuo sam glavom za odgovor.

“Koliko litara?” upitao je, vjerojatno na ruskom, no ja sam ga potpuno razumio.

“Ne znam. Petnaest valjda. Ful”, rekao sam i pokazao na rezervoar. Sada je on kimnuo glavom i ispružio ruku te rekao nešto što sam, uz njegovu gestu, lako shvatio kao: “Plati odmah.”

“Koliko košta litra?” upitah ga više reda radi, jer sam bio svjestan da oboje znamo da je potpuno svejedno što će mi reći, jer nemam baš nikakvog izbora. Bio je korektan i rekao mi neki iznos koji je bio gotovo dvostruko veći od onog na njihovim pumpama, ali to je u svakom slučaju za trenutačnu situaciju i dalje jeftino.

Izračunali smo koliko je to i izbrojio sam mu novac.

“Čekajte tu”, reče mi i skoče svi na bicikle te nestanu iza prvih kuća. Mama Juanita i ja smo ostali sami na cesti dok je vjetar fijukao oko nas. Prizor kao iz vesterna.

“Što ako se ne vrate?” upita me Mama Juanita, čitajući moje misli.

“Ma joj, ne brini se”, odgovorio sam joj bezbrižnim glasom, umirujući i svoje vlastite sumnje i, pokazujući joj tih nekoliko kuća, dodao: “A gdje bi se uopće mogli sakriti od nas?!”

“Ma da, imaš pravo”, reče i nastavi raskopčavajući jaknu: “Dobro nam ide za sada.”

“Da, super”, odgovorih joj također raskopčavajući jaknu jer je sunce dobro upeklo, a nas ne hladi vjetar od vožnje. “Ako ne bude gore od ovoga, ne znam zašto smo se uopće brinuli.”

“Sve ovisi o vjetru i tom pijesku”, reče ona nešto što smo znali oboje, ali, eto, kaže se da se ponovno osvijesti.

“Da, o pijesku i stanju na cesti”, odgovorih, jer točnu informaciju za to je bilo nevjerojatno teško dobiti. Kada bi upitao ljude za cestu Nukus-Beyneu neki od njih bi odmahivali rukom i govorili: “No problem”, a drugi bi okretali glavama pokazujući na naš motor i govorili: “No, no!”

Sada je već prošlo toliko vremena od kada su dječaci otišli da bismo se možda i trebali početi brinuti jesmo li nasamareni ili ne, kada su se pojavili iza ugla vozeći kanistre na biciklima.

Rezervoar Crne Pantere već sam držao otvoren i jedan od njih stavio je ljevak i započeo spretno točiti; vidjelo se da ima iskustva jer nije prolio niti kap.

“Tko zna što nam oni to sad toče”, reče Mama Juanita, ponovno izgovarajući moje misli, a ja sam na to slegnuo ramenima i rekao: “A evo, bar smrdi na benzin.” Nasmijali smo se oboje naglas.

Nakon što smo se napunili do čepa, u zadnjem kanistru je pri dnu ostalo nešto goriva, na što me je onaj najodrasliji upitno pogledao, a ja sam mu na to samo odmahnuo rukom.

“Full”, pokazao sam mu na rezervoar zadovoljno, na što je on s razumijevanjem kimnuo glavom. Ovim punjenjem rezervoara riješili smo se još jedne velike brige na ovom dijelu puta. Bili smo spremni s dodatnim kanistrom na prelazak 600 kilometara bez točenja, ali jedva, a uz to nisam bio siguran niti koliko će nam Crna Pantera točno trošiti putem, što zbog katastrofalne kvalitete samog goriva, što zbog spore vožnje radi izbjegavanja rupa. Sada smo s gorivom sigurni do Beyneua, osim ako nije u ovoj tekućini bilo manje od pola benzina u odnosu na vodu. Pozdravili smo se s dječacima i mahali im pri odlasku, dok su oni ostali čekati svoju sljedeću žrtvu ili biti nečiji spasioci, ovisno o tome kako na to u kojem trenutku gledaš.

Pustinja kroz ovaj dio Uzbekistana je iznimno tužna i ružna. Čak i za mene, koji sam ljubitelj pustinja. A možda baš i zbog toga. Sivi jalovi pijesak i mnoštvo pustih naftnih bušotina gdje god ti pogled seže podsjećaju na postapokaliptični filmski set koji je osmišljen s idejom da ti odmah stisne grudi. Ostati bez goriva okružen naftnim bušotinama od kojih ti nema pomoći otprilike je isto kao i umrijeti od žeđi nasred mora, a okružen si tekućinom. Ali džabe ti je kad je tebi neupotrebljiva. Da bi dojam bespuća bio potpun, cesta se prije granice drastično pogoršala i unatoč našem vrlo sporom kretanju nisam uspijevao izbjeći sve rupe, već samo one koje bi nas sigurno srušile, tako da smo i mi i naša Crna Pantera trpjeli velike udarce. Štitnik lanca to više ne može izdržati i puca. Nemamo druge nego ga zavezati na stražnji kofer pored kanistra s gorivom i u nastavku vožnje malo više paziti da nam lanac ne zahvati hlače i noge, no to teško da se može dogoditi. Svako malo zastajemo da provjerimo je li sve na motoru i dalje zategnuto, da ne bi nešto ispalo ili se odšarafilo. Pijesak polako počinje prekrivati asfalt pod nama, no za sada u tankom sloju, pa vozimo i dalje, no puno opreznije. Ako će ovakva cesta biti sljedećih tristotinjak kilometara, jao si ga nama. S takvim mislima konačno dolazimo i do uzbekistansko-kazahstanske granice. Na granici usred pustinje nema baš nikoga osim nas.

Hrabri avanturisti u vožnji kroz pustinju Ustjurtske visoravni | Foto: Hrvoje Rupčić

Uzbekistanski službenici radoznalo obilaze oko naše pretovarene Crne Pantere, ulazeći s nama u površnu konverzaciju, izrazima lica i gestama izražavajući čuđenje i poštovanje. Protokol je s njima tekao glatko, a na kazahstanskoj strani ponovno ispunjavamo papire za uvoz motora u Rusku carinsku uniju. Ovaj put je to bilo jednostavnije nego pri prvom ulasku u Rusiju jer smo mi bili spremniji, a i oni su nas već očito imali u računalu. Zaželjeli su nam sreću na odlasku i otvorili rampu, a iza nje se i dalje protezao pustinjski beskraj. Imamo mi još puno pustinje za prijeći, no do Beyneua nam je još jedva stotinjak kilometara i iza nas će tada biti ta najduža dionica na ovom dijelu putovanja bez naselja. Asfalt s kazahstanske strane je potpuno nov i crn, kao da nije star niti mjesec dana. Kakvo li je to samo olakšanje. Još ako ne bude nanosa pijeska, bolje ne možemo niti zamisliti. Sada doslovce jurimo pustinjom koja, začudo, i sama polako postaje sve ljepša i ljepša. Naftne bušotine viđamo sve rjeđe, a i boja pijeska se uz to mijenja u oku ugodnu zlatno-žutu. U daljini vidimo obrise grada i počinjemo vikati, pjevati i neobuzdano se veseliti jer shvaćamo da smo sretno prošli i drugu riskantnu dionicu na našem putu, cestu Nukus − Bayneu u duljini od 600 kilometara kroz pustinju Ustjurtske visoravni. U tom pozitivnom ozračju ulazimo u Beyneu, gradić od četrdesetak tisuća stanovnika, i odmah zastajemo na benzinskoj postaji. Ovoga puta na pravoj benzinskoj postaji, s točionicama goriva, crijevima i sve što uz to ide. Utažiti žeđ svim živim bićima i vozilima osnovni je zadatak u pustinji. Dok rezervoar naše Crne Pantere žedno klokoće napijajući se benzina razmišljamo o tome trebamo li ostati u Beyneu prenoćiti ili se nastaviti voziti dalje, jer bi naselja od sada nadalje ipak trebala biti nešto gušće raspoređena, a asfalt je pod nama dobar i dobili smo krila. Kao što smo prošli kroz Pamir jer je snijeg ove godine malo zakasnio, tako smo i ovuda relativno lako prošli jer nije bilo jakih vjetrova koji bi pijeskom zameli cestu. Sreća prati hrabre, tako kažu. Neki drugi bi na to nadodali: i pijance i budale. Ne bih se usudio ove naše putešestvije nazvati nekom ludom hrabrošću, već više spremnošću da se mogu dogoditi i neplanirane stvari koje nas tada ne smiju izbaciti iz ravnoteže. Možda hrabrost i jest baš to; spremnost da se dogodi što se dogoditi mora, ali da zbog toga ne ustukneš.

Nakon dolaska u Beyneu s istoka, putnici imaju dvije mogućnosti za nastavak puta. Jedna od njih je skrenuti na jugozapad do kazahstanskog lučkog grada Aktau, gdje se mogu ukrcati na goleme trajekte koji voze preko Kaspijskog mora do grada Bakua u Azerbajdžanu, a druga je nastaviti prema sjeverozapadu do grada Atyraua na sjevernom vrhu Kaspijskog mora. Mi smo od prelaska Kaspijskog mora trajektom odustali jer voznog reda nema i trajekti voze tek kada se potpuno napune. To nekada može biti čim se dođe u luku, a ponekad se čeka i po nekoliko dana. Budući da su trajekti, uz to, izuzetno spori i prelaze taj put još sljedećih nekoliko dana, brzo sam izračunao da za isto vrijeme sigurno možemo prijeći cijeli put naokolo, a uz to možemo i puno toga vidjeti, što bismo na moru propustili. Ruske kavkaske republike Dagestan, Čečenija i Osetija bi nam tako ostale nepoznanica, a ovako ćemo ih imati priliku vidjeti. I, na kraju krajeva, tuda su nekoć prolazile i karavane. Dok se mi, još uvijek razmišljajući hoćemo li odmah krenuti dalje ili ne, vozikamo predgrađem Beyneua, ugledah uz prašnjavu cestu kuću s dvorištem ograđenim visokim plavim metalnim vratima, iznad kojih piše: Auto-moto hostel: Uncle Lesha.

“Pogledaj ovo!” oduševljeno uzviknem Mami Juaniti.

“Genijalno”, uzvrati mi ona s istim oduševljenjem.

“Bilo bi dobro da vidimo može li nam srediti otpali štitnik lanca, a i da cijeli motor ponovno malo pregledamo. Tko zna kada ćemo opet imati priliku”, rekoh joj. “Dok to sređujemo možemo se raspitati i za smještaj.” Sada, kada mi je adrenalin popustio, osjetio sam da sam zapravo mrtav umoran.

“Ma da, najbolje bi bilo tako. I ja sam strgana. Sada više nemamo potrebe forsirati”, zaključi s uzdahom olakšanja Mama Juanita.

Zaustavili smo se ispred spomenutih plavih vrata, sišli s motora i uz golemu škripu sam ih otvorio. Našao sam se u prašnjavom dvorištu punom razbacanih starih dijelova automobila i motora, s radionicom u dnu.

“Dobar dan!” uzviknuo sam prema radionici.

“Dobri đen”, čuo se odgovor iz radionice, uz zvuk odlaganja nekog teškog predmeta. Kada je čovjek izašao meni se vilica spustila od iznenađenja i ostala su mi otvorena usta. Ispred mene je stajao moj bivši pokojni punac. Mislim, nakon sekundu-dvije sam, naravno, shvatio da to ne može biti on, ali po svemu sudeći bio je to njegov jednojajčani brat blizanac.

“Leša”, rekao je nakon što mi je prišao i pružio ruku.

“Hrvoje”, odgovorio sam mu, još uvijek u čudu promatrajući njegovo meni poznato lice, kosu i građu. “Ovo je nevjerojatno”, mislio sam u sebi.

“Otkuda ti?” upitao me s ruskim naglaskom, što sam savršeno shvatio kao pitanje odakle sam.

Ivana i ja složili smo se da je Buhara najljepši grad koji smo u životu vidjeli. Čistoćom, urednošću i finoćom posramio bi i mnogo razvikanije europske, pa i svjetske bisere

“Iz Hrvatske”, odgovorio sam mu, a onda nesiguran je li pitanjem mislio odakle sada dolazimo, nastavio: “A sada dolazimo iz Uzbekistana.”

“Oooooo, Horvatija!!!” odgovorio je zadivljeno.

Uto se pojavila i Mama Juanita te se Leša i s njom upoznao.

“U vas problemi s motosiklom?” upitao je pokazujući glavom prema Crnoj Panteri.

“Ništa ozbiljno, ali bilo bi dobro da ga malo pogledamo”, nastavili smo razgovor svatko na svom jeziku, kao što smo to radili i cijelim putem do sada. Mahnuo mi je da uvezem motor te smo ga potpuno oslobodili tereta. Pokazao sam mu otpali štitnik. Pogledao ga je i rekao da ćemo nešto smisliti iako je puknut nosač. Odmahnuo sam rukom da to i nije toliko bitno te smo ga zatim cijelog dobro zategnuli, počistili i podmazali lanac, pripremivši ga za sutrašnji nastavak putovanja.

Dok smo tako radili oko motora rekao sam mu kako me je zaprepastila njegova sličnost s mojim pokojnim bivšim puncem.

“Bivši?” upitao je kroz smijeh. “Znači, ovo ti nije prva žena?”

“Druga”, odgovorio sam mu, također kroz smijeh.

“Meni je ovo četvrta,” rekao mi je pokazujući svoju suprugu koja nam je donijela čaj, dok smo se svi sve više i više smijali. “Ali, mislim da mi je i zadnja”, zaključio je.

“Isto tako i meni moja”, rekao sam mu, grleći Mamu Juanitu, kojoj se na licu miješali smijeh i blaga uvrijeđenost.

“Kada pronađeš što tražiš, onda je to to”, zaključio sam, mudro zatvarajući tu temu.

Upitao sam ga za neki povoljan smještaj u Beyneuu, na što nam je odgovorio da nam on ima nešto za ponuditi te da možemo pogledati. Njegova simpatična četvrta supruga nas je odvela preko dvorišta do vrata iza kojih se nalazio mali apartman iz kojega bi svugdje, osim u ovakvim prilikama, izjurili van, ali sada smo se samo pogledali, slegnuli ramenima i kimnuli glavama.

Vratili smo se do ujaka Leše i upitali ga za cijenu. Rekao nam je neku vrlo razumnu cijenu za smještaj s večerom i doručkom za dvoje, tako da nam nije palo na pamet išta tražiti dalje.

Poslije večere, koju mogu opisati jedino kao jestivu, odlučio sam se potpuno opustiti i isprati prašinu iz grla i misli iz glave s nekoliko piva prije utonuća u san.

Nakon uspjeha putopisa ‘U zemlji plemenitih ljudi’ V.B.Z. je objavio i drugu knjigu Hrvoja Rupčića | Izvor: VBZ