Nacional donosi ulomak iz autobiografije slavnog španjolskog redatelja Pedra Almodóvara, dobitnika dvaju Oscara za filmove ‘Sve o mojoj majci’ i ‘Pričaj s njom’, koju je nazvao ‘Moj san’ i u kojoj otkriva intimne strane svog privatnog i profesionalnog života

Veliki četvrtak. Kroz prozor dopire svjetlost sunčanog dana. Ali ja ne znam što bih s tim danom pred sobom. Bi li bilo zabavno ili zanimljivo pisati o beskrajno dosadnu danu? Bojim se takvih dana.

Završio sam s gledanjem serije Ryana Murphyja o dnevnicima Andyja Warhola. Još mi je malo ostalo. Rijetko kad gledam serije ujutro, ali danas je poseban dan.

Kad je Warhol došao u Madrid, bio sam pozvan na sve zabave koje su priređene njemu u čast. Bila je 1983. i došao je promovirati svoju izložbu o pištoljima, raspelima i noževima. Uvijek su nas, na svakoj zabavi, iznova predstavljali jednog drugome, a on mi nije uputio ni riječi, njegova bi reakcija bila jedino da svakoga fotografira malenom kamerom koju je uvijek imao u ruci. Oni koji su me predstavljali uvijek bi rekli isto: ovo je (rekli bi za mene) španjolski Warhol. Kad su mu to rekli i peti put, upitao me zašto me zovu španjolskim Warholom, a ja sam mu krajnje posramljen rekao: „Pretpostavljam da je to zato što u svojim filmovima prikazujem transvestite i transseksualce.“ Vrlo neugodan susret. On je ustvari bio došao u Španjolsku zato da milijunaši, oni koji se pojavljuju u časopisu Hola, naruče da ih portretira; zabave su se održavale u kućama potkoženih bogatuna, uglednika i bankara, ali od njega nitko ništa nije naručio. Ja bih ga bio zamolio za portret, ali tih godina nisam imao dovoljno novca.

U seriji mi se jako sviđaju sva uprizorenja njegova odnosa s Basquiatom: između njih se odvijala prava ljubavna priča bez seksa, a obožavanje i poštovanje koje je Basquiat gajio prema Warholu, koji mu u nekom trenutku postaje mentor, očigledni su. Kad su odlučili da će zajedno slikati, proizveli su dvjestotinjak slika, vidio sam ih na jednoj izložbi u Parizu i oduševile su me. I sam Warhol govorio je da je Basquiat bolji slikar od njega. Slažem se.

Zanima me i trenutak u kojem se njihov zajednički rad predstavlja u New Yorku, ključni događaj za svijet umjetnosti koji je kritika popratila mlako i nenaklono. Zaključili su da je Basquiat Warholova maskota. Više nitko ne dvoji o njegovoj kvaliteti, ali smatram da je onodobna njujorška kritika bila zla i okrutna. I da im je vjerojatno zagorčala to izvanredno iskustvo koje su stekli slikajući zajedno.

Čudi me što su oba umjetnika bila toliko pogođena onim što se o njima pisalo, mislio sam da su daleko iznad toga.

Iznenađuje me neprestano spominjanje Warholove homoseksualnosti i njegova miljea, čudi me što određeni broj kritičara i stručnjaka govori o Warholovoj težnji da bude prihvaćen kao gej umjetnik i o maski koju si je na koncu svjesno kreirao (i to s mnogo dara) kako bi onaj tko je doista bio ostao u pozadini i kako bi se prezentirao samo kao ta gotovo groteskna persona, stvorena za svačije oči. Ne zavaravši nikoga. Shvaćam da te neko vrijeme može zabavljati to da s ostatkom svijeta želiš podijeliti samo svoj najbanalniji lik, ali da baš tako provedeš čitav život?

Warhol je došao u Španjolsku zato da milijunaši naruče svoje portrete; zabave su se održavale u kućama potkoženih bogatuna, uglednika i bankara, ali od njega nitko ništa nije naručio. Ja bih ga bio zamolio za portret, ali nisam imao novca

Vjerovao sam da, s obzirom na to da je živio u gradu koji manje od ikojeg drugog na čitavu svijetu pati od predrasuda, u avangardnom umjetničkom okruženju nikome ne bi palo na pamet razmišljati o tome je li Warhol gej ili nije. Isto onako kako druga velika ljubav njegova života, osoba visokopozicionirana u Paramountu, to nikad neće priznati. No dobro, kad bolje promislim, kako se radi o polovici osamdesetih, pretpostavljam da je otvoreno manifestiranje homoseksualnosti bilo kao da izjaviš da u džepu nosiš bombu koja svaki tren može eksplodirati.

Pretpostavljam da, kad su snimali Vrućinu, Put ili Smeće (Paul Morissey u Andyjevoj sjeni) nitko o tome nije razmišljao, kao ni s prvim filmovima samog Warhola, Spavanje, Usamljeni kauboji, Djevojke iz Chelseaja ili Revoltirane žene. A meni naivčini, dok promatram djelo i život Andyja Warhola ili Basquiata, ne pada na pamet razmišljati o njihovoj seksualnosti ili o Basquiatovoj boji kože, ali, kako je razvidno iz dokumentarca, mnogi su itekako usredotočeni na takve pojedinosti.

Priznajem, kad su izašli, kupio sam Warholove dnevnike i počeo ih čitati, ali savladao sam tek prvih nekoliko stranica. Sve što je navodio, barem u početku, bile su vožnje taksijem i točni iznosi koje je za njih platio. Nisam imao strpljenja nastaviti.

Ovo je prvi put da pišem o ovome „sada“, odnosno da pokušavam voditi dnevnik o trenutku u kojem živim (dobro, ponekad radim bilješke na promotivnim putovanjima, a kad mi je umrla majka, želio sam upamtiti kako sam se osjećao sljedećeg dana, želio sam se prisjetiti svake pojedinosti). Uglavnom mi bude dosadno pisati o sebi, ali privlači me čitati o piscima ili umjetnicima koji govore o samima sebi, koji pišu o samima sebi. U tom smislu smatram čudnim što Andyjeve Dnevnike nije pisao on sam, nego je svakog jutra, čim bi se probudio, nazvao Pat Hackett i na telefon joj ispripovjedio sve što je prethodnog dana radio (navodeći svaku cijenu: mislim da se u tome sastoji njegov literarni opus, u navođenju cijene svega što radi, pa bila to i najobičnija vožnja taksijem). Ako želiš voditi pomne zapise o svojem životu, uključujući i najsitnije pojedinosti, mislim da je užitak u tome da ih sam iznađeš, prisjetiš ih se i oblikuješ ih vlastitim riječima. Mislim da se u tome sastoji igra promišljanja ili taj osjećaj da sebe odražavaš na stranici teksta kao da je ogledalo. Pitam se je li on uopće uspio pročitati Dnevnike po njihovu objavljivanju. Bojim se da nije. Ne mogu si ga zamisliti kako ih čita, iako je riječ o njegovu životu, o cigli od gotovo tisuću stranica.

Ja sam pristigao u taj New York pet godina prekasno i u punom jeku prijenosa virusa. Ljudi su se suživjeli s tom epidemijom širokih razmjera koja je odnijela najvažnije umjetnike toga vremena i toga grada. Snimao sam Veži me! nakon golemog uspjeha filma Žene na rubu živčanog sloma.

New York je grad koji se neprestano iznova osmišljava, koji se zna iznova roditi iz svojih tragedija. Propustio sam lude noći Studija 54, ali u tom trenutku 1990. njujorška noć nije izgubila ništa od svojeg ludila, glamura ni privlačnosti. Rađalo se novo doba, ali New York je i dalje bio New York. Za najvažnije zabave i događanja bile su zadužene raznorazne drag queens, predvođene RuPaulom i Lady Bunny. Vrlo brzo zagospodarile su njujorškom noći, zajedno sa Susanne Bartsch, koja je, iako žena, također bila drag. Sve one uspjele su zapaliti iskru i veselje grada koji su bol i gubitak bacili u očaj.

Sjećam se da sam u Španjolskoj naručio izradu haljina u koje sam odjenuo RuPaula i Lady Bunny, koji su bili hostese kad je film Veži me! predstavljan u gradu. Uz Lizu Minnelli koja mi je pristala otpjevati New York, New York silazeći metalnim stubama netom otvorene diskoteke The Factory, bivše tvornice električne energije. Putem do stuba uhvatila me ispod ruke i osjetio sam da drhti (netom je završila s razdobljem rehabilitacije i još je bila slaba). Rekla mi je: „Ti mi reci što trebam napraviti, znaš i sam da sam direktorova kći…“

Život je išao dalje i bilo je novih oblika slavlja koja su nadoknađivala činjenicu da nisam pristigao deset godina ranije. Bio je to trenutak kad su houses priređivale svoje veličanstvene balove u popularnim diskotekama. Svjedočio sam nastajanju voguinga od samih njegovih početaka, prije filma Pariz gori i Madonnine pjesme Vogue, i tri desetljeća prije serije Poza.

Želio bih, naročito sad kad govorim o kralju popa, prije nego što zaboravim, zabilježiti taj najistaknutiji primjer pop-umjetnosti što sam ga u posljednje vrijeme vidio. Vrtio sam programe i odjednom nabasao na neku magazin-emisiju u kojoj se pojavi tip koji radi tetovaže i koji je nacrtao trenutak u kojem je Will Smith ošamario Chrisa Rocka. Pokazuje crtež bez perspektive, plošan, ali vrlo precizan. Pokazuje i nogu prve osobe kojoj ga je istetovirao.

Pisanje, kako to ja sad činim, podsjetilo me na knjigu koju sam čitao na posljednjem letu za Los Angeles (išao sam na dodjelu Oscara) autorice Leïle Slimani, čiju prethodnu knjigu Uspavanka (nagrada Goncourt 2016.) obožavam. Potražim je pa je opet prelistavam, zove se Miris cvijeća noću. Ostavlja dojam da tu knjigu piše jer si je tako sama zacrtala, a počinje govoreći o svojoj potrebi za izoliranošću kako bi se mogla usredotočiti na pisanje. Kako sama priznaje, „za mene je izoliranost nužni preduvjet da mi se ukaže život. Udaljenost od svakodnevne buke čini da se napokon pojavi jedan mogući svijet.“ Zamišljam si je samu ondje gdje piše, ne javlja se na telefon, odbacuje svaku vezu s izvanjskim, sjedi pred računalom, čeka da joj sine neka zamisao ili počinje pisati upravo o toj napetosti: o vakuumu ispraznih dana. Njezin vakuum, ako ga tako mogu zvati, različit je od mojeg.

Ja sam dosegao takvu gotovo potpunu izoliranost kao posljedicu činjenice da ne odgovaram ljudima, da nisam stvarao nova prijateljstva ili da sam zapostavio ona koja sam imao. Moja samoća posljedica je toga što sam se bavio isključivo i samo sobom. I malo-pomalo ljudi su nestali. U danima poput današnjeg samoća mi je golem teret, nije važno što sam se već navikao, što sam stručnjak za samotnost. Ne pada mi lako, a vrlo mi često stvara tjeskobu. Zato moram neprestano biti u procesu stvaranja filma, ali, čak i u ovom trenutku, s tri predstojeća projekta, uvijek ima neradnih dana, nastupi vražji Veliki tjedan, kad sva moja aktivnost naprosto stane jer ljudi u mojem uredu ne rade, a oni rijetki prijatelji, pa i moj brat, odlaze iz Madrida.

Potiskujem potištenost, odijevam se i izlazim. Madrid je pust, osim suprotne strane ulice u kojoj živim i gdje šećem, to je Šetalište slikara Rosalesa, gdje popriličan broj ljudi sjedi na terasama kafića ili se šeću, kao i obitelji s djecom; na jednoj klupi zatječem latinoamerički par, zaručnici ili netom vjenčani, vrlo su niskog rasta, zaneseno promatraju prolaznike; susrećem i lezbijski par. Gotovo su identične u svojem neutralnom načinu odijevanja, ležernih muških frizura, također vrlo niska rasta. Već su u godinama. Volio bih saznati više o njima, veseli me što su našle jedna drugu. Uvijek me se dojmi šutnja udvoje.

Hodam pola sata, 3426 koraka, 2,57 kilometara. Morao bih više hodati, ali nisam sposoban za to, a to je samo pola sata šetnje koja mi je potrebna, no osjećam bol, naročito u lumbalnom dijelu, posljedica operacije leđa.

„…Da bi pisao, moraš se uskratiti drugima, uskratiti svoju prisutnost, svoju ljubav, razočarati svoje prijatelje i svoju djecu. U toj disciplini nalazim razlog za zadovoljstvo, čak i sreću, a istovremeno i uzrok vlastite melankolije“, kaže Slimani u svojoj knjizi. Ne slažem se s njom ili barem ne potpuno. Ja sam doslovce slijedio sve navedeno i nije mi donijelo ni sreću ni zadovoljstvo, ali zato jest mnogo melankolije. Nelagodno je, barem meni, znati da sam takav gad što se tiče rasporeda vremena, ma kako sâm rad na pisanju i režiranju filmova bio od onih koji te u potpunosti zaokupe; možda je Leïla Slimani u pravu kad kaže da njezin i moj posao zahtijevaju mnoge sate povučenosti u osamu, ali meni silno nedostaje dodir s tuđim životima, a teško se vratiti onome otprije, kad sam još bio društveno biće i vodio razigraniji život jer s godinama slaba je vajda, nije više dovoljno samo poznavati ljude. Posegnuti za telefonom i samo tako nazvati davnašnje prijatelje, to nije uvijek sasvim poticajno. Mislim da je čak sasvim pogubno, pogotovo za nekoga tko se kao ja, za svoje scenarije, u tolikoj mjeri hrani onime što ga okružuje, majka, djetinjstvo, godine školovanja kod svećenika, madridske mlade godine, deseci i deseci prijatelja s kojima sam se družio u vrijeme Madridskog pokreta, razgovori koje sam slušao, neka sasvim otkačena prijateljstva, bol koju su donijele i neke od najprisnijih intimnih veza. Ako sam i u što bio siguran kad sam bio mlad, to je da se nikad neću dosađivati. Sad se dosađujem. I to je svojevrstan poraz. Nastavljam sa Slimani, poslužit će mi kao vodstvo i kao izgovor, isto kao što je i njoj poslužilo u toj knjizi koja me oduševljava, Miris cvijeća noću. Ona je prihvatila poziv svoje urednice da čitavu jednu noć provede zatvorena u muzeju. Projekt se zvao Moja noć u muzeju, a konkretan prijedlog urednice bio je da prespava u umjetničkom muzeju Punta della Dogana, u tom mitskom venecijanskom zdanju, bivšoj zgradi carine pretvorenoj u muzej suvremene umjetnosti, i da o tome nešto napiše.

‘Za muslimane’, rekla mi je književnica Leila Slimani, čije knjige obožavam, ‘ovozemaljski život čista je ispraznost, ništa smo i živimo prepušteni Božjoj milosti’. Teške riječi za ateista poput mene

Sama autorica priznaje da nema bogzna što reći o suvremenoj umjetnosti, da je ne zanima dovoljno, ali da je prevagnula pomisao da će biti zatvorena nasamo i zato je prihvatila prijedlog. U knjizi, kao i ja sad, ali s mnogo više talenta i s mnogo boljim sadržajem koji će ispričati, Slimani se prepušta svim tim djelima koja su izložena samo za nju i koja, premda poneka od njih i ne shvaća, pokreću neki unutarnji mehanizam koji je prebaci u djetinjstvo u Rabatu, u pravo značenje pisanja, k ocu, i k objema kulturama kojima pripada, Maroku i Francuskoj, ne osjećajući se ni sasvim Francuskinjom ni sasvim Marokankom, kao da sjedi na spoju dviju primaknutih stolica, stražnjice napola na jednoj napola na drugoj stolici.

Govori i o Notre-Dame u plamenu i o samoubojstvu gradova poput Venecije, u koju mora otputovati kako bi ondje provela jednu noć u muzeju. Zadivljen sam kad kaže da je Notre-Dame izvršila samospaljivanje, izmučena, naočigled onima koji su je pretvorili u turistički proizvod koji se mora konzumirati.

„Samovanje na mjestu s kojeg ne mogu otići niti itko može ući. To je svakako ostvarenje sna romanopisca. Svi sanjamo o tome da se negdje osamimo, da se zatvorimo u vlastitu sobu, da budemo zatočenici i čuvari zatvora.“ Mene sama ta pomisao prestravi. Možda zato što nisam romanopisac ili jednostavno zato što patim od teške klaustrofobije. Knjiga je silno zanimljiva i pročitao sam je u dahu. Sve su stranice podcrtane, ali, kako sam rekao, ne slažem se s mnogim razmišljanjima koja autorica iznosi. I osjećam čudesan užitak što je tome tako.

U nekom trenutku kaže da čovjek mora prihvatiti svoj usud, bio dobar ili loš. Ja se opirem tom prihvaćanju i upinjem se poboljšati ga iako zatvorenost i mirovanje nisu najbolje metode ni za kakav boljitak. Ali čovjek se pomiri sa svojim proturječnostima. Njih svakako prihvaćam.

Za muslimane, nastavlja Slimani, ovozemaljski život čista je ispraznost, ništa smo i živimo prepušteni Božjoj milosti. Teške riječi za ateista poput mene. Ne prihvaćam, kako ona kaže, da je čovjekov život na ovome svijetu kratkotrajan i da ga se ne trebamo grčevito držati. To da nam je postojanje prolazno nije sporno, ali samo se za njega i možeš uhvatiti. Čovjek nagonski traži motiv i objašnjenje, misleća smo bića.

Ljudi, kaže Slimani, teško prihvaćaju okrutnost sudbine. Tad mi se eto čini da govori o meni.

Iako pisanje, bilo da je riječ o romanu ili o scenariju, neizbježno zahtijeva dugotrajnu usredotočenost i samoću, ona bujica (koju čovjek osjeća kad je već ušao u priču koju želi ispripovijedati) ne poteče uvijek dok sjediš pred računalom. Meni uvelike pomaže kretanje. Primjerice, šetnja. Ostavim li ono što pišem da se odem malo rashodati, moj um nastavlja pisati dok se šećem. I stvarno, jednom sam za takve šetnje bio krajnje drzak kad mi je netko prišao da mi nešto kaže, a ja sam se ispričao rekavši: „Oprostite, ali upravo pišem.“ I to je bilo točno, možda djeluje neuljudno, ali za mojih šetnji iskrsavaju nove zamisli o daljnjem razvoju priče koju pišem. Isto mi se događa i za vožnje autom. I dakako, za dugočasnih putovanja avionom. Kad izgubim pojam vremena i prostora, tad mi jača sposobnost koncentracije. Sve što čitam, hrani me i nadahnjuje. Mnoge teme mojih filmova ili nove ideje koje razriješe zastoj u pripovijedanju, ako do njega dođe, pale su mi na pamet za leta avionom dok sam sjedio među pozaspalim neznancima.

Volim pisce koji govore o samom pisanju i koji neprestano citiraju rečenice drugih autora; knjiga Leïle Slimani puna je misli koje se odnose na pisanje. „Ne vjerujem da čovjek piše zato da se utješi“, kaže. Slažem se. „Pisac se bolećivo drži svoje patnje, svojih muka, ništa ne bi bilo gore nego da bude izliječen od njih.“ Ne znam, čovjek ne piše kad je sretan, to je sigurna stvar, niti piše o sretnim likovima; napetost i sukobi su kao beats u glazbi, nužni za pričanje svake priče, čine joj svojevrsnu okosnicu, strukturu i ritam.

Veliki je četvrtak, ni u jednom trenu tijekom dana nisam palio televizor, ali do ušiju mi dopiru udarci doboša iz procesije, miris upaljenih svijeća i obeznanjeni zazivi pobožnih (koje jednako pokreće vjera kao i alkohol) upućeni raznim djevicama u španjolskim selima i gradovima. A čujem i ruske bombe dok razaraju ukrajinske gradove. Tu nema prekida. Užas rata ne dopušta si predaha, čak ni za Velikog tjedna.

U međuvremenu se smračilo i ostavljam se pisanja.

LOŠ ROMAN

Oduvijek sanjam da pišem loš roman. U početku, kao mladac, težio sam tome da postanem pisac, da napišem veliki roman. S vremenom mi je stvarnost pomalo ukazivala na to da od onoga što napišem na koncu ispadnu filmići, isprva u osammilimetarskom formatu, a poslije dugometražni koji su se prikazivali u kinu i postigli uspjeh. Shvaćao sam da ti tekstovi nisu književne priče, već predlošci kinematografskih scenarija.

Na prvi pogled čini se da bi autor dobrog scenarija trebao biti sposoban (čak i pozvan) napisati kakav dobar roman. Mislio sam da je to samo pitanje vremena, zrelosti, prikupljanja iskustava, određene doze talenta, vlastitog pogleda na svijet i vlastitog svijeta; no, premda smatram da sve to posjedujem, slutio sam da se ustvari samo zavaravam. Napisati dobar scenarij nije lako, to zahtijeva vrijeme i sate samoće (i narativne prepredenosti), kao i zeru nemilosrdnosti prema samome sebi; ali sve to neće pretvoriti dobar scenarij u dobar roman. Nitko nije toliko glup pa da povjeruje da ćeš, napisavši dobar scenarij, biti na korak do dobrog romana, a kamoli do velikog romana. A ipak, legitimno je to i sasvim ljudsko htijenje, kojem se čovjek mora othrvati; zato je jako važno ne zaljubiti se u vlastito djelo.

Smatram da sam nadvladao tu slabost ili je barem čvrstom rukom krotim. Savjet koji bih dao svim osrednjim piscima, i onima koji to baš i nisu, kojeg se i sam pridržavam, vježbanje je samokritičnosti. Samokritičnost ti pruža nešto od neprocjenjive važnosti: smirenost, sposobnost čekanja. I čekao sam (eto čekam već više od četrdeset godina). Drugi pozitivan učinak samokritičnosti jest taj što pomaže da konačno razočaranje bude podnošljivije.

Postoji i podvrsta zvana romaneskni scenarij, napravljen za neke televizijske serije i, evo odmah primjera, jedan slavni pisac, Quentin Tarantino, smjesta je uza svoj posljednji film Bilo jednom u Hollywoodu napisao i istoimeni roman s istim likovima.