Nacional donosi ulomke iz autobiografije ‘Sve bio je ritam’ u kojima bivši bubnjar legendarne rock grupe Azre Boris Leiner otkriva pikantne detalje svoje glazbene karijere koju su obilježili prijateljstvo i suradnja s Branimirom Johnnyjem Štulićem

Ti više nisi u Azri, poručio ti je Johnny”, rekao je Jurica Pađen tvrdo. Još je nešto govorio, ali ja ga nisam čuo. Kao maljem pogođen njegovim strašnim riječima drhtao sam cijelim tijelom. Plakalo mi se, povraćalo mi se. Kako me može samo tako pizdunski odjebati preko teklića Pađena?! Nakon punih deset godina odanosti! Zar nisam zavrijedio da mi to kaže u lice?! Bili smo na nesretnoj turneji i promociji albuma Zadovoljština 1987. po jugoslavenskim gradovima. Kritičari su nas sasjekli, jedino su još hvalili moje rokersko bubnjarsko srce. Atmosfera u bandu je bila dodatno napeta zbog bezočno kradljivih managera. Sve je kulminiralo tučom u svlačionici. Krenuli smo jedan na drugoga – on na mene pepeljarom, ja na njega stolicom. Da nas nije Jurica razdvojio, pala bi krv. To je KRAJ. A početak? Te 1978. živio sam u Trnskom. A u susjednom kvartu, Sigetu, živio je Johnny. U to je vrijeme tražio ljude za svoj bend. Nazvao sam ga. Dogovorili smo sastanak na okretištu tramvaja na Črnomercu. Dočekao me je nasmijan, pun zdrave i pozitivne energije. Kad smo se rukovali, osjetio sam njegov vatreni magnetizam, isti kao kad sam se rukovao s Mickom Jaggerom. Markantnih crta lica, blago zrikav i emancipiranih ušiju – odmah mi se svidio. Bez prestanka je pričao o svojim velikim planovima, dok smo išli k Srđanu Žlebačiću na kućnu probu. Srđan je bio basist – njih su se dvojica znali s Filofaksa. Srdačno nas je dočekao i ponudio fini čaj od jasmina. Imao je dugu, njegovanu kestenjastu kosu i jake brkove a la Mišo Kovač. Bio sam u društvu, a da nisam ni znao, dvojice najvećih autora i glazbenika Novog vala. Tek puno kasnije ću shvatiti koji sam srećković bio… Bez Johnnyja mene ne bi bilo na glazbenoj mapi. Požurivao nas je da krenemo probati. Izvadio sam palice iz torbe od skaja u kojoj su još bili sendvič od parizera i mrkva. Ali to nisu bile bubnjarske palice, već aluminijske štrikaće igle plave boje sa srebrnim vrhom koje sam oteo mami. Pa i Johnny je u to vrijeme hodal bos. Bili smo dekintirani… Krenuli smo brzim tempom, ja sam lupal po jastuku i starom časopisu, Johnny i Srđan na suho po gitarama bez pojačala. Tempo se pojačavao… Johnnyjeve uši su se zacrvenile, a po dugom su mu znojnom vratu nabrekle žile dok je na suho pjevao Krvavu Meri. Srđan je zadovoljno žmirkao dok su mu prsti čupali žice. Ponesen silinom i zaraznim refrenom sramežljivo sam revao, “nikom nije dala olakooo”. Nakon tri sata svirke i uvježbanih šesnaest pjesama iscrpljeni smo zapalili pljuge. Bio sam fasciniran Johnnyjevom radnom energijom. Pitao me imam li bubnjeve? Da, da, neki stari Tacton, rekao sam razdragano, jer je to značilo da sam u bendu. Yeees, tako se kalio pravi rock ‘n’ roll. Johnny je bio i ostao centralna figura mog života. Kao stariji brat, kao karizmatični vođa, kao velikodušni prijatelj. Bio mi je uzor kao originalni kreativac, obojio je moj život strašću i ozbiljnošću. Johnny je bio vatra što sažiže, a ja raspirujući zrak. Među nama nije bilo cmoljavih emocija, prije zdravi vojnički dril. Poveo me trnovitim putom do uspjeha… Na tome sam mu beskrajno zahvalan.

U susjednom kvartu, Sigetu, živio je Johnny.Tražio je ljude za svoj bend. Dočekao me nasmijan, pun zdrave i pozitivne energije. Markantnih crta lica i blago zrikav – odmah mi se svidio

PJEVAČ

“Evo pjevača!” uskliknuo je Johnny s vrata vježbaonice na Črnomercu u kojoj se kalila Azra. Lagano ga gurkajući za njim je ušao nasmijani lik duge, guste kestenjaste kose. Vitak, u trapkama i uskoj majici. “Srđan Jug”, predstavio se Srđanu Žlebačiću i meni. “Idemo probat”, rekao je nervozno Johnny i dodao Jugu papire s tekstovima svojih pjesama. Johnny je počeo, a ovaj ga je slijedio. Gledao sam ga ispod oka. Zbog početne treme je malo afektirao, no uskoro se opustio uz Johnnyja koji ga je vodio. Solidnih glasovnih sposobnosti, skakutao je u maniri Micka Jaggera. A njegova se lepršava kosa tresla u ritmu poput lavlje grive. Johnnyju se žurilo da oformi band. Žalio nam se da će mu glava eksplodirati od tolikih pjesama koje nigdje nije imao ni zapisane ni snimljene. A bili smo bez love da kupimo makar i obični, mali kazetofon. Zato je ubrzao s višesatnim probama. Tjedan dana nakon toga već je bio dogovorio put za Ljubljanu, gdje ćemo svirati kao predgrupa grupe Aerodrom. Govorio je da jedan nastup uživo vrijedi kao deset proba. Do Ljubljane smo putovali vlakom – onim sumornim Balkan-expressom. Svirka je bila u studentskoj menzi. Nakon tonske probe smo se družili s dečkima iz Aerodroma. Komentirali smo grupicu ortodoksnih pankera, koji su nas nepovjerljivo mjerkali i obilato se nalijevali alkoholom. Tada sam prvi put vidio probušena lica, jezike i uši, i smiješne raznobojne kokotice. I svi u očajno crnim jaknama. Došao je red na nas. Popeli smo se na binu. Pankeri su iz mračnog kuta krenuli prema pozornici. Zaustavili su se na samom rubu, glasno skandirajući. S našim prvim akordima doletjela je do nas salva svakojakih predmeta – čepovi, kovanice, pa i pokoja pivska boca. Bilo je tu i obilatog hračkanja. Ljepuškasti pjevač mirišljave kose bio im je prava poslastica za gađanje i pljuvanje. Nisu oni imali zle namjere – to je bio dio njihovog svjetonazora. Tako su se oni veselili muzici i životu. Samo što je to drugačije izgledalo Srđanu Jugu i nama. Već je nakon prve pjesme Jug bio popljuvan i stalno se usplahireno okretao prema Johnnyju i meni. Bio je vidno prepadnut. Na drugoj pjesmi mu je jedna flaša proletjela preblizu glave. To je bilo dovoljno da on u panici odskoči i sakrije se iza bas pojačala. Johnny ga je ljutito pokušavao dozvati, ali on se šćućurio iza zvučnika pokrivši se rukama. Trebalo je spasiti što se spasiti da. Na prazni grudobran skočio je Johnny i hrabro zapjevao. Pankeri su se malo umirili, slušajući njegove žestoke refrene. Azra je bila rođena. Srđan Jug je ostao dio njene povijesti za koju je malo tko znao. Imao je glas i stas, čak i scenske manire… Ali, nije imao muda.

MANAGER

Ne znam zašto uopće pišem o tom kvarnom, vašarskom samozvanom mađioničaru urokljivog pogleda. Imao je stanovite hipnotizerske moći kojima je zavarao čak i Johnnyja, govoreći mu: “Ti si od Boga poslan na zemlju da povedeš ljude. Ja ću ti u tome pomoći.” Svoju mračnu karijeru započeo je tako što je mijenjao pravog mađioničara u nekom selu, pa je tamo uspio hipnotizirati jednu ženu, ali nažalost doživotno. Zato su ga razjareni seljani htjeli uvaljati u katran i perje. Taj mutni, dugokosi bradonja služio se tim jeftinim trikovima i prilikom sklapanja ugovora i dogovora oko naših koncerata. U finom crnom odijelu s crnom kožnom aktovkom prevario je mnoge. Ako bi nešto zaškripalo, dotičnom bi prijetio svojim tzv. čarobnim moćima i živom zmijom u torbi. Načas bi mu je pokazao i rekao: “Noćas nećeš mirno spavati, kad nađeš zmiju pod jastukom.” I problem bi bio riješen. Taj podmukli cirkusant popalio bi nam novac od polovine ljetne turneje, da Johnny na kraju nije popizdio i priprijetio mu prekidom. U dramatičnom ponoćnom susretu na mostu, ispod kojeg se propinjalo i pjenilo more, donio je aktovku punu naše love. Bez zmije.

POZORNICA

Cesar je bio manager iz Osijeka, čiji je teritorij djelovanja pokrivao Slavoniju. U svom poslu je bio korektan, pa smo ga angažirali u sklopu Yu-turneje. Sredinom 80-ih je Novi val jenjavao, no Azra je stajala ponosno kano klisurina. Tako smo, barem, mi mislili. Sve do koncerta u Osijeku. U bendu je tada uz Johnnyja i mene svirao Jurica Pađen. A bas je umjesto Miše koji je otišao spasiti svoju dušu svirao Šojat. Ili je to bio Stevo Kipp? Možda obojica – nisam više siguran. S tim basistima uvijek problemi. Karte su bile rasprodane. Cesar je naručio široku i visoku pozornicu s dodatnim podestom za moje bubnjeve. Masivne su zvučne kutije jakog razglasa bile postavljene u kutove bine. Velika rasvjetna rampa s devet raznobojnih svjetala stajala je iza mene, dok su još dvije duguljaste rampe stajale bočno. Sve u svemu, impresivno. U 19h su otvorena ulazna vrata, i najvatreniji fanovi već su grlili binu. U 20h izašli smo, praćeni gromoglasnim skandiranjem. Sve se treslo. Johnny je kratko pozdravio publiku i krenuo moćnim gitarističkim rifom pjesmu Anđeli. I baš po sredini refrena: “Anđeli kao krv crveni kao znoj opori brutalni anđeli…” sve se oko nas počelo lomiti, ljuljati, propadati i rušiti se… Jaaaooo božee, to je zemljotres, pomislih u panici, dok se čitava bina s bubnjevima urušavala. Kao da je drveni brod koji se raspadao od siline olujnih valova. Svi smo popadali, jedino je Johnny stajao junački i postojano kao pravi kapetan. Sreća u nesreći je da se pozornica rušila prema nazad. Jer da je, nedajbože, pala prema naprijed, zdrobila bi desetke fanova, a mene bi poklopila svjetlosna rampa… Ispuzali smo iz tog krša i loma, i vidno potreseni otišli u svlačionicu. Bili smo manjeviše neozlijeđeni, jedino je Jurici stradalo pojačalo. Kad smo se pribrali, Johnny je naredio da nastavimo svirku, i to na parketu okruženi šokiranim i istodobno razdraganim obožavateljima. Go Johnny go. Sve je to rock’n’roll. Ako je zatrebalo, uz Johnnyja se i ginulo. Sutradan smo od Cesara saznali da je izvršena sabotaža na konstrukciji pozornice, i to od strane lokalnih managera s kojima je bio na ratnoj nozi oko teritorija.

A onda je po kasarni pukla vijest da je došao Johnny. Nenadano i nenajavljen stigao je svom ratnom drugu u posjet. Nisam mogao sakriti suze radosnice

KAKO JE JNA ZAUSTAVIO AZRU

Azra je bila na vrhuncu slave te nesretne 1982. godine kad mi je stigla čestitka od JNA. Umjesto da odemo u Ameriku, gdje nas je pozvala kazališna trupa Ljubiše Ristića za predstavu Oslobođenje Skoplja, završio sam u Rumi – maloj prašinarskoj varoši u Vojvodini, kao artiljerac topograf. A Mišo Hrnjak je zaglavio u Leskovcu. Kakav debakl! Pao sam u duboki očaj dok su škare vojnog brice kasapile moju dugu, njegovanu kosu. Tužno je bilo gledati kako vojnička čizma po podu gazi moje plave uvojke. Postojala su dva puta da se izvučem iz depresije: da pobjegnem pod prijetnjom zatvora ili da sve okrenem na zajebanciju. Izabrao sam ovo drugo. Vele iskusni vojnici, tzv. džombe, da pravi vojnik postaneš tek kad se posereš u klozetu kasarne. Meni se govno stisnulo sedam dana. Nakon olakšavajućeg istovara, musavo siva kasarna izgledala je veselije. U to vrijeme sam nosio jače brkove. Da se našalim, potkresao sam ih u stilu a la Hitler. Već sutradan sam bio na raportu kod kapetana. “Je li, vojniče Leiner, kakva je to provokacija sa brkovima kakve je nosila omražena istorijska ličnost?” “Ne razumijem, druže kapetane, ja nosim brkove a la Charlie Chaplin, svjetski poznati komičar s početka stoljeća”, pravdao sam se ja. “Nemoj da se zevzečiš sa mnom, vojniče Leiner, ima smesta da ih obriješ!” ljutio se kapetan. “Razumijem, druže kapetane!” salutirao sam. “Ništa ti ne razumeš!” “Razumijem, druže kapetane!” Vojska je imala veliki Dom JNA u centru grada, gdje su se vikendom održavali plesnjaci. Na prostranoj bini svirao je vojnički orkestar dvanaeste vojne oblasti. Mene, kao popularnu jugoslavensku facu postavili su za vođu. Mojim dolaskom proširili smo repertoar na rokerski, pa su na svirke počeli dolaziti i mlađi i moderniji Rumljani. Sklon šali kakav već jesam, haha, preimenovao sam ime orkestra u Nikad robom, po nazivu omiljenog partizanskog stripa o junačkim dječacima Mirku i Slavku. Sutradan sam ponovo bio na raportu kod kapetana. Mrk, iako mu se smijao brk, reče: “Ti se, vojniče Leiner, opet zevzečiš sa nama?” “Ne, naprotiv, svi smo voljeli strip Nikad robom, pa sam iz pijeteta prema hrabrim momcima Mirku i Slavku promijenio ime orkestra.” “Ma ti ćeš meni iz pijeteta kopati rovove i forsirati brdo! Jesi li me razumeo?” “Razumijem, druže kapetane!” “Ništa ti ne razumeš”, puhao je kapo… Dani su se vukli sporo, presporo… Monotoniju tupavog vojničkog života prekinula bi pokoja uzbuna ili nečija posjeta. A onda je po kasarni pukla vijest da je došao Johnny. Nenadano i nenajavljen stigao je svom ratnom drugu u posjet. Nisam mogao sakriti suze radosnice. Odsjeo je u hotelu. “Super, večeras sviram s orkestrom, pa nam se možeš pridružiti”, rekao sam mu. “Ti mene čekaš, a ja te pizdunski varam s drugim bendom.” “Hahah”, nasmijao se Johnny šali druga Leinera. Žalio sam mu se na učmalost vojničkog života. Hrabrio me je: “Ja sam devet, devet jebenih mjeseci bio na straži. Skrivao sam gitaru u grmlju, pa kad bih ostao sam, vježbao bih i vrijeme je išlo brže.” “Wow, kakav si ti car…” Navečer se popeo na binu i s nama odsvirao nekoliko pjesama oduševljenoj mlađariji i strogim licima starješina. Moj drug Johnny….

FRANKFURT

Seks djeluje ozdravljujuće i vraća snagu i elan. Vođeni tom spoznajom, bacili smo se na snimanje novih pjesama. Johnny je imao nevjerojatnu radnu energiju. Ja sam ga samo trebao slijediti i ne praviti mu probleme. U samo dva tjedna sve je bilo spremno za snimanje. Uvježbali smo i meni dragu međimursku pjesmu Klinček stoji pod oblokom, za koju sam se potiho nadao da ću je pjevati, jer je iz mog zavičaja. Krenuli smo na put, u Frankfurt. I to ravno u centar grada. Tamo se ispod velikog muzičkog dućana Cream nalazio i velebni istoimeni studio. Super tehnički opremljen, s ogromnom dvoranom za snimanje i top kompletom Pearl bubnjeva obećavao je vrhunski rezultat. Johnny se u studiju osjećao kao riba u vodi. Bio je užitak raditi s njim. Nakon što je sve pjesme otpjevao na pilot gitari, primio se i bas gitare. Na svoj specifični način snimio je bas dionice. Onda sam ja došao na red. Profesionalno naštimani bubanj pjevao je pod mojim palicama. Imao je mastan i dubok zvuk. Kad sam završio bubnjarske dionice, Johnny je krenuo na snimanje i nasnimavanje gitara. Ni nakon višesatnog, napornog rada nije se umorio niti ogladnio. Pod sitno sam mu se divio i bio sretan što sam dio te nevjerojatne priče. Izašao sam na ulicu malo provjetriti glavu. Šetnja me dovela do ogromnog poslovnog centra – do hrama boga Nofca. Tu su se kočile u nebo prijeteće divovske zgrade, hladno bljeskajući na popodnevnom suncu. Posvuda naokolo ulični su satovi strogo mjerili vječnost. U svim smjerovima zujali su užurbani, limeni ljudi. U tom zastrašujućem konglomeratu stakla, metala i betona šćućurio se parkić poput oaze u pustinji. Gotovo sam potrčao prema zelenom spasu. A onda šok i nevjerica! Park je bio pun, ali imao sam što za vidjeti! Zombi narkići su se bezglavo sudarali, bauljajući od klupe do klupe. Danse macabre! Užas! Pobjegao sam natrag, u zaštićenu sigurnost studija, gdje je marljivi Johnny stvarao remekdjelo. Kasnije sam saznao da njemačka socijalna služba svakodnevno hrani heroinom taj čopor, jer ih to manje košta nego da ih liječe ili zatvaraju. Baš kad smo pojeli i posljednji hamburger iz bogate ponude, smiksali smo i posljednju pjesmu. “Sutra idemo u Nizozemsku, u Arnhem, kod Ante Cetinića snimiti još pet pjesama”, naredbeno je rekao Johnny. Salutirao sam: “Razumijem, druže kapetane!”

AUTOBAHN

Johnny je bio vlasnik limuzine Peugeot 604. Ja sam bio njegov vozač, pošto nije imao vozačku. Dozvolio mi je da se brinem za auto i da ga vozim, ali pod jednim uvjetom: da nikad ne prijeđem brzinu od 95 km/h. Pristao sam teška srca. Ipak je to bio 6 cilindarski stroj koji je žudio za brzinom. Jednog lijepog dana smo se vozili njemačkim autoputom s tri trake prema Frankfurtu. Do mene je Johnny ugodno zavaljen pušio ljekovito bilje te je omamljen zaspao. Samo sam to i čekao – zario sam nogu na gas papuču i metalna zvijer se u trenu propela na 215 km/h. Letjeli smo trećom trakom. Ubrzo se Johnny počeo buditi. Mamurno je okrenuo glavu prema meni i rekao: “Sanjao sam da letimo.” “Nisi sanjao, Johnny, nisi. Kaaj?!” Nastavio sam uredno voziti autobahnom, prema Utrechtu. Srednjom trakom, na automatskom pilotu, brzinom od 95 km/h, kako je Johnny naredio. I dalje je opušteno sjedio pored mene i odmarao oči na zelenim poljima koja su promicala prošarana crnobijelim kravicama. Ugodna vozačka idila. Odjednom sam iza nas uočio rotacijsko svjetlo. Odostraga nam se prilijepio auto njemačke policije. Preko megafona su počeli vikati: “Achtung, achtung!” Imali smo njemačke tablice, pa su, naravno, mislili da ih razumijemo. “Fuuu, jebote, ne kužim što hoće!” otpuhnem ja. Kao za inat smo oko vrata nosili palestinske revolucionarne marame a la Jaser Arafat – Johnny crvenu, a ja plavu. I baš je u to vrijeme u Palestini bila frka, žešća nego obično! Bili smo blizu benzinske pumpe, i policajci su dali znak da skreću, očekujući da i mi to napravimo. Ali, mi smo k’o dva tukca samo produžili. Sad smo ih razljutili! Autom su furiozno izletjeli ispred nas i filmski, uz škripu kočnica, prepriječili nam put. “Halt! Halt!” izvukli su revolvere i uperili ih u nas, skrivajući se iza vrata. Bijesno su se derali. Vidjevši da je vrag odnio šalu, izašli smo s rukama u zraku, dok su nam marame lepršale na vjetru. Vjerojatno su mislili da smo palestinski teroristi! Ja sam povikao: “Ne razumijemo njemački, pliz, govorite engleski!” Zbog toga smo im postali još sumnjiviji. Grubo su nas pretraživali, dok smo stajali raskrečeni i naslonjeni na auto. Kad su shvatili da smo samo dva Balkanca na putu za Nizozemsku, smirili su se i objasnili nam da je za brzinu kojom sam vozio namijenjena prva traka, za onu iznad 100 km/h druga, dok je treća za brzine iznad 150 km/h. Danke i do neviđenja!

SACHER

Srđan Žlebačić, alias Samuel Sacher, moj je dobri prijatel, još otkako nas je Johnny upoznao. U njemu kola par kapi židovske krvi, baš kao i u meni. Pjesnička je duša i neizlječivi sanjar. On je napisao neke od najljepših balada Novog vala: Neobičan dan, Moja prva ljubav… kao i bezvremenski hit Totalno drukčiji od drugih. Vegetarijanac je od svoje sedamnaeste godine. Ima on još mana – voli knjige više nego ja žene. Sjećam se da su ga u mladosti mučile višednevne migrene. Govorio sam mu: “To ti je sigurno od tolikog čitanja.” Volio je naglas govoriti stihove Nerude, Lorce… i neke svoje pjesme opčinjenim djevojkama koje su ga voljele slušati. No, dosta puta bi na kraju tih večernjih balada, ne da se hvalim, cura nekak završila u krevetu sa mnom, radije nego s neshvaćenim poetom. Često sam svraćao k njemu na čaj i jam session. Imao je indijski sitar, a ja bongose od devine kože, pa bi napušeni improvizirali dugo u noć. Ili bi mi u ruke gurnuo neku knjigu i Boba Marleya na kazeti. A ja bih zaspao već na trećoj stranici… Srđan je izvanserijski maštovit. Pri radu i stvaranju je originalan i dječački zaigran. Na mene je utjecala njegova senzibilnost i volja da istražuje, da se pomiču granice. Iako je sad sijedi, bradati i pomalo prgavi čiča, uz njega i zbog njega se osjećam mlad.

PEVALJKA

1980. godina je bila plodonosna za grupu Azra. Snimili smo dugo očekivani LP Azra koji je imao fantastičnu tiražu od 60 000 prodanih ploča. Uspjeh nas je katapultirao na jugoslavensku turneju od četrdesetak gradova, među kojima je bila i Priština. Ugodno smo se iznenadili kad smo u centru grada vidjeli veliki plakat na kojem je pisalo “Azra i orkestar”. Iz Centralnog komiteta su nas dočekala dvojica drugova u sivim odijelima. Odveli su nas u dvoranu na tonsku probu. Nakon probe nam je prišao jedan od dvojice drugova sa zabrinutim pitanjem: ”A gde je pevaljka?” “Pobogu, kakva pevaljka?!” odgovorili smo zbunjenim pitanjem. “Pa vi ste prateći orkestar, a gde je pevaljka? Gde je Azra?” Komični nesporazum smo riješili tek kad smo im poklonili primjerak našeg LP-a. Bez pevaljke.

Atmosfera u Azri bila je napeta zbog bezočno kradljivih managera. Sve je kulminiralo tučom u svlačionici. Krenuli smo jedan na drugoga – Johnny na mene pepeljarom, ja na njega stolicom. Da nas nije Jurica razdvojio, pala bi krv. To je KRAJ

JOSIPA

U Zagrebu na jezeru Bundek, ljeti 2000. i neke održavala se kulturno-glazbena manifestacija pod pokroviteljstvom koncertne direkcije. Šareni višednevni program rastezao se od klasičara i opernih arija, do pop i rock grupa i izvođača. Ja sam bio angažiran oko bendova, ali sam osim njih predložio i vokalnu divu Josipu Lisac. Nazvao sam je: “Dobar dan, gospođo Josipa, na liniji je Boris Leiner. Kako ste?” “Sjajno, evo baš sam noćas sanjala Karla”, reče ona. “Ma blago Vama…! Nego, ako ste slobodni i raspoloženi za nastup uživo na jezeru Bundek. Radi se o glazbenom festivalu. Bit će velika, plutajuća pozornica.” “Daa, a kako ste to zamislili?” ljubopitljivo će Josipa. “Pa Vi bi bili centralna točka programa na vodi”, nastojao sam zvučati entuzijastično. “Gledajte, gospon Leiner, moj nastup treba biti jedan prezens, ekstravagantan i maštovit. Recimo, da iz mraka jezera do bine dopliva veliki kit i onda otvori svoja ogromna usta, iz kojih izlazim ja pod svjetlom reflektora.” “Mmhm, jasno mi je. Evo, čim ulovimo kita, javim Vam se.”

DVA VELIKANA

U pospano popodne mi je zazvonio telefon. Javio se Arsen teatralnim glasom: “Boris, ja ću otići iz ove države. Ja to moram nekome prijaviti!” Zvučao mi je uzrujano. Upitah ga: “Što je bilo? Reci!” “Evo, gledam ozbiljni program na hrvatskoj televiziji i spiker izjavi da su dva najveća glazbena Međimurca Josip Štolcer Slavenski, ozbiljni klasični kompozitor, i ti – roker Boris Leiner! Ja to moram prijaviti nadležnim službama!” živcirao se naš dragi Arsen. “Nemoj se uzrujavati, nije vredno, pusti…! TV je pun dezinformacija”, smirivao sam ga, a u duši mi je titrao ego.