Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Kronika sretnih trenutaka’ u kojem redateljica, teatrologinja i spisateljica Snježana Banović opisuje beogradski susret tadašnjih velikih rock zvijezda: njezina dečka Branimira Džonija Štulića i Gorana Bregovića

Rana je jesen 1982., putujemo u Beograd u crvenom kadetu menadžera Brade, nakon intenzivnih i dugih pregovora B.-a (Branimira Džonija Štulića, op. ur.) s mojima da me puste s njim na “tako dalek put”. Brada, osim stalne brige za svoje mezimice zmije, koje nosi sa sobom kamo god ide, što, srećom, saznajem tek poslije, a koje cijelo vrijeme puta spavaju spremljene u crnoj aktovki smještenoj u gepeku, ni pola metra od mene, odmah kolorira svoj ionako živopisni govor ekavicom, a brine se i za naš smještaj, i to u Interkontiju, sve u skladu s pretjeranim divljenjem prema B.-u.

“Pa ne može, bre, ne’ko tvog kalibra da spava u ćumezu! Imate i bazen, možete da uživate k’o kraljevski par: sve samo stavite na sobu, Brada će to da reši, ovde mi svi jedu iz ruke. Malo je daleko od centra, ali taksija ima k’o pljeve i za groš. S druge strane, imate s petog kata ludački pogled na novobeogradski prospekt, malo dalje je i hotel Jugoslavija, tamo da odvedeš devojku na prijepodnevnu kafu, na terasu s pogledom na Park prijateljstva. Znam da ne voliš, ali u komšiluku su i zgrade Saveznog izvršnog veća i Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije, čije se aluminijske oplate baš lepo sjaje na suncu – mnogo volim tu modernu arhitekturu. A i Sava centar, koji bi ti mogao glatko da napuniš deset dana zaredom, je preko puta. Al’ otom-potom.”

Zbori tako u lobiju blistavog hotela, ispred monumentalne tapiserije Jagode Buić, veliki tip s lavljom grivom i bradom, s ponosom i vidite-što-ja-sve-znam stavom, kao da nas je, u najmanju ruku, doveo u Luksor. Prvi sam put u Beogradu, a Brada, simpatična balkanska inačica popularnog Kabira Bedija (Sandokan, Sandokan!), nakon što svoje mezimice zmijice smjesti na komodu prostranog apartmana, nahrani ih i napoji, ode laganim korakom zaogrnut frotirskim ogrtačem, na masažu i na bazen, da se bućne nakon duge vožnje od ej bre, 442 kilometra u jednom cugu i da se potom tako osvježen u lobiju hotela sretne na popodnevnom čaju sa – Zdravkom Čolićem.

Naša pak prva stanica u Prestonici je Brega, koji nas zove doma na ručak. Živi u centru, na najdužem beogradskom, ujedno i srpskom bulevaru – onom Revolucije, ustvari glavnoj beogradskoj ulici koja se pruža između Skupštine i restorana Madera, u nevelikom iznajmljenom (!) stanu smještenom u visokom prizemlju zgrade tik do poslovnice JAT-a.

Kad pozvonimo na vrata, nitko se ne javlja, jesmo li pogriješili dan? Ali, eto ga začas – dotrči iza ugla, nasmijan, u šarenom puloveru “za po kući” i tenisicama na bosu nogu, s plastičnom kesom u ruci u kojoj su kruh i boca vina.

“Umalo zaboravih hljeb i vino, ostalo je sve spremno za visoku posjetu.”

Shvati da je u brzini zalupio ulazna vrata i da je ključ ostao unutra, a da Ljilja, njegova djevojka, dolazi poslije, na nekoj je manekenskoj gaži. No ni nezgodacija sa zatvorenim vratima ne skida široki osmijeh s tog lijepog, bez svake sumnje najpopularnijeg jugo-lica.

“Ma nije problem, šta vam je, sad ću ja.”

Pruža mi vrećicu s kruhom i vinom, odskoči, uhvati se za dovratak na prozoru i kao neki istrenirani akcijski superjunak – vješto uskoči u stan. Otvara nam vrata s osmijehom pobjednika i naklonom dobrodošlice: “Fina ti je ova mala… ajde upadajte…”

Dok bosonog, skakućući po skučenoj kuhinji, sprema ručak (mrkva dinstana dugo, bifteci pečeni kratko), priča nam zašto je tražio stan baš na ovoj adresi. Storija ide nadugo i naširoko, ali, kao i sve njegove priče – puna je bosanski duhovitog safta: od rimskog kastruma preko Carigradskog druma koji je spajao Singidunum sa Stambolom pa preko Sokačeta kod Zlatnog topa do Markove ulice i Fišeklije – sve su to nazivi za istu ulicu – opisuje nam sav sretan – ustvari prava velika povijest i Beograda i Srbije.

“Fišeklija, znaš, Snajka, to je po fišecima u kojima se tu u dućanima kod Tašmajdanskog groblja prodavao barut. Pa bum-bum po Turcima. Nakon toga bijaše Ulica Aleksandra Obrenovića, koji je tu u komšiluku i skončao, puna visokih jablanova, od četr’es pete je Bulevar oslobođenja, i eto nas sad na Bulevaru Revolucije – dobro mi došli! Valjda je sad dosta s tim promjenama imena najljepše srpske ulice, živjela lijepa riječ revolucija!”

“Jebala te revolucija, šta ima da se klopa kod tebe?” nervozno će B., apetita uvijek spremnog na ogromne porcije jer jede najmanje za trojicu.

Dok čisti stol od ostataka, valjda kasnog doručka, i prostire stolnjak (specijalni gosti, dabome!), Brega lamentira o starosti iako je tek napunio trideset prvu…

“Lako je tebi, Snajka, još si rosa… sve mi se već dogodilo… još mi samo preostaje da pustim dugu, tešku sijedu bradu i da pišem još duže pjesme, od barem dvanaest strofa.”

‘Lako je tebi, Snajka, još si rosa… sve mi se već dogodilo… još mi samo preostaje da pustim dugu, tešku sijedu bradu i da pišem još duže pjesme, od barem dvanaest strofa’, govorio mi je Brega iako je tek napunio trideset i prvu

“Da… strašna je gnjavaža u životu doživjeti stotu… kad si klasik već u trideset i drugoj.”

“Pazi ’vamo, Ljermontov ide na dvoboj s kojeg nema povratka s 26 godina! A ja sam stariji od ovog tvog jarana tri godine… ima da me sluša ako ’oće da se sredi, financijski u prvom redu, il’ će sve da mu izjedu menadžeri, poreznici i SOKOJ, reci mu ti da sam ja njegov čo’ek u banci!”

“Od SOKOJ-a nikad nisam primio ni pare, poslao sam im ispisnicu, ali me gule i dalje. Ne igram na zadane uloge, to je noćna mora tih lopova i kretena…”

“Ne sluša taj nikoga… osim tu i tamo Škaricu, dodam… samo njega i zove Pape kao i većina naših novovalovaca.”

“Ma gledaj, u kuhinji nisam neki uzor, a iznenadila bi se da ne želim biti ni uzor u muzici, ali za pare priznajem – a i drugi mi priznaju – da jesam. Iako, jebeš i pare, najviše volim da se družim s pravim ljudima, i da kuvam, ovako po kućama… ajd, Snajka, de sad ti malo pripazi ovu mrkvu da ne zagori dok ja serviram stol za ovaj naš po svemu specijalni nedjeljni ručak… sad će Ljilja, sve joj je uvijek servirano, kako i treba. To je suština u životu: pristao sam biću sve što Ona hoće!”

“Sretnica!” (Uzdahnem s vidnom ljubomorom.)

Brega je u trenutku dok žvačemo ručak koji nam je spremio s velikim veseljem, na vrhuncu karijere: Bijelo dugme prodaje više ploča nego što u Jugi ima gramofona, on je slavan k’o Tito u najboljim danima. A sad kad Tita više nema, on je bez konkurencije, uz nešto starijeg Šerbedžiju, najslavniji u Jugi, a i šire. Tako je slavan da u intervjuima izjavljuje da ima sve i da mu još jedino nedostaje jedna efektna smrt. Samo što im nije izašla videokazeta “Bijelo dugme”, bit će to ujedno i prva videokazeta u jugoslavenskoj po­vijesti. Tek su se vratili s grandiozne, jednoipomjesečne turneje po Bugarskoj, gdje su održali 41 koncert. Tamo su svirali pred prepunim dvoranama, nekima i od preko 20 tisuća ljudi, ali i po provincijskim vatrogasnim domovima – sveukupno ih je slušalo 120 tisuća Bugara. Koji nikada dotad nisu ni vidjeli ni slušali rock uživo. Ipak, veliki broj njih iz zapadne Bugarske znao je za Dugme jer do njih dopire Radio Niš, pa su pratili koncerte aktivno, s plesom i pjevanjem…

“Ostali u čudu, ali i u tom tako karakterističnom strahu od iza gvozdene zavjese – u stavu mirno, kao da čekaju vlak. Neki i na debeloj kiši.”

Prepričava nam uz zvonki smijeh i brojne druge anegdote, tipične socijalističke situacije sudara svjetova, recimo iz restorana:

“Može dva jaja na oko?”

“Ne može.”

“Zašto ne može?”

“Mora tri, tako je u normativu, pa ti vidi šta ćeš s trećim.”

Najveća količina gomile leva koju su na toj turneji zaradili, a koju nisu smjeli iznijeti iz zemlje (osim nešto malo promijenjeno na crno), završila je u šopingu za partnerice, kaže nam srdačna Ljilja – koja taman stiže s desertom – kila žita sa šlagom, domaćeg, od tetke! – i u kartama za njega za put oko svijeta koji će tek uslijediti, dok su se ostali članovi benda morali zadovoljiti lulicama od ružina drva i sličnim bugarskim suvenirima.

Iako se u to vrijeme skućio s Ljiljom Ticom, čudesno lijepom manekenkom i jako popularnim fotomodelom s naslovnica šarenih magazina, nemoguće mu je obraniti se od neopisive navale klinki i žena diljem Juge, a i tamo, diljem Bugarske.

Brega je u trenutku dok žvačemo ručak koji nam je spremio s velikim veseljem, na vrhuncu karijere: Bijelo dugme prodaje više ploča nego što u Jugi ima gramofona, on je slavan k’o Tito u najboljim danima

“Unošenje daška zapada u Bugarsku i za mene je bio izazov života. Ne možeš, bre, da zamisliš scenu u kojoj vrata garderobe bukvalno padaju od pritiska ženskih tela… kao dugmad s ogrtača…” kaže nam duhovita i srdačna Ljilja s kao nacrtanim, divnim osmijehom od uha do uha.

Naime, u vezi s Dugmetom, sve od početka djelovanja grupe tamo sredinom sedamdesetih, govori se o orgijanju po hotelima (od Vardara pa do Triglava i šire) u koje se redovno probijaju horde klinki. Priča se sve glasnije usto i o drogi koja se pri tome distribuira. Tada bivši, a i budući član Dugmeta Ipe Ivandić tek je izašao iz zatvora, gdje je gulio šestomjesečnu kaznu za posjedovanje velike količine hašiša, i to u svojim bubnjevima… U Bugarskoj ga je mijenjao Garo Tavitijan iz grupe Leb i sol. No Ipe će ostati u Dugmetu do kraja.

“Moj kokain se u Jugotonu fakturirao pod računovodstvenom stavkom Cvijeće i slatkiši”, izjavljivat će Brega poslije u intervjuima.

O čemu ćemo uskoro i nas dvoje svjedočiti kad nam iduće proljeće dođe u goste u Zagreb. Prvi put u životu vidim kokain: iskrene ga Brega iz prozirne plastične kese na naš stolić u dnevnom boravku; izgleda mi, pomislim, kao brdašce u koje moja mama samo treba ubaciti jaje i umijesiti tijesto za nedjeljne rezance koje će potom ubaciti u govedsku juhu. Iako, majčin brat, moj jedini ujak Jozo, direktor u Konzumu i dobar kao kruh, ali totalno strejt tip, do lude rigidnosti širi po familiji priču da se drogiram pa da sam zato tako nepodnošljiva. A ustvari, ja ne podnosim drogu i narkomane, ma bilo kakve ovisnike, kakvih na Duhanskome putu i previše srećem svaki dan. Moja ujna Rajka pametnija je od njega:

“Snješka se nadrogirana rodila. To ti se danas kaže otkačena, ne pratiš vrijeme u kojem živiš i promjene koje ono nosi. Ne brigam se ja za nju.”

Ne znam kako se ponašati u vezi s prahom na našem malom stolu, pa od panike da nam policija ne zakuca taj čas na vrata i ne odvede nas sve u pržun nesvjesno otpuhujem pola hrpe na pod.

“Snajka, upravo si mi otpuhala u vazduh brat bratu tri ’iljadarke, morat ću duže svirati sutra na koncertu, to jest turneji dodati još koji dan.”

“Čega tri hiljadarke?”

“Maraka.”

Sve završava u smijehu, s njim nikad dosadno, šta jes’ – jes’, ali tada, nažalost, u društvu više nema Super Ljilje. Ostao je za njom zato novi album Uspavanka za Radmilu M. s predivnim, istoimenim instrumentalom koji promoviraju na novoj turneji, zbog čega je zagrebački Interkonti, gdje grupa boravi – pod opsadom. Tu su sad aktualne – priča se po Duhanskom putu – slavna zagrebačka glumica M. i novopečena novinarka A. za koju kažu da je ušla u novinarstvo samo da dobije intervju od Brege i koja sad piše i tekstove za pjevače, poput notornog Olivera Mandića i nekih malo manje zvučnih zvjezdica u nastajanju, ali i nestajanju. Ekscentrična, bez ikakvih ograda, a kažu mnogi za nju i da je jedno od najljepših novih lica jugo-estrade. Veli Brega, koji je i dovede k nama tom prilikom, da je ona nova Marina Tucaković, a ona mu k’o iz topa kaže, zove ga Srce:

“Ma bolja sam od nje, Srce, a da me nisu srušili na prijemnom na Akademiji, ne bih nikad pisala pjesme za estradu i srela tebe, Srce…”

Ustvari, faks koji je upisala nakon neuspjeha na prijemnom iz glume na Akademiji – a da bi mogla ostati u Zagrebu, u koji je došla iz neke zabiti – dosadan joj je, zaljubila se odmah u bubnjara najpopularnije estradne grupe i tako krenula u glazbene vode. Zovemo je inter nos “pička od bubnjara”. Ona pak želi da je zovemo Oriana. Po velikoj talijanskoj novinarki Oriani Fallaci.

Moja ujna Rajka pametnija je od ujaka Joze: ‘Snješka se nadrogirana rodila. To ti se danas kaže otkačena, ne pratiš vrijeme u kojem živiš i promjene koje ono nosi. Ne brigam se ja za nju’

“Okej, Srce!”

Pitanje koje postavlja u skorom bučno najavljivanom intervjuu s Bregom, a koje se prepričava tih dana po gradu kao pravi igrokaz u british stilu:

Oriana: “Što pušiš?”

On: “Kurac. A ti, Srce?”

Oriana: “Ja pušim fore.”

On: “Men’se čini da si se ti došla udat’, a ne radit’ intervju.”

Uglavnom, u tu ranu jesen 1982., na ručku punom viceva i smijeha, u stanu na Bulevaru Revolucije u Beogradu, gdje s Bradom i njegovim zmijama spavamo u hotelu Intercontinental, B. s Bregom dogovara organizacijsko-tehničku suradnju: prvi protagonist te agende je Radomir Marić – Raka, naširoko poznati menadžer grupe Bijelo dugme, koji će B.-u dogovarati koncerte za iduću turneju, 1983. godine. Raka je, u skladu s poučkom o jugo rock-menadžerima, najprije bio vozač i nosač instrumenata i tehnike ili kako im je B. “tepao”: Sektor: utovar-istovar. Usporedo, lukav i prodoran kakav jest, Raka je otvorio i svoj kafić Estrada (da se nađe, sestro!), koji je dugo u Sarajevu važio za kultno mjesto u koje redovito svraća veliki broj aktera onoga što se zove sarajevskom školom pop-muzike, a po jedan je stol uvijek rezerviran za Bregu i Kustu. Uskoro, Raka širi posao na Vatreni poljubac i na Nove fosile.

(Poslije, u postratnoj tranziciji, koja se njemu nije ukazala kao prijetnja, već dapače – kao prilika, snašao se još bolje, proizvodio je poker-aparate, koje je prodavao po cijeloj, a onda i po tek bivšoj Jugi. Išla je roba za razliku od ljudi sjajno, tako da je mogao kupiti kuću u Solunu, kamo se sredinom devedesetih preselio s obitelji i gdje valjda i danas sanja svoj posttranzicijski san kao u bajci.)

B.-a su, kako je volio govoriti, menadžeri “gulili do kože”. Sve se, naime, vrti u kešu jer u Jugi još uvijek nema platnog prometa da se menadžerima i ostalima koji posluju “na ruke” stane nakraj, a usto je zbog ekonomske situacije cijena benzina rasla u nebo, pa su troškovi prijevoza ljudi i opreme pojeli i ono malo zarade koja je pripadala muzičarima, a i od toga menadžeri spremaju svoj dio u džep – u jednom se trenutku turneje više nisu isplatile, kao što je to bio slučaj s prodajom ploča.

Jasno, B.-u se svaki od tih predstavnika “sektora utovar-istovar” smješka i laska da je on veći od Lennona, što je dijelom i bila istina – naročito u poeziji, neurozama i paranoji, ako već ne u zaradama od koncerata.

Monolog poput ovoga s ručka kod Brege i Ljilje redovito je u opticaju:

“Gule me te nezajazne menadžerske gulikože, a s druge strane me stupovi kvazikritike Vrdo & Glavonja nazivaju najupečatljivijim scenskim martirom u povijesti domaćeg rocka… neumornim zagovornikom anarhije, pušenja i ritualnog ispijanja loza po bircuzima… ali i nezaobilaznim i novokomponiranim frontmanom… piju mi krv svaki dan preko svojih novina, dok mi ovi drugi uzimaju direktno iz džepa i iz usta, sve je to ista urota, sve su to isti kurvini sinovi. Da sam, zamisli, teško prihvatljiv za neobraćene, nepogrešiv za preobraćene. No, nitko nije prorok u svom selu. Njima su bolji Film i njihov Jura – prava provincijska zona sumraka, čak i drugi Jura s Aerodromom i pjevušenjem običnih ljubavnih pjesmica, a ne moj bend koji po njima samo iritira uši i kao propuh prolazi pored organa za razmišljanje. Kurvini sinovi i gulikože.”

(Poslije će promijeniti stav i prihvatiti dobroga Juru Pađena kao svog suradnika, člana holandske inačice benda i prijatelja, no ni to prijateljstvo neće dugo potrajati.)

I doista, nakon trostrukog albuma Ravno do dna, snimljenog na koncertima u zagrebačkom Kulušiću, ujesen 1981., koji Glavan, uporno kao mazga, opisuje kao metastazu B.-ova doslovnog i naivnog rock-idealizma i angažmana čiju je važnost nemoguće negirati, isti autor piše:

“Voljeli ga ili ne, prihvatili ili ne njegovu rubnu fikciju, on je rasni rock-autor… sa stavom upornog, egzaltiranog gubitelja(!)… a njegovo (dobrodošlo) politiziranje ne izlazi preko linije šanka te ne doseže izvankavansku dimenziju. Očito je da ima mnogih koji misle drugačije i kritičaru ne preostaje drugo nego da registrira masovnost njihovih zabluda.”

Glavanove su se “proročke” riječi već uskoro pokazale netočnima: neka utjecajna novinarka New Musical Expressa objavljuje oveći feljton/putopis u dva nastavka (uz najavu na naslovnici) o jugoslavenskom rocku pod naslovima “Politika i polke” te “Misterije Balkana” u kojem hvali Azru uspoređujući je s Clashom, a B.-a naziva Ludi Johnny. Ne spominje luda novinarka ni Valjak ni Dugme ni Čorbu ni Leb i sol ni Šarla akrobatu ni mnoge druge naše atraktivne bendove i pojedince. U prosincu 1981. B. razgovara s njom telefonom – u Londonu smo (kamo se, kako 2018. piše u dugoj litaniji za portal XXZ, išao na svoj račun razonoditi i navodno Banovićki bolje obzore pružiti) i u srijedu 16. prosinca 1981. idemo na koncert grupe Police: Wembley Arena, upper tier north, sjedala 39 i 40. Dan prije smo na koncertu Stray Catsa, a još dan prije na Pretendersima – isti prostor za oba benda – nekad kazalište, sad Lyceum Ballroom, Chrissie Hynde na vrhuncu.

A na istom tom “radnom” ručku oko bifteka s mrkvom, Brega predlaže još jedan vid suradnje, da B.-u bude producent na skoroj ploči (Kad fazani lete, remek-djelo, ne samo po meni), snimanje koje bi rado obavio u studiju svog frenda Bryana Ferryja negdje u Španjolskoj. B. to odbija, s naglašenim gnušanjem:

“Pa kakve ja moguće veze imam s tim svilenim dripcem?!”

“Dripac je prodao trideset miliona ploča.”

“Ni da je trista.”

(Uskoro će izjaviti u nekom intervjuu da su se on i Brega razišli u vrijeme kad su obojica bila starija od Lennona i McCartneyja u vrijeme njihova razlaza…)

Odlazimo s “radnog ručka”, od kojeg neće biti naročite vajde (osim turneje iduće godine koju će voditi Raka), ravno u obližnju Maderu, ispred koje dva Cigića prodaju male gipsane biste Maršala po Augustinčiću pa viču na sav glas:

“Titići, Titići, još malo pa nestalo…”

Kupujem dva – po jednoga za ekipu u Blatu i za Basaričekovu.

“Opet ti s tim diktatorom.”

“Šala mala, relax, od kulturnog uzdizanja možeš birati to ili novi filmski šund-hit Ljubi, ljubi, al glavu ne gubi u kinu Zvezda. Ljilja kaže da je navala na karte ogromna, tisuće stoje danima u redu.”

“Radije s Bradinim zmijama u krevet ili s Borom Čorbom i njegovom ženom u kavanu Šumatovac na rakiju iz čaše od dva deci! Biraj ti.”

Potom, u Maderi, nakon supe s rezancima, guta ćevape, vešalice i ostale đakonije s roštilja, punjene paprike i prebranac, a nakon svega palačinke u šatou, njegov omiljeni desert (koji redovito naručujemo i u zagrebačkoj gornjogradskoj gostionici Top):

“Svisnuo sam od tih slabo pečenih komadića mesa s uvenulom mrkvom i lošim vinom. Priča se da je škrt, ali toliko!?”

* * *

Ljeto iste godine provodimo u Parizu, u stanu u blizini pariške Opere (Rue de Clichy 17) koji nam velikodušno prepušta prijateljica Slavica, sestra njegova prijatelja Ante, udana za simpa francuskog arhitekta iz visokog pariškog društva. Nismo navikli na kaloričnu francusku kuhinju, pa se vraćamo u Zagreb s kilama viška – bez ikakve grižnje savjesti trpamo u sebe baguettes et croissants, ogromne količine putra, crème fraiche, džemova, pašteta, kolača… Odlazimo prvi put u životu u azijske, afričke, ponajviše karipske restorane, kojih je Grad Svjetlosti prepun. Ne znamo što bismo prije, ali B. se jedva dade nagovoriti na izlet u Versailles, štoviše, nije naročito impresioniran svim tim zlatom i barokom od kojeg ga, veli, bole oči. Po gradu još OK, ali izleti više ne dolaze u obzir, tek mjesta s dobrom hranom su izazov.

Tako jedne večeri pokušava ući u Chez Maxim, tada najpopularniji restoran, valjda na svijetu, daleko od današnjeg turističkog kiča. Upravo ga je kupio Pierre Cardin, pasionirani kolekcionar art nouveaua. Tip na vratima u pretjerano kićenoj livreji ne vjeruje u to što čuje, da nemamo rezervirano, ovome raste tlak, engleski mu je sve više broken, moj početnički francuski nedostatan, ali razumijem toliko: u restoranu nema mjesta mjesecima unaprijed, pa to je bar poznato sve od 1893. i vremena Belle Époque, kad je to mjesto, otad razvikano po potocima šampanjca i kavijara, otvorila slatka Irma. De Montigny, kurtizana.