Nacional donosi ulomak iz autobiografije političarke i bivše hrvatske premijerke Jadranke Kosor koju je nazvala ‘Kraljica – Života ima i izvan politike’ u kojem opisuje svoje dugogodišnje druženje i prijateljstvo s legendarnim nogometnim trenerom

Čuli smo se u nedjelju poslijepodne, a u rano jutro u srijedu, kad sam još u krevetu otvorila svoj Twitter profil da vidim što ima novoga u zemlji i svijetu, ugledala sam objavu tviteraša Hameda Bongoure da je otišao. Ćiro. Napisala sam u hipu Hamedu poruku i pitala gdje je to vidio jer ja brzim pregledom portala nisam mogla naći tu vijest, a on mi je odmah odgovorio navodeći portale koji su vijest već objavili. I da, bila je istina, provjerila sam.

Otišao je čovjek za kojeg sam bila sigurna da je neuništiv i da, i kad je govorio o problemima i o bolestima, kad se žalio da mu nije dobro i da je bolest uznapredovala, pretjeruje manje ili više samo zato da bismo svi suosjećali s njim i da bismo ga još više voljeli i mazili.

Mislila sam kao uostalom i mnogi drugi, da i u borbi s opasnom bolešću on ima neki tajni, paklen ali sjajan plan po kojem će sve pobijediti i da nas samo opet pomalo zafrkava igrajući se s našim osjećajima kako bi testirao koliko ga cijenimo i koliko nam je važan sa svim svojim manama i luckavostima.

Te nedjelje mi je rekao da je siguran kako se posljednji put čujemo i da kraj nezaustavljivo napreduje. „Svako jutro dolazi po mene i vuče me za ruku“, zaplakao je teško čim se javio.

Pa se onda opet u sekundi pribrao i smireno nastavio kao da u tom času opušteno pijemo kavu u Maloj kavani na središnjem zagrebačkom trgu pa mi rekao da me cijeli život jako poštovao i jako volio i da sam imala uvijek posebno mjesto u njegovom srcu i životu. I da je jako, jako volio moju mamu.

„Pripremio sam nešto lijepo što sam ti još želio pokloniti ali nemam više vremena“, ponovio je nekoliko puta. Ja sam nešto mucala o tome da ćemo mi još itekako piti kavu i kave, a on mi je onda ljutito, snažnim glasom odbrusio: „Ona govori o kavi a ja pod morfijem..šta je tebi ženo Božja…!“

‘Ćiro je obožavao plesati a bio je odličan plesač’, prisjeća se Jadranka Kosor. FOTO: Privatna arhiva

Odjednom je to bio onaj moj, naš, stari Ćiro, svađalica i prznica koji riga vatru poput vulkana pa mi je ta uzrujana a snažna reakcija u nekom djeliću djelića sekunde vratila nadu. Ali samo kao bljesak, dok se nisam sabrala i dok on nije naglo zašutio. Pitala sam boli li ga, pitanje je naravno bilo bespredmetno i netaktično jer mi je u zadnje vrijeme često govorio da ga boli, pa mi je opet potvrdio da ga boli, da ga jako boli.

„Ljubim te, grlim te, hvala ti, jako sam te volio Jadranka moja“ bile su riječi za koje nisam pomislila da su zadnje i borila se s vlastitim mislima da ne pomislim kako bi mogle biti zadnje. Veza se prekinula a ja sam ipak znala da je to taj razgovor. Onaj poslije kojeg će nastupiti tišina. Ali o tome toga dana više nisam željela misliti.

Držala sam mobitel u ruci kao strano neprijateljsko tijelo iz kojeg su u to vrijeme kuljale samo loše vijesti i dugo još, dugo, sjedila u tišini misleći na vrijeme i godine koje smo imali za prijateljstvo i druženje. Duge godine, divni dani i godine, a premalo ih odjednom, bolno premalo.

U srpnju 2022., kad je otišla moja mama, čuli smo se pa mi je rekao da je jako žalostan ali da ne može o tome puno razgovarati sa mnom jer ne voli govoriti o umiranju i bolestima i da je njegova bolest opet buknula i da se boji najgorega.

Bilo je jako toplo ljeto 2022., kad su već minuli strahovi zbog korone i zaraza, potpuno u neskladu s mojom tugom. Našli smo se na terasi kafića Oranž u centru Zagreba, tamo gdje možeš sve vidjeti i gdje te svi mogu vidjeti. Izgledao je dobro i njegovano kao uvijek i to sam mu rekla a on meni da to nije istina, „ljubavi moja pa ja patim“ i da sluti da ovu bitku neće dobiti. Pio je čaj od kamilice, pomalo usporen ali svjež, nikad ga nisam vidjela da pije čaj od kamilice, uvijek je pio kavu s mlijekom ili kapučino, ja sam pila espresso pa sam onda u nekom trenutku pitala mogu li naručiti i Coca Colu Zero. Jer sam znala da će on i ovu rundu platiti i da ne bi dopustio da ja to platim pa je bio red i pristojno da pitam mogu li još nešto naručiti a bila sam žedna i malo me mučio želudac.

Jako ga je to razveselilo pa je lice razvukao u onaj svoj zarazan šeretski osmijeh a u očima mu zatancale one njegove zafrkantske iskrice: „Nemoj me zajebavati! Ti možeš i cijelu birtiju naručiti ako ti je ćef! Deset kokakola! Alo, curice, ljepotice“, vikao je odmah za konobaricom, ne za mnom, i tražio od nje da mi donese sve što tražim pa smo se smijali čavrljajući o koječemu s konobaricom, a smijalo se i društvo za susjednim stolom.

Ja sam nešto mucala o tome da ćemo mi još itekako piti kavu i kave, a on mi je onda ljutito, snažnim glasom odbrusio: ‘Ona govori o kavi a ja pod morfijem… šta je tebi ženo Božja…!’

Ljudi su prolazili pokraj nas i zastajkivali, sjedili smo uz sam rub terase pa smo bili dodatno izloženi pogledima i komentarima, njemu je to kao i uvijek pasalo, jutro nije bilo prevruće, osjećala sam da će biti ugodan i miran ljetni dan, ja konačno malo opuštena u teškoj crnini nakon maminog odlaska, a on u svijetlim hlačama i krem majici, dotjeran i njegovan kao uvijek s fascinantno prelijepim skupocjenim satom na ruci.

Znani i neznani su prilazili, svi s osmijehom i pitanjem „mogu li se slikati s Ćirom“, on je spremno pozirao kao da je najzdraviji i najpoletniji na svijetu, djecu je gladio po glavi, žene ljubio, s muškarcima se rukovao i grlio pa mi se vraćao za stol.

„Ma dajte, slikajte premijerku a ne mene. Vidi kako je lijepa, k’o curica je“, vikao je prolaznicima koji su mu oduševljeno prilazili, jer je Ćiro uvijek pomalo vikao svojim piskutavim glasom pa se često ne bi znalo ljuti li se ili se raduje.

Tog ljetnog dana zaista mi se činilo da se jako raduje što smo se našli, prvi put otkako sam ga upoznala njemu se nikamo nije žurilo kako mu se inače uvijek žurilo svih tih naših godina poznanstva pa nikad nisam znala hoćemo li razgovarati pet minuta ili pola sata. Ni meni se nakon dugo vremena nikamo nije žurilo jer sam bila već dugo u mirovini, nisam morala trčati na bilo kakav drugi sastanak a ni kući nisam morala žuriti, zbog mame i ručka za nju jer mame kod kuće nije više bilo.

No, kako to biva s vremenom, došlo je vrijeme ručka i da se nešto jede, a mi smo i dalje pili nove runde kave, čaja od kamilice i Coca Cole ja sam bivala sve gladnija i pitala ga je li možda i on gladan. Ali on nije bio gladan jer on nikad nije bio gladan i institut odlaska na ručak i sjedenja na ručku za njega nije postojao. Bar kad je bio sa mnom u društvu pa se ne sjećam da me ikada pozvao na ručak ili večeru. Često sam ga prekoravala zašto umjesto pravog obroka trpa u sebe male fine čokolade, uz dim cigareta, naravno, i zašto se tako užasno nezdravo hrani. Rekao je da mu hrana ništa posebno ne znači i to je bilo potpuno jasno, barem kad je bio sa mnom.

Tako, bez ručka, rastali smo se i tog ljetnog dana i dogovorili se, da se uskoro vidimo opet iako sam ja silno željela da baš toga dana, nakon svih naših zajedničkih godina, odemo na još neko mjesto, neki restoran s vrtom u zelenilu s puno ruža i ružmarina i da na miru objedujemo do sumraka. Ali nismo.

Nisam prestajala misliti o toj propuštenoj prilici.

Bezbroj puta u proteklih tridesetak godina mi smo se rastajali pa odmah dogovarali da ćemo se za koji dan opet sresti i vidjeti na kavi, a onda se on ne bi javio jer bi odjezdio na neki drugi kraj svijeta ili samo u Švicarsku i od tamo mi telefonirao da se kava odgađa ali „da će on sve to nadoknaditi“ čim se vrati. Pa bi se javio za tri dana, tri tjedna ili tri mjeseca jer je to bio čovjek kojem je uvijek nedostajalo prostora i slobode za život kakvim je želio živjeti.

I kao da nije bio svjestan da nitko nikada nije mogao nadoknaditi propušteno, osobito te susrete koje zovemo kavama a zapravo su to važni susreti s dragim ljudima koji su nam važni. Propuštene prilike su izgubljene prilike, nenadoknadive su jer su nam trebale kad su nam trebale a nisu se dogodile. Jer smo prečesto neoprezno uvjereni da propušteno vrijeme možemo reciklirati pa našiti, poput zakrpe, na rupe u našim životima koje su nastale kad nismo napravili što smo obećali ili što smo silno željeli.

Ali; sve se odjednom zbilo drugačije i sljedeću našu kavu pili smo zapravo brzo, početkom rujna. Čuli smo se, bila je subota, pitala sam ga kako je a on mene neuobičajeno za njega „hoćemo danas na kavu“ i mogu li dovesti unuka i sina. Jako sam se razveselila i rekla mu da smo svi u gradu, na placu i da se možemo naći opet na istome mjestu gdje smo se našli i prošli put i da se možemo vidjeti već za pola sata. Bio je to najbrži dogovor s njim ikada jer smo se uobičajeno teško dogovarali važući, tumbajući i premećući datume kad kome i gdje odgovara.

Iako se nije osjećao najbolje, Ćiro je u ljeto 2022. djelovao svježe i bio je dobre volje. FOTO: Privatna arhiva

Mog sina Lovru je naravno poznavao, s unukom se nježno pozdravio gladeći ga velikom šakom po glavi pa mu tutnuo loptu s potpisima reprezentativaca, a za snahu je odmah rekao da mu se sviđa. Za mog sina je oduvijek, i kad je Lovro bio mali dječak, svima govorio da je „klasa“ i da mu je „prekrasan“ i da je „čudo od dečka“ čak i onda kad je Lovro bio u pubertetu i kad je s prezirom gledao na svakog muškarca koji bi se našao u mojoj blizini, uključujući, naravno i osobito Ćiru. „Ne pomaže mi ni treće mjesto na svijetu“, smijao se Ćiro kad bi došao k nama a Lovro mu službeno pružio ruku, pozdravio pa otišao van ili u svoju sobu.

Bilo nam je lijepo i ugodno tog rujanskog prijepodneva, ali je Ćiro bio bljeđi nego mjesec dana prije iako svjež u razgovoru i dijeljenju komplimenata. Djelovao je nekako izgubljenije, snuždenije, zabrinutije, tiše. Kratko se nagnuo prema meni i rekao, tiho da ne čuju moji, da nije dobro ali da će se boriti i da se neće predati. Pa sam ja okrenula na priču o zajedničkim uspomenama, sjećanjima i raspredanjima o događajima iz naše zajedničke prošlosti pa se sjetila kako smo se bolje upoznali kad me predsjednik Tuđman uvrstio u državnu delegaciju koja je 1998. dočekivala hrvatsku reprezentaciju nakon sjajnoga trećeg mjesta na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj.

Bili su to dočeci i dobrodošlice ni izbliza slični dočecima reprezentacije 2018. ili 2022., sve je bilo skromnije i uz puno manje pompe ali s nekako puno više istinske radosti i oduševljenja. Uz druge dužnosnike bila sam dakle u delegaciji koja je izašla na pistu, pred vrata aviona i mi smo bili prvi koji smo zagrlili i izljubili Trenera Blaževića i sve naše reprezentativce. Uz puno smijeha, cilikanja i nesputane radosti koja nam je svima trebala u tim godinama poslije rata i u godini kad je Vukovar tek vraćen u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske.

„Ljepotice“, vikao je Ćiro kad me ugledao i tako čvrsto zagrlio da sam mislila da će mi kosti popucati, vičući cijelo vrijeme to ljepotice, ljepotice… Bio je neodoljivo šarmantan, zarazno dobre volje, dječački razdragan i razuzdan.

Poslije smo se sretali u raznim prigodama, svugdje tamo gdje je bio predsjednik Tuđman bio je i Ćiro, pun komplimenata i malenih darova. Uvijek neka sitnica, znak pažnje, sve ono što svi volimo samo malo tko to želi priznati. Ja sam bila potpredsjednica Sabora a Ćiro Trener svih trenera i činilo se da svijet, kad bismo se sreli, ne može biti ljepše, veselije, uređenije ni sretnije mjesto.

Posljednja fotografija Jadranke Kosor i Ćire Blaževića snimljena u jesen prošle godine. FOTO: Privatna arhiva

Jednom je rekao da bi silno volio upoznati moju mamu „ljepoticu koja je rodila takvu ljepoticu“ pa sam ga pozvala na neku laganu večericu k nama doma. Mama je bila preoduševljena, Ćiro joj je naravno izljubio obje ruke, jako mu se svidjela sasvim obična obiteljska atmosfera u našem skromnom domu, svaku sitnicu je pregledao i hvalio urednost domaćinstva a o hrani koju bih spravljala, izlijevao je rijeke komplimenata. I sam je često, za one koji su bili slatki na riječima, znao reći da im „bomboni ispadaju iz usta“, a njemu su zaista, kad bi se trudio i kad je bio u formi, iz ustiju ispadale cijele tvornice bombona.

Često je, osobito u vrijeme blagdana, kad je bio u Zagrebu, navraćao navečer da nas pozdravi. „Mogu li doći, ima li sarme“, pitao bi najčešće iznenada u vrijeme Božića. Znalo se dogoditi i da je nazvao baš kasno, kad smo mi već bili spremni za krevet, ali mama bi uvijek radosno vrisnula: „Da, da, reci neka dođe. Brzo, brzo!“Ja bih to prenijela Ćiri i on se pojavio nakon nekoliko trenutaka jer je najčešće, kad bi nazvao, već zapravo parkirao ispred moje zgrade. Ponekad me to jako nerviralo, jako mi je išlo na živce to iznenađivanje u kasne sate jer je remetilo moj ritam, bila sam umorna i najčešće morala ustajati rano a on je mogao što je htio. Ali; sve bi minulo, sve moje ljutnje bi iščezle čim bih otvorila vrata a on pokorno i umilno izustio ono što je govorio svim ženama koje su se pojavljivale u njegovu životu: „Ljubavi moja!“ salutirao je kao vojnik pa me čvrsto, neobično čvrsto, još na pragu, stisnuo uz svoje tijelo a ja sam se obično otimala i koprcala, gušeći se od smijeha. A smijao se i on.

Pa je sve to ponovio i mami ali bez stiskanja uz tijelo, ona je u međuvremenu popravljala frizuru i mazala usne pa bi oni sjeli u kuhinju i odmah zapalili cigarete. Ćiro se divio svemu, ja sam iznosila sarmu, kolače, kruh, vino, odojka. A on je jeo i jeo, mrvio po stolu i podu, ja sam kupila, mela, brisala, a njih dvoje su se smijali mojoj potrebi da sav taj nered dovedem u red. U svim tim malim ritualima bilo je nekog njegovog zarazno divnog šarma i sve ono što bih silno zamjerala drugima, njemu sam dodavala u neodoljivost.

U te noćne posjete Ćiro je uvijek dolazio s poklonima a mi smo se, mama i ja, ipak radovale tom ritualnom darivanju. Mami je jednom donio divnu svilenu crvenu dolčevitu, meni kaputić, puno čokolade, prsten koji i danas često nosim i cijelo polje ruža. Jednom, za rođendan, poslao mi je toliko ruža koliko sam imala godina i to je zaista bio ogroman buket i to ne samo zato što se radilo o respektabilnom broju mojih godina koje je morao pratiti respektabilan broj ruža u buketu, nego zato što su to bile najljepše i najveće crvene ruže koje sam ikada vidjela.

Jedno se vrijeme nismo ni čuli ni vidjeli, a onda se javio u vrijeme kad su moji dojučerašnji jarani najavili da će me izbaciti iz stranke pa smo se našli u Maloj kavani na središnjem zagrebačkom trgu. Ćiro je bio sav zdvojan i nujan i rekao je da će o mom „slučaju“ razgovarati s Karamarkom, šefom stranke iz koje su me najavili izbaciti i da već toga dana popodne ide k njemu na razgovor i da će mu „svašta reći“ jer da to nije u redu i da bi se Tuđman na njega „jaaako ljutio“. „Ljubavi, sve će to tvoj Ćiro riješiti, neće mu biti ugodno. Sram ih bilo, kreteni, ne da Ćiro svoju curicu“, tepao je prosipajući komplimente koji se nisu dali ni popamtiti ni opisati.

Često je, osobito u vrijeme blagdana, kad je bio u Zagrebu, navraćao navečer da nas pozdravi. ‘Mogu li doći, ima li sarme‘? pitao bi iznenada u vrijeme Božića. Znalo se dogoditi i da je jako kasno, ali tko bi Ćiru odbio?

Rekao je da se žuri i da će me nazvati čim završi neugodan razgovor sa šefom stranke koju je obožavao koliko i predsjednika Tuđmana, pušio je cigaretu za cigaretom čim smo izišli iz kavane, poljubio me u obraz i odjurio, doslovce odjurio, pomalo smeten i potišten. A ja sam osjetila silnu nelagodu od te kave i tog razgovora kad me izbjegavao pogledati i znala sam, jer me nije gledao u oči miješajući nervozno kavu i pretjerano se pozdravljajući s gostima oko nas, da se neće javiti. Dobro sam ga već poznavala ali mu ništa o čemu sam slutila da će se dogoditi, unaprijed nisam zamjerala.

I onda je prošlo najmanje godinu dana kako se nije javio. Poslala sam mu dvije, tri poruke, iako nikada nisam bila sigurna i nisam znala umije li on sam otvarati poruke na mobitelu ili mu to radi netko drugi. Nekoliko puta sam ga zvala, telefon je zvonio ali se Ćiro nije odazivao. A onda sam mu jednoga dana, uoči jednog Božića, poslala poruku u kojoj sam ga upozorila da vrijeme prolazi, sve teče, sve prolazi, život prolazi i da je glupo što je prekinuo svaku komunikaciju sa mnom.

Nekoliko dana poslije toga, otišla sam na dogovorenu kavu s prijateljem u kafić Charlie u centru Zagreba, mjesto za koje se znalo da je Ćirino mjesto za kavu i susrete, on se stvorio tu niotkuda čim sam ušla jer je stanovao preko puta, zagrlio me i pred svima vikao, da svi dobro čuju, cijeli kafić, da sam najpametnija žena na svijetu. „Jednu mi je takvu mudrost napisala ova predsjednica, samo ona to može, ja je obožavam!“ Poljubio mi je ruku i ljubio je još i tako smo nastavili naše prijateljstvo kao da prekida zbog straha od šefa stranke nije bilo, a razloge njegovog muka i gromoglasne tišine, nismo nikada spominjali. Ali; to je bilo kad taj šef stranke više nije bio šef stranke nego se na šefovsko mjesto spremao jedan drugi s kojim će Ćiro opet javno biti oduševljen. Ja više ništa nisam htjela spominjati o njegovoj šutnji jer me život ipak naučio da je pogubno živjeti u prošlosti i da neke stranice i knjige jednostavno samo treba zaklopiti.

Ćiro je bio jedini čovjek koji me znao jako naljutiti a da se na njega nisam ljutila duže od jednog dana, a možda i kraće. Imao je taj neki neodoljivi, gotovo aristokratski šarm i sposobnost da se čovjeku prilijepi za srce, temeljito, trajno i zauvijek.

Politika ga je mamila, neprekidno je s politikom i političarima koketirao, za svašta se kandidirao pa i na listi za Hrvatski sabor koju je predvodio Milan Bandić. Našli smo se oko toga, pitao me kao za savjet, iako je već sve davno dogovorio s Bandićem i o svakoj pojedinosti kampanje odlučio s njim. Rekla sam mu da će ga, ako se kandidira na Bandićevoj listi, Statut HDZ-a, Tuđmanove stranke na koju je bio do neba ponosan, automatski isključiti.

„Joj, pa zašto“, zavapio je a ja sam mu bezuspješno pokušavala objasniti da je to tako napisano ali i da je logično, jer ako si na tuđoj listi a ne na onoj stranke čiji si član, onda si izdao stranku i ne možeš više biti član. „Ja izdao Tuđmanovu stranku?! Pa nikad! Jesi ti luda?“, vikao je na mene pa se za trenutak utišao, uzdahnuo i rekao da će sve biti dobro i da će on u jedanaestoj izbornoj jedinici pobijediti jer da njega „raja voli“ u Bosni i Hercegovini.

Rekla sam mu da neće i da će dobiti malo glasova i da će tamo pobijediti HDZ. Tako je i bilo.

Naša kava nakon završetka izbora bilo je tragikomično suočavanje s realnošću, Ćirine reakcije bile su i smiješne i žalosne. Bio je silno razočaran što nije ušao u Sabor, što nije dobio puno glasova, a najsmješnije je bilo što je meni komplimentirao kao da je sve to bilo nevjerojatno teško predvidjeti. „Ma najpametnija si! Lumen, to si!! Kako sam ja nasjeo!“ „Nisam ti ja za politiku, jel’da ljubavi? Ništa ja o tome ne znam, jako sam se osramotio! Kako ljudi nisu glasali za mene, kako? A svi me ljube i grle, majku im!“ Tu bi još dodao jedan glagol a koji u ovoj prilici neću dodavati ni pisati, a taj je glagol često upotrebljavao i nikad nije zvučao prosto. Ništa što bi izgovorio, ni teške psovke, nisu zvučale prosto kad bi to on govorio.

Tješila sam ga da je to tako, da iskustvo govori kako su ljudi lažljivi i kako je u politici normalno da te glade, tapšaju i ljube, da obećavaju glasove i potporu iako znaju da se to nikada neće dogoditi i da za onoga koga tapšaju nikada neće glasati. Rekao je da je silno razočaran i da se vraća svojoj stranci jer se njega, naravno, nitko nije usudio isključiti, izbaciti ili uopće povesti razgovor o nečem sličnom i jer su u HDZ-u znali da on ne bi prestajao javno psovati da se dogodilo išta od toga. Iako je na parlamentarnim izborima trčao za Bandićevu stranku.

Bilo je ljudi koji su Ćiru beskrajno voljeli ali i onih koji su ga ignorirali i prezirali, ali nije bilo nikoga tko bi mu odrekao genijalnost, bistrinu, inteligenciju, smisao za humor i osjećaj za ljude. To sam i sama svjedočila nebrojeno puta u njegovu društvu, uvijek se diveći toj sofisticiranoj lukavosti, spremnosti na ludosti raznih vrsta i čudnu mješavinu radosti i žalosti koje su ga činile neodoljivim ali i neponovljivim.

Zadnjih nekoliko mjeseci njegove borbe s bolešću i moja se prijateljica Ljubica Lalić borila s bolešću. O Ljubici sam pisala u prošloj knjizi Premijerka i bila sam jako zadovoljna što sam uspjela opisati njenu ljudsku uspravnost, tako rijetku osobinu koju je ona obilato posjedovala kao osoba, žena prijateljstvu vjerna.

Teško se razboljela u isto vrijeme kad se i Ćirina bolest vratila gromoglasno i zloslutno, a on se silno zabrinuo kao što su se zabrinuli i svi kojima je nešto značio. Dvoje bolesnih prijatelja za mene je bilo ogromno iskušenje pa sam gotovo svakoga dana, kao neku vrstu rituala kojeg sam nužno morala obaviti, zvala malo Ljubicu pa malo Ćiru. Ili obrnuto. Slala sam im poruke i odahnula kad su se javili glasom ili odgovorili porukom. Ljubica je gotovo uvijek odgovarala i javljala se, Ćiro ne baš uvijek. Bila sam nemirna i zlovoljna kad bi prošao dan a da se nisam stigla javiti njemu ili njoj, a kad sam razgovarala s njima, nekako sam spokojnije dočekivala večer pa onda noć. Kao da sam obavila neki važan posao, nešto što je i mene ispunjavalo jer sam te pozive i razgovore doživljavala kao osobito važnu obavezu.

Ni njoj ni njemu nisam govorila o njenim ili njegovim problemima, samo sam zvala i zvala, a svaki taj razgovor isisavao mi je snagu i činio me žalosnijom i nemoćnijom, ali to je bio dio nemilosrdnog odnosa mene same prema sebi samoj. I inače, ne samo kad se radilo o mojim bolesnim prijateljima koje je sve manje ljudi zvalo i raspitivalo se kako su, kako to uvijek biva kad se ljudi nađu u nevolji jer ljudi ne vole slušati o tuđim nevoljama.